REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2091/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz P., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., K., B. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-610/2016-5 od 19. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-142/2015-19 od 18. prosinca 2015., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-610/2016-5 od 19. studenoga 2018. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-610/2016-5 od 19. studenoga 2018. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj P-142/2015-19 od 18. prosinca 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženici isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti novčani iznos od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2014. do isplate, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete novčani iznos od 13.541,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos kako je to opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom III. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana, na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, isplati novčani iznos od 290.000,00 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2014. pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naknade imovinske štete zbog izmakle zarade za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014. isplati iznos kojeg će tužiteljica odrediti kad tuženik preda, za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014., podatke o ukupnom broju ovršnih predmeta s Općinskog suda u Puli, Općinskog suda u Rovinju, Općinskog suda u Poreču, Općinskog suda u Labinu, Općinskog suda u Bujama, Općinskog suda u Pazinu i Trgovačkog suda u Rijeci-Stalne službe u Pazinu, vrsti tih predmeta, odnosno podatke o predmetu postupka, vrijednostima potraživanja koja su predmetom ovrhe u svakom tom pojedinom ovršnom predmetu te točnom broju i vrsti poduzetih procesnih radnji u svakom od tih pojedinih ovršnih predmeta te kad za vremensko razdoblje od 15. listopada 2012. do 31. prosinca 2014. preda te iste podatke o ovršnim predmetima koji su u tom razdoblju vođeni ili se vode kod Financijske agencije u odnosu na predmete koji bi bili u nadležnosti javnog ovršitelja sa sjedištem u Istarskoj županiji, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu za taj mjesec pa do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodio tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da dostavi, za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014., podatke o ukupnom broju ovršnih predmeta s Općinskog suda u Puli, Općinskog suda u Rovinju, Općinskog suda u Poreču, Općinskog suda u Labinu, Općinskog suda u Bujama, Općinskog suda u Pazinu i Trgovačkog suda u Rijeci – Stalne službe u Pazinu, vrsti tih predmeta, odnosno podatke o predmetu postupka, vrijednostima potraživanja koja su predmetom ovrhe u svakom tom pojedinom ovršnom predmetu te točnom broju i vrsti poduzetih procesnih radnji u svakom od tih pojedinih ovršnih predmeta te za vremensko razdoblje od 15. listopada 2012. do 31. prosinca 2014. te iste podatke o ovršnim predmetima koji su u tom razdoblju vođeni ili se vode kod Financijske agencije u odnosu na predmete koji bi bili u nadležnosti javnog ovršitelja sa sjedištem u Istarskoj županiji.“

Pod točkom IV. izreke odredio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj: Gž-610/2016-5 od 19. studenoga 2018. odbio je žalbe tužiteljice i tuženice kao neosnovane i potvrdio je prvostupanjsku presudu, a odbio je zahtjeve tužiteljice i tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovane.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu, a ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na izmaklu zaradu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Reviziju je protiv drugostupanjske presude podnijela i tuženica pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. te st. 3. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na revizije nisu podneseni.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana, a revizija tuženice nije dopuštena.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao osobe koja je imenovana javnim ovršiteljem, za naknadu štete koja se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 320.000,00 kuna, za naknadu imovinske (obične) štete u iznosu od 13.541,00 kuna (polaganje javnoovršiteljskog ispita, prijave na natječaj za imenovanje javnim ovršiteljem, opremanje i uređenje ureda, troškove pregleda javnoovršiteljskog ureda) i za naknadu imovinske štete s osnove izmakle koristi u visini razlike između hipotetske zarade koju bi u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. ostvarila obavljanjem javnoovršiteljske službe da je 1. siječnja 2012. počela raditi kao javni ovršitelj i zarade koju bi ostvarila svojim radom od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je sukladno odredbama tada važećeg Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 139/10 - dalje: ZJO) i sukladno odredbama Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu ("Narodne novine", broj 41/11 i 118/11) rješenjem Ministarstva pravosuđa RH Klasa: UP/I-133-07/11-01/499 Ur.broj:514-03- 01-03/3-11-1 tužiteljica imenovana za javnog ovršitelja;

- da je nekoliko dana prije propisanog početka njezina rada došlo do zakonske odgode početka rada Zakonom o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 150/11 - dalje: ZIZJO/11) do 1. srpnja 2012., da je Zakonom o izmjenama Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 70/12 - dalje: ZIZJO/12) taj početak bio odgođen do 15. listopada 2012., da bi konačno 28. rujna 2012. bio donesen Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 112/12 - dalje: ZPVZJO), čime je ta služba ukinuta;

- da je tužiteljica poduzela brojne radnje vezane na edukaciju za polaganje javnoovršiteljskog ispita, uređenje prostora,

- da je tužiteljici nanesena neimovinska šteta zbog povrede njezinog ugleda.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su polazeći od utvrđenja da je nakon što je položila javnoovršiteljski ispit te rješenjem Ministarstva pravosuđa od 24. listopada 2011. postavljena za javnog ovršitelja sa sjedištem u P., tužiteljica imala materijalne troškove vezane za polaganje javnoovršiteljskog ispita i opremanja poslovnog prostora te da je pretrpjela duševne boli zbog neizvjesnosti egzistencije uslijed najprije odgađanja početka rada, a zatim i ukidanja javnoovršiteljske službe, ocjenjuju da je tuženica odgovorna tužiteljici za pretrpljenu štetu u smislu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) zbog čega prihvaćaju tužbeni zahtjev u odnosu na imovinsku (običnu) štetu na ime materijalnih troškova te neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti.

9.1. Sudovi ocjenjuju da postoji odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpjela tužiteljica jer se kod tužiteljice, nakon što je imenovana za javnog ovršitelja stvorilo legitimno očekivanje da joj prava koja su joj priznata rješenjem Ministarstva pravosuđa kojim je imenovana javnim ovršiteljem neće biti retroaktivno poništena na njezinu štetu te se time našla u situaciji pravne nesigurnosti zbog odgađanja početka rada službe, a kasnije i njezinog konačnog ukidanja. Nadalje, sudovi smatraju da tuženica nije razriješila pitanje materijalnih i drugih prava javnih ovršitelja nakon ukidanja službe čime je postupila protivno odredbama čl. 1. Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02 i 1/06 - u daljnjem tekstu: Konvecija).

9.2. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za izmaklu korist za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. koja bi se prema činjeničnim navodima tužbe sastojala u gubitku zarade javnog ovršitelja u razdoblju od 1. siječnja 2012., kada je sukladno odredbama tada važećeg Zakona o javnim ovršiteljima trebala početi raditi kao javni ovršitelj, do 14. listopada 2012., kada je stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima. To stoga jer tužiteljica uopće nije započela s obavljanjem javnoovršiteljske službe koja je ukinuta, a da nije ni počela s radom, a potom je služba i ukinuta pa nema pravo na izmaklu korist koju bi ostvarila na radnom mjestu kojega nikada nije obavljala.

U odnosu na reviziju tužiteljice

10. Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

11. Tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu kakvu predviđa čl. 186.b ZPP. Odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP propisano je da je u slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

12. Iz navedene odredbe proizlazi dužnost tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev u roku koji mu sud odredbi, ali suprotno navodima revidentice ne postoji dužnost suda da pozove tužiteljicu da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev posebno u situaciji kada je sud odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da sam zahtjev nije osnovan.

13. Stoga nije počinjenja niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b st. 4. ZPP na koju opisno ukazuje revidentica.

14. Sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa zbog toga što sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice za pribavljanje podataka sud nije počinio niti bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP na koju revidentica opisno ukazuje.

15. Revidentica pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što smatra da je neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti dosuđena u preniskom iznosu jer da sud nije uzeo u obzir intenzitet i vremensko trajanje povrede te stupanj krivnje tuženice. Također smatra da je trebalo uzeti u obzir i klevetničke novinske napise kao i činjenicu da su takve izjave davali članovi najvišeg tijela izvršne vlasti. Osim toga, smatra da ima pravo na izmaklu korist jer je riječ o naknadi štete koja je prouzročena kršenjem obveza iz međunarodnih ugovora, a njihovo kršenje predstavlja protupravnost. Također smatra da ako je sud utvrdio odgovornost tuženice za dva oblika štete, nema razloga da ne prihvati i treći oblik štete (izmaklu korist).

16. Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 19. i čl. 1100. ZOO budući da su prilikom dosuđenja neimovinske štete sudovi vodili računa o svim okolnostima o kojima ovisi dosuđenje visine neimovinske štete.

17. Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je zbog imenovanja javnim ovršiteljem tužiteljica napustila posao zamjenice općinskog državnog odvjetnika zbog čega je ostala bez prihoda u dobi od 35 godina, da su joj kredit za stan pomogli otplaćivati roditelji i brat, da su radnje koje je poduzela kako bi započela s poslom javnog ovršitelja zahtijevale značajan utrošak vremena i energije, što se u konačnici pokazalo uzaludnim te je to kod tužiteljice opravdano izazvalo osjećaj povrede dostojanstva i duševnog integriteta. Sudovi su uzeli u obzir dugotrajnost razdoblja neizvjesnosti od deset mjeseci (prosinac 2011. do 15. listopada 2012.).

18. Zbog svih navedenih okolnosti pravilno su sudovi ocijenili da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti na ugled i dostojanstvo sukladno čl. 19. st. 1. i 2. ZOO u iznosu od 30.000,00 kuna.

19. Valja napomenuti da su u ovom konkretnom slučaju uzete u obzir sve specifične okolnosti ovog konkretnog slučaja.

20. Tuženica ne može utjecati na napise u novinama pa suprotno shvaćanju revidentice tuženica ne može odgovarati za to što se piše u novinama nego za isto tužiteljica eventualno može potraživati naknadu štete od nakladnika ili osoba koje su eventualno izrekle uvredljive riječi.

21. Suprotno navodima tužiteljice u reviziji, iz nižestupanjskih presuda ne proizlazi da je sud uračunao iznos zadovoljštine od 18.000,00 kuna koji je tužiteljici dosudio Ustavni sud RH u iznos dosuđene neimovinske štete jer je prvostupanjski sud naveo da zadovoljština djelomično predstavlja moralnu satisfakciju, ali da ona nema u vidu individualnu situaciju svakog pojedinog javnog ovršitelja pa tako ni tužiteljice. Upravo zbog toga su sudovi ocjenjivali sve okolnosti slučaja i utvrđivali elemente povrede prava osobnosti u koju naknadu nisu uračunali iznos zadovoljštine od 18.000,00 kuna već su pored tog iznosa dosudili i iznos pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti u iznosu od 30.000,00 kuna.

22. Činjenica da je prvostupanjski sud u svojoj odluci naveo da se rukovodio i Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke jer je već više puta izraženo shvaćanje da oni ne predstavljaju matematičku formulu za dosudu naknade neimovinske štete.

23. Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. u vezi s čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a zbog čega je neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. koja bi se prema činjeničnim navodima tužbe sastojala u gubitku zarade javnog ovršitelja u razdoblju od 1. siječnja 2012., kada je sukladno odredbama tada važećeg Zakona o javnim ovršiteljima trebala početi raditi kao javni ovršitelj, do 14. listopada 2012., kada je stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima. Tužiteljica je radi utvrđenja “hipotetskih prihoda“ predložila pribavljanje podataka kao u toč. I. izreke prvostupanjske presude i izvođenje dokaza vještačenjem na okolnost „hipotetičke javnoovršiteljske zarade“ koju bi u utuženom razdoblju ostvarila kao javni ovršitelj i zarade koju je ostvarivala svojim radom.

25. Izmakla korist prema odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome postoje li sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovi istih mjerila. (Tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-113/14 od 28. veljače 2018. i Rev 247/2015-2 od 5. studenog 2019.).

26. Pravilno su nižestupanjski sudovi u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev, jer je početak rada tužiteljice kao javnog ovršitelja odgađan s 1. siječnja 2012. na 1. srpnja 2012., a nakon toga na dan 15. listopada 2012., da bi Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. bila ukinuta u cijelosti služba javnih ovršitelja, što sve ukazuje da nije ni postojala objektivna izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužiteljica zaista ostvarila korist koju zahtjeva u tužbi da nije ukinuta služba javnih ovršitelja. I način na koji tužiteljica u reviziji predlaže utvrditi „hipotetičku javnoovršiteljsku zaradu“ već samo za sebe govori da se ne radi o objektivnoj zaradi i izvjesnosti da bi po redovnom tijeku stvari ostvarila korist da nije ukinuta služba javnih ovršitelja (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2875/2018 od 14. lipnja 2022.).

27. Revidentici je za odgovoriti da nema automatizma kojim se prihvaćaju svi oblici štete u situaciji kada je sud utvrdio odgovornost države za štetu već je za svaki pojedini oblik štete nužno da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Stoga činjenica da je tužiteljici priznato pravo na naknadu neimovinske štete i obične štete ne dovodi automatski do zaključka da tužiteljici pripada i pravo na naknadu izmakle koristi, a ovaj sud je već odgovorio da tužiteljici ta naknada ne pripada zbog neispunjenja svih pretpostavki za naknadu štete (vidjeti točku 24. i 25. ove presude).

28. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na reviziju tuženice

29. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1.-3. tog članka.

30. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

31. Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji.

32. Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

33. Revidentica je u reviziji postavila sljedeća pravna pitanja:

"A) Može li Republika Hrvatska odgovarati za naknadu štetu po općim propisima obveznog prava ukoliko radnja Hrvatskog sabora kao zakonodavca donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima te Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima nije protupravna odnosno da li donošenje ili ukidanje određenog zakona predstavlja štetnu radnju Republike Hrvatske

B) Koji oblik štete predstavlja priznata novčana zadovoljština koju je Ustavni sud Republike Hrvatske dosudio javnim ovršiteljima odnosno da li je priznatom zadovoljštinom već u cijelosti obuhvaćeno pravo na naknadu štete?

34. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozvala se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. u kojoj da je zauzeto shvaćanje da država ne odgovara za štetu zbog donošenja određenog zakona jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države i na odluku Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-880/16-2 od 14. svibnja 2018.

35. Prvo postavljeno pitanje pod A) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga jer nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju zauzetom u odluci ovog suda broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. koje se odnosi na odgovornost države za štetu zbog donošenja određenog zakona.

36. To iz razloga jer je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1532/14-3 od 23. siječnja 2018. i Rev-2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da je tuženica odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“, broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12) te da štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta.

37. Naime, nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

38. Legitimno je pravo tuženice kao zakonodavca da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

39. Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna očekivanja tužiteljice kao imenovanog javnog ovršitelja, slijedom čega bi tužiteljici, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret.

40. Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužiteljici povredom njezinih legitimnih očekivanja.

41. S obzirom na to da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s navedenim pravnim shvaćanjem, to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

42. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja poći od pravnog shvaćanja iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/11, U-I-6274/11, U-I- 178/12 i U-I-418/12 od 23. siječnja 2013., kojim je:

- u toč. II. izreke određeno da svaki od javnih ovršitelja ima pravo na zadovoljštinu paušalno, a vezano za ono što su pretrpjeli vezano za ukidanje službe javnog ovršitelja ima pravo na iznos 18.000,00 neto, a koji iznos

- prema toč. III. izreke tog rješenja ne utječe na opće pravo svakog imenovanog javnog ovršitelja pogođenog Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima da u sudskom postupku potražuje naknadu štete prema pravilima obveznog prava, te

- da ta zadovoljština se ne uračunava u eventualnu sudsku naknadu.

43. Stoga niti pitanje pod B) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

44. Za zaključiti je da je o svim tim pitanjima već jasno izraženo pravno shvaćanje kako od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju Rev 1532/14-2 od 23. siječnja 2018. tako i rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/11, U- I-6274/11, U-I-178/12, U-I-480/12 od 23. siječnja 2013.

45. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti reviziju tuženice kao nedopuštenu zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

Zagreb, 6. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.