Poslovni broj: 14 UsI-1569/22-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja: O. d. M.&P. ... u S., K. p. ., zastupano po M. M. i

S. K., odvjetnicima i osobama ovlaštenim za zastupanje O. d. M.&P. … u S., protiv tuženika: Splitsko-dalmatinska županija,

Upravni odjel za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Split, Domovinskog rata 2, radi spomeničke rente, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja M. M., odvjetnice u S., dana 5. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije KLASA: UP/II 410-03/22-0001/0002, URBROJ: 2181/1-10/15-22-0002 od dana 10. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije KLASA: UP/II 410-03/22-0001/0002, URBROJ: 2181/1- 10/15-22-0002 od dana 10. lipnja 2022., kao i podnesku od dana 11. studenog 2022., tužitelj je, u bitnom, naveo da je sporan osnov i kada se na pravilan način utvrdi osnov, u konkretnom slučaju da li tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost ili ne, tada da se utvrđuje da li je obveznik plaćanja spomeničke rente. Utuženo tijelo da svoje obrazloženje temelji na odredbi čl. 114. st. 1. Zakona o očuvanju kulturnih dobara, a kojom zakonskom odredbom da je kumulativno propisano da su fizičke i pravne osobe koje su obveznici plaćanja poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline obveznici spomeničke rente.Tužitelj da ne obavlja gospodarsku djelatnost, jer da odvjetništvo ne spada u gospodarsku djelatnost. Tužitelj da je uz žalbu dostavio izvadak iz sudskog registra i čitav niz odluka iz kojih da je nedvojbeno utvrđeno da odvjetništvo nije gospodarska djelatnost. Navod da se u konkretnom slučaju radi o djelatnosti pružanja usluge pravne pomoći građanima, kojom djelatnošću se stječe dobit pa da je slijedom navedenog to gospodarska djelatnost, da nema zakonskog osnova. Obrazloženje da ostvarivanje dohotka ili dobiti i plaćanje poreza na dohodak je uvjet iz citirane odredbe čl. 114. Zakona da je također neosnovano te da ne predstavlja intenciju zakonodavca. Da je to tako, da tada u navedenoj odredbi ne bi stajalo "a koje obavljaju gospodarsku djelatnost“. Očito da je zakonodavac vodio računa o tome da li se obavlja gospodarska djelatnost ili ne, u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline. Utuženo tijelo da se poziva na dosadašnju upravno-sudsku praksu, međutim, da ignorira praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i odredbe samog Ustava Republike Hrvatske. Citirajući odredbe čl. 5. Ustava Republike Hrvatske naveo je da je dostavio praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih odluka da je vidljivo, a pozivom na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske da odvjetnička djelatnost prema odredbi čl. 27. Ustava RH i odredbi čl. 7. Zakona o odvjetništvu ne predstavlja gospodarsku djelatnost. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-I/23/1999 da je nedvojbeno utvrđeno da se pružanje pravne pomoći putem odvjetništva ne može shvatiti kao gospodarska djelatnost i da ne može biti, zbog svoje specifičnosti, podvrgnuto zakonima ponude i potražnje na tržištu. Specifična pravila struke da položaj odvjetništva čine bitno drugačijim od položaja gospodarskih djelatnosti na tržištu, čime da se ono izdvaja od pravila koja vladaju u gospodarstvu u kojem da je profit, uz poštivanje ustavnih načela i prava, osnovni cilj. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i Statutom Grada Splita da je utvrđeno da se spomenička renta određuje fizičkim i pravnim osobama koje obavljaju gospodarsku djelatnost. Tužitelj, O. d. M.&p. ….. u S. da ne obavlja gospodarsku djelatnost, već da pruža odvjetničke usluge. Odvjetništvo, kao slobodno zanimanje da je regulirano Zakonom o odvjetništvu, kao Lex specialis. Citirajući odredbu čl. 27. Zakona o odvjetništvu naveo je da odvjetništvo, kao neovisna i samostalan služba, osigurava pravnu pomoć fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju zaštite njihovih prava i interesa, davanjem pravnih savjeta, sastavljanjem isprava, podnesaka i zastupanjem. U potvrdi navedenih tvrdnji da se dostavlja oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-I-23/1999 te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Grl-426/12 od dana 9. srpnju 2012. i Grl-36/05 od dana 12. veljače 2005. Slijedom navedenog da je nesporno da činjenično stanje nije točno utvrđeno u pogledu djelatnosti kojom se tužitelj bavi, jer da se u konkretnom slučaju odvjetnička djelatnost ne može izjednačiti sa gospodarskom djelatnošću, stoga da se pozivom na naprijed navedeno predlaže Upravnom sudu Republike Hrvatske donošenje presude kojom se poništava osporeno rješenje tuženika.

2. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 25. studenog 2022. navela da izlaže i predlaže kao u tužbi te u podnescima. Predložila je zaključiti raspravljanje i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom, naveo da tužena ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju rješenja osporavajući navode tužitelja iz tužbe kao neosnovane i paušalne. Naime, navodi i sudska praksa na koje se tužitelj u tužbi poziva da nisu predmet ovog i ovakvog upravnog postupka, odnosno spora. Naime, da se odvjetnička djelatnost u primjeni Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara smatra gospodarskom djelatnošću u kojoj da se stječe dobit, a slijedom toga da su odvjetnici obveznici plaćanja spomeničke rente. Izloženo pravno shvaćanje da je izneseno i u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž 1890/15-2 od dana 10. veljače 2016. i broj: Usž-364/17-2 od dana 29. ožujka 2017., kao i mnogim drugim presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pa da se radi o ustaljenoj upravno-sudskoj praksi. Stoga, da se predlaže Sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

4. Osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije KLASA: UP/II 410- 03/22-0001/0002, URBROJ: 2181/1-10/15-22-0002 od dana 10. lipnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu KLASA: UP/I-410-01/22-01/447, URBROJ: 2181/01-11-01/08-22-1 od dana 15. ožujka 2022., a kojim rješenjem je O. d. M.&P. …., S.,

K. …., ovdje tužitelj, utvrđeno obveznikom spomeničke rente za 2022. za obavljanje gospodarske djelatnosti, u poslovnom prostoru, koji se nalazi u kulturno-povijesnoj cjelini zone A, u S., K. …., korisne površine 110,40 m[2] , u godišnjem iznosu od ukupno 5.299,20 kuna, odnosno mjesečnim iznosima od 441,60 kuna, počevši od 1. siječnja 2022.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

6. U sporu je dana 25. studenog 2022. održana rasprava na kojoj je, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS-a), dana mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine“, br. 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20 i 17/21, u daljnjem tekstu: Zakon) i člankom 2. Odluke o visini spomeničke rente ("Službeni glasnik Grada Splita", br. 19/04, 15/07, 22/10, 5/14, 11/11, 5/14, 11/14 i 36/15, dalje: Odluke) propisano je da fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente.

10. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II 410-03/22-0001/0002, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, utvrđeno je da se predmetni poslovni prostor (S., K. …., korisne površine 110,40 m[2] ) nalazi na području kulturno-

povijesne cjeline, zone A, za koju je propisana visina predmetne obveze od 4,00 kuna po m[2] korisne površine poslovnog prostora mjesečno.

11. Naime, tužbom se jedino prigovara da obavljanje odvjetništva nije obavljanje gospodarske djelatnosti za koje odredba iz čl. 114. st. 1. Zakona veže obvezu plaćanja spomeničke rente. Tako se opetuje žalbeni prigovor, koji je, u obrazloženju osporenog rješenja, pravilno otklonjen kao neosnovan, i to pozivom na ustaljeno pravno shvaćanje upravnosudske prakse (dok se u odgovoru na tužbu navode i neke od odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojima je to pravno shvaćanje iskazano - presude pod posl. brojem: Usž-1890/15-2 od dana 10. veljače 2016. i Usž-364/17-2 od dana 29. ožujka 2017.).

12. Tuženik u obrazloženju osporenog rješenja ističe kako su za prosudbu o obvezi plaćanja spomeničke rente iz odredbe čl. 114. Zakona, presudni propisi o porezu na dohodak i dobit. Kako se, u konkretnom slučaju, radi o djelatnosti pružanja usluge pravne pomoći građanima, a koja se obavlja u prostoru na području kulturno- povijesne cjeline, to da se istom djelatnošću stječe dobit pa da je odvjetnik, odnosno u konkretnom slučaju odvjetničko društvo, obveznik plaćanja spomeničke rente, budući da se, u smislu odredbe čl. 114. Zakona, odvjetnička djelatnost ima smatrati gospodarskom djelatnošću kada je u pitanju plaćanja predmetne obveze. Obavljanje gospodarske djelatnosti radi ostvarivanja dohotka ili dobiti i plaćanje poreza na dohodak, odnosno dobit da su uvjeti iz citirane odredbe Zakona za plaćanje spomeničke reme, a s obrazloženjem kojeg se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

13. Osim što tužiteljeva obveza plaćanja spomeničke rente ima osnove u gore citiranoj zakonskoj odredbi, njena visina, koju tužbom niti ne osporava, pravilno je obračunata, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog upravnog rješenja i to sukladno rješenju Ministarstva kulture Uprave za zaštitu kulturne baštine od dana 22. listopada 2010. i čl. 3. Odluke.

14. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužitelj svojim prigovorima iznesenim u tužbi i tijekom ovog upravnog spora nije doveo u pitanje zakonitost osporavanog rješenja tuženika, a u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

15. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir gore navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, radi čega je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 5. prosinca 2022.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DN-a:

- odvjetnicima M. M. i S. K.,osobama ovlaštenim za

zastupanje tužitelja O. d. M.&P. ….. u S.. uz

zapisnik o objavi

- tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Split, Domovinskog rata 2 uz zapisnik od dana 25. studenog 2022. i zapisnik o objavi

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Sudsku pristojbu naplatiti po pravomoćnosti.

3. Kalendar 60 dana.