- 1 -              Rev-509/2023-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-509/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici K. F. G., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel Zagreb, radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1775/14-2 od 16. veljače 2016., u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-162/12-44 od 10. siječnja 2014. i odluci o parničnim troškovima, u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženice.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-162/12-44 od 10. siječnja 2014., odbijen je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je stekao pravni položaj nositelja stanarskog prava na dvoiposobnom stanu u Z., ..., četvrti kat desno, broj 1, površine 64,32 m2, te nadomješćuje ugovor o prodaji tog stana između tužitelja kao kupca i tužene kao prodavatelja za kupovnu cijenu u iznosu 75.490,64 kn, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženoj iznos 16.250,00 kn na ime parničnih troškova.

 

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1775/14-2 od 16. veljače 2016., potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu (toč. I) kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao pravni položaj nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je u dijelu kojim je traženo da se presudom nadomjesti ugovor o prodaji predmetnog stana, preinačena pobijana presuda prihvaćanjem zahtjeva za presudom nadomještanje ugovora o prodaji stana u Z., ..., površine 64,32 m2 za kupovnu cijenu 75.490,64 kn između tužene kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, te je ujedno naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos 3.906,25 kn na ime parničnih troškova.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

 

              „Može li tužitelj kojem nije utvrđen status nositelja stanarskog prava niti najmoprimca, odnosno kojem je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nositelja stanarskog prava ostvariti pravo na kupnju stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo?“.

 

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o istom u pobijanoj presudi izraženo pravno shvaćanje suprotno onom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi Rev-1048/09 od 23. lipnja 2010., Predloženo je preinačenje pobijane presude odbijanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno u pobijanom dijelu ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

5. Revizija je dopuštena , ali neosnovana.

 

6. Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora, a koja ne prelazi iznos 200.000,00 kn propisan odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) kao vrijednosni minimum za dopuštenost revizije, odnosno kako pobijana presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, to protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda, trebalo preispitati sudsku praksu, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. U podnesenoj reviziji pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a tužena je navela pravno pitanje zbog kojeg izjavljuje ovu reviziju, pozvavši se na određene izvore prava koji se na njega odnose, te kao razlog važnosti postavljenog pitanja sa aspekta potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukazala je na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tom pitanju, prethodno izraženom u presudi Rev-1048/09 od 23. lipnja 2010., a koje da je suprotno onom iz pobijane presude.

 

9. U toj presudi (Rev-1048/09 od 23. lipnja 2010.), odlučujući o zahtjevu tužitelja: supružnika A. T. i B. T. protiv tužene RH (MORH), radi sklapanja ugovora o kupoprodaji stana, a polazeći od utvrđenja u tom spisu predmeta: da tužitelji nisu stekli stanarsko pravo na stanu u odnosu na kojeg se traži sklapanje ugovora o prodaji, a prema propisu koji je bio na snazi i koji je regulirao to pravo (Zakon o stambenim odnosima), ne mogu s uspjehom zahtijevati od tužene kao vlasnice stana sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, zbog čega je ocijenjeno da je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o prodaji stana.

 

10. U drugostupanjskoj presudi donesenoj u ovom spisu predmeta, a pobijanoj revizijom tužene, Županijski sud u Zagrebu je polazeći od činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj bio nositelj stanarskog prava na stanu u Z., ..., na upravljanju pravnog prednika tužene potom vlasništva tužene, a koji stan

 

- da je 8. siječnja 1991., izgorio u požaru i postao nepodoban za stanovanje do njegove obnove, zbog čega se tužitelj sa obitelji smjestio u drugom stanu,

 

- da je na stanu u Z., ..., također na upravljanju odnosno u vlasništvu tužene, nositelj stanarskog prava bio otac tužitelja, koji se sa obitelji iselio iz tog stana tijekom 1992., te u stan uselio tužitelj sa obitelji, o čemu

 

- da je izvijestio tuženu, a ona mu izdala potvrdu od 23. prosinca 1992., kao dokaz o pravu na stanovanje do donošenja odluke o zahtjevu za stjecanje stanarskog prava na tom stanu,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-1226/95 od 19. travnja 1996., tužitelju otkazano stanarsko pravo na stanu u Z., ..., a

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-96/96 od 18. studenoga 1997., otkazano stanarsko pravo ocu tužitelja R. Č. na stanu u Z., ...,

 

- da je dopisom od 9. ožujka 1998., tužena odbila zahtjev tužitelja za otkup predmetnog stana ocijenivši da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za otkup tog stana, jer na istom nema stanarsko pravo,

 

- da je tužbom podnesenom 7. travnja 2003., protiv tužene, tužitelj zatražio utvrđenje da je stekao položaj nositelja stanarskog prava na stanu u Z., ..., te donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o prodaji tog stana tužitelju od strane tužene za iznos 75.490,64 kn,

 

odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao položaj nositelja stanarskog prava ocijenivši da za to nisu postojale zakonske pretpostavke pošto je taj institut propisan Zakonom o stambenim odnosima prestao važiti (5. studenoga 1996., stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova) prije nego je tužitelj podnio tužbu (2003.) kojom je zatražio utvrđenje takvog statusa, dok je prihvatio zahtjev za donošenje presude kojom će se nadomjestiti ugovor o prodaji tog stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, izrazivši pravno shvaćanje da unatoč činjenici što tužitelj nije imao stanarsko pravo na spornom stanu, ima pravo na otkup tog stana „u situaciji u kojoj se tužitelj našao bez svoje krivnje, a uz suglasnost i odobrenje tuženice i njenu pisanu potvrdu iz koje je tužitelj osnovano mogao očekivati da će mu biti priznato stanarsko pravo na spornom stanu, ne bi bilo niti pravedno da tužitelju ne bude priznato pravo na otkup spornog stana“, te da „je imao sva legitimna očekivanja da će mu i formalnom odlukom biti priznato stanarsko pravo na spornom stanu“.

 

11. U skladu s prednjim navedenim nameće se zaključak kako je u pobijanoj presudi izraženo suprotno pravno shvaćanje od onog izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1048/09 od 23. lipnja 2010., glede pretpostavki potrebnih za osnovanost zahtjeva za sklapanje ugovora o prodaji stana, a na temelju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga se pitanje zbog kojeg je izjavljena ova revizija čini važnim ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve radi ujednačavanja sudske prakse na području Republike Hrvatske, kao jedne od temeljnih zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što pak znači da je ovako podnesena revizija dopuštena.

 

12. Postupajući u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu ove revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

13. U ovom postupku Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom U-III-2731/2018., usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo ovosudnu presudu u ovom predmetu pod oznakom Rev-x-601/16 od 11.listopada 2016., te je ova presuda rezultat i posljedica rečene ustavnosudske odluke.

 

14. Svoj zahtjev za donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o prodaji spornog stana tužitelj temelji na odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 33/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02 - dalje: ZPS).

 

15. Odredbom čl. 1. tog Zakona određeno je da se tim zakonom uređuju uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljištem nužnim za redovnu uporabu zgrade te način određivanja cijene stana.

 

16. Prema odredbi čl. 6. ZPS stan ima pravo kupiti stanar (nositelj stanarskog prava – čl. 4. st. 1. ZPS) pod uvjetima tog zakona, a stanarom se smatraju osobe određene propisima o stanovanju.

 

17. Tužitelj je uselio u predmetni stan 1992., dakle u vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93 i 99/96 - dalje: ZSO), a odredbom čl. 59. tog Zakona je bilo propisano da se stanarsko pravo na stanu stječe useljenjem u stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili druge valjane pravne osnove.

 

18. Kad je tužitelj uselio u stan bez pravomoćne odluke o davanju tog stana na korištenje odnosno druge valjane pravne osnove, te kako potvrda od 23. prosinca 1992. kojom se potvrđuje da tužitelj stanuje u tom stanu, nema i ne može imati značaj odluke o davanju tog stana na korištenje tužitelju, to je jasno da tužitelj za vrijeme važenja ZSO-a (do 5. studenoga 1996.) nije stekao stanarsko pravo na tom stanu, a niti ga je mogao steći po prestanku važenja ZSO-a, kada je institut stanarskog prava prestao egzistirati kao takav u pravnom sustavu Republike Hrvatske.

 

19. Upravo zato su nižestupanjski sudovi i ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao položaj nositelja stanarskog prava, a povodom tužbe podnesene tek 7. travnja 2003., dakle u vrijeme kad taj institut nije egzistirao već punih sedam godina.

 

20. To pak znači da tužitelj u vrijeme kada je podnio tužbu (7. travnja 2003.) kojom je zatražio donošenje presude kojom će se nadomjestiti ugovor o prodaji stana nije ispunjavao pretpostavke na temelju kojih bi ga se imalo smatrati nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu, a zbog čega nema ni zakonskih pretpostavki u smislu odredbi ZPS za prodaju mu tog stana kao nositelju stanarskog prava.

 

21. Međutim, u citiranoj odluci Ustavnog suda, vodeći računa o specifičnim okolnostima ovog slučaja, Ustavni sud zauzima pravno shvaćanje da tužitelj ima potraživanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno , koje se može izjednačiti s vlasništvom u smislu čl. 48.st.1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14.- dalje Ustav RH) te da je presudom ovog suda došlo do miješanja u vlasništvo tužitelja i da je ovaj sud svojom ranijom odlukom kojom je preinačio presudu suda drugog stupnja i odbio tužitelja s zahtjevom za nadomještanje ugovora o prodaju stana u Z., ... površine 64,32 m2 položenog na četvrtom katu desno stan 1 prodavatelja Republie Hrvatske, Ministarstvo obrane i kupca S. Č. za cijenu stana od 75.490,64 kune proizveo učinke koji nisu u skladu s člankom 48. st. 1. Ustava RH i članka 1. Protokola br.1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17- EKLJP).

 

22. Prema čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske(„Narodne novine“ broj 99/99., 29/02., 49/02. - službeni pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba i sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

 

23. Dakle, uvažavajući pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske ,i kada tužitelj nije zahtijevao ili kad tužitelj nije stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu ostvarile su se pretpostavke za prodaju stana na temelju odredbi ZPS, a time i pretpostavke za donošenje presude kojom se ugovor o prodaji stana nadomješta ako se istovremeno s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja zahtjev za prodaju stana može izjednačiti s pravom vlasništva u smislu čl. 48. st. 1. Ustava RH Protokola 1. čl. 1. uz EKLJP što sudovi moraju ocjenjivati od slučaja do slučaja, čime je i odgovoreno na pitanje zbog kojeg je revizija podnesena.

 

24. Kako slijedi da je bi odbijanjem zahtjeva tužitelja na otkup stana bilo povrijeđeno njegovo pravo vlasništva, to je reviziju tuženice valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. ožujka 2024.

 

   Predsjednica vijeća:

   Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.