REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1917/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Budimir, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Grad Umag, [adresa], OIB: 84097228497, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-282/17-2 od 29. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-2394/2015-26 od 27. listopada 2016., u sjednici održanoj 30. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva 4658/14900 idealnog dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] kuća površine 149 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji u naravi čini poslovni prostor u prizemnom dijelu zgrade u [adresa], površine 46,58 m2 i to prenamjenom tog podrumskog prostora kao zajedničkog dijela zgrade u posebni dio zgrade – poslovni prostor pa mu je tuženik Grad Umag dužan izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu u roku od 15 (petnaest) dana, kao i potpisati prijavni list, etažni elaborat, elaborat o diobi, geodetski elaborat, lokacijsku dozvolu, građevinsku dozvolu, kao i svu ostalu dokumentaciju potrebnu da navedeni poslovni prostor bude podoban za upis u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo tužitelja kao posebnog dijela nekretnine, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, to je tuženik dužan trpjeti.

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku isplati parnični trošak u iznosu od 168,00 kuna u roku od 15 dana.

III Tužitelj se odbija sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška.“

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti presude sudova nižeg stupnja, uz naknadu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osim toga, ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7.1. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (članak 8. ZPP) kojima pripada i ovlast (članak 304. ZPP) odlučivanje o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP.

7.2. Bez osnove je i revizijski prigovor tužitelja da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer sud prvog stupnja nije prihvatio njegov prijedlog za saslušanje predloženih svjedoka, pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

7.3. Naime, tužitelju je omogućeno raspravljanje pred sudom, jer je imao mogućnost ostvariti sva svoja prava iz članka 219. ZPP iznoseći dokaze za svoje tvrdnje, a činjenica da je sud odlučio o tim prijedlozima tužitelja temeljem odredbe članka 220. stavak 2. ZPP na način da nije izveo dokaz koji je tužitelj predložio, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka i nije onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom. U slučaju da sud provede neke dokaze od predloženih, a neke prijedloge u tom pravcu odbije, kao što je u ovom predmetu slučaj, postupa upravo u skladu s odredbom članka 220. stavak 2. ZPP.

7.4. Nadalje, tužitelj u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad poslovnim prostorom u prizemlju zgrade u [adresa], površine 46,58 m2, a sve kao osnov provedbe upisa stečenog prava u zemljišne knjige. Svoj zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu da je pravni prednik tužitelja (njegov otac) o svom trošku na temelju odobrenja nadležnih vlasti proveo prenamjenu zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu, te tako je temeljem zakona stekao pravo vlasništva nad navedenom posebnom dijelu nekretnine.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da iz dopisa od 29. lipnja 1966. proizlazi da je KP (pravni prednik tužitelja) podnio zahtjev za dodjelu mu lokala u svrhu otvaranja postolarske radnje i da je po odobrenju Odsjeka za komunalno-stambene poslove izvršio adaptaciju lokala, a što mu se treba uzeti u obzir prilikom određivanja najamnine (list 5 spisa),

- da iz troškovnika od 7. prosinca 1966. proizlazi da su pobrojani određeni radovi i materijal, za prostor u [adresa], koji troškovnik nije potpisan (list 6 spisa),

- da od Državnog arhiva Pazin nisu dana odobrenja za davanje na korištenje i dozvolu prenamjene predmetnog prostora pravnom predniku tužitelja (KP),

- da su Samoupravna interesna zajednica u stambenoj oblasti za područje Općine Buje i KP (pravni prednik tužitelja) sklopili Ugovor o zakupu od 11. srpnja 1975., u kojem ugovoru se navodi da je predmet zakupa poslovni prostor i sanitarni čvor ukupne površine 16,32 m2 (list 9-11spisa),

- da iz Zaključka Komisije za davanje u zakup poslovnih prostora od 20. listopada 1995. proizlazi da je poslovni prostor u [adresa], ukupne površine 14,13 m2 prenesen s KP na trgovačko društvo „MA-NI“ d.o.o. [adresa] (list 30 spisa), te da je sklopljen između Općine Umag i društva „MA-NI“ Ugovor o zakupu od 21. lipnja 1995. za poslovni prostor u [adresa], ukupne površine 14,13 m2,

- da iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da danas predmetni poslovni prostor predstavlja trgovinu s istarskim proizvodima u prizemlju zgrade (zaseban poslovni prostor), te da je prije bilo uobičajeno za zgradu u kojoj se nalazi sada predmetni prostor da do glavnog ulaza za pristup etažama je bio poseban ulaz u tada prizemne prostorije, koje su po tadašnjim propisima bila spremišta, konobe, drvarnice ili radni prostori za krpanje mreža.

10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja su zaključili da priloženi troškovnik od 7. prosinca 1966., kao i dopis od 29. lipnja 1966., ne potvrđuje tvrdnje tužitelja da je njegov otac predmetni prostor prenamijenio po dobivenom odobrenju nadležnih vlasti, niti da bi iz dopisa od 29. lipnja 1966. proizlazilo da bi se u konkretnom slučaju radilo o zajedničkim prostorija, pri čemu sudovi nižeg stupnja zaključuju da kada je pravni prednik tužitelja dobio za najam predmetni prostor za otvaranja postolarske radnje isti je predstavljao poslovni prostor (u dopisu od 29. lipnja 1966. se označava kao lokal) u kojem je trebalo izvršiti određene radove za obavljanje svoje djelatnosti.

10.1. Stoga su sudovi nižeg stupnja zahtjev tužitelja odbili jer su zaključili: - da predmetni prostor nije predstavljao zajedničke prostorije zgrade u vrijeme izvršene adaptacije od strane prednika tužitelja, te - da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je prenamjenu prostora kojeg u tužbi određuju kao „4658/14900 idealnog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] kuća površine 149 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji u naravi čini poslovni prostor u prizemnom dijelu zgrade u [adresa], površine 46,58 m2“ pravni prednik tužitelja proveo na temelju odobrenja nadležnih vlasti.

11. Odredbom članka 372. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP) je propisano da onaj tko do stupanja na snagu ZVDSP-a (1. srpnja 1997.) a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svom trošku provede prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, time je na temelju i u okviru tog odobrenja stekao pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine u smislu odredbe članka 370. tog Zakona.

12. Dakle, da bi se prenamjenom zajedničkih prostorija u zgradi u bivšem društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva, potrebno je da su ispunjene sljedeće pretpostavke:

- da je prenamjena izvršena do stupanja na snagu ZVDSP koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.,

- da je prenamjena izvršena na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti (odobrenje za prenamjenu prostora, uvjeti uređenja prostora, građevinska dozvola) i - da je prenamjena izvedena o vlastitom trošku.

13. I prema shvaćanju revizijskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz navedene zakonske odredbe jer prema utvrđenju sudova nižeg stupnja (koja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku – članak 385. ZPP) predmetni prostor nije predstavljao zajedničke prostorije zgrade, te unatoč tome što je pravni prednik tužitelja o svom trošku prije stupanja na snagu ZVDSP izvršio određenu adaptaciju prostora (lokala) u kojem bi mogao obavljati djelatnost, pravilan je zaključak suda da mu nedostaje (za to) potrebno odobrenje nadležnih vlasti u smislu odredbe članka 372. ZVDSP.

14. Međutim, valja napomenuti da u smislu odredbe članka 372. stavak 1. ZVDSP, a niti iz neke druge odredbe ne proizlazi, da bi postojanje ugovora o zakupu prostora nad kojim je provedena prenamjena, bila zapreka za stjecanje prava vlasništva, dakako ukoliko su za stjecanje prava vlasništva ostvarene pretpostavke iz članka 372. stavak 1. ZVDSP.

15. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 30. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina