Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2530/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 (za D. n. d.o.o., OIB …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., protiv tuženog S. N. iz O., OIB …, sada nepoznatog boravišta, kojeg zastupa privremeni zastupnik V. S., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-106/2019-10 od 16. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-106/2019-10 od 16. travnja 2019., u pobijanom dijelu pod točkom I.

, u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu koji se odnosi na troškove donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, te u pobijanom dijelu pod točkom VI. Izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u preostalom dijelu (preko iznosa od 5.632,03 kuna/747,50 eura[1] , do zatraženih 5.669,53 kuna /752,48 eura, za iznos od 37,50 kuna/4,98 eura).

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom VI. Izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka preko iznosa od 4.000,00 kuna/530,90 eura (do iznosa od 5.632,03 kuna/747,50 eura), za iznos od 1.632,03 kuna/216,60 eura, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.632,03 kuna/216,60 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se žalba tuženog S. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-106/2019-10 od 1. ožujka 2019., u pobijanom dijelu pod točkom II. i V. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

V. Nalaže se tužiteljici da privremenom zastupniku naknadi trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 781,25 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke, u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi B. B. zamjenika Javnog bilježnika T. K. iz O. broj:

Ovrv-4273/2017, od 6. prosinca 2017. Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.452,84 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, kao i daljnji iznos od 3.017,78 kuna, također zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom III. izreke, u preostalom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbijen. Pod točkom IV. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi privremenom zastupniku tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, dok je pod točkom V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od presuđenja (16. travnja 2019.), do isplate, s time da je u preostalom dijelu, tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadom troška ( točkom VI. Izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke (i to sadržajno samo u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima ovršnog postupka), i u dijelu pod točkom VI. Izreke, žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda i dosuditi tužiteljici troškove ovršnog postupka, odnosno predmetni platni nalog u tom dijelu ostaviti na snazi, kao i odbiti zahtjev privremenog zastupnika kojim traži naložiti tužiteljici da mu naknadi parnični trošak, podredno u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom II. i V izreke, žali se tuženik po privremenom zastupniku, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška privremenom zastupniku za sastavljanje žalbe u iznosu od 781,25 kuna.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju obje stranke u žalbama posebno upiru, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu sadržajno tuženik također ukazuje u žalbi.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, neosnovano tuženik sadržajno ukazuje i na počinjenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP- a, u svezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, s posljedicama na pravilno suđenje. To stoga što je odluka suda prvog stupnja kojom je odlučivao o dijelu zahtjeva koji je povećan nakon izdavanja platnog naloga za iznos od 3.017,78 kuna, na temelju iste činjenične i pravne osnove (računa koji su dospjeli nakon utuženja), čime je ujedno dopustio preinaku tužbe (

kojom je postojeći tužbeni zahtjev povećan iznad iznosa određenog platnim nalogom), u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/22), održanoj 6. lipnja 2022., broj: Su-IV-33/2022-11, koje govori o mogućnosti da tužitelj u postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon izdavanja platnog naloga, preinači tužbu (na temelju iste činjenične i pravne osnove), poveća tužbeni zahtjev ili istakne drugi zahtjev, uz već postojeći, iznad iznosa određenog platnim nalogom, s time da je navedeno pravno shvaćanje podudarno i shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1517/2018 od 22. kolovoza 2018., u kojoj je rečeno da je „i u parnicama koje se vode po propisima povodom izdavanja platnog naloga, dopuštena objektivna preinaka tužbe, te da kada se tuženik protivi preinaci, sud preinaku može dopustiti ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 192. st. 2. ZPP-a), što je u ovom predmetu slučaj, o čemu se u obrazloženju pobijane odluke očitovao i sud prvog stupnja, koje razloge prvostupanjske presude u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Stoga, neosnovani su žalbeni prigovori tuženika kojima upire na pogrešnu odluku suda prvog stupnja kojom je dopustio preinaku tužbe, s time da je navedena preinaka, i po ocjeni ovoga suda, svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka (zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe), kako to pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja, slijedom čega ju je ispravno dopustio (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

9. Također, niti činjenica da je sud prvog stupnja o tužbenom zahtjevu odlučio na način da je naložio tuženiku plaćanje utuženog potraživanja, i to pored onog dijela potraživanja za koji je preinačena tužba povećanjem tužbenog zahtjeva (za iznos od 3.017,78 kuna), tako i onog dijela potraživanja koje je bilo predmetom izdanog platnog naloga (iznos od 14.452,84 kuna), suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer je sud prvog stupnja kondemnatornom presudom djelomično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev, nalaganjem tuženiku plaćanje utuženog potraživanja, s time da je pored navedenog, u skladu s odredbom čl. 451. st. 2. ZPP-a, u odluci o glavnoj stvari odlučio i o tome da platni nalog u cijelosti ukida, čime je u potpunosti odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima sadržalno ukazuje na počinjenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP- a, u svezi s čl. 451. st. 2. ZPP-a.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, kao vlasnice stana broj 7, na II katu u zgradi u O., prema tuženiku, kao zaštićenom najmoprimcu i korisniku predmetnog stana, za isplatom iznosa od 15.563,48 kuna (koji je bio predmetom platnog naloga), i daljnjeg iznosa od 3.017,78 kuna (za koji iznos je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva), odnosno za isplatom ukupnog iznosa od 18.581,26 kuna, koji se odnosi na naknadu za korištenje stana (neplaćenu najamninu) i regresno potraživanje na ime režijskih troškova koje je za taj stambeni prostor podmirila tužiteljica (umjesto tužeženika), sve to kroz razdoblje od travnja 2014. do ožujka 2018., zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dospijeća svakog pojedinog računa do isplate.

11. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u posjedu predmetnog stana vlasništvo tužiteljice, i to na način da je nakon smrti oca B. N. (koji je stan koristio temeljem Ugovora o korištenju stana zaključenog 2. prosinca 1981., a čiji je tuženik bio član obiteljskog domaćinstva), nastavio koristiti stan kao zaštićeni najmoprimac, te je 24. prosinca 2012. uputio zamolbu agenciji, da mu odobri korištenje stana (koji je koristio zajedno sa svojim pokojnim ocem), na kojoj adresi je ima prijavljeno i prebivalište od 12. kolovoza 2002. do 18. siječnja 2017., te je i u posjedu ključeva predmetnog stana (od podnošenja zamolbe pa nadalje), s time da na ispostavljene račune od strane tužiteljice (na ime najamnine i režijskih troškova), nikada nije prigovarao, temeljem čega prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik pasivno legitimiran za plaćanje utuženog potraživanja, s obzirom na to da je nakon smrti svoga oca, stupio u prava i obveze najmoprimca sukladno Zakonu o najmu stanova, ocjenjujući neosnovanim prigovor tuženika da nije koristio predmetni stan u utuženom razdoblju, te da nema nikakvih dugovanja prema tužiteljici, slijedom čega djelomično prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan u iznosu od ukupno 17.470,62 kuna, dok u preostalom dijelu (za iznos od 1.110,64 kuna), djelomično prihvaćajući istaknuti prigovor zastare, tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

12. I u žalbenom stupnju postupka, po žalbi tuženika, sporan je pravni osnov utuženog potraživanja, s obzirom na tvrdnje tuženika da u periodu na koji se odnosi potraživanje, predmetni stan nije koristio, te da je ugovorni odnos vezano za korištenje stana, prestao smrću njegovog oca (koji je umro … 2012.), tako da tuženik spram tužitelja nema nikakvih dugovanja, dok je po žalbi tužiteljice sporna odluka o troškovima postupka kojom joj nije priznat ovršni trošak, kao i osnovanost zahtjeva za naknadom troškova postupka privremenog zastupnika.

13. Rukovodeći se činjenicama na kojima tužiteljica temelji utuženo potraživanje, s tvrdnjom da tuženik, kao zaštićeni najmoprimac predmetnog stana, u razdoblju od travnja 2014. do ožujka 2018., nije podmirio troškove koji se odnose na naknadu za korištenje stana i na regresno potraživanje za režijske troškove koje je umjesto tuženika dobavljaču podmirila tužiteljica, cijeneći pri tome i utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja, pravilno prvostupanjski sud zakjučuje da je u konkretnom slučaju tuženik, koji je u razdoblju koje je predmetom spora bio u posjedu predmetnog stana (tako što je imao ključeve stana i time slobodan pristup stanu, s time da je na adresi predmetnog stana ima prijavljeno i prebivalište od 12. kolovoza 2002. do 18. siječnja 2017.), u obvezi kao korisnik stana, tužiteljici, kao vlasnici stana, platiti troškove za njegovo korištenje, ali isto tako i režijske troškove koji se odnose na predmetni stan. To stoga, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, što su smrću oca tuženika, koji je na predmetnom stanu bio nositelj stanarskog prava i koji je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („

Narodne novine“ br. 91/96,

48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), u skladu s čl. 30. st. 1. i 2. toga Zakona, stekao prava i obveze najmoprimca, na tuženika, kao člana domaćinstva svoga oca (imajući u vidu da tuženik niti tvrdi, niti dokazuje da je, pored njega, bilo i drugih članova domaćinstva njegova oca), temeljem čl. 24. st. 2. Zakona o najmu stanova, prešla prava i obveze iz ugovora o najmu, između kojih obveza je i obveza na plaćanje troškova za korištenje stana u visini najamnine i drugih troškova u svezi sa stanovanjem.

14. Stoga, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika kojima upire na to da prema tužiteljici nema bilo kakvih dugovanja samom činjenicom što nakon očeve smrti s tužiteljicom nije zaključio ugovor o korištenju stana, jer time što u svezi korištenja spornog stana s tužiteljicom nije ugovorom uredio svoja prava i obveze (u vezi korištenja spornog stana), ne oslobađa tuženika, kao korisnika stana, koji je stan nastavio koristiti nakon smrti svoga oca (koji je na predmetnom stanu bio nositelj stanarskog prava, a tuženik član njegovog domaćinstva), obveze na plaćanje troškova za korištenje stana u visini najamnine i drugih troškova u svezi s korištenjem stana u skladu s odredbom čl. 24. st. 2. Zakona o najmu stanova, imajući pri tome u vidu da je za isti stan zatražio da mu se omogući njegovo daljnje korištenje i njegov otkup (list 131 spisa), ostajući u posjedu stana, s čime se tužiteljica prešutno usuglasila, dok su navodi kojima upire na to da predmetni stan ne koristi (s tvrdnjom da živi i radi u BiH), u kontekstu naprijed obrazloženog, neodlučni za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, jer je tuženik, na koga su smrću njegova oca prešla prava i obveze koje je u svezi s korištenjem stana do tada imao njegov otac, u obvezi podmirivati sve troškove u svezi sa stanovanjem, i to neovisno o tome koristi li predmetni stan za stanovanje i je li o njegovoj zamolbi kojom je tražio da mu se omogući daljnje korištenje stana i njegov otkup (list 131 spisa), pozitivno odlučeno. To naročito s obziro na utvrđenje suda prvog stupnja (koje tuženik posebno niti ne spori), da je kroz cijelo utuženo razdoblje tuženik imao ključeve stana, te na stanu do 18. siječnja 2017. imao prijavljeno i prebivalište. U tom kontekstu, pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik po samom zakonu, nakon smrti svoga oca, stekao svojstvo zaštićenog najmoprimca, nije u konkretnom slučaju od odlučnog značaja i utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava, s obzirom na to da je smrću oca, tuženik po samom zakonu stekao pravo koristi se stanom, koje korištenje stana za sobom povlači i obvezu na plaćanje naknade za korištenje stana (u visini najamnine), kao i svih drugih troškova u svezi s njegovim korištenjem.

15. Slijedom obrazloženog, cijeneći odredbu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i da je odgovoran za njezino ispunjenje, imajući u vidu da je prvostupanjski sud uvidom u izvatke otvorenih stavaka od 28. rujna 2017. i 13. ožujka 2019., opomene od 24. lipnja 2015. i 16. studenog 2015., te sve priložene račune koji se odnose na neplaćenu najamninu i na režijske troškove koje je umjesto tuženika dobavljaču podmirila tužiteljica (list 28-126 spisa i list143-163 spisa), pouzdano utvrdio visinu potraživanja kojoj tuženik nije posebno prigovarao niti tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj odluci, ali isto tako niti sada u žalbi, kako je tužiteljica priloženim dokazima dokazala osnovanost svoje tražbine, osnovanost koje tražbine tuženik žalbenim prigovorima nije uspio osporiti, pravilno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje, primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, (s obzirom na djelomično osnovan prigovor zastare) i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 17.470,62 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog računa do isplate, pri tome se pravilno u odnosu na račune za režijske troškove koje je umjesto tuženika dobavljaču podmirila tužiteljica, pozivajući na odredbe koje propisuju institut stjecanja bez osnove.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka III. izreke ove presude).

17. Tuženik u žalbi nije određeno naveo iz kojih razloga pobija odluku iz točke V. izreke pobijane presude kojom mu je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, zbog čega je ovaj sud navedenu odluku ispitao na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, te utvrdio da je odluka pravilna i zakonita jer je donesena u skladu s ranije važećom odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a (imajući u vidu da tužiteljica sa svojim zahtjevom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu), te odredbama čl. 155. i 163. ZPP-a, cijeneći i to da je iznos troška pravilno utvrđen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa) i Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine'' broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18, dalje: ZPDV), u skladu s procesnim radnjama poduzetim tijekom postupka i u skladu s vrijednosti predmeta spora. Stoga, valjalo je u skladu s odredbom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, i u tom dijelu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku o trošku pod točkom V. izreke.

18. Međutim, djelomično je osnovana žalba tužiteljice kada osporava odluku o troškovima postupka, u kojem dijelu je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je sukladno čl. 154. st. 3. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka.

19. Naime, kada se presudom odlučuje o osnovanosti platnog naloga, pravilno sud prvog stupnja platni nalog iz rješenja o ovrsi nije održao na snazi u odnosu na troškove postupka (koji se odnose na troškove donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave), s time da je u tom slučaju o tom trošku trebao odlučiti zajedno s ostalim troškovima koji su nastali u parničnom postupku (tako i u zaključku donesenom na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskog odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.).

20. Stoga, osnovano žalbenim navodima tužiteljica prigovara da joj sud prvog stupnja pobijanom odlukom nije priznao ovršne troškove koji joj pripadaju, slijedom čega tužiteljica, uz trošak koji joj je nastao u parničnom postupku, ima pravo i na naknadu troška javnobilježničke nagrade u iznosu od 505,63 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%, u iznosu od 126,40 kuna, odnosno ukupno 632,03 kuna, sukladno odredbi čl. 6. st. 1. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine”, broj: 8/11, 112/12 i 114/12) i čl. 10. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te troška za sastavljanje prijedloga za ovrhu po Tbr. 11. toč. 1. Tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, što je ukupno 1.632,03 kuna.

21. S druge strane, tužiteljica nema pravo na trošak poštarine u iznosu od 30,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost (ukupno 37,50 kuna), jer u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazala da joj je zatraženi trošak zaista i nastao. 22. Dakle, sveukupno bi tužiteljici za naknadu troškova cjelokupnog prvostupanjskog postupka pripadalo pravo na naknadu u iznosu od 5.632,03 kuna (troškovi ovršnog postupka u iznosu od 1.632,03 + troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kuna), slijedom čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, valjalo preinačiti pobijanu odluku u dijelu pod točkom VI. Izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova (ovršnog) postupka za iznos od 1.632,03 kuna, te tuženiku naložiti da tužiteljici naknadi i daljnji trošak u iznosu od od 1.632,03 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja ove drugostupanjske presude 6. prosinca 2022. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a koji se primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP/22), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZPP-a, a u preostalom dijelu pod točkom VI. Izreke (kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka za iznos od 37,50 kuna), temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, potvrditi odluku o trošku (točka I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke).

23. U odnosu na odluku o troškovima privremenog zastupnika pod točkom IV. izreke pobijane odluke, valja reći da je sud prvog stupnja navedenu odluku temeljio na stavu da privremeni zastupnik ima prava i dužnosti zakonskog zastupnika, sve dok dok Centar za socijalnu skrb ne odredi skrbnika u skladu s odredbama čl. 85. st. 1. ZPP-a, a da se u pogledu utvrđivanja visine troškova odvjetnika koji je postavljen za privremenog zastupnika, primjenjuje propis o naknadi troškova tijela skrbništva, a to je Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika („Narodne novine“ broj 5/14, 75/14, 5/15, 28/16 i 103/2015, dalje Pravilnik), koji u odredbi čl. 3. st. 2. propisuje da se naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika), koji je odvjetnik, određuje u iznosu od 50% koja bi mu pripala sukladno Odvjetničkoj tarifi, slijedom čega sud prvog stupnja smatra da se troškovi privremenog zastupnika nadoknađuju analognom primjenom spomenutog Pravilnika.

24. Navedeni zaključak suda prvog stupnja je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnosti i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. Stoga su suprotne tvrdnje tužiteljice, bez pravnog uporišta.

25. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja rješenjem od 23. siječnja 2018. ( list 14 spisa) postavio tuženiku privremnog zastupnika u osobi V. S., odvjetnika u O.

26. Kako odvjetnik koji obavlja dužnost privremenog zastupnika, ima pravo na naknadu za obavljanje pravnih poslova, i to prema odredbama Pravilnika, kao i skrbnik za poseban slučaj (čl. 3. st. 2.), kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, jasno proizlazi da odvjetnik kao privremeni zastupnik ima pravo na naknadu za obavljene radnje, kao i pravo na naknadu troškova u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za odvjetnika.

27. U tom smislu je zauzeto i pravno shvaćanje na zajedničkom sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova, održanom 21. studenoga 2018., prema kojem je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika pasivne stranke u sudskom postupku, dužan predujmiti tužitelj, a da troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je taj trošak tužitelju dužna naknaditi stranka kojoj je privremeni zastupnik postavljen.

28. Na žalbene navode da troškovi parničnog postupka u odnosu na privremenog zastupnika nisu parnični troškovi regulirani ZPP-om i da je potrebno primijeniti odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19 i 47/20, dalje u tekstu: ObZ), valja odgovoriti da je privremenog zastupnika tuženiku postavio temeljem dredbe čl. 84. st. 2. toč. 4. ZPP-a, Općinski sud u Osijeku, radi zaštite prava i interesa tuženika, iz čega slijedi da privremenog zastupnika nije postavio Centar za socijalnu skrb u smislu odredbi čl. 241 i čl. 242 ObZ-a , već prvostupanjski sud u parničnom postupku. Stoga, nema pravne osnove da se naknada za privremenog zastupnika odredi na teret sredstava socijalne skrbi u smislu odredbe čl. 264 ObZ-a, jer odredbama ObZ-a i Pravilnika nije propisana nadležnost centra za socijalnu skrb za obvezu plaćanja troška zastupanja privremenog zastupnika kojeg imenuje sud, s time da je ovdje posebno potrebno naglasiti, da se u konkretnom slučaju ne radi o troškovima postupka koji su dosuđeni tuženiku, već o troškovima koje je za obavljene radnje u zastupanju tuženika, zahtijevao privremeni zastupnik (kako to proizlazi iz zapisnika s ročišta od 11. travnja 2019. na kojem je zaključena glavna rasprava, list 166-167 spisa), slijedom čega je promašeno pozivanje tužiteljice na uspjeh stranaka u sporu.

29. Stoga, neovisno o uspjehu stranaka u sporu, suprotno tvrdnjama tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primjenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je naložio tužiteljici da privremenom zastupniku naknadi troškove zastupanja tuženika u ovom postupku u iznosu od 2.500,00 kuna, koji iznos nije veći od onoga koji je propisan Pravilnikom.

30. Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o troškovima privremenog zastupnika, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu odluku, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

31. Kako je tužiteljica uspjela u razmjerno neznatnom dijelu podnesene žalbe, to istoj nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka (čl. 154. st. 3. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

32. Kako je privremeni zastupnik zatražio trošak sastavljanja žalbe, to mu je sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Pravilnika, u svezi s Tbr. 10. toč. 1. Tarife, valjalo dosuditi trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka zajedno s pripadajućim PDV-om, u ukupnom iznosu od 781,25 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.