REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 11 Pž-1222/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja VEXIM s.r.l. Via Garzarolli 132, 34170 Gorizia, Republika Italija, OIB 88409265755, kojeg zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 23, protiv tuženika PREMIFAB d.o.o., Poduzetnička ulica 8, Kerestinec, OIB 53209784748, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 4, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 11. prosinca 2020. i tuženikovoj žalbi protiv dopunskog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 18. siječnja 2021., 5. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 11. prosinca 2020. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje o trošku sadržano u točki IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 11. prosinca 2020.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 18. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1206/2020 od 11. prosinca 2020., u točki I. izreke, održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Kneza iz Svete Nedelje, Hrvatskih branitelja 49, poslovni broj Ovrv-21/2019 od 24. siječnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 3.591,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. lipnja 2017. do isplate te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.020,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2019. do isplate. Točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Kneza iz Svete Nedelje, Hrvatskih branitelja 49, poslovni broj Ovrv-21/2019 od 24. siječnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.012,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 8.719,50 kn. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 5.420,50 kn.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene za robu – regeneriranog razrjeđivača, prema računu broj 106/2017 od 19. svibnja 2017. Sud je utvrdio da su stranke bile u ugovornom odnosu, da je nesporno da je tužitelj tuženiku isporučio robu, a da ja tuženik izgubio pravo pozivati se na nedostatke robe jer nije u roku propisanom odredbom čl. 39. st. 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. („Službeni list SFRJ“ Međunarodni ugovori broj 10/84, „Narodne novine“ broj 15/98; dalje: Konvencija) tužitelja obavijestio o uočenim nedostacima. Sud je ocijenio da rok od pet mjeseci od primopredaje robe, koji je protekao do obavijesti o nedostacima, nije razuman rok. Pored navedenog sud navodi da tuženik nije dokazao da je isporučena roba imala nedostatke. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Dopunskim rješenjem od 18. siječnja 2021. sud je na prijedlog tužitelja odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troškova o kojem sud nije odlučio presudom.

4. Protiv presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbenih navoda proizlazi da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno, točkama I. i III. izreke. Smatra da je sud odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio odredbe parničnog postupka. Navodi da je tužitelja u više navrata upozoravao na to da mu nije isporučena roba kakva je predviđena ugovorom, te da je proveo analize kojima je utvrđena neusklađenost materijala. Smatra da je dokazao da je tužitelj povrijedio ugovornu obvezu, te da je sud vodeći se linijom manjeg otpora donio odluku koju temelji na prekluziji prava tuženika na pozivanje na nedostatke robe. Navodi da je sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer je tužitelj trebao dokazati da je isporučena roba u skladu s ugovorom. Smatra da je sud radi utvrđenja činjenice da je tuženik tužitelja o nedostacima obavijestio u razumnom roku trebao izvesti predloženi dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka ON jer Konvencija ne propisuje način obavještavanja. Smatra da je sud trebao utvrditi jesu li tužitelju nedostaci bili poznati, jer se tuženik u tom slučaju na nedostatke mogao pozvati i nakon proteka rokova. Povredu iz odredbe čl. 354. t. 2. t. 11. ZPP-a nalazi u propustu suda da utvrdi odlučne činjenice. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki IV. izreke presude. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri donošenju odluke o trošku zastupanja na ročištima održanim 3. rujna 2019., 8. studenog 2019. i 19. listopada 2019., kao i troškovima sastavljanja podnesaka od 1. listopada 2019., 7. studenog 2019., 18. prosinca 2019. i 10. veljače 2020. Predlaže odluku u pobijanom dijelu preinačiti.

6. Protiv dopunskog rješenja žalbu je podnio tuženik. U žalbi navodi da ostaje kod navoda iznesenih u žalbu protiv presude.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Tuženikova žalba protiv presude nije osnovana.

9. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

10. Tuženikova žalba protiv dopunskog rješenja nije osnovana.

11. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda donesena u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

12. Iz spisa proizlazi da je predmet spora isplata kupoprodajne cijene za regenerirani razrjeđivač u iznosu od 3.591,00 EUR iz Ugovora o međunarodnoj prodaji robe, s obzirom na to da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa].

13. Prema ocjeni ovog suda, nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik. Izreka prvostupanjske presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, kao niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju spisa.

14. Presudu donesenu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije ovlašten ispitivati žalbene navode kojima tuženik osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

15. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke bile u ugovornom odnosu, da je tužitelj tuženiku robu isporučio 19. svibnja 2017., da je računom koji je izdan na iznos od 6.314,00 EUR obuhvaćena cijena za dva proizvoda, i to razrjeđivač bitumenski i regenerirani razrjeđivač, da je tuženik e-mail porukom od 24. svibnja 2017. obavijestio tužitelja da bitumenski razrjeđivač ne odgovara potrebnim kvalifikacijama te da je u e-mail poruci od 28. svibnja 2017. tuženik naveo da na drugi tip materijala nema nikakvih primjedbi te da njega planira u cijelosti platiti prema uvjetima iz ponude. Nadalje, sud navodi da iz e-mail poruke od 4. listopada 2017. tuženik tužitelju samo u prilogu dostavlja određene analize, koje nije priložio spisu, te da iz e-mail poruke od 27. listopada 2017. proizlazi da je tuženik tužitelju dostavio izvještaj o nesukladnosti za Solvente rigenerato (thinner). U izvješću o nesukladnosti proizlazi da je kontrola robe izvršena 20. svibnja 2017. Razlozi o navedenim odlučnim činjenicama sadržani u obrazloženju pobijane odluke nisu u proturječju s izvedenim dokazima.

16. Prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda da rok od pet mjeseci nije razuman rok u kojem je prema odredbi čl. 39. Konvencije kupac dužan prodavatelja obavijestiti o nedostacima robe. Propust kupca da postupi po navedenoj zakonskoj odredbi dovodi do gubitka prava pozivati se na nedostatak usklađenosti robe, a pritom teret dokazivanja činjenice da je prodavatelj znao da je isporučena roba s nedostacima nije na prodavatelju.

17. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo da je tužitelja o nedostacima robe na koju se odnosi utuženi iznos obavijestio 4. listopada 2017. Stoga nije osnovan žalbeni navod da je sud trebao izvesti dokaz saslušanjem svjedoka i zastupnika po zakonu tuženika radi utvrđenja činjenice obavještavanja tužitelja o nedostacima. Sud odluku o izvođenju dokaza donosi sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a, a odluka je obrazložena.

18. Slijedom navedenog, tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Stoga je trebalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Žalba tužitelja na odluku o troškovima postupka također nije osnovana. Ročište održano 3. rujna 2019. odgođeno je prije početka raspravljanja (upozorenje suda da se primjenjuju odredbe Konvencije, te zahtjev tužitelja za određivanje roka za dostavu isprava o stranom pravu ne mogu se smatrati raspravljanjem u smislu odredbe Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa). Pravilno je sud ocijenio da podnesak od 8. studenog 2019. i od 19. listopada 2019. nisu podnesci kojima je tužitelj odgovarao na navode prigovora niti se očitovao na nalaz vještaka. Stoga je pravilno primijenjena odredba Tbr. 8.3. Tarife. Pravilno je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška sastavljanja podnesaka od 1. listopada 2019., 7. studenog 2019., 18. prosinca 2019. i 10. veljače 2020., jer se radi o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. Slijedom navedenog, trebalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

20. Tuženikova žalba protiv dopunskog rješenja o trošku, u kojoj tuženik niti ne iznosi posebne žalbene vezane uz odluku o trošku, nije osnovana, slijedom čega je trebalo primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 5. prosinca 2022.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak