REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 2

Poslovni broj: 3. P-216/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. M., OIB: …, iz O., zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. H., za Ministarstvo, OIB: …, O., zastupanog po O. d. o. u O., radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 22. studenog 2022. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika D. Z. i zakonske zastupnice tuženika zamjenice O. d. o. u O., S. s. u Đ. Lj. K., dana 1. prosinca 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha – postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom na novčanim sredstvima tužitelja S. M., iz O., OIB: .., određena temeljem Rješenja Općinskog suda u Osijeku br. Ps-185/06-35 od 21. kolovoza 2008. godine, koje je postalo pravomoćno i ovršno 31. prosinca 2008. godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 4.818,75 kn/ 639,56 eura[1] , u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom iznosu.

Obrazloženje

1. Tuženik je dana 19. srpnja 2022. godine podnio tužbu u kojoj navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Đakovu broj Ovr-475/2022-5 od 1. srpnja 2022. godine upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u roku od 15 dana. Tužbu prvotno podnosi protiv Općinskog suda u Osijeku, te navodi da je Općinski sud u Osijeku dana 5. ožujka 2019. godine pokrenuo postupak izravne naplate protiv tužitelja, temeljem Rješenja Ps-185/06 od 21. kolovoza 2008. godine, koje je postalo pravomoćno i ovršno 31. prosinca 2008. godine. Navedenim je Rješenjem naloženo tužitelju na ime naknade parničnih troškova nastalih provođenjem medicinskog vještačenja isplatiti iznos od 5.430,00 kn u korist računa državnog proračuna. Tužitelj ističe prigovor zastare, sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je tuženik (tada ovrhovoditelj) podnio osnovu za plaćanje Financijskoj agenciji na provedbu nakon proteka roka od 10 godina od pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave. Štoviše, i sama potvrda pravomoćnosti i ovršnosti je iskazana 14. veljače 2019. godine, čime je i sama tražbina o kojoj je odlučeno navedenom ovršnom ispravom zastarjela, sukladno čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik, O. s. u O. je u odgovoru na tužbu istakao prigovor promašene pasivne legitimacije. Ne spori, da je zaključkom Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-475/2022-5 od 1. srpnja 2022. godine tužitelj upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenim postupka izravne naplate. No, u cijelosti se protivi istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je osnovano i zakonito zatražena izravna naplata na računima tužitelja, jer tužitelj nije naknadio parnične troškove nastale provođenjem medicinskog vještačenja u iznosu od 5.430,00 kuna. Uvažavajući iznijeto, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže isti odbiti.

3. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, a na pripremnom ročištu, prihvaćajući osnovanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, tužitelj je preinačio tužbu, na način da umjesto O. s. u O., kao tuženika označava R. H., za Ministarstvo, obzirom je ovršnom ispravom tužitelju naloženo isplatiti novčani iznos u korist računa državnog proračuna, pa jedino R. H. može biti pasivno legitimirana u ovom postupku. Kako se tuženik po zakonskom zastupniku nije protivio subjektivnoj preinaci, sud je rješenjem od 22. studenog 2022. godine dopustio subjektivnu preinaku tužbe, temeljem čl. 192. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/22).

4. U dokaznom postupku provedeni su svi po strankama predloženi dokazi, te pročitan dopis (list 5 spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku Ps-185/06 (list 6 do 7 spisa), zaključak (list 8 spisa), te je izvršen uvid u spis ovog suda broj Ovr- 475/2022 i spis Općinskog suda u Osijeku broj Ps-185/2006.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo postupak izravne naplate, radi namirenja potraživanja utvrđenog rješenjem Općinskog suda u Osijeku Ps-185/06. Nije sporno da je tužitelj izjavio pravno sredstvo ovršenika u postupku izravne naplate ističući prigovor zastare, radi čega je upućen na pokretanje parničnog postupka. Sporno je, je li nastupila zastara tuženikova potraživanja utvrđena rješenjem broj Ps-185/06-35 od 21. kolovoza 2008. godine.

7. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu od 14. veljače 2019. godine (list 62 spisa Ps-185/06) utvrđeno je da je podnesen zahtjev za naplatu tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim Rješenjem Ps-185/06 od 21. kolovoza 2008. godine. Tim je Rješenjem naloženo tužitelju u korist računa državnog proračuna uplatiti iznos od 5.430,00 kn, na ime provedenog medicinskog vještačenja. Prema dostavnici koja prileži spisu Ps-185/06 utvrđeno je da je Financijska agencija zaprimila zahtjev 18. veljače 2019. godine.

8. Nadalje, uvidom u spis ovog suda broj Ovr-475/22 utvrđeno je da je ovdje tužitelj kao ovršenik podnio zahtjev za proglašenje nedopuštenosti postupka izravne naplate, nakon što je od strane Agencije obaviješten o upisu osnove u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Tužitelj žalbu podnosi iz žalbenog razloga propisanog čl. 50. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20), odnosno da je nastupila zastara tražbine. Nakon što je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, osporio postojanje tog žalbenog razloga, Zaključkom Ovr-475/2022-5 od 1. srpnja 2022. godine, tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja postupka izravne naplate nedopuštenom. Po primitku Zaključka, u zakonskom roku, tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja postupka izravne naplate nedopuštenim.

9. Postupak izravne naplate pokrenut je temeljem osnove za plaćanje, Rješenja Općinskog suda u Osijeku, broj Ps-185/06-35 od 21. kolovoza 2008. godine, a koje je postalo pravomoćno i ovršno 31. prosinca 2008. godine.

10. Zahtjev za izravnu naplatu podnesen je Financijskoj agenciji 14. veljače 2019. godine.

11. Istaknuti prigovor zastare potraživanja je osnovan.

12. Naime, odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, nadalje: ZOO) propisano je da tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

13. Kako je rješenje, kao ovršna isprava, te osnova temeljem koje je pokrenut postupak izravne naplate postalo pravomoćno i ovršno 31. prosinca 2008. godine, a tuženik (kao vjerovnik) zahtjev za izravnu naplatu podnio Financijskoj agenciji dana 14. veljače 2019. godine, to je protekao zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Slijedom prethodno navedenog, kako je sud utvrdio da je nastupila zastara tražbine, u cijelosti je prihvatio osnovanim zahtjev tužitelja da se postupak izravne naplate koju je pokrenuo tuženik pred Agencijom radi namirenja svog potraživanja, temeljem Rješenja Ps-185/2006-35 proglasi nedopuštenim, jer je ispunjen žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona, a iz kojeg je razloga tužitelj i upućen pokrenuti parnicu, kao i što je nastupila zastara tražbine primjenom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

15. Odluka o trošku temelji se odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Kako je u cijelosti izgubio spor, tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak postupka. Tužitelj je zatražio trošak postupka od 5.873,44 kn i njegov je zahtjev djelomično osnovan. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i priloženom troškovniku, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14,107/15 i 37/22), i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 26. listopada 2022. godine kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu 75 bodova (Tbr 8/1) i trošak pristupa ročištu 22. studenog 2022. godine 75 bodova (Tbr. 9/1). Tužitelju je tako na ime zastupanja priznat trošak od 225 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 15,00 kn (Tbr. 50 u vezi s Tbr. 48/3) i uvećano za pripadajući PDV iznosi 4.218,75 kn. Tom je iznosu dodan i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 300,00 kn i presudu 300,00 kn, pa je tuženiku naloženo naknaditi trošak postupka u iznosu od 4.818,75 kn, kako je navedeno u točki II. izreke.

16. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 13. rujna 2022. godine jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Osim toga, tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 703,13 kn, jer je sud stava da navedeni trošak ne predstavlja nužan trošak u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Trošak pristupa ročištu za objavu presude ni na koji način ne utječe na uspjeh stranke u postupku, analogno, ne može stoga niti predstavljati nužan trošak. Nadalje, iako je Tarifom o nagradama i naknadi troškova propisana nagrada za pristup ročištu za objavu odluke, isto samo po sebi, ne čini taj trošak nužnim, u smislu da bi sada taj trošak teretio suprotnu stranu. Tarifom je naime određen način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći, pa taj trošak, tereti naručitelja usluge, dok će po čl. 155. ZPP-a sud priznati samo troškove potrebne za vođenje parnice. Nije zanemarivo niti odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano načelo ekonomičnosti postupka, po kojem su i sud i stranke dužne (između ostalog) provesti postupak sa što manje troškova. Ovo osobito stoga što (eventualni) pristup punomoćnika ročištu za objavu presude ni na koji način ne utječe na vođenje parnice, niti taj trošak čini nužnim, jer se ročište za objavu održava bez obzira na prisutnost stranaka, a presuda se u tom slučaju uručuje putem e-Oglasne ploče. Stoga, sud je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu trošak odbio u točki III. izreke rješenja.

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Đakovu, 1. prosinca 2022. godine

Sutkinja:

Anđela Bošković Rajković, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana uručenja ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po O. u O., Ss u Đ.