Republika Hrvatska

Poslovni broj Kž-538/2022-4

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Marija Kovača, kao predsjednika vijeća te sudaca Vlaste Šimenić-Kovač i Zvonka Vrbana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Mahmutović, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D.L., OIB: ..., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj 14. K-1656/2021-9 od 12. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. D.L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj 14. K-1656/2021-9 od 12. rujna 2022., opt. D.L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano u čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11, a kažnjivo po čl. 139. st. 3. KZ/11, pa je na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11 opt. D.L. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a uz daljnju primjenu čl. 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženik u vremenu od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08) opt. D.L. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio opt. D.L., putem branitelja K.P., odvjetnika u Odvjetničkom društvu ... iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i oslobodi ga od optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u O.

5. Žalba opt. D.L. nije osnovana.

6. Iako se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, takvu povredu ne obrazlaže već ukazuje kako se pravilnom i valjanom ocjenom provedenih dokaza nikako ne može izvesti zaključak da bi nedvojbeno bilo dokazano počinjenje kaznenog djela jer da u spisu postoje isključivo personalni dokazi, a da ošt. M.B. te svjedok M.Ž. imaju samo posredna saznanja koja crpe iz onog što im je rekao svjedok V.L., predlažući preocjenu izvedenih dokaza – njegove obrane s jedne strane te iskaza ošt. M.B. te svjedoka V.L. i M.Ž. s druge strane, na način kako bi to odgovaralo probicima njegove obrane. Na taj način zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iako uvodno takvu žalbenu osnovu ne navodi.

7. U odnosu na takve žalbene navode, a kojima pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ukazuje na nelogičnost u iskazu "ključnog", a i jedinog neposrednog svjedoka V.L., koji je u svom iskazu naveo da je čuo njegove (optuženikove) navodne prijetnje koje je prenio M.Ž., a ovaj onda ošt. M.B., dok je s druge strane sam oštećenik iskazao da se nije čuo sa V.L. već da ga je zvao i sve mu prenio M.Ž., da bi iz činjeničnog opisa proizlazilo da je oštećenika nazvao V.L.

7.1. Takvo je rezoniranje optuženika u žalbi potpuno promašeno jer iz činjeničnog opisa proizlazi da je optuženik svom radnom kolegi V.L. izgovorio inkriminirane riječi kojima je prijetio ošt. M.B., a koje su mu (ošt. M.B.) prenesene, pa iz takvog izričaja ne proizlazi da ih je neposredno proslijedio oštećeniku V.L., već M.Ž., a nakon što mu je riječi optuženika prenio V.L. O tome je iskazivao ošt. M.B., a njegov iskaz potvrđen je i iskazima svjedoka V.L., kao neposrednog svjedoka, te svjedoka M.Ž.

7.2. Naime, svjedok V.L. decidirano je iskazao da ga je 21. prosinca 2020. kontaktirao opt. D.L. koji je bio živčan i lud zbog premještaja na radno mjesto u Studentski dom "A.S." rekavši da će doći u upravu, pucati po njima, psovao upravitelju sve žive i mrtve, da će on to riješiti, da će doći u S. pucati prema njima spomenuvši ime samo M.B., a zbog čega je kontaktirao M.Ž. i to mu prenio. Navedeno potvrđuje i svjedok M.Ž., iskazujući da ga je nakon nekog premještaja nazvao V.L. te mu rekao kako je D.L. prijetio oko tog premještaja, da će doći i nekoga upucati ili ubiti kod M., radi čega je on i obavijestio M.B. koji je za sutradan sazvao sastanak na kojem je V.L. potvrdio sve ono što mu je optuženik rekao. S pravom je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka koji su iskazivali okolnosno i suglasno, ali i iskazu ošt. M.B. koji je iskazivao da je zbog potreba posla 21. prosinca 2020. odlučio okr. D.L. iz Studentskog doma "S.R." prebaciti u Studentski dom "A.S.", no da mu je istog dana pred kraj radnog vremena M.Ž. (njegov pomoćnik za zajedničke poslove u Studentskom centru), putem aplikacije WhatsApp obavijestio da je D.L. prijetio da će slijedeći dan doći u SC u S., pucati i likvidirati upravitelja, da će j**** majku svima, a na kraju likvidirati sanacijskog upravitelja (tj. njega), zbog čega je zatražio od M.Ž. da slijedećeg dana dođe službeno u njegove radne prostorije, što je ovaj i učinio te je sastavljena službena bilješka (str. 16 spisa) iz koje proizlazi iz koje u bitnom proizlazi da je radnik D.L. primio obavijest o promjeni radnog mjesta zbog potreba posla, da je na službeni mobitel nazvao radnika V.L. rekavši da će "doći pucati u S. 25 i na M.B. jer ima jače veze od njih", da je uz to D.L. prijetio i psovao pokojne članove obitelji M.B.

7.3. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno je prvostupanjski sud obranu optuženika ocijenio neistinitom i neuvjerljivom u kojoj je poricao počinjenje kaznenog djela navodeći da je zbog premještaja bio ljut i razočaran, da je samo psovao zbog nezadovoljstva premještajem na drugo radno mjesto, a da nije prijetio na način koji mu se stavlja na teret.

8. Također su neosnovani i žalbeni navodi kako kod oštećenika navodne prijetnje zasigurno nisu izazvale strah i bojazan za život jer je sazvao radni sastanak umjesto da je takve prijetnje odmah prijavio policiji i državnom odvjetništvu, a što ukazuje da se nije radilo o ozbiljnim prijetnjama već o uobičajenim nesuglasicama između zaposlenika i nadređene joj osobe te da je donošenje osuđujuće presude najočitiji primjer povrede načela "in dubio pro reo".

8.1. Naime, kako to proizlazi iz spisa predmeta oštećenik je svega dva dana nakon događaja, 23. prosinca 2020. podnio kaznenu prijavu, dakle u vrlo kratkom vremenu od kako je saznao za upućene mu prijetnje, pa je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, prihvaćajući iskaz oštećenika i prethodno imenovanih svjedoka, uz službenu zabilješku sa održanog sastanka 22. prosinca 2020., osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a za svoja je utvrđenja dao valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, no obrazlažući ovaj žalbeni osnov u suštini ponovno prigovara pravilnosti činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a takva povreda kaznenog zakona koju u žalbi navodi opt. D.L., je tzv. posredna povreda kaznenog zakona. Optuženik, naime, smatra da je prvostupanjski sud trebao utvrditi drugačije činjenično stanje, pa onda na takvo (drugačije) utvrđeno činjenično stanje primijeniti kazneni zakon, no kazneni zakon se ima primijeniti na činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono na koje optuženik smatra da je trebalo biti utvrđeno.

10. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (a opt. D.L. je žalbu sadržajno uložio i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP/08), i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pri izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije potpuno i pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti te o tome naveo jasne i potpune razloge, pri čemu nije našao otegotnih okolnosti na strani optuženika. Polazeći od stupnja krivnje optuženika te društvene opasnosti počinjenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne za navedeno kazneno djelo (kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina), pravilno je prvostupanjski sud opt. D.L. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a potom mu na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo. Imajući u vidu da je optuženik neosuđivan, da je otac jednog malodobnog djeteta, nezaposlen, da je riječ o izoliranom događaju koji predstavlja svojevrsni eksces u njegovom do tada neporočnom životu, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečenom uvjetnom osudom koja je adekvatna okolnostima djela, osobi optuženika i kriminalnoj količini, ostvariti će se svrha kažnjavanja u vidu specijalne i generalne prevencije iz čl. 41. KZ/11.

11. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. D.L. pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 2. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Mario Kovač, v.r.