Poslovni broj: Gž-3165/2020-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u

pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. i P . j.t.d. u Z., protiv tuženice J. K., iz Z., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1166/19-14 od 31. ožujka 2020.,1. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja,kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1166/19-14 od 31. ožujka 2020..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda ukinut je platni nalog sadržan u točki I. izreke rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv- 33/19 izdanom od javnog bilježnika Ž. H.-P. iz Z. 02. siječnja 2019..

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi s čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 8022, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže potvrđivanje prvostupanjske presude.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 390,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na ime neplaćene naknade za odvoz komunalnog otpada za nekretninu u V., za razdoblje od studenog 2017. do listopada 2018..

6. Tužitelj žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila počinjena koja od tih procesnih povreda.

7. Prvostupanjski sud, imajući u vidu da tuženica nema prijavljeno prebivalište na predmetnoj nekretnini u V., već u Z., a da tužitelj nije dokazao da je vršio uslugu odvoza komunalnog otpada iz predmetne nekretnine, odnosno da bi otpad iz te nekretnine uopće postojao, zaključuje da tuženici nije pružena usluga odvoza komunalnog otpada od strane tužitelja pa pozivom na čl. 30. i 33. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, broj 94/13 i 73/17, dalje: ZOGO), Direktivu 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva ( Službeni list Europske unije El 312/12 od 22. studenoga 2008., dalje: Direktiva) i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), zauzima stav da tuženica nije u obvezi plaćanja utužene naknade tužitelju.

8. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.

9. Naime, prema čl. 33. st.1. ZOGO-a, kojim je kao lex specialis u utuženom razdoblju bilo regulirano pitanje gospodarenja komunalnim otpadom, na plaćanje usluge skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada primjenjuje se načelo „onečišćivač plaća“ pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije izvršena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa Zaključkom broj Su-IV-2014/17-5 od 4. prosinca 2017. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova ( Zaključak 2.1.).

10. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tuženici nije pružena usluga skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada iz predmetne nekretnine u utuženom razdoblju, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tuženica u smislu čl. 33. st. 1. ZOGO-a nije u obvezi plaćanja sporne naknade, pri čemu vlasništvo tuženice na predmetnoj nekretnini, suprotno žalbenim navodima, u smislu navedene zakonske odredbe, samo za sebe nije od odlučnog značaja. Također, činjenica da tuženica prema vlastitim navodima boravi u predmetnoj nekretnini tijekom godine jedan do dva tjedna, a što bi upućivalo na zaključak da joj u tom periodu tužitelj pruža uslugu odvoza otpada, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, budući da tužitelj tijekom postupka nije određeno naveo niti pružio dokaza na okolnost točnog perioda pružanja usluge tuženici niti visine sporne naknade za taj period korištenja usluge, dok je za preostalo utuženo razdoblje utvrđeno da usluga odvoza otpada tuženici nije stvarno izvršena. Stoga, niti žalbeni navodi kojima se tužitelj poziva na ispravnost izvršenog obračuna sporne naknade nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl.368. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci 1. prosinca 2022.

Sutkinja

Ingrid Bučković, v.r.