REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 11 Us I-1126/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja 1. R. P. d.o.o. iz R., M. 143/3 i 2. J. K. iz R., M. 143/3, koje oboje zastupaju opunomoćenici iz O. d. K., K. i p. d.o.o., odvjetnici u R., S. 6/III, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Zagreb, Radnička cesta 80, radi izvršenja rješenja, 5. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Samostalnog sektora za pravne poslove KLASA: UP/II-351-02/22- 21/65, URBROJ: 517-14-2-1-22-2 od 8. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-351-02/21-11/15, URBROJ: 443-02-02-17-22-32 od 17. lipnja 2022. pod. toč 1. izreke utvrđeno je da je dana 16. srpnja 2021. postalo izvršno rješenje KLASA: UP/I-351-02/21-11/15, URBROJ: 443-02-02-17-21-1 od 5. ožujka 2021. te da se dozvoljava njegovo izvršenje naplatom novčane kazne. Toč. 2. izreke naloženo je odgovornoj osobi izvršenika, ovdje 2. tužitelju – članu uprave platiti novčanu kaznu u iznosu 30.000,00 kn u korist Državnog proračuna u roku 30 dana od dana primitka tog rješenja. Toč. 3. izreke odlučeno je da ako izvršenik u roku iz toč. 2. ne plati novčanu kaznu, ona će biti naplaćena prisilno putem tijela nadležnog za izvršenje novčanih kazni. Toč. 4. izreke odlučeno je da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

2. Protiv navedenog rješenja ovdje tužitelji su izjavili žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-351-02/22-21/65, URBROJ: 517-14-2-1-22-2 od 8. rujna 2022. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelji u pravodobno podnesenoj tužbi osporavaju zakonitost citiranog rješenja tuženika zbog bitne povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U nastavku tužbe ističu kako je u cijelosti postupljeno po rješenju od 5. ožujka 2021. kojim je naloženo uklanjanje i propisno zbrinjavanje nepropisno odloženog otpada te da stoga ne postoje uvjeti za donošenje pobijanog rješenja. Nastavno na izneseno ističu kako se u konkretnom slučaju nije niti radilo o otpadu već o zemlji koja je nastala kao nusproizvod iskopa izvedenih sukladno zakonu. Vezano uz novčanu kaznu i iznosu kazne ističe se da je odredbom čl. 142. st. 2. ZUP-a propisano da javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja, a u konkretnom slučaju izvršenje putem trećih osoba je moguće i prikladno je za postizanje svrhe izvršenja, a na taj način izbjegao bi se i svaki nesporazum je li po rješenju postupljeno ili ne. Slijedom svega navedenog, predloženo je sudu donijeti presudu kojom će se poništiti pobijano rješenje tuženika.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio sudu odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. U pogledu prijedloga tužitelja za održavanje rasprave pred ovim sudom, treba istaknuti da niti tužitelji niti tuženik nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, odlučnog za pravilno rješavanje predmetne upravne stvari pa je ovaj sud predmetni spor riješio bez održavanja rasprave, ocijenivši da su u konkretnom slučaju raspravljena sva pitanja, odnosno ona koja su odlučna za donošenje pravilnog rješenja te razlozi zbog kojih se osporeno rješenje osporava ne zahtijevaju daljnja činjenična utvrđenja. Pri tome se kao odlučno naglašava da tužitelji u tužbi nisu niti predlagali provođenje bilo kojeg dokaza, osim paušalnog predlaganja provođenja rasprave.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U prvom redu valja navesti da iako je izvršenje dio upravnog postupka, njegova provedba je samostalan procesni stadij koji se pokreće na poseban način (po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke) ako izvršenik dobrovoljno ne postupi prema izvršnom rješenju. Odredbom čl. 139. ZUP-a propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku. Rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Rješenje mora sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Kad se izvršenje provodi putem trećih osoba, potrebno je navesti obvezu izvršenika da snosi troškove izvršenja. Žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak. Slijedom prethodno citirane odredbe, u postupku izvršenja pa tako i u upravnom sporu koji se nastavlja na taj postupak i u kojem se ocjenjuje zakonitost rješenja o izvršenju donesenog u postupku izvršenja, ne može se osporavati zakonitost i pravilnost rješenja koje se izvršava, već se mogu štiti samo ona prava koja stranka ima u postupku izvršenja (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-3515/16-2 od 25. siječnja 2017. – „U postupku izvršenja rješenja kojim je tužitelju naređeno uklanjanje otpada, kojim rješenjem je tužitelju određena novčana kazna ne mogu se isticati prigovori koji se odnose na osnovanost obveze.“).

9. Dakle, navodi tužitelja koji se odnose na zakonitosti rješenja koje se izvršava nisu odlučni za rješenje ovog spora iz razloga što su te prigovore tužitelji možebitno s uspjehom jedino mogli isticati u postupku u kojem je doneseno rješenje koje se izvršava, ali ne i u ovom sporu.

10. Nadalje, vezano za navode tužitelja da je u cijelosti postupljeno po rješenju od 5. ožujka 2021. odnosno da je otpad uklonjen i propisno zbrinut, valja reći kako je iz spisa upravnog postupka razvidno kako je prvostupanjsko tijelo provelo kontrolni nadzor 2. lipnja 2022. kojim je utvrđeno da rješenje od 5. ožujka 2021. nije izvršeno, a citirani zapisnik od 2. lipnja 2022. je dostavljen tužiteljima na očitovanje dana 6. lipnja 2022. Isti su očitovanjem od 8. lipnja 2022. osporili sve navode i utvrđene činjenice u prilog predmetnih navoda nisu dostavili nikakve dokaze. Slijedom navedenog, navod tužitelja u tužbi da je otpad uklonjen i propisno zbrinut ocjenjuje se neistinitim i paušalnim.

11. Osim toga tužiteljima valja ukazati kako je sukladno odredbi čl. 76. st. 5. ZUP-a zapisnik sastavljen na način propisan zakonom javna isprava. Zapisnik je dokaz o tijeku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je stavljena primjedba da nisu pravilno sastavljeni. Tužitelji niti navodima tijekom ovog spora nisu doveli u sumnju utvrđenja iz ranije citiranog zapisnika.

12. Vezano za novčanu kaznu ističe se da prvostupanjsko tijelo sukladno odredbi čl. 5. ZUP-a po slobodnoj ocjeni odlučuje o iznosu izrečene novčane kazne no pritom mora voditi računa o tome da sukladno čl. 142. st. 2. ZUP-a novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, odnosno da je st. 3. istog članka određeno da svaka sljedeća novčana kazna mora biti veća od prethodne. Sukladno čl. 6. i 145. ZUP-a prema stranci će se primjenjivati one mjere za ispunjenje obveze koje su za nju najpovoljnije, odnosno najblaže, ako se takvim mjerama postiže svrha propisa, a pritom treba uzeti u obzir konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja. Sukladno odredbama čl. 162. st. 1. i 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13, 73/17, 14/19, 98/19, 84/21, dalje ZOGO) ako pravna ili fizička osoba ne izvrši rješenjem naređenu mjeru čl. 152. st. 1. ovog Zakona, inspektor će tu osobu prisiliti na izvršenje naređene mjere novčanom kaznom sukladno zakonu kojim se uređuje opći upravni postupak, a iznos novčane kazne iz st. 1. ovog članka pravna ili fizička osoba uplaćuje u korist državnog proračuna u roku od 30 dana od dana utvrđenja da nije postupljeno prema naređenom u rješenju. Ako pravna ili fizička osoba istekom roka od 30 dana ne dostavi inspektoru dokaz o uplati novčane kazne, naplati će se pristupiti prisilnim putem.

13. Tuženik u obrazloženju rješenja navodi da se iznos novčane kazne iz toč.

II. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja temelji na objavi Podataka o prosječnoj mjesečnoj bruto plaći po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2021. godinu ("Narodne novine" broj 23/22), a što je iznos od 9.599,00 kn. Dakle, iznos prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u 2021. godini je 115.188,00 kn. Novčani iznos kojim se izvršenik prisiljava na izvršenje u 2022. godini može se temeljem čl. 142. st. 2. ZUP-a izreći u iznosu do maksimalno 1.151.880,00 kn. Nadalje, u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno je da je novčana kazna koja se izriče odgovornoj osobi pravne osobe u iznosu od 30.000,00 kn propisana i kriterijima iz Upute Državnog inspektorata o postupku prisilnog izvršenja nenovčanih obveza novčanom kaznom KLASA: 023-01/20-01/17, URBROJ: 443-01-02/1-20-1 od 21. svibnja 2020., odnosno Priloga 3. Tablice s iznosima novčanih kazni kojima se izvršenik prisiljava na izvršenje rješenja radi ujednačenog postupanja inspektora prilikom izricanja novčanih kazni. Kriterijima u Tablici priloga 3. navedene Upute, propisani su iznosi novčanih kazni za četiri skupine izvršenika koji su pravne osobe, od kojih su u skupini 3. - ostali izvršenici koji nisu posebno navedeni u 1. i 2. skupini izvršenika. Za ovu skupinu izvršenika propisane su novčane kazne: 30.000,00 kn za prvo rješenje; 50.000,00 kn za drugo rješenje; 75.000,00 kn za treće rješenje; 100.000,00 kn za četvrto rješenje; 120.000,00 kn za peto rješenje te 150.000,00 kn za šesto i svako slijedeće rješenje. Iznos zapriječene novčane kazne od 30.000,00 kn propisan navedenim kriterijima Upute Državnog inspektorata za 3. skupinu izvršenika, za prvo rješenje, je iznos koji je po visini niži od iznosa jedne prosječne godišnje bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske. Pri utvrđivanju visine novčane kazne prvostupanjsko tijelo je primijenilo načelo razmjernosti. Inspekcijski postupak i inspekcijska mjera naložena ovdje tužiteljima provodi se radi zaštite javnog interesa u aktivnostima gospodarenja otpadom, sukladno odredbama ZOGO-a, a novčane kazne su mjere prisile radi izvršenja izvršnih rješenja javnopravnih tijela. Obzirom na izneseno ocjena je suda kako tužitelji neosnovano prigovaraju pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja i u navedenom dijelu.

14. Zaključno, vezano za navode tužitelja kako se rješenje može izvršiti i putem treće osobe slijedom čega tužitelji zaključuju da nema mjesta za primjenu odredbe o novčanom kažnjavanju ovršenika u konkretnom slučaju, tužiteljima je za ukazati kako je iste sud ocijenio neosnovanima. Naime, suprotno proizlazi iz izričitog sadržaja odredbe čl. 152. ZOGO-a koja službenoj osobi prvostupanjskog tijela – inspektoru daje ovlaštenje da osobu nad kojom se provodi nadzor prisiljava na izvršenje novčanom kaznom (st. 3. čl. 152. ZOGO-a). Nastavno, valja reći kako se sukladno upravnosudskoj praksi primjena razmjernosti u izvršenju ogleda i u konceptu ZUP-a prema kojem prisilno izvršenje nenovčanih obveza, kao najblaži oblik prisilnog izvršenja, u pravilu započinje izricanjem novčane kazne, zatim se tijelu koje provodi izvršenje otvara mogućnost izvršenja nenovčanih obveza putem trećih osoba, i konačno, ako na ove načine ne uspije izvršiti rješenje, može krenuti u izvršenje nenovčane obveze neposrednom prisilom (tako i Dario Đerđa u knjizi Opći upravni postupak u Hrvatskoj).

15. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika je ocjenjeno zakonitim pa je stoga sud na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kako je to navedeno u izreci ove presude.

U Rijeci 5. prosinca 2022.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.