Republika Hrvatska

Poslovni broj: 2. P-1692/2019-31

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice E. V. - S. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. L. L., odvjetnica u O., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB: …., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 24. listopada 2022., u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice N. K. D., odvjetnice u O. i zamjenika punomoćnika tuženika I. Č., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu K. & p. j.t.d. Z., uz javnu objavu 5. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., čl.3. i čl. 4. Ugovora o kreditu uz depozit br. 5140030250-60010466990/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23.01.2007. između tužiteljice: E. V. - S., OIB: …, iz O., kao korisnika kredita – založnog dužnika i tuženika A. b. d.d., (ranije S. b. d.d. O.), OIB: …, Z., koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Z. P. M. iz O., pod brojem: Ou-59/07 od 24.01.2007., koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

II/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., da tužiteljici E. V. - S. iz O., isplati iznos od 37.005,87 kuna / 4.911,52 Eura1 (slovima: trideset sedam tisuća pet kuna i osamdeset sedam lipa / četiri tisuće devet stotina jedanaest eura i pedeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

-na iznos od 145,14 kn od 02.10.2007.g.

-na iznos od 147,49 kn od 02.11.2007.g.

na iznos od 141,87 kn od 02.12.2007.g.

-na iznos od 144,41 kn od 02.01.2008.g.

-na iznos od 144,09 kn od 02.02.2008.g.

-na iznos od 134,55 kn od 02.03.2008.g.

-na iznos od 147,35 kn od 02.04.2008.g.

-na iznos od 132,27 kn od 02.05.2008.g.

-na iznos od 132,86 kn od 02.06.2008.g.

-na iznos od 127,95 kn od 02.07.2008.g.

-na iznos od 126,87 kn od 02.08.2008.g.

-na iznos od 124,80 kn od 02.09.2008.g.

-na iznos od 120,08 kn od 02.10.2008.g.

-na iznos od 361,46 kn od 02.11.2008.g.

-na iznos od 122,86 kn od 02.12.2008.g.

-na iznos od 434,42 kn od 02.01.2009.g.

-na iznos od 471,35 kn od 02.02.2009.g.

-na iznos od 489,97 kn od 02.03.2009.g.

-na iznos od 445,76 kn od 02.04.2009.g.

-na iznos od 439,35 kn od 02.05.2009.g.

-na iznos od 412,35 kn od 02.06.2009.g.

-na iznos od 350,78 kn od 02.07.2009.g.

-na iznos od 372,27 kn od 02.08.2009.g.

-na iznos od 417,96 kn od 02.09.2009.g.

-na iznos od 391,89 kn od 02.10.2009.g.

-na iznos od 366,53 kn od 02.11.2009.g.

-na iznos od 424,81 kn od 02.12.2009.g.

-na iznos od 480,03 kn od 02.01.2010.g.

-na iznos od 538,15 kn od 02.02.2010.g.

-na iznos od 522,90 kn od 02.03.2010.g.

-na iznos od 620,77 kn od 02.04.2010.g.

-na iznos od 595,56 kn od 02.05.2010.g.

-na iznos od 644,78 kn od 02.06.2010.g.

-na iznos od 921,97 kn od 02.07.2010.g.

-na iznos od 858,88 kn od 02.08.2010.g.

-na iznos od 1.095,55 kn od 02.09.2010.g.

-na iznos od 970,71 kn od 02.10.2010.g.

-na iznos od 876,82 kn od 02.11.2010.g.

-na iznos od 1.162,35 kn od 02.12.2010.g.

-na iznos od 1.333,14 kn od 02.01.2011.g.

-na iznos od 1.205,31 kn od 02.02.2011.g.

-na iznos od 1.224,04 kn od 02.03.2011.g.

-na iznos od 1.132,22 kn od 02.04.2011.g.

-na iznos od 1.160,57 kn od 02.05.2011.g.

-na iznos od 1.472,76 kn od 02.06.2011.g.

-na iznos od 1.516,62 kn od 02.07.2011.g.

-na iznos od 1.862,16 kn od 02.08.2011.g.

-na iznos od 1.736,71 kn od 02.09.2011.g.

-na iznos od 1.541,26 kn od 02.10.2011.g.

-na iznos od 1.525,85 kn od 02.11.2011.g.

-na iznos od 1.504,53 kn od 02.12.2011.g.

-na iznos od 1.575,36 kn od 02.01.2012.g.

-na iznos od 1.655,41 kn od 02.02.2012. do 31.12.2007. po stopi 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, sve to u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., da tužiteljici E. V. - S. iz O., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 11.960,00 kuna / 1.587,36 Eura (slovima: jedanaest tisuća devet stotina šezdeset kuna / jednu tisuću pet stotina osamdeset sedam eura i trideset šest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2022. kao dana presuđenja do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona i pravni slijednik tuženika H. A.-A.-b. d.d. Z. i S. b. d.d. O. dana 23. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu uz depozit broj 5140030250-60010466990/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je ovjeren (solemniziran) kod javnog bilježnika Z. P. - M. iz O., pod brojem OU-59/07, a prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita – založni dužnik, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 45.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita 5 godina. Početni ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 835,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se radi promjene kamatne stope te tečaja CHF naspram kuna povećali. Pored glavnice u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju se kamate 4,30% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 5,15% godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na kamate sadržane u početnom otplatnom planu otplate kredita, a koju razliku je tužitelj u cijelosti plaćao i u konačnici platio. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj je svakako imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika te nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama ili kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih tržišnih kriterija prema kojima se određuje njihova visina. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da sud tužiteljicu s tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030250-60010466990/2006 od 23. siječnja 2007. na listu 10 do 19 spisa, otplatni plan na listu 20 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25397471 od 4. svibnja 2009. na listu 21 spisa, otplatni plan na listu 22 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope od 4. studenog 2010. na listu 23 spisa, potvrdu o otplati duga u cijelosti na listu 24 spisa, otplatni plan na listu 25 do 26 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope od 14. rujna 2011. na listu 27 spisa, otplatni plan na listu 28 spisa, Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita H. A.-A.-b. d.d. na listu 29 spisa, nalog za uplatu na listu 30 spisa, obračunske liste plaće za tužiteljicu na listu 31 do 39 spisa, dokumentaciju uz odgovor na tužbu na listu 126 do 289 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope na listu 304 do 307 spisa, zahtjev za kredit na listu 308 spisa, otplatni plan na listu 338 i 339 spisa, specifikaciju uplata na listu 340 i 341 spisa, pregled prometa za klijenta na listu 342 do 349 spisa, obavijest o promjenama kamatne stope po kreditu na listu 350 spisa, specifikaciju uplata na listu 351 i 352 spisa, otplatni plan na listu 353 i 354 spisa, proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Lidije Balog, dipl. oec., te u svojstvu svjedoka saslušao svjedokinju D. B. na listu 399 spisa i tužiteljicu E. V. – S. na listu 399 i 400 spisa.

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B., u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec.

5. Vještak L. B. dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 24. ožujka 2021. navodi da je tužiteljica 23.01.2007., kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj 5140030250/60010466990/2007. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 45.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 5 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,30 % godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama Banke bez posebnog zaključivanja Aneksa istom ugovoru. Tužiteljica se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužiteljice mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužiteljica navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužiteljica također zahtijeva i povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF.

5.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: od 29.01.2007. do 01.09.2007. iznosila je 4,30%, od 01.09.2007. do 01.12.2008. iznosila je 5,30%, od 01.12.2008. do 01.05.2009. iznosila je 6,00%, od 01.05.2009. do 01.12.2010. iznosila je 6,75%, od 01.12.2010. do 01.10.2011. iznosila je 6,50%, te od 01.10.2011. do 01.02.2012. iznosila je 5,65%. Tužiteljica je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platila više ukupno 1.595,09 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 7.929,63 HRK.

5.2. Tužiteljica je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 29.076,24 HRK.

5.3. U promatranom periodu tužiteljica je sukladno zaključenom Ugovoru o kreditu broj 5140030250/60010466990/2007 od dana 23.01.2007. sa prednikom tuženika A. b. d.d. Z., platila više u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 7.929,63 kune, a po osnovi tečajne razlike iznos od 29.076,24 kune, ukupno 37.005,87 kuna. Dakle, tužiteljica je tijekom otplate kredita platila više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 37.005,87 kuna.

6. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, te sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec.

7. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime sveukupno preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 37.005,87 kuna.

8. Tužiteljica E. V. – S. saslušana na ročištu održanom 24. listopada 2022. navela je: "Mogu reći da kada sam se odlučila sklopiti ugovor o kreditu nisam razmišljala posebno kod koje ću banke, budući sam bila dugogodišnji klijent Slavonske banke tako da sam se na taj način odlučila kod iste sklopiti ugovor o kreditu. Mogu reći da sam razgovarala o kreditu s nekom osobom koja mi je dovedena kao navodno osobni bankar, radilo se o ženskoj osobi, iako ja zapravo nikada nisam upoznala nikakvog mog osobnog bankara. Mogu reći da sam pitala djelatnicu koju su mi doveli da bi ja zaključila ugovor o kreditu s kojim sam mislila dopuniti iznos za kupnju stana i tada sam od iste dobila odgovor da je kredit u švicarcima najpovoljniji. Samo mi je rečeno da će kamata biti 4,30%, ni o čemu drugome djelatnica banke nije sa mnom posebno razgovarala, nije me uputila o tome da kamata može rasti, niti da će biti ugovorena valutna klauzula. Nije me djelatnica upozorila na to da će rasti kamata, odnosno da bi mogla rasti rata kredita. Kako sam ja tada imala 50 godina odlučila sam se za rok otplate od 5 godina. Mogu reći da djelatnica banke nije sa mnom ništa posebno razgovarala o kreditu, niti mi je objašnjavala odredbe ugovora. Ne sjećam se da li smo pričekali vani ili je to bilo prilikom predaje dokumentacije, ali samo smo bili pozvani da potpišemo ugovor o kreditu, a mislim da je bilo 8 primjeraka ugovora, s tim da se potpisivala svaka stranica. Ponavljam, nitko od djelatnika banke mi nije ništa objasnio posebno o kreditu, o obvezama koje iz kredita proizlaze za mene. Isto tako, nisu mi rekli ni da je moguće da raste kamata, pa samim tim i rata. Isto tako nisu mi ni objasnili da je moguće da dođe do porasta vrijednosti švicarskog franka pa da onda i to utječe na samu ratu kredita. Nisam mogla ni na koji način utjecati na eventualne promjene određenih odredbi ugovora. Ugovor je donesen isprintan, a ja sam osim toga imala povjerenje u banku, pa nisam mogla ni zamisliti da bi mi rata mogla porasti toliko od one koja je bila prvotno ugovorena. S obzirom na plaću koja sam primala iznos rate od 3.800,00 kuna i s obzirom na rok otplate od 5 godina mislila sam da ću moći to otplatiti bez problema. Da sam znala da će mi rata rasti mislim da kredit u švicarcima ne bi zaključila. 2011. i 2012. je bila katastrofa što se tiče rata, nadala sam se samo da ću moći iste otplaćivati. Mislim da sam običnom pošiljkom dobila obavijest o povećanju kamate, ali tek kada je banka već povisila kamatu, to je bila samo obavijest. Nisu mi nikada pojasnili parametre na temelju kojih se formira kamata. Stan sam kupila za stanovanje odnosno za moje privatne potrebe i moje obitelji. Nisam ga davala nikome u najam niti zakup ni za kakav obrt ili zanat. Rate kredita sam uplaćivala ja, odnosno rate kredita mi se skidala s plaće.". Nadalje tužiteljica je iskazala da nije pročitala ugovor, jer za to nije imala ni vremena, budući misli da su bili naručeni da ga dođu potpisati. Bila je upoznata sa tečajem, ali nije bila upoznata sa fiksnom kamatnom stopom.

9. Svjedokinja D. B. saslušana na ročištu održanom 24. listopada 2022. navela je da nije bila potpisnik ugovora ispred banke, bila je potpisnik samo nekih mjesec dana za vrijeme godišnjeg odmora za neke ugovore. Ne sjeća se gospođe E. V. – S., a pretpostavlja da se gospođa ne sjeća ni nje. Od ugovora je prošlo 17 godina, a ukoliko se na ugovoru nalazi njen potpis D. B. onda je ona i radila taj ugovor. Nakon toga sud je svjedokinji pokazao predmetni ugovor i nakon što je isti pregledala, svjedokinja je iskazuje da se ni na jednoj od stranica ugovora sa lijeve strane ne nalazi njezin potpis D. B., a inače potpisi su se stavljali tako na ugovore da bi se znalo tko je radio konkretan ugovor.

10. Iz iskaza svjedokinje D. B. proizlazi da ista nije ni sudjelovala u sklapanju osporenog ugovora niti je potpisnik istoga, dok iz iskaza same tužiteljice proizlazi da tuženik nije tužiteljicu, a što je bio dužan, ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ju je informirao odnosno skrenuo pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, te da je tuženik svjesno propustio tužiteljicu informirati, kao buduću korisnicu kredita, o eventualnim posljedicama predmetnog Ugovora o kreditu gdje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak niti je tuženik o istome pregovarao sa tužiteljicom.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto tužena H. A.-A. B. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene H. A.- A. B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene H. A.-A. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015.

13. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

14. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

15. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

17. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

18. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

19. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

20. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

20.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

21. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21.1. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

22. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

23. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

23.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

25. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

25.1. Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

26. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

27. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

29. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

30. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

31. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati ukupan iznos od 37.005,87 kuna, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti.

32. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

32.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

32.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

32.3. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. između ostalog zauzeto je i pravno shvaćanje: "a koja ništetnost je ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

33. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku.

34. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužitelja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanje tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu pa da bi odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna, a kamata je smanjena na temelju članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, i predstavlja kogentnu zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštovati, tako da tuženik nema pravo na isplatu razlike između te zakonom određene kamate i kamate koja je bila ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu. Ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju jer je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru ostala neizmijenjena, nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na konkretni Ugovor odnosi odredba članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kako je to ranije navedeno neovisno o tome što je tužitelj naknadu preplaćene kamate tražio te mu je isto dosuđeno prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer samim tim sklopljeni ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije postao ugovor s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, pa i na niže, a za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF, koji nisu bili jasno predočeni tužitelju, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

35. Što se tiče nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice, kako je to istaknuo tuženik, potrebno je za istaći da s obzirom na utvrđenje da je početna kamatna stopa iznosila 4,30 % godišnje (tijekom otplate kredita tuženik je u skladu sa svojim odlukama mijenjao kamatu i to od 5,30%, 6,00%, 6,75%, 6,50% i 5,65% godišnje), a odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi su utvrđene ništetnim, utvrđeno je da je tuženik obračunavao kamatu po višoj stopi primjenom promjenjive kamatne stope i time je tužiteljica po osnovi kamate obračunate po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% platila više odnosno preračunato prema tečaju za 1.595,09 CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u iznosu od 7.929,63 kuna.

36. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

37. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna, za četiri podneska za svaki u iznosu od po 1.000,00 kuna, za ročište 28. rujna 2020., 12. rujna 2022. i 24. listopada 2022. za svako u iznosu od po 1.000,00 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 730,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 730,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 11.960,00 kuna.

38.1. Tužiteljica je zatražila i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnica tužiteljice pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li tužiteljica ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

Osijek, 5. prosinca 2022.

SUTKINJA

Dubravka Čapelj,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dostaviti

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika