- 1 -              Revd 373/2024-2

Broj: Revd 373/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz Š., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Š., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-376/2023-3 od 23. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-151/2022-60 od 21. ožujka 2023., u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-376/2023-3 od 23. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-151/2022-60 od 21. ožujka 2023. u kojem postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li pravilno shvaćanje prema kojemu djelatnoj vojnoj osobi (u ovom slučaju tužitelju) prestaje radni odnos i posljedično pravo na plaću samom odlukom o razrješenju djelatne vojne osobe, a u situaciji kada je Zakonom o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske propisano da se djelatna vojna osoba stavlja na raspolaganje na 3 mjeseca, među ostalim i ako je razriješena, tijekom kojeg razdoblja raspolaganja ima pravo na sva materijalna prava iz radnog odnosa?

2. Je li pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu je rješenje o udaljenju iz službe djelatne vojne osobe, kada je pokrenut kazneni postupak, istovjetno odluci o razrješenju službe djelatne vojne osobe, odnosno treba li se smatrati da je to jedna odluka (koja obuhvaća i udaljenje i razrješenje službe) pa da je samom odlukom o udaljenju iz službe (koju tužitelj nije pobijao) ujedno odlučeno i o razrješenju službe djelatne vojne osobe ili se radi o različitim odlukama koje povlače i posebne posljedice jedna u odnosu na drugu, a o čemu drugostupanjski sud nije dao jasne razloge?

3. Je li pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi radni odnos kod tuženice prestao samom pravomoćnošću odluke o razrješenju službe, u situaciji kada je tužitelj nesporno udaljen iz službe radi pokretanja kaznenog postupka koji je obustavljen u smislu čl. 72. st. 1. al. 1. Zakona o službi i Oružanim snagama Republike Hrvatske, a prema kojem pravnom pravilu lex specialisa se smatra (dakle ipso iure) da djelatna vojna osoba nije ni bila udaljena iz službe pa, prema tome, nije mogla niti izgubiti materijalna prava koja joj pripadaju po osnovi službe djelatne vojne osobe, odnosno je li u ovakvoj situaciji od značaja što upravni akt kojim je tužitelj razriješen službe nije ukinut/poništen?

4. Je li pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da ne postoji uzročna veza između tužiteljevog neosnovanog pritvaranja i izgubljene zarade tužitelja za vrijeme nezaposlenosti – šteta koja mu je nastala zbog izgubljene plaće i ostalih novčanih naknada po osnovi radnog odnosa, a do umirovljenja, jer bi tužitelj, da nije spriječen, nastavio raditi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i moguće napredovao odnosno može li se u ovakvoj situaciji isključiti odgovornost tuženice za naknadu štete, imajući u vidu shvaćanje iz odluke Ustavnog suda U-III-1223/2012 od 15.10.2014.?“.

2. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnim za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je o postavljenim pitanjima drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzeo suprotno shvaćanje od pravnog shvaćanja iznesenog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1963/2018-2 od 16. prosinca 2020., broj Revr 1933/2010-2 od 8. prosinca 2015. i Rev-x 527/2018-2 od 3. svibnja 2022., te broj Rev 3217/2018-2 od 16. travnja 2019.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru.

4.1. U postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga je utvrđeno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 14. rujna 1997. do 28. listopada 1997., da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-465/13-6 od 6. studenog 2014. odbijena optužba protiv tužitelja zbog zastare, da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Uprava vojne policije od 10. rujna 1997. tužitelj udaljen od dužnosti počevši od 11. rujna 1997. za koje vrijeme da mu pripada naknada od jedne polovine plaće, s time da je 31. srpnja 1998. tužitelj razriješen iz djelatne vojne službe.

4.2. Odlučujući o žalbi tuženice, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do tužiteljevog umirovljenja (25. prosinca 2019.) iz razloga što tužitelj nije poništavao odluku o razrješenju službe djelatne vojne osobe (služba mu je prestala 31. srpnja 1998.), a koja odluka je postala pravomoćna i temeljem koje je tužitelju prestao ugovor o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske sa danom 31. srpnja 1998., pa drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj ne može potraživati izgubljenu zaradu s osnove plaće koju bi primao da je ostao na službi u Oružanim snagama.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavak 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer postavljenim pitanjima tužitelj u stvari izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom i ocjenom izvedenih dokaza pri čemu polazi od pogrešnih pretpostavki koje su suprotne utvrđenim činjenicama u nižestupanjskom postupku.

6. K tomu, iako već obzirom na navedeno nije odlučno, odluke na koje se poziva podnositelj prijedloga u smislu razloga važnosti ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda. Naime, niti u jednoj odluci, uključujući i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1223/2012 od 15. listopada 2014. na koju se poziva tužitelj, nije utvrđeno da stranka nije poništavala odluku o razrješenju službe djelatne vojne osobe (…).

7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.