Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2568/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. D. iz P., OIB: … i II. tužiteljice K. D. iz P., G., OIB: …, koje oboje zastupaju punomoćnici V. Lj. i A. M. Lj. K., odvjetnici iz odvjetničkog društva Lj.-V. & Partneri d.o.o., S., protiv tuženog J. S. T. iz S., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1555/2017 od 27. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženog J. S. T. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1555/2017 od 27. veljače 2019.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima iznos od 22.636,80 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. svibnja 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. lipnja 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. srpnja 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. kolovoza 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. rujna 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. listopada 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. studenog 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. prosinca 2017.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. siječnja 2018.,

- na iznos od 2.263,68 kuna teče od 1. veljače 2018.,

pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 7.063,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik ne navodeći određeno žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, dalje: ZPP) i bez određenog prijedloga sadržaja drugostupanjske odluke.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi međusobno ne proturječe, niti su u proturječnosti s izrekom presude.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen u podnesku od 9. veljače 2018., za isplatu iznosa od 22.636,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da je tuženik bespravno koristio stan (su)vlasništvo tužitelja (koji se nalazi u prizemlju zgrade u S., na adresi …, površine 39,74 m2, označen brojem 1, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i lođe), za korištenje kojeg stana tužiteljima nije platio nikakvu naknadu, temeljem čega zahtijevaju da se tuženik obveže isplatiti im naknadu za korištenje njihove stvari.

7. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da su tužitelji suvlasnici svaki u 1/2 dijela predmetnog stana, koje vlasništvo su stekli nasljeđivanjem iza pok. S. D. (rješenje o nasljeđivanju Općinskog Građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-3611/16 od 12. rujna 2016.), a potom ishodili i uknjižbu svatko za po ½ dijela, kako to proizlazi iz spisu priloženog zk izvatka., što između stranaka nije niti sporno,

- da je tuženik dopisom pravne prednice tužitelja od 19. ožujka 2013. pozvan na iseljenje i ispražnjenje predmetnog stana, čemu nije udovoljio, te je pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj Ps-189/2016 od 14. lipnja 2017., obvezan u roku od 15 dana iseliti iz predmetnog stana, što također između stranaka nije sporno,

- da nije sporno niti to da je tuženik kroz relevantno vremensko razdoblje obuhvaćeno tužbom (od svibnja 2017. do veljače 2018.), unatoč zahtjevu vlasnika stana na iseljenje, stan nastavio koristiti, odnosno stanovati u predmetnom stanu bez pravnog osnova,

- da je uvidom u spis istoga suda poslovni broj Ovr-5052/17, utvrđeno da je 11. srpnja 2018. u tom predmetu doneseno rješenje kojim se utvrđuje da je dovršena ovrha radi ispražnjenja i predaje predmetnog stana, iz kojeg ovršnog predmeta proizlazi i to da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 8. siječnja 2018. pod poslovnim brojem Ovr-5052/17, određena ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine (u provedbi odluke Ps-189/16), da je zaključkom u istom predmetu od 28. svibnja 2018. pod poslovnim brojem Ovr-5052/17, zakazana provedba navedenog rješenja o ovrsi za dan 3. srpnja 2018., kada je navedeno rješenje i provedeno, radi čega je pozivom na odredbu čl. 73. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16) i doneseno rješenje kojim je utvrđen dovršetak ovrhe radi ispražnjenja i predaje nekretnine, koje rješenje je potvrđeno rješenje Županijskog suda u Sisku Ovr-506/18 od 7. studenog 2018.,

- da se u pogledu naknade nužnih i korisnih troškova uloženih u predmetni stan, o istima odlučuje po zahtjevu ovdje tuženika u predmetu P-5526/17, koji se vodi pred istim sudom,

- da je u predmetu istoga suda koji je vođen pod brojem Po-44/14, ovdje tuženik, a tamo tužitelj, tražio utvrđenje da je ništetan ugovor o darovanju temeljem kojeg je pravna prednica ovdje tužitelja (sada pok. S. D.), pravo vlasništva na predmetnom stanu upisala u zemljišnoj knjizi, u kojem predmetu je taj zahtjev temeljen na tvrdnji da, iako u ugovoru o darovanju koji je sklopljen između sada pok. R. T., kao darovateljice i sada pok. S. D., kao daroprimateljice, stoji da je daroprimateljica stupila u posjed darovanog stana, daroprimateljica to nije učinila, koji postupak je okončan pravomoćnim rješenjem Po-44/14 od 4. veljače 2016., kojim je utvrđeno presumirano povlačenje tužbe,

- da se prema podacima iz dopisa Porezne uprave Ispostave S. o prosječnoj cijeni najamnine za stambene prostore u III. zoni, cijene najma stana poput spornog, kreću od 1.500,00 do 3.750,00 kuna.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja na temelju dokaza izvedenih po prijedlogu stranaka, prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju tuženik korištenjem stana (su)vlasništvo tužitelja, bez pravne osnove, neosnovano obogatio za iznos mjesečne najamnine koju bi morao plaćati za takav stan, pa pozivom na odredbu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12,152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV), kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari istu mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, smatra da tuženik kao nepošteni posjednik treba tužiteljima nadoknaditi korist koju je imao od posjedovanja predmetnog stana, a koja korist predstavlja najamninu koju bi tuženik morao plaćati za stan istih karakteristika, koja mjesečna najamnina bi za njega iznosila 2.607,93 kuna, što ukupno za 10 mjeseci (koji su predmetom spora) iznosi 26.079,30 kuna, koji iznos je umanjio za obračunati porez i doprinose sukladno Zakonu o porezu na dohodak, za 12% (porezna stopa najma), a koji padaju na teret tužitelja, čime je dobio iznos od 22.949,78 kuna, a tako dobiveni iznos potom umanjio i za trošak prireza u visini od 10% (na poreznu osnovicu od 12% dobivenih iznosa), i time u konačnome dobio iznos od 22.636,80 kuna (ili mjesečno po 2.263,68 kuna), na koji iznos je tuženika obvezao platiti, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 1-og u tekućem mjesecu.

9. U konkretnom slučaju, rukovodeći se iznijetim činjenicama u tužbi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tužitelji u ovoj pravnoj stvari postavljaju zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik imao koristeći stan njihovo vlasništvo bez pravne osnove, temeljem čega osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje kroz odredbu čl. 165. ZV-a, koja regulira naknadu troškova korištenja tuđe nekretnine od strane nepoštenog posjednika, odnosno obveze (i prava) nepoštenog posjednika za vrijeme bespravnog korištenja tuđe nekretnine.

10. Kako to proizlazi iz rezultata provedenog postupka, između stranaka nije sporno da su tužitelji suvlasnici svaki u 1⁄2 dijela predmetnog stana (koje vlasništvo su stekli nasljeđivanjem iza pok. S. D., prijašnje vlasnice stana), niti je sporno da je tuženik bio u posjedu istog stana u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, od svibnja 2017. do zaključno veljače 2018. (od kada datira podnesak tužitelja kojim su konačno postavili tužbeni zahtjev, ukazujući na, u međuvremenu, doneseno rješenje o ovrsi u postupku vođenom radi ispražnjenja i predaje predmetnog stana, po kojem tuženik nije postupio), u kojem razdoblju za korištenje stana tužiteljima nije plaćao nikakvu naknadu.

11. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja temeljem kojih je zaključivao o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva i pri tome ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o njemu, te o tužbenom zahtjevu odlučio pravilnom primjenom materijalnog prava.

12. Naime, Imajući u vidu činjenice i dokaze na kojima tužitelji temelje postavljeni tužbeni zahtjev, u konkretnom slučaju, i po stavu ovoga suda, tužitelji su dokazali sve pretpostavke za primjenu odredbe čl. 165. ZV-a, koja ih kao vlasnike stana ovlašćuje zahtijevati od posjednika stana naknadu koristi koje je posjednik imao za vrijeme svojeg posjedovanja stana, tako što su dokazali da su vlasnici stana koji je predmetom spora (u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom), da tuženik u navedenom razdoblju nije imao pravo na posjed stana, te da im za korištenje stana nije plaćao nikakvu naknadu.

13. S druge strane, iz rezultata provedenog postupka, proizlazi da tuženik nije dokazao svoje prigovore koje je iznosio na okolnosti koje ga oslobađaju obveze na isplatu utuženog potraživanja (čl. 219. st. 1. i člk. 220.- st. 1. ZPP-a). Pa tako nije dokazao prigovor da pravna prednica tužitelja (sada pok. S. D.), nije imala valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu koji je predmetom spora (osnovanost kojeg prigovora je temeljio na postupku koji je pokrenuo pred istim sudom pod brojem Po-44/14, kojim je tražio utvrđenje da je ništetan Ugovor o darovanju temeljem kojeg je pravna prednica ovdje tužitelja, sada pok. S. D., upisala pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnoj knjizi, koji postupak je okončan rješenjem Po-44/14 od 4. veljače 2016. kojim je utvrđeno presumirano povlačenje tužbe), kao što nije dokazao niti prigovor da je suvlasnik i time pošteni posjednik stana, koji stan ima pravo posjedovati (osnovanost kojeg prigovora je temeljio na tvrdnji da je u sporni stan uložio znatna sredstva na rekonstrukciju i modernizaciju stana, temeljem kojih ulaganja, u smislu odredbe čl. 156. ZV-a, tuženik nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava suvlasništva na predmetnom stanu, dok se o naknadi za uložena sredstva, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, odlučuje po zahtjevu ovdje tuženika u drugom predmetu koji se vodi pred istim sudom pod brojem P-5526/17).

14. Stoga, kako u postupku nije utvrđeno da bi predmetna nekretnina tijekom njezina korištenja promijenila identitet, pravilno sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 165. st. 1. ZV-a, obvezuje tuženika na isplatu utuženog iznosa, pri tome pravilno cijeneći visinu potraživanja, kao korist koju je tuženik imao od korištenja stana za vrijeme njegovog posjedovanja, a to je upravo najamnina koju je u spornom razdoblju trebao plaćati za njegovo korištenje, koju visinu najamnine je prvostupanjski sud pravilno utvdio uspoređivanjem podataka Porezne uprave u odnosu na cijenu najamnine za nekoliko stanova u istom području grada (III. zona), uzimajući u konačnome izračunati prosjek najma po m2 stana, te tako dobiveni iznos umanjujući za obračunati porez i doprinose sukladno Zakonu o porezu na dohodak, koji padaju na teret tužitelja, a tako dobiveni iznos potom umanjio i za trošak prireza, kojoj visini postavljenog tužbenog zahtjeva konačno usklađenog podneskom od 9. veljače 2018. (mjesečno u iznosu od utuženih 2.263,68 kuna), tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije određeno niti prigovarao, s time da su tužitelji naknadu za razdoblje koje je prethodilo utuženom u ovome sporu (od travnja 2013. do ožujka 2017.), već ishodili pravomoćnu presudu (presuda Općinskog suda u Spltu poslovni broj Pi- 547/13 od 29. siječnja 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-637/2018-3 od 3. listopada 2018., list 43-45 spisa), kojom je istovjetna naknada utvrđena u istom mjesečnom iznosu od 2.263,68 kuna.

15. Kako tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari, dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu, imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. ožujka 2017., slijedi da je potraživanje tužitelja za cijelo utuženo razdoblje (obuhvaćeno podneskom kojim je potraživanje sniženo), dospjelo nakon utuženja, pa je pravilno sud prvog stupnja na pojedinačne iznose, za svaki pojedini mjesec, dosudio zatezne kamate kako bi najamnina dospijevala na naplatu, imajući u vidu da u ovom predmetu mjesečna naknada nije utvrđena u visini stvarnog iznosa najamnine za svaki pojedini mjesec, već je utvrđena i dosuđena prosječna mjesečna najamnina u spornom razdoblju prema podacima Porezne uprave, pa sukladno čl.

29. ZOO-a prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, tužitelji imaju pravo potraživati i zatezne kamate na tako utvrđenu mjesečnu najamninu.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, kojim troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, je pravilno pribrojen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu i za presudu, te u konačnome tužiteljima na teret tuženika dosuđena naknada troškova u sveukupnom iznosu od 7.063,50 kuna, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka

18. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6.prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.