REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 62 Pž-4623/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., Dubrovnik, Ulica Marka Marojice 5, OIB 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica Danijela Badurina, odvjetnica u Dubrovniku, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja GRAD DUBROVNIK, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB 21712494719, kojeg zastupa punomoćnica Iva Jurasović, zaposlenica umješača, diplomirana pravnica s položenim pravosudnim ispitom, protiv tuženika GULLIVER TRAVEL d.o.o., Obala Stjepana Radića 32, OIB 25636115130, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, radi utvrđenja osnovanosti tražbine drugog višeg isplatnog reda u visini od 151.344,55 kn / 20.086,87 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-111/2020 od 2. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2022.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-111/2020 od 2. lipnja 2022.
r i j e š i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-111/2020 od 2. lipnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-111/2020 od 2. lipnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrditi osnovanom tražbinu tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., Dubrovnik, Ulica Marka Marojice 5, OIB 99080716453 prema tuženiku GULLIVER TRAVEL d.o.o., Obala Stjepana Radića 32, OIB 25636115130 kao povezanom društvu u postupku izvanredne uprave nad društvom AGROKOR d.d. Zagreb, OIB 05937759187 u ukupnom iznosu od 309.529,56 kn kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda koja se sastoji od glavnice po utuženim računima u visini od 151.344,55 kn, zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini dospjeli iznos utuženih računa u visini od 42.243,03 kn, troška ovrhe u visini od 1.739,00 kn, zakonskih zateznih kamata na trošak ovrhe u visini od 287,52 kn, te parnični trošak nastao do dana otvaranja postupka izvanredne uprave 10. travnja 2017. u visini od 6.875,00 kn, te je odbijen i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.
Pobijanim rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-111/2020 od 2. lipnja 2022., sadržanim u istoj odluci, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Vukovarska 24, poslovni broj Ovrv-1931/15 od 13. kolovoza 2015. kojim se nalaže tuženiku da plati ovrhovoditelju novčanu tražbinu u ukupnom iznosu 100.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 79.950,00 kn od 21. studenoga 2013. do isplate i na iznos od 20.250,00 kn od 7. prosinca 2013. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka kao i da na te troškove plati zakonsku zateznu kamatu od dana kada su troškovi učinjeni odnosno od dana donošenja rješenja do ovrhovoditeljeva namirenja, po navedenoj stopi, sve u roku osam dana nakon dostave ovog rješenja.
2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji se inicijalno odnosio na potraživanje tužitelja u iznosu od 100.200,00 kn na ime neplaćenih iznosa naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Dubrovnika, za razdoblje od listopada do studenoga 2013. godine, i to primjenom pravila o teretu dokaza iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku, ocijenivši da tužitelj nije dokazao odlučnu spornu činjenicu – da je tuženik (ili poslovni partner s kojim bi tuženik bio u poslovnom odnosu) zaustavljao odnosno parkirao autobuse u navedenoj zoni, odnosno da je neposredno ili posredno bio korisnik turističkih autobusa za koje bi mu tužitelj bio ovlašten naplatiti naknadu.
Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku je 24. svibnja 2017. u ovoj pravnoj stvari prekinuo postupak jer je nad dužnikom AGROKOR koncern za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, dioničko društvo, Zagreb, Trg Dražena Petrovića 3, OIB 05937759187 (u odnosu na koje društvo je tuženik povezano i ovisno društvo) otvoren postupak izvanredne uprave. Podneskom zaprimljenim na sudu 7. veljače 2018. tužitelj je predložio nastavak predmetnog postupka, dokazujući da je u postupku izvanredne uprave prijavio utuženu tražbinu, kao i da mu je ona od strane izvanrednog povjerenika osporena. Budući da je inicijalno utuženo potraživanje zbog otvaranja postupka izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor d.d., čije povezano i ovisno društvo je i društvo tuženika, tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje postojanja osporene tražbine tužitelja kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, u iznosu od ukupno 151.344,55 kn, koja se sastoji od glavnice po utuženim računima, zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini dospjeli iznos utuženih računa, troška ovrhe, te parničnog troška nastalog do dana otvaranja postupka izvanredne uprave 10. travnja 2017. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-111/20 od 30. lipnja 2020. nastavljen je postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
U dokaznom postupku prvostupanjski sud je prvo, sukladno članku 221.b Zakona o parničnom postupku, od Ministarstva financija, Porezne uprave, ispostave Dubrovnik, po prijedlogu tužitelja, zatražio podatak je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza za tražbine po računima koje je izdao tužitelj i to po svim utuženim računima, a iz dopisa Porezne uprave od 11. lipnja 2021. (list 325. spisa) proizlazi da nije. Sud je zatim na tužiteljev prijedlog od MUP-a zatražio podatak o vlasništvu vozila koja su se parkirala odnosno zaustavljala u zoni posebnog prometnog režima, sve prema podacima iz evidencija o parkiranju i zaustavljanju iz spisa, a MUP je u spis dostavio uvjerenje od 1. lipnja 2021. (list 322. spisa), iz kojeg proizlazi da je prema službenoj evidenciji registracije cestovnih vozila tuženik evidentiran kao vlasnik vozila pobliže navedenih registarskih oznaka, međutim, iz uvida u Evidencije zaustavljanja u spisu, koje prate utužene račune, proizlazi da ni jedno vozilo koje je bilo u vlasništvu tuženika nije navedeno u Evidencijama zaustavljanja temeljem kojih su izdani utuženi računi, budući je sud navedene isprave detaljno pregledao. U dokaznom postupku saslušan je i veći broj svjedoka – kontrolora i prometnih redara, za koje nije sporno da su vršili nadzor, koji su pojasnili način na koji su utvrđivali za koju agenciju koje vozilo iskrcava putnike i evidentirali zaustavljene autobuse i vozila (uglavnom na temelju usmenog razgovora s vozačem ili natpisa istaknutog na vozilu), te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti je li tuženik bio u poslovnom odnosu s trećim osobama.
Iako nije sporno da je Gradonačelnik Grada Dubrovnika donio Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, Klasa: 363- 01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013., kojim se utvrđuje zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila u području oko Povijesne jezgre Grada Dubrovnika, te da je tom Odlukom određeno da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici Sanitata Dubrovnik d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari, ostalo je činjenično sporno je li tuženik vlasnik odnosno korisnik vozila registarskih oznaka naznačenih u Evidencijama parkiranja u zoni posebnog prometnog režima. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, iz usporedbe Evidencija zaustavljanja s podacima koje je dostavio MUP, kao ni iz ostalih predloženih i provedenih dokaza, odnosno iz utvrđenog činjeničnog stanja, ne proizlazi nedvojbeno da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera autobusera zaustavljao svoja vozila na području posebnog prometnog režima. Tužitelj se vlastitim propustom onemogućio u dokazivanju, jer se predloženim dokazima nisu mogle dokazati činjenice koje tužitelj nije ni iznio. Samo paušalno iznošenje tvrdnje da tužitelj pretpostavlja postojanje poslovne veze između tuženika i trećih osoba, i to putem odgovarajućih ugovora o poslovnoj suradnji bez jasnog i određenog navođenja o kojim trećim osobama se radi (naziv pravne odnosno ime i prezime fizičke osobe koja je vlasnik vozila koja su se zaustavljala), nije bilo moguće izvoditi dokaze.
3. Protiv te presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu, pobijajući ih u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te je predlaže preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, ili podredno ukinuti. U bitnom navodi da je obrazloženje nejasno, da je izostalo obrazloženje glede toga koje su odlučne činjenice utvrđene iz iskaza saslušanih svjedoka i evidencija zaustavljanja, da je tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje iznio primjedbe na koje se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo, te da je tuženik propustio vještakinji dostaviti dokumentaciju o poslovnim odnosima s trećim osobama.
4. Žalbu protiv presude i rješenja podnio je i umješač na strani tužitelja, pobijajući ih u cijelosti zbog netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te je predlaže preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, ili podredno ukinuti. U bitnom sadržajno navodi isto što i tužitelj u svojoj žalbi, te dodaje da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti i prijedlog da se od MUP-a pribave podaci o vlasnicima evidentiranih autobusa, a potom od tako utvrđenih vlasnika pribaviti ugovore o poslovnoj suradnji s tuženikom, te potom tražiti podatke o imenima vozača zaustavljenih autobusa.
5. Žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja nisu osnovane.
6. Ovaj sud ispitao je pobijanu odluku sukladno odredbama članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.
7. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje na ime neplaćenih iznosa naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Dubrovnika, za razdoblje od listopada do studenoga 2013. godine.
8. Nije sporno da su tužiteljevi kontrolori i prometni redari na navedenoj lokaciji u utuženom razdoblju zabilježili zaustavljanje većeg broja putničkih vozila. Sporno je, međutim, činjenično pitanje – jesu li to u evidencijama bila tuženikova vozila ili eventualno vozila trećih osoba koje bi s tužiteljem bile u poslovnom odnosu, iz čega bi proizlazilo da tužitelj upravo od tuženika, kao neposrednog ili posrednog korisnika, ima pravo naplatiti ta zaustavljanja i iskrcavanja putnika, sukladno Odluci objavljenoj u Službenom glasniku Grada Dubrovnika. To, ukratko, znači da je sporna pasivna legitimacija.
9. Ovaj se sud, nakon uvida u prvostupanjski spis i izvedene dokaze, slaže s ocjenom prvostupanjskog suda, prema kojoj iz izvedenih dokaza nije moguće o postojanju odlučnih činjenica izvesti zaključak s onom dozom vjerojatnosti koja je potrebna za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.
10. Prvenstveno, iz dokumentacije koja je službenim putem pribavljena od MUP-a, proizlazi da se registarske pločice onih vozila koja jesu evidentirana kao tuženikova (list 323. spisa) ne poklapaju ni s jednom registarskom pločicom zaustavljenih autobusa u dostavljenim evidencijskim ispisima (list 52. do 55. spisa), štoviše, vozila za koja je tuženik evidentiran kao vlasnik uopće nisu autobusi. Dakle, ne postoji nikakva službena poveznica iz koje bi proizlazilo da je za zaustavljanje vozila moguće tuženiku, kao neposrednom korisniku, ispostaviti račune koje je tužitelj vezao uz evidentirana vozila.
11. Nadalje, kako bi se utvrdila činjenica da je tuženik eventualno posredno koristio tuđa vozila, u prvostupanjskom postupku saslušan je veći broj kontrolora i prometnih redara, koji su pojasnili način na koji se utvrđivalo tko je korisnik svakog zaustavljenog vozila koje bi iskrcavalo putnike. Iz iskaza svih svjedoka proizlazi u bitnom da su autobuse koji su vozili za tuženika identificirali ili tako što bi vozač istaknuo pločicu s nazivom tuženika, ili u slučaju da nije – usmenom komunikacijom s vozačem, dok se naplata vršila na tri načina (gotovinski, vaučerima ili slanjem faktura dvaput mjesečno), s time da je jedan te isti autobus znao u istom danu iskrcavati putnike različitih agencija. Takvi iskazi svjedoka, prema ocjeni ovog suda, sami po sebi nisu dovoljni za utvrđenje sporne činjenice, odnosno, mogli bi poslužiti kao dokaz samo u kombinaciji s dokazom da je tuženik bio u nekakvom poslovnom odnosu s trećim osobama koje su mu ustupile svoja vozila na korištenje, no u ovom postupku ni to tužitelj nije uspio dokazati, niti takvo što proizlazi iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, koje je upravo i provedeno kako bi se eventualno utvrdilo tuženikovo posredno korištenje. Vještakinja je u prvostupanjskom postupku dodatno saslušana (list 501. spisa), te je usmeno pojasnila sva sporna pitanja, između ostalog i da iz dokumentacije koju je imala na raspolaganju nije zaključila da bi postojala veza između tuženika i evidentiranih zaustavljanja vozila, odnosno da nisu postojali takvi putni nalozi koji bi predstavljali ispravu iz glavne knjige. Tužitelj nakon toga nije predložio novo vještačenje po drugom vještaku.
12. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se dovodi u pitanje odluka prvostupanjskog suda o neizvođenju dokaza pribavom od MUP-a podataka o vlasnicima autobusa navedenih u evidencijama. Ovaj se sud slaže s obrazloženjem prvostupanjskog suda, koje polazi od toga da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri konkretizirao činjenične tvrdnje, u kojem se, između ostalog, navodi da samo paušalno iznošenje tvrdnje kako tužitelj pretpostavlja postojanje poslovne veze između tuženika i trećih osoba i to putem odgovarajućih ugovora o poslovnoj suradnji, bez jasnog i određenog navođenja o kojim trećim osobama se radi (naziv pravne odnosno ime i prezime fizičke osobe), nije bilo moguće izvoditi dokaze. Time bi se narušilo raspravno načelo, a parnični sud bi postupao inkvizitorno, suprotno odredbama članka 7. ZPP-a.
13. Budući da prema ocjeni ovog suda tužitelj i umješač na strani tužitelja žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP-a, valjalo je odbiti njihove žalbe i odlučiti kao u izreci i rješenju.
14. S obzirom na obvezu dvostrukog iskazivanja propisanu odredbama članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon), ovaj sud je, primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kn i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona, iznose troškova izražene u kunama obračunao i u iznose u eurima, te ih u izreci ovog rješenja iskazao i u kunama i u eurima.
Zagreb, 5. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća
Raoul Dubravec, v. r.
