Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2504/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. O. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Z., protiv tuženog Grada Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., te umješača na strani tuženika C. o. d.d., Podružnica Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-183/2017-29 od 21. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Grada Z., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-183/2017-29 od 21. ožujka 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.260,54 kuna /963,64 eura, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke (u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženika).

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 7.260,54 kuna/963,64 eura (za iznos od 1.312,50 kuna/174,20 eura[1] ), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.312,50 kuna/174,20 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.248,00 kuna s osnova naknade štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 20. siječnja 2017. (dana podnošenja tužbe) do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.472,00 kuna, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.573,04 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 23. ožujka 2019. pa do isplate, a pod točkom IV. izreke odbijeni zahtjevi tuženika i umješača za naknadom parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., III. i IV. izreke (u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženika), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna uz 25% PDV-a, te sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s time da je prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvoga stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen u podnesku od 18. rujna 2018., za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju od 15. srpnja 2014.

7. U prvostupanjskom postupku (temeljem uvida u fotografije mjesta štetnog događaja, medicinsku dokumentaciju tužiteljice, policu osiguranja broj: … i privitak polici, te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušanjem tužiteljice i svjedokinje L. Š., uviđajem na licu mjesta uz prisustvo tužiteljice i svjedokinje L. Š., medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. A. M., kirurgu i usmenim očitovanjem navedenog vještaka), utvrđeno je da je tužiteljica 15. srpnja 2014., prolazeći pješačkim pothodnikom u … (koji se nalazi preko puta kućnog broja 20), pala na podestu koji se nalazi na stepeništu podhodnika i to na rasklimanim i za podlogu nepričvršćenim kulir i betonskim pločama, kojom prilikom se ozlijedila.

8. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica stradala u pješačkom pothodniku za čije je održavanje odgovoran tuženik po čl. 2. u vezi s čl. 3. st. 1. toč. 6., čl. 17. i čl. 18. st. 1. prije važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11 i 144/12, dalje ZKG), te čl. 2. st. 1. toč. 1. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba NN 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11, 5/12, 18/13 i 24/13), čime otklanja prigovor promašene pasivne legitimacije, uz obrazloženje da se ne radi o željezničkom pothodniku koji je u nadležnosti održavanja Hrvatskih željeznica, cijeneći da na temelju naprijed navedenih odredbi proizlazi odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja i štetnih posljedica koje su iz njega proizašle za tužiteljicu i to zbog propusta tuženika da sanira rasklimane i od podloge odvojene betonske i kulir ploče, na način da iste pričvrsti za podlogu kako se ne bi klimale te kako bi bile sigurne za prolaz pješaka, pri čemu ujedno otklanja i prigovor doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja, cijeneći da je odgovornost tuženika u ovoj pravnoj stvari isključiva, s obrazloženjem da je temeljem iskaza tužiteljice (koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, a kojem iskazu niti tuženik nije prigovorio), utvrđeno da se tužiteljica kretala normalnim hodom, gledajući ispred sebe, dakle pažljivo, čime se, po stavu suda prvog stupnja, kretala primjereno, s time da nije mogla očekivati da su ploče na podestu rasklimane i nepričvršćene za podlogu te da će se jedna od ploča tako zaklimati da će uslijed toga izvrnuti nogu, izgubiti ravnotežu i pasti, a osobito jer se tuda kretala prvi put, a da su pothodnici namijenjeni za nesmetan prolaz pješaka, radi čega u konačnome zaključuje da je neodržavanjem pothodnika (propuštajući učvrstiti rasklimane ploče na podestu stepeništa predmetnog pothodnika), tuženik uzrokovao pad tužiteljice i njeno ozljeđivanje.

9. Primjenom odredbe čl. 1100., u svezi s čl. 19. ZOO-a, prvostupanjski sud temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. A. M., kirurga, rukovodeći se time da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom baze 5. kosti donožja lijevog stopala, koja ozljeda je kod tužiteljice ostavila trajne posljedice u obimu od 2%, vodeći pri tome računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, u konačnome cijeneći primjerenom novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti), u iznosu od 10.000,00 kuna, kuna, dok za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, cijeni primjerenim iznos od 4.248,00 kuna (primjenom odredbe čl. 1095 st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 223. ZPP-a), odnosno sveukupno iznos od 14.248,00 kuna.

10 Zatezne kamate za pretrpljenu neimovinsku štetu (primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a) i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu (primjenom odredbe čl. 1086. ZOO-a), na iznos od ukupno 14.248,00 kuna, sud prvog stupnja dosuđuje od podnošenja tužbe (20. siječnja 2017.), do isplate, cijeneći da je tuženik primitkom tužbe uz koju je dostavljena cjelokupna medicinska dokumentacija tužiteljice, mogao utvrditi da je zdravstveno stanje tužiteljice stabilizirano, što znači da je mogao utvrditi opseg cjelokupne neimovinske štete koja je kod tužiteljice nastala kao posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, a također i opseg tuđe pomoći, što znači da je mogao utvrditi opseg i visinu svoje obveze naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i imovinske štete za tuđu pomoć.

11. Tuženik žalbenim navodima prije svega osporava zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja njegov prigovor promašene pasivne legitimacije, uz tvrdnju koju je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, da se radi o pothodniku koji je izgrađen za potrebe prelaska preko željezničke pruge, koji se nalazi ispod željezničke pruge koja je u vlasništvu i na upravljanju Hrvatskih žaljeznica, koje su ga u obvezi održavati, kao i pravilnost ocjene suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici, uz tvrdnju da je šteta nastala radnjom same tužiteljice, odnosno da u svakom slučaju postoji njezin doprinos nastaloj šteti, pored navedenog, smatrajući da je tužiteljici previsoko odmjerena dosuđena naknada štete, pa da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

12. Dakle, u žalbenom stupnju postupka sporna je pasivna legitimacija tuženika i njegova odgovornost za nastanak štetnog događaja, kao i postojanje doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja, te pravilna primjena odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 19. ZOO-a, u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, kao i pravilna primjena odredbe čl. 223. ZPP-a, u odnosu na visinu naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu.

13. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, i po ocijeni ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu koju trpi tužiteljica iz navedenog štetnog događaja i da tužiteljica nije doprinjela njezinom nastanku.

14. Takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda jasno proizlazi iz suglasnih iskaza saslušane svjedokinje i tužiteljice, a za koji zaključak je prvostupanjski sud dao vrlo uvjerljive i jasne razloge, koje tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

15. Naime, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te odlučnu činjenicu da se štetni događaj dogodio u pothodniku koji je bio u funkciji pješačkog prometa, i po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se odgovornost tuženika za štetni događaj očituje u tome da je tuženik, kao jedinice lokalne samouprave, koja je, stoga, dužna održavati javne površine te osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, pa time u takvom stanju održavati i površine kojima se kreću pješaci (javne prometne površine), to propustio učiniti, jer je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su ploče na podestu stepeništa pothodnika kojim se kretala tužiteljica, bile rasklimane i nepričvršćene za podlogu, te da se jedna od ploča tako zaklimala, da je upravo uslijed toga tužiteljica izvrnula nogu, izgubila ravnotežu i pala, a koja obveza održavanja površina kojima se kreću pješaci za tuženika proizlazi iz odredaba ZKG-a, ali isto tako i iz odredaba Odluke o komunalnom redu Grada Z., na koje odredbe se u pobijanoj presudi pravilno poziva i sud prvog stupnja.

16. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i žalbena tvrdnja tuženika da na njegovoj strani nema odgovornosti za štetu koja je predmetom ovoga spora, pri čemu to što je predmetni pothodnik eventualno izgrađen za potrebe prelaska željezničke pruge, kako to tvrdi tuženik, upirući i na to da su ga, stoga, u obvezi održavati Hrvatske žaljeznice, ne otklanja odgovornost tuženika, jer se neupitno radi o javnoj površini u Gradu Z. predviđenoj za kretanje pješaka, koju površinu je dužan održavati tuženik (kao jedinica lokalne samouprave), pa su neodlučni i žalbeni prigovori kojima tuženik upire na to da se radi o pothodniku ispod željezničke pruge koja je u vlasništvu i na upravljanju Hrvatskih žaljeznica.

17. Isto tako, način na koji tuženik nastoji opravdati svoje tvrdnje o tome da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štete, te da je u svakom slučaju doprinjela njegovom nastanku, nema uporišta u dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka, pri čemu neosnovano tuženik ističe da je šteta nastala isključivo radnjom tužiteljice, jer navedeno ne proizlazi iz rezultata provedenog postupka, iz kojih rezultata svakako ne proizlazi da tužiteljica prilikom kretanja pothodnikom, nije tome posvetila dužnu pažnju i da je bila neoprezna, kako to tvrdi tuženik, već je utvrđeno upravo suprotno, da se tužiteljica kretala normalnim hodom, gledajući ispred sebe, dakle pažljivo, te da nije mogla očekivati da su ploče na podestu rasklimane i nepričvršćene za podlogu i da će se jedna od ploča tako zaklimati da će uslijed toga izvrnuti nogu, izgubiti ravnotežu i pasti,

dok to što ista eventualno živi u blizini navedenog pothodnika, kako to također tvrdi tuženik, samo po sebi ne može upućivati na zaključak da joj je loše stanje stepenica u predmetnom pothodniku, od prije bilo poznato i da je stoga prolazak pothodnikom trebala izbjegavati ili pak hodati njime uz pratnju, na što žalbenim navodima također neosnovano upućuje tuženik.

18. Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća primjenu materijalnog prava temeljem kojeg prvostupanjski sud zaključuje o odgovornost tuženika za nastalu štetu.

19. Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza te nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. A. M., koji je pravilno prihvatio cijeneći da je isti izrađen savjesno, objektivno, u skladu s pravilima medicinske znanosti i vještine, bez proturječnosti, ujedno prihvaćajući i usmeno očitovanje vještaka kojim je vještak detaljno, stručno i jasno obrazložio pisani nalaz i mišljenje i otklonio time sve prigovore tuženika, kojem nalazu i mišljenju tuženik žalbenim navodim određeno niti ne prigovara, utvrdio da je tužiteljici uslijed ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta u smislu odredbe čl. 19. u svezi s čl. 1100. ZOO-a, imajući u vidu da je u predmetnom štetnom događaju zadobila ozljede u vidu prijeloma baze 5. kosti donožja lijevog stopala, da se po provedenom liječenju tužiteljica i dalje žalila na bolove u lijevom stopalu kod dužeg stajanja i hodanja uz oticanje lijevog gležnja i stopala krajem dana, kao i pri promjeni vremena, da je muskulatura lijeve potkoljenice diskretno slabije snage i građe od desne, da su kretnje u lijevom gležnju minimalno ograničene, te da opisane trajne posljedice koje su zaostale kod tužiteljice nakon predmetnog štetnog događaja, prema mišljenju vještaka, umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 2%, u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu, s time da se zdravstveno stanje tužiteljice stabiliziralo 13. studenog 2014. Pored navedenog, pri utvrđivanju obima nastale neimovinske štete, prvostupanjski sud je pravilno cijenio i to da je tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica pretrpjela tzv. primarni strah (koji se javlja za vrijeme neposredne životne ugroženosti), jakog intenziteta i kratkog trajanja, tzv. sekundarni strah (tj. strah koji se javlja radi tjelesnih ozljeda i brige za ishode liječenja), u jakom intenzitetu 2 dana, u srednjem intenzitetu 5 dana, a u manjem intenzitetu 10 dana, da je uslijed predmetnog ozljeđivanja tužiteljica trpila bol jakog intenziteta oko 3 dana, srednjeg intenziteta oko 7 dana, a manjeg intenziteta još oko 20 dana, dok su zaostale manje boli trajnog karaktera i kao takve se ubrajaju u pojačane napore.

20. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti i visine pravične novčane naknade, sukladno odredbi čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO-a, dosudio tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu od 10.000,00 kuna, i time pravilno primijenio materijalno pravo vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, te opsegu u kojem je došlo do smanjenja životne aktivnosti tužiteljice, ali i o cilju kojemu služi ta naknada i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 (javno objavljeno na web stranici Vrhovnog suda www.vsrh.hr), kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete i prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, a koje pravno shvaćanje se primjenjuje na sve postupke naknade neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.) i koje obvezuje ovaj sud sukladno odredbi iz čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20), pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, utvrdio pravičnu novčanu naknadu u naprijed navedenom iznosu.

21. Nadalje, prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja u odnosu na trajanje i opseg tuđe pomoći i njege (temeljem iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljici tuđu pomoć nakon predmetnog štetnog događaja besplatno pružala susjeda J. B. koja joj je dolazila svaki dan te umjesto nje kuhala, pospremala, peglala i vješala veš), uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljici prema nalazu i mišljenju vještaka, tuđa pomoć druge osobe za vrijeme provedenog liječenja (mirovanja) kod kuće od 15. srpnja 2014. do 27. kolovoza 2014., bila potrebna 4 sata dnevno, a nakon toga 30 dana po 2 sata dnevno (ukupno 236 sati), jer je tužiteljica morala mirovati i nije mogla raditi uobičajene poslove, pa joj je tuđa pomoć bila potrebna za održavanje osobne higijene, pribavljanja hrane i drugih svakodnevnih potreba, pravilno utvrdio naknadu za navedeni oblik štete u iznosu od od 4.248,00 kuna, primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, utvrđujući iznos cijene jednog sata za pružanje tuđe pomoći i njege od 18,00 kuna, po slobodnoj ocjeni, primjenom članka 223. ZPP-a i čl. 10. ZPP-a, (imajući u vidu mjesto prebivališta tužiteljice i cijenu radne snage koja je sposobna pružiti slične usluge, a sve bez poreznog opterećenja, koji iznos je i po ocjeni ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, u potpunosti primjeren), koja utvrđenja i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice, koji tijek zateznih kamata tuženik žalbenim navodima posebno niti ne spori.

23. Slijedom obrazloženog, u odluci o glavnoj stvari, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom I.

24. Međutim, djelomično je osnovana je žalba tužitenika kada osporava odluku o troškovima postupka, slijedom čega je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka.

25. Naime, pravilno je sud prvog stupnja odmjerio visinu troškova postupka koji se odnose na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), u iznosu od 7.812,50 kuna (zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%po Tbr. 42.), čemu je osnovano pribrojio i trošak plaćenih sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 530,00 i prvostupanjsku presudu u iznosu od 530,00 kuna (ukupno 1.060,00 kuna), tako da je sveukupni trošak utvrdio u iznosu od 8.872,50 kuna, što razmjerno uspjehu tužiteljice u postupku od približno 80%, u konačnome iznosi 7.098,00 kuna, kojem trošku je valjano pribrojio trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 1.100,00 kuna, te trošak predujma za izlazak sudske komisije na uviđaj u cjelokupnom iznosu od 375,04 kuna, čime je u konačnome dobio iznos od 8.573,04 kuna.

26. Pravilnom primjenom odredebe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valjalo je utvrditi i trošak tuženika u skladu s važećom Tarifom, koji trošak mu pripada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, rukovodeći se pri tome troškovnikom predanim na ročištu od 4. veljače 2019. (list 100 spisa). Temeljem navedenog, valjalo je tuženiku odmjeriti trošak za sastav dva podneska po Tbr. 8. toč. 1. Tarife (20. travnja 2017. i 18. rujna 2018.), po 1.000, 00 kuna za svaki podnesak, što je ukupno 2.000,00 kuna, trošak za sastav jednog podneska po Tbr. 8. toč. 3. Tarife (24. svibnja 2017.), u iznosu od 250,00 kuna, trošak pristupa na dva ročišta i uviđaj po Tbr. 9. toč. 1. i 7. Tarife (16. siječnja 2018., 16. travnja 2018. I 4. veljače 2019.), po 1.000, 00 kuna za svako ročište , što je ukupno 3.000,00 kuna, što je ukupno 5.250,00, a uz 25% PDV-a (u iznosu od 1.312,50 kuna), ukupno iznosi 6.562,50 kuna, što razmjerno uspjehu tuženika u postupku od približno 20%, u konačnome iznosi 1.312,50 kuna.

27. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje podneska od 30. studenog 2017., budući se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155.st. 1. ZPP-a., niti mu je priznat trošak predujma za pristup vještaka na ročište, s obzirom na to da očitovanjem vještaka na ročištu nisu otklonjeni prigovori tuženika na njegov nalaz i mišljenje.

28. Od troška odmjerenog tužiteljici u iznosu od 8.573,04 kuna, valjalo je oduzeti trošak odmjeren tuženiku u iznosu od 1.312,50 kuna, čime se dobije iznos troška koji je valjalo dosuditi tužiteljici u iznosu od 7.260,54 kuna, tako da je valjalo u odnosu na troškove postupka, na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a, djelomično usvojiti žalbu tuženika te preinačiti odluku o trošku pod točkom III. izreke pobijane odluke i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.312,50 kuna. (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke).

29. S obzirom na to da je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na troškove postupka, isti, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP, nema pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

30. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.