Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2414/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz S. D., K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u B., protiv tuženog D. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. Ž. i M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pn- 315/2015-38 od 1. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Z. M., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pn-315/2015-38 od 1. travnja 2019., u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete preko iznosa od 27.000,00 kuna/ 3.583,52 eura[1] do zatraženog iznosa od 27.500,00 kuna/3.649,88 eura (za iznos od 500,00 kuna/ 66,36 eura, zatim u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete preko dosuđenog iznosa od 478,51 kuna/63,50 eura do zatraženog iznosa od 6.000,00 kuna/796,34 eura, kao i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na stopu zateznih kamate (iznad stope dosuđene u točki I. i II. izreke, do zatražene stope), te u dijelu pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.769,80 kuna/898,50 eura.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pn- 315/2015-38 od 1. travnja 2019., u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete preko iznosa od 20.400,00 kuna/ 2.707,55 eura do 27.000,00 kuna/3.583,52 eura (za iznos od 6.600,00 kuna/875,97 eura), te u dijelu pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.468,82 kuna/593,11 eura, i u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se tuženom D. M. isplatiti tužitelju Z. M. daljnji iznos od 6.600,00 kuna/875,97 eura (za naknadu neimovinske štete), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2019. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 4.468,82 kuna/593,11 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se žalba tuženog D. M., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pn-315/2015-38 od 1. travnja 2019., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.400,00 kuna s osnova naknade neimovinske štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 1. travnja 2019. (dana presuđenja), do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 478,51 kuna s osnova naknade imovinske štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa naknade neimovinske štete od 20.400,00 kuna, do zatraženog iznosa od 27.500,00 kuna, sa zateznim kamatama, te iznad dosuđenog iznosa imovinske štete od 478,51 kuna do zatraženog iznosa od 6.000,00 kuna, sa zateznim kamatama, kao i u dijelu zateznih kamata iznad stope dosuđene u točki I. i II. izreke pobijane presude, do zatražene stope zateznih kamata, a pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.933,88 kuna.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. izreke (odbijajući dio presude), te u dijelu pod točkom IV. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (odbijajući dio presude), žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi i tuženik u dijelu pod točkom I., II., i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana

6. Suprotno žalbenim navodima stranaka, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu, jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi stranaka u kojima ističu da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s time da je prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pa nije učinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 8. ZPP-a. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi iz čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je postupajući u skladu s citiranim odredbama proveo dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu je analizirao provedene priložene isprave, iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja prileži spisu i tako utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor. 8. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužitelj pretrpjela u štetnom događaju od 20. listopada 2012.

10. U prvostupanjskom postupku, nakon svih izvedenih dokaza koje su predložile obje stranke (uvidom u popis izdanih medicinskih nalaza, medicinsku dokumentaciju tužitelja, opomene, potvrde o naplaćenom učešću, potvrde o nenaplaćenom učešću, uplatnicu, račune za učešće, te svu drugu dokumentaciju u spisu, temeljem nalaza i mišljenja medicinskog vještaka doc. dr. sc. M. M., prim. dr. med. i njegovog dopunskog očitovanja, saslušanjem svjedoka K. M., supruge tuženika, S. M., majke tuženika, E. M., oca tuženika, J. S., M. S., poznanice tuženika i I. S., poznanika tuženika i vlasnika stroja za kalanje/cijepanje drva, te saslušanjem stranaka), utvrđeno je da se tužitelj 20. listopada 2012., ozlijedio radeći na stroju za kalanje/cijepanje drva, tako što je uslijed pucanja vijka na stroju (koji radi na principu mehanike i hidraulike), pukao i nož kojim su se pilila drva, koji se potom odvojio i pao, te pri tome ozlijedio prst tužitelja, kojom prilikom je tužitelj na stroju radio zajedno s tuženikom koji je stroj koristio za vlastite potrebe (za cijepanje drva), s time da je stroj posudio od svjedoka I. S. (koji je stroj osobno izradio kao kopiju tvorničke izrade i tuženika upoznao s principom rada na stroju i rukovanjem strojem).

11. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbe čl. 1063., 1064. i čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), sud prvog stupnja utvrđuje odgovornost tuženika za štetu i štetni događaj (budući se kao rukovatelj stroja koji je preuzeo da se njime služi uz pristanak imaoca, odnosno vlasnika stroja, upoznao s načinom njegovog rada, pregledao stroj, utvrdio da je stroj ispravan, te da je kao držatelj stroja, istim bio dužan rukovati pažljivo i prema pravilima i načinu rada, pri čemu je znao da se radi o ručnoj izradi stroja, koji nema atest, čime je pristao služiti se tim strojem koji predstavlja opasnu stvar), cijeneći da tuženik za štetu tužitelja odgovara prema načelu objektivne odgovornosti, te da ne postoje nikakve okolnosti koje bi otklonile odgovornost tuženika, s time da primjenom odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO-a, zaključuje da je tužitelj pridonio šteti i štetnom događaju u omjeru od 20%, s obrazloženjem da je do pucanja vijka došlo uslijed radnje rukovanja ručicom noža, koju radnju je vršio tuženik, ali da je tužitelj izložio ruke u opasnu zonu ispod noža koji je bio u radnoj funkciji, "putovao" po šini, a nije pričekao da se nož u potpunosti zaustavi.

12. Primjenom odredbe čl. 1100., u svezi s čl. 19. ZOO-a, prvostupanjski sud temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. M. M. prim. dr. med., rukovodeći se time da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljedu desne šake koja je teška tjelesna povreda, da postoji uzročno posljedična veza između opisane dinamike štetnog događaja, te da su nakon adekvatnog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu stanja nakon amputacije kažiprsta desne šake u proksimalnom interfalangealnom zglobu (PIP zglob), koja ozljeda je kod tužitelja ostavila trajne posljedice u obimu od 10%, vodeći pri tome računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, u konačnome cijeneći primjerenom novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i naruženja), u iznosu od 25.500,00 kuna, koju priznatu naknadu štete umanjuje za utvrđeni doprinos od 20%, na iznos od 20.400,00 kuna, dok za naknadu imovinske štete za troškova liječenja, primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, priznaje tužitelju naknadu u iznosu od 598,14 kuna, koju naknadu također umanjuje za utvrđeni doprinos od 20%, na iznos od 478,51 kuna. 13 Zatezne kamate za pretrpljenu neimovinsku štetu na iznos od ukupno 20.400,00 kuna, sud prvog stupnja dosuđuje od 1. travnja 2019., kao dana donošenja presude (kako je to tužitelj i zahtijevao postavljenim tužbenim zahtjevom), pa do isplate, dok za pretrpljenu imovinsku štetu na iznos od 478,51 kuna, zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a, dosuđuje od od idućeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog računa do isplate.

14. Tužitelj žalbenim navodima osporava zaključak suda prvog stupnja o njegovom doprinosu nastanku štete, s tvrdnjom da je do pada noža na ruku tužitelja došlo isključivo zbog manjkavosti stroja, bez njegove krivnje, pored navedenog osporavajući i razloge temeljem kojih je prvostupanjski sud odbio preostali dio zahtjeva za naknadu imovinske štete, uz obrazloženje da je iz računa i opomena vidljivo da na strani tužitelja postoji dug za liječenje koji će on svakako morati platiti, jer u vrijeme štetnog događaja nije imao zdravstveno osiguranje.

15. Po žalbi tuženika sporan je zaključak suda prvog stupnja o objektivnoj odgovornosti tuženika za nastanak štete, uz tvrdnju da predmetni stroj nije njegovo vlasništvo, te da se on ne bavi poslovima cijepanja/kalanja drva, niti ima stručna znanja o ispravnosti stroja, i da se u konkretnom slučaju, za ocjenu odgovornosti ima primijeniti subjektivni kriterij, uz tvrdnju da je šteta nastala radnjom samog tužitelja, odnosno da u svakom slučaju na strani tužitelja postoji veći doprinos nastanku štete, od one koju je utvrdio sud prvog stupnja, pa i u onom dijelu u kojem iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj i sam odgovoran za posljedice zaostale nakon liječenja (jer nije provodio fizikalnu terapiju dovoljno dugo), pored navedenog, smatrajući da je tužitelju previsoko odmjerena dosuđena naknada štete, pa da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

16. Dakle, u žalbenom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika za nastanak štete, kao i postojanje i obim doprinosa tužitelja nastanku štete, te pravilna primjena odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 19. ZOO-a, u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, kao i pravilna primjena odredbe čl. 1095. ZOO-a, u odnosu na naknadu imovinske štete za troškove liječenja.

17. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, i po ocijeni ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu koju trpi tužitelj iz navedenog štetnog događaja.

18. Takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda jasno proizlazi iz svih izvedenih dokaza, a za koji zaključak je prvostupanjski sud dao vrlo uvjerljive i jasne razloge, koje tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

19. Naime, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te odlučnu činjenicu da se radi o šteti koja je tužitelju nastala od opasne stvari (stroja za kalanje/cijepanje drva), koje svojstvo opasne stvari ne spori niti sam tuženik, i po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se odgovornost tuženika za štetni događaj očituje u činjenici da je tuženik posudio predmetni stroj od vlasnika (za vlastiti račun i u vlastitom interesu) i da je kao takav osoba kojoj je vlasnik povjerio opasnu stvar da se njome služi, čime posljedično tome, pravilno zaključuje, u skladu s odredbom čl. 1066. st. 1. ZOO-a, da time za nastanak štete tužitelju odgovara umjesto vlasnika stvari, i isto kao on, pri čemu je za naglasiti da osoba koja se služi opasnom stvari uz pristanak njezina vlasnika (kao u konkretnom slučaju), odgovara za štetu koja je prouzročena upotrebom opasne stvari, neovisno o tome, je li joj stvar predana na trajniju upotrebu ili samo za jednokratnu upotrebu (kao u kinkretnom slučaju), već je odlučno da se takva osoba služi stvari uz pristanak imatelja stvari. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženika kojima se poziva na to da predmetni stroj nije njegovo vlasništvo, da se on ne bavi poslovima cijepanja/kalanja drva, te da se za ocjenu odgovornosti ima primijeniti subjektivni kriterij.

20. Pored navedenog, imajući u vidu činjenicu da za štetu od opasne stvari njezin držatelj odgovara umjesto vlasnika, i isto kao on, na ocjenu odgovornosti tuženika za nastanak štete, nisu od utjecaja niti žalbeni navodi tuženika kojima upire na to da on nema stručna znanja o ispravnosti stroja. To stoga što u skladu s odredbom čl. 1066. st. 4. ZOO-a, vlasnik odgovara za štetu od opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati, a tuženik niti ne tvrdi da ne bi bio osposobljen ili ovlašten rukovati predmetnim strojem, pa da bi za štetu odgovarao vlasnik stroja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, dok u slučaju ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivljenog svojstva stvari (na koje vlasnik držatelju stvari nije skrenuo pozornost), navedeno jedino daje pravo odgovornoj osobi koja je isplatila naknadu oštećeniku, zahtijevati cijeli njezin iznos od vlasnika (čl. 1066. st. 2. i 3. ZOO-a), pri čemu isto ne utječe na pravo oštećene osobe da naknadu štete potražuje izravno i samo od njega.

21. Pravilna je, stoga, i ocjena suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za njegovo oslobođenje od odgovornosti propisane odredbom čl. 1067. ZOO-a, pravilnost koje ocjene žalbenim navodima tuženika, također nije dovedena u sumnju.

22. Isto tako, način na koji tuženik nastoji opravdati svoje tvrdnje o tome da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete, te da je u svakom slučaju u pretežitom dijelu doprinio njezinom nastanku, nema uporišta u dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka, iz kojih dokaza svakako ne proizlazi da bi doprinost tužitelja nastanku štete bio veći od utvrđenih 20%, pri čemu je prvostupanjski sud, odlučujući o doprinosu tužitelja, uzeo u obzir da tužitelj u trenutku štetnog događaja, nije bio dovoljno oprezan, čime je pravilno njegov doprinos cijenio u naprijed navedenom opsegu. Utoliko se neosnovanim i bez uporišta u izvedenim dokazima, ukazuju i žalbeni prigovori tužitelja kojima osporava zaključak suda prvog stupnja o njegovom doprinosu nastanku štete, s tvrdnjom da je do pada noža na njegovu ruku došlo isključivo zbog manjkavosti stroja, bez njegove krivnje.

23. Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća primjenu materijalnog prava temeljem kojeg prvostupanjski sud zaključuje o odgovornost tuženika za nastalu štetu i doprinosu tužitelja u opsegu od 20%.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. M. M. prim. dr. med., koji je pravilno prihvatio cijeneći da je vještak nalaz i mišljenje temeljio na kompletnoj medicinskoj dokumentaciji u spisu predmeta, prema pravilima struke i vještine, detaljno opisao tijek liječenja, klinički status i sve povrede i posljedice povrede, te da je kao takav objektivan i stručan, a na koji nalaz i mišljenje nije bilo nikakvih primjedbi niti prigovora, kojem nalazu i mišljenju žalbenim navodima stranke određeno niti ne prigovaraju, utvrdio da je tužitelju uslijed ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu odredbe čl. 19. u svezi s čl. 1100. ZOO-a, imajući u vidu da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio ozljedu desne šake koja je teška tjelesna povreda, da su nakon adekvatnog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu stanja nakon amputacije kažiprsta desne šake u proksimalnom interfalangealnom zglobu (PIP zglob), te da su opisane trajne posljedice koje su zaostale kod tužitelja nakon predmetnog štetnog događaja, rezultirale umanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužitelja u omjeru od 10%. Pored navedenog, nastala neimovinska šteta se očitovala i u tome što je tužitelj uslijed zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, što je u daljnjem tijeku postojao sekundarni strah, jačeg intenziteta u trajanju od 5 dana ukupno (ozljeda i dva operacijska zahvata), srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana ukupno i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 40 dana ukupno, što je uslijed predmetnog ozljeđivanja tužitelj trpio jake bolove u trajanju od 5 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 40 dana, dok bolovi koje tužitelj i dalje trpi ulaze u ocjenu trajnih posljedica, s time da je štetni događaj rezultirao i naruženjem kod tužitelja u lakom stupnju, a koje se očituje u vidnom defektu desne šake tužitelja.

25. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti i visine pravične novčane naknade, pri čemu žalbeni prigovor tuženika kojima upire na doprinos tužitelja obimu nastale štete (s tvrdnjom da se prilikom liječenja, fizikalna terapija nije provodila dovoljno dugo), ostaje ničim potvrđen, te suprotan činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, i to prije svega prihvaćenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka doc. dr. sc. M. M. prim. dr. med., iz kojeg jasno slijedi da su nakon adekvatnog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice.

26. Međutim, pri odmjeravanju dosuđene naknada, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, čemu tužitelj u žalbi osnovano prigovara, s tvrdnjom da prvostupanjski sud nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da mu je prenisko odmjerena dosuđena naknada.

27. Naime, uzimajući u obzir prihvaćeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka doc. dr. sc. M. M. prim. dr. med., a iz kojeg nalaza i mišljenja proizlaze konkretna utvrđenja o nastanku neimovinska šteta u smislu odredbe čl. 19. u svezi s čl. 1100. ZOO-a, ozljeđivanjem tužitelja u predmetnom štetnom događaju kojim mu je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, imajući u vidu težinu takvom povredom izazvanih duševnih boli koje su trajno umanjile opću životnu aktivnost tužitelja u opsegu od 10%, kao i okolnosti konkretnog slučaja, uzimajući u obzir i dob i zanimanje tužitelja (rođen 1986., konobar po struci), kao i cilj kojem pravična novčana naknada služi, te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, rukovodeći se pri tome i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su- IV-47/2020-5 (javno objavljenim na web stranici Vrhovnog suda www.vsrh.hr), kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, koje shvaćanje se primjenjuje na sve parnične postupke u svim stupnjevima suđenja od dana prihvaćanja (15. lipnja 2020.), a prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, prema ocjeni ovog suda, tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, kao posljedica štetnog događaja od 20. listopada 2012., pripada pravična novčana naknada u iznosu od 33.750,00 kuna. Utoliko se neosnovanim i bez uporišta u izvedenim dokazima, ukazuju i žalbeni prigovori tuženika kojima ukazuje na previsoko odmjerenu naknada štete.

28. Međutim, s obzirom na doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 20%, tužitelju stoga na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, pripada pravična novčana naknada u iznosu od 27.000,00 kuna (80% štete za koju odgovara tuženik), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2019. (kao datuma presuđenja od kojeg tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata), pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbama čl. 19. st. 1. i 2., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1046., čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a.

29. Nadalje, prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u svezi sa spornim štetnim događajem, imao troškove liječenja koje je podmirio u iznosu od 598,14 kuna (prema priloženim potvrdama o naplaćenom učešću i uplatnici, te računima), pravilno sukladno odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a, utvrdio naknadu za navedeni oblik štete u iznosu od 598,14 kuna, odnosno s obzirom na doprinos tužitelja od 20%, u iznosu od 478,51 kuna, pravilno pri tome cijeneći neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu navedene štete u preostalom dijelu (do zatraženog iznosa u tužbi od 6.000,00 kuna), s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao da je troškove po priloženim opomenama i potvrdama o nenaplaćenom učešću podmirio, niti da su ti troškovi isplaćeni na teret njegovih novčanih sredstava ili njegove imovine.

30. Navedena utvrđenja i primjenu materijalnog prava, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilnim prihvaća i ovaj sud, na što nisu od utjecaja žalbeni navodi tužitelja kojima upire na to da je iz računa i opomena vidljivo da na njegovoj strani postoji dug za liječenje koji će on svakako morati platiti (jer u vrijeme štetnog događaja nije imao zdravstveno osiguranje). Naime, prema odredbi čl. 326. st. 1. ZPP-a, sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, pa ako činidba koja se traži nije dospjela, tužbeni zahtjev se odbija. Stoga, neupitno je da je u skladu s odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO-a, tuženik u obvezi tužitelju kao oštećeniku naknaditi troškove liječenja koji se odnose na liječničke i bolničke usluge koje su posljedica spornog štetnog događaja, međutim, u tom slučaju se treba raditi o plaćenim uslugama, a ne onima koje će tužitelj tek morati platiti (dobrovoljno ili prisilno), s time da se, suprotno prigovorima tužitelja, ne radi o budućoj šteti, već o imovinskoj šteti koja u konkretnom slučaju u smislu čl. 1086. ZOO-a, još nije niti nastala.

31 Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice (u odnosu na neimovinsku i imovinsku štetu), koji tijek zateznih kamata tuženik žalbenim navodima posebno niti ne spori, s time da je pravilna odluka i o stopi dosuđenih zateznih kamata koju je sud prvog stuipnja pravilno temeljio na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, kojoj stopi zateznih kamata tužitelj žalbenim navbodima određeno niti ne prigovara.

32. Slijedom obrazloženog, kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva preko iznosa od 20.400,00 kuna (do iznosa od 27.000,00 kuna), djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je po žalbi tužitelja djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a djelomično žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu po čl. 368. st. 1. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I. i II., dok je žalbu tuženika po čl. 368. st. 1. ZPP-a, u cijelosti kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te presuditi kao pod točkom III. ove drugostupanjske presude.

33. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tužitelja kada osporava odluku o troškovima postupka, te je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

34. Tužitelju, prema odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), i to u iznosu od 8.000,00 kuna koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio (cijeneći vrijednost predmeta spora i poduzete radnje), što uz 25% PDV-a od 2.000,00 kuna, ukupno iznosi 10.000,00 kuna, čemu je valjalo pribrojiti troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.360,00 kuna, čime se dobije iznos od 11.360,00 kuna, koji trošak sada prema izmijenjenom uspjehu tužitelja u sporu od približno 82%, u konačnome iznosi 9.315,20 kuna. Ovako utvrđenim troškovima, valjalo je pribrojiti troškove provedenog liječničkog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, koji troškovi su tužitelju priznati u cijelosti (bez obzira na uspjeh u sporu), i u konačnome tužitelju utvrditi pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.315,20 kuna.

35. Pravilnom primjenom odredebe čl. 154. st. 2. ZPP-a, sud prvog stupnja je utvrdio i trošak tuženika u skladu s važećom Tarifom, koji trošak mu pripada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u iznosi 8.500,00 kuna, što uz 25% PDV-a od 2.125,00 kuna, ukupno iznosi 10.625,00 kuna, što razmjerno uspjehu tuženika u postupku od približno 18%, u konačnome iznosi 1.912,50 kuna.

36. Od troška odmjerenog tužitelju u iznosu od 11.315,20 kuna, valjalo je oduzeti trošak odmjeren tuženiku u iznosu od 1.912,50 kuna, čime se dobije iznos troška koji je valjalo dosuditi tužitelju u iznosu od 9.402,70 kuna,

37. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da je tužitelj troškovnikom predanim na ročištu od 21. veljače 2019. (list 86 spisa), zahtijevao naknadu troškova postupka u iznosu od sveukupno 16.172,50 kuna, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.769,80 kuna (točka I. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 4.468,82 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 4.468,82 kuna (točka II. izreke ove odluke), dok je žalbu tuženika u odnosu na troškove postupka, valjalo odbiti (točka III. izreke ove odluke).

38. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.