REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 882/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Županijska uprava za ceste Varaždinske županije, Varaždin, Gajeva 4, OIB: 74640705361, zastupan po punomoćniku Tomislavu Kneževiću, odvjetniku u ZOU Plavetić-Knežević-Kriković-Vujić iz Novog Marofa, protiv tuženika Valenta Kopjara, vl. obrta Termolakirnica Valent Kopjar iz Novog Marofa, Željeznička 1, OIB: 67733565754, zastupan po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1485/2016-3 od 10. prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P- 42/2015-17 od 27. studenoga 2015., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1485/2016-3 od 10. prosinca 2019. u toč. I. i toč. II.2. izreke i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-42/2015-17 od 27. studenog 2015. u toč. I. izreke, i sudi:
„Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 66.737,25 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i to: - 1.483,05 kn od 31. siječnja 2010. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2010. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2010. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2010. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2010. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2010. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2010. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2010. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2010. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2010. - 1.483,05 kn od 30. studenog 2010. - 1.483,05 kn od 31. prosinca 2010. - 1.483,05 kn od 31 siječnja 2011. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2011. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2011., - 1.483,05 kn od 30. travnja 2011. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2011. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2011. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2011. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2011. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2011. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2011. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2011. - 1.483,05 kn od 30. studenog 2011. - 1.483,05 kn od 31. prosinca 2011. - 1.483,05 kn od 31 siječnja 2012. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2012. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2012. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2012. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2012. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2012. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2012. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2012. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2012. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2012. - 1.483,05 kn od 30. studenog 2012. - 1.483,05 kn od 31. prosinca 2012. - 1.483,05 kn od 31 siječnja 2013. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2013. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2013. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2013. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2013. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2013. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2013. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2013. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2013., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 66.737,25 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to precizirano u toč. I. izreke presude. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.420,44 kn (toč. II. izreke), dok je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 13.114,75 kn.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 66.737,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (toč. I. izreke), dok je ista preinačena za uvećanje kamatne stope više od pet postotnih poena i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen (toč. II. izreke) te je za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate dosuđena pripadajuća zatezna kamata s uvećanjem od tri postotna poena (toč. II.2. izreke). Rješenjem je odbačena žalba tuženika kao nedopuštena.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-386/2021-2 od 20. listopada 2021., dopuštena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1485/2016-3 od 10. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-42/2015-17 od 27. studenoga 2015. zbog pravnog pitanja važnog za odluku o sporu a o kojem nema prakse revizijskog suda a praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena, koje pitanje glasi:
„Je li korisnik priključka, odnosno prilaza na javnu cestu koji obavlja djelatnost na nekretnini koja međaši s javnom cestom dužan plaćati naknadu za prilaz na javnu cestu, odnosno naknadu za korištenje cestovnog zemljišta temeljem čl. 46. st. 1. Zakona o javnim cestama, odnosno čl. 73. st. 1. Zakona o cestama?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine pobijane presude odnosno donese odluku o pravnom pitanju.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija tuženika je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za korištenje prilaza i priključka na javnu cestu oznake ŽC 25131 za kčbr. 153/1 9 kčbr. 152 K.O. Novi Marof, sukladno odredbama Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti ("Narodne novine", broj 119/07 i 39/11 - dalje: Pravilnik o korištenju) i Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti ("Narodne novine", broj 119/07, 91/08 i 39/11 – dalje: Pravilnik o mjerilima), a sve to u razdoblju siječnja 2010. pa do rujna 2013.
8. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev navodeći da je nesporno da tuženik koristi cestovno zemljište radi ostvarivanja prilaza i priključka na županijsku cestu broj 25131, da tuženik nije potpisao ponuđeni Ugovor broj 615/11-DR o korištenju cestovnog zemljišta a da je istoga trebao potpisati, da iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika proizlazi da tuženik koristi za prilaz i priključak 111,3 m2 (87,6 m2 i 23,7 m2) cestovnog zemljišta, te da njegova obveza s te osnove sukladno odredbama čl. 9. i 10. Pravilnika o korištenju mjesečno iznosi 1.483,05 kn. Pritom se pozivaju na odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) smatrajući da je tuženik tuđu stvar uporabio u svoju korist.
9. Tuženik u reviziji smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu pravilno primijenili odredbu čl. 46. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 180/04, 82/06, 138/26, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09 i 153/09 - dalje: ZJC) te čl. 73. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13 i 148/13 - dalje: ZC) iz kojih bi proizlazilo da se pod korištenjem cestovnog zemljišta podrazumijeva građenje pratećih uslužnih objekata na javnoj cesti i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluga, opskrbe gorivom, servisnih usluga i slično, kao i obavljanje navedenih djelatnosti u već izgrađenim objektima, radi pružanja usluga korisnicima javnih cesta.
10. Dajući odgovor na revizijom postavljeno pitanje ovaj sud upućuje da je već u odluci broj Rev 831/2022 od 27. srpnja 2022. u činjeničnopravnoj situaciji podudarnoj s ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:
„10.2. U svom čl. 1. ZJC propisuje da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske (st. 1.) te da se cestovno zemljište može dati na korištenje radi obavljanja pratećih djelatnosti (ugostiteljstvo, trgovina, benzinske postaje i dr.) na način propisan Zakonom (st. 4.).
10.3. Odredba čl. 3. Pravilnika o korištenju propisuje da se ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta ili na druge Zakonom dozvoljene načine, cestovno zemljište može povjeriti na korištenje pravnim i fizičkim osobama (korisnicima) davanjem u zakup, najam, osnivanjem prava građenja, i na druge dozvoljene načine.
10.4. Obzirom da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi njima je slobodno koristiti se, pa i njihovim dijelom - priključkom na javnu cestu koji je izgrađen na cestovnom zemljištu. Samo izuzetno cestovno zemljište, ali ne i priključci na javnu cestu izgrađeni na cestovnom zemljištu, mogu se povjeriti na korištenje javnim i fizičkim osobama, korisnicima, radi obavljanja pratećih djelatnosti, ugostiteljstva, trgovine, prodaje naftnih derivata i dr.
10.5. U situaciji kada osoba obavlja svoju komercijalnu djelatnost izvan cestovnog zemljišta, korisnici tih usluga dolaze na to zemljište priključkom na javnu cestu koja je izgrađena na cestovnom zemljištu, zapravo, koriste se javnim dobrom u općoj uporabi.
10.5. Slijedom navedenog, neosnovano tužitelj potražuje naknadu od tuženika u ovoj pravnoj stvari, jer zakonom nije predviđena obveza plaćanja naknade za prilaz na cestu već je propisana naknada za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu.
10.6. Da bi nastala neka obveza plaćanja na temelju zakona, takva obveza mora biti na nedvojben način u zakonu i propisana što u ovom slučaju nije riječ. Obzirom na karakter javne ceste, ne može se pravilnikom pa niti Pravilnikom o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti, propisati da se naknada za korištenje cestovnog zemljišta odnosi i na pravne i fizičke osobe za korištenje priključka odnosno prilaza na javnu cestu izrađenih na cestovnom zemljištu kada obavljaju komercijalnu djelatnost u objektima izvan cestovnog zemljišta. To zato jer pravilnik kao podzakonski pravni akt ne može stvarati prava i obveze ukoliko to nije propisano zakonom.
10.7. Osim toga takvo shvaćanje bi predstavljalo diskriminaciju vlasnika zemljišta, odnosno osoba koja obavljaju poduzetničku djelatnost neposredno uz javnu cestu u odnosu na sve ostale vlasnike i poduzetnike koji posredno ili neposredno koriste uslugu javnih cesta za svoju poduzetničku djelatnost a čije nekretnine nisu neposredno uz nju.“.
11. Uzimajući u obzir navedeno, revizijski sud u ovoj odluci reafirmira citirano, već izraženo pravno shvaćanje pa, slijedom toga ocjenjuje da je pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretnih odredaba čl. 46. st. 1. ZJC i čl. 73. ZC tužbeni zahtjev valjalo ocijeniti neosnovanim (u tom smislu i Rev 1075/2022-2 od 17. studenog 2022., Rev 2308/2018-2 od 22. veljače 2022.).
12. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da korisnik priključka, odnosno prilaza na javnu cestu koji obavlja djelatnost na nekretnini koja međaši s javnom cestom nije dužan plaćati naknadu za prilaz na javnu cestu, odnosno naknadu za korištenje cestovnog zemljišta temeljem čl. 46. st. 1. ZJC, odnosno čl. 73. st. 1. ZC.
13. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti presude nižestupanjskih sudova te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
Zagreb, 6. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
Broj zapisa: eb316-38d92
Kontrolni broj: 05590-8e24b-18800
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=BRANKO MEDANČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
