P-2972/19.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja:

O. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik

A. Đ., odvjetnik iz S., protiv tuženika: O. d.d.,

OIB: …, koju zastupaju punomoćnici iz

Odvjetničkog društva A. & A. d.o.o., radi isplate, nakon

održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. studenog 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. Đ., odvjetnika iz S. i punomoćnice tuženika N.

Š. Š., odvjetnice u Odvjetničkom društvu A. i Anić d.o.o., 30. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 2. ugovora o kreditu broj … od 28. veljače 2005. zaključenog između tužitelja i H. S. B. d.d., OIB: …, sada

O. d.d., OIB: …, u dijelu u kojem je

u članku 2. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 53.700,00 CHF te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, članak 10. a) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10. d) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, članak 10. d) 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, članak 10. d) 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, članak 10. d) 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kreditor zadržava pravo obračuna i naplate nastale uslijed razlike tečajeva.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 11. ugovora o kreditu broj …od 28. veljače 2005., zaključenog između tužitelja i H. S. B. d.d., OIB: …, Split, sada

O. d.d., OIB: …, u dijelu u kojem je

ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenljiva, a utvrđuje se aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 75.719,08 kuna/10.049,65 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

– 4,57 kuna/0,61 eura od 5. rujna 2005.

– 7,47 kuna/0,99 eura od 12. prosinca 2005.

– 51,40 kuna/6,82 eura od 5. siječnja 2009.

– 164,19 kuna/21,79 eura od 5. veljače 2009.

– 212,60 kuna/28,22 eura od 5. ožujka 2009.

– 127,59 kuna/16,93 eura od 6. travnja 2009.

– 112,46 kuna/14,93 eura od 5. svibnja 2009.

– 103,94 kuna/13,80 eura od 10. lipnja 2009.

– 121,07 kuna/16,07 eura od 6. srpnja 2009.

– 86,86 kuna/11,53 eura od 4. kolovoza 2009.

– 102,39 kuna/13,59 eura od 4. rujna 2009.

– 75,73 kuna/10,05 eura od 5. listopada 2009.

– 99,43 kuna/13,20 eura od 5. studenog 2009.

– 85,84 kuna/11,39 eura od 4. prosinca 2009.

– 193,22 kuna/25,64 eura od 5. siječnja 2010.

– 228,24 kuna/30,29 eura od 12. veljače 2010.

– 219,70 kuna/29,16 eura od 15. ožujka 2010.

– 253,98 kuna/33,71 eura od 15. travnja 2010.

– 299,35 kuna/39,73 eura od 10. svibnja 2010.

– 350,99 kuna/46,58 eura od 14. lipnja 2010.

– 417,31 kuna/55,39 eura od 15. srpnja 2010.

– 339,20 kuna/45,02 eura od 4. kolovoza 2010.

– 531,81 kuna/70,58 eura od 6. rujna 2010.

– 433,04 kuna/57,47 eura od 6. listopada 2010.

– 452,61 kuna/60,07 eura od 9. studenog 2010.

– 536,41 kuna/71,19 eura od 6. prosinca 2010.

– 647,19 kuna/85,90 eura od 5. siječnja 2011.

– 499,74 kuna/66,33 eura od 7. veljače 2011.

– 538,08 kuna/71,42 eura od 7. ožujka 2011.

– 483,85 kuna/64,22 eura od 8. travnja 2011.

– 606,55 kuna/80,50 eura od 6. svibnja 2011.

– 690,65 kuna/91,67 eura od 6. lipnja 2011.

– 728,80 kuna/96,73 eura od 11. srpnja 2011.

– 1.152,88 kuna/153,01 eura od 8. kolovoza 2011.

– 750,66 kuna/99,63 eura od 12. rujna 2011.

– 690,65 kuna/91,67 eura od 10. listopada 2011.

– 705,43 kuna/93,63 eura od 7. studenog 2011.

– 699,97 kuna/92,90 eura od 8. prosinca 2011.

– 752,31 kuna/99,85 eura od 9. siječnja 2012.

– 788,90 kuna/104,71 eura od 7. veljače 2012.

– 800,19 kuna/106,20 eura od 9. ožujka 2012.

– 773,58 kuna/102,67 eura od 11. travnja 2012.

– 787,78 kuna/104,56 eura od 10. svibnja 2012.

– 802,42 kuna/106,50 eura od 6. lipnja 2012.

– 780,48 kuna/103,59 eura od 9. srpnja 2012.

– 778,42 kuna/103,31 eura od 6. kolovoza 2012.

– 737,08 kuna/97,83 eura od 10. rujna 2012.

– 751,19 kuna/99,70 eura od 9. listopada 2012.

– 781,91 kuna/103,78 eura od 12. studenog 2012.

– 772,15 kuna/102,48 eura od 7. prosinca 2012.

– 786,26 kuna/104,35 eura od 8. siječnja 2013.

– 746,17 kuna/99,03 eura od 7. veljače 2013.

– 730,68 kuna/96,98 eura od 8. ožujka 2013.

– 774,88 kuna/102,84 eura od 8. travnja 2013.

– 731,63 kuna/97,10 eura od 10. svibnja 2013.

– 708,83 kuna/94,08 eura od 10. lipnja 2013.

– 683,12 kuna/90,67 eura od 10. srpnja 2013.

– 714,61 kuna/94,85 eura od 12. kolovoza 2013.

– 731,85 kuna/97,13 eura od 9. rujna 2013.

– 748,24 kuna/99,31 eura od 10. listopada 2013.

– 751,86 kuna/99,79 eura od 11. studenog 2013.

– 773,54 kuna/102,67 eura od 10. prosinca 2013.

– 677,46 kuna/89,91 eura od 15. siječnja 2014.

– 619,34 kuna/82,20 eura od 7. veljače 2014.

– 631,82 kuna/83,86 eura od 7. ožujka 2014.

– 629,51 kuna/83,55 eura od 7. travnja 2014.

– 609,35 kuna/80,87 eura od 7. svibnja 2014.

– 40.557,67 kuna/5.382,93 eura od 28. svibnja 2014.

po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata od dana dospijeća do dana plaćanja, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.776,88 kuna/ 2.492,12 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 30. studenog 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 3.343,75 kuna/443,79 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 7. lipnja 2019., se navodi kako je tužitelj 28. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu broj …. s tuženikom, odnosno s tuženiku pripojenim društvom S. d.d., a na temelju kojeg ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 53.700,00 CHF, a koji iznos je isplaćen u protuvrijednosti kunama prema srednjem tečaju tuženika važećim na dan korištenja kredita. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom ugovoru i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, u članku 10. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu te je u članku 5. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99 % godišnje ugovorivši u članku 11. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama ZZP-a, ZOO-a, kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite ovdje tužitelja pred Trgovačkim sudom pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku VTS je 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi tuženika presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda kojom se utvrđuje da je

S. G. - S. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12.

kojom je utvrđeno da je S. G. – S. d.d. u razdoblju od 1.

listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/13.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i 97. tada važećeg ZZP-a ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) te suprotno odredbama ZOO-a. Tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zateznu kamatu. Radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,99 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti CHF i o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništenih odredbi ugovora sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a.

Predlaže sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe članka 2., članka 10. a) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članka 10. d)

1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, članka 10. d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, članak 10. d) 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća i članka 10. d) 4. u dijelu kojim je ugovoreno kako kreditor zadržava pravo obračuna naplate nastale uslijed razlike tečaja, članka 11. kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom kreditora te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 75.865,88 kuna zajedno sa zateznom kamatom i naknaditi mu troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 11. siječnja 2021., tuženik je naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2005. tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u CHF. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2005. tuženik je u ponudi kredita kakav je i odobren tužitelju imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD, CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni pa je tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu CHF, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio stoga je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu pa tako i valutne klauzule koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule tuženik ukazuje da se tužitelj i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja ugovora tvrdi da mu odredbe ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Budući je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju pod poslovnim brojem Revt 575/16. od 3. listopada 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev- 2221/18. od 3. rujna 2019. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja”, iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13. od 13. lipnja 2015. koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2005. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika stranke su ugovorile odredivu činidb, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe članka 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio. Iz dikcije odredbe članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom. Upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci pod poslovnim brojem Rev-360/14. od 1. prosinca 2015. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba članka 272. stavak 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., dalje: ZPK/09.) budući je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., a ugovor o kreditu je sklopljen 2005. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom članka 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori. Obzirom se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i PŽ- 6632/17. od 14. lipnja 2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13. i Pž-6632/17. nisu dala subjektivna prava potrošačima pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom pod poslovnim brojem P-1401/12., a u kojem je VTS donio pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi članka 220. stavak 1. ZPP- a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (članak 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom bila relevantna za

utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a) ZPP-a u svezi s članka 81. stavak 4. ZZP ("Narodne novine" broj 96/03.). Kada je riječ o presudi VTS-a pod poslovnim brojem Pž-7129/13. tužitelj potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope. Ovo bi značilo da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima te nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao. Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. Ističe kako je tužbeni zahtjev na utvrđivanje ništetnosti odredbe o primijeni prodajnog tečaja na isplatu kredita u svakom slučaju neosnovan. Pored toga što se radi o pravno i ekonomski neutralnoj ugovornoj odredbi koja uopće ne stvara neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a kamo li da bi ta neravnoteža bila značaja, riječ je i o posve jasnoj, određenoj i svakome razumljivoj ugovornoj odredbi, s kojom je tužitelj bio upoznat, kao što je bio upoznat i s tečajem na dan plasiranja kredita. Dakle, kako su sama ugovorna odredba i tečaj, tako i sve ekonomske posljedice njihove primjene, tužitelju su bile od početka poznate, jasne i razumljive, ni u kojem slučaju ne može se raditi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Osim toga, valja istaknuti kako tužitelj nije ponudio niti jedan argumenti ili dokaz na okolnost da bi ova odredba bila ništetna, osim opaske da smatra kako bi trebalo primijeniti srednji, a ne prodajni tečaj.

Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, kao i izračun navodne preplate. Nije jasno kojom metodologijom je tužitelj došao do izračuna utuženog iznosa, osim toga izračun priložen uz tužbu sačinjen je po privatnom nalogu tužitelja i to od strane J. D., koordinatora pravno-ekonomskog tima Udruge Franak koji sukladno članku 254. stavak 1. ZPP-a uopće ne bi mogao biti vještak u ovom postupku. Slijedom navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zateznom kamatom.

3. Podneskom od 23. ožujka 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, a konačni postavio podneskom od 7. studenog 2022.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … od 28. veljače 2005. solemniziranu kod javnog bilježnika D. M. iz S. pod

poslovnim brojem OU-77/05.., izračuna EKS-a i otplatni plan za ugovor broj …, otplatnog plana od 2. travnja 2019. za ugovor o kreditu broj …,

obavijesti o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007., obavijesti o promjeni kamatne stope od 16. siječnja 2009., obavijesti o promjeni kamatne stope od 15. prosinca 2009., obavijesti o promjeni kamatne stope od 7. siječnja 2011., obavijesti o promjeni kamatne stope od 20. prosinca 2013., pregled prometa po računu broj 4048249700900, pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. L. od 10. ožujka 2022., očitovanja sudske vještakinje I. L. od 19. travnja 2022.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … od 28. veljače 2005. solemniziran kod javnog bilježnika D. M. iz S. pod poslovnim

brojem OU-77/05. na temelju kojeg je odobrena isplata 53.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 180 mjeseci

– da je člankom 5. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,99 % godišnje i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren 28. svibnja 2014.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … od 28. veljače 2005. solemniziranu kod javnog bilježnika D. M. iz S. pod poslovnim brojem OU-77/05. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između H. S. B. d.d. i O. D. kao

korisnika kredita i J. M. kao protivnika osiguranja

– da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 53.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju za CHF tečajne lista H. S. d.d. važećem na dan korištenja kredita

– da je kredit namijenjen za kupnju stana –

da je rok otplate 180 mjeseca

– da nominalna kamatna stopa iznosi 4,99 %, promjenjiva

– da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta i to 179 jednakih anuiteta u iznosu od 426,64 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 425,55 CHF

– da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti ugovora plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima

– da će se prijevremene uplate anuiteta izvršene prije 10-og u mjesecu prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća

– da kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeve zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata

– da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom kreditora.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. L. od 10. ožujka 2022. proizlazi kako je tužitelj 28. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu broj: … s kreditorom O. d.d. (ranije H. S. d.d.) sa sljedećim bitnim

odredbama kredita:

Korisnik kredita

O. D.

Kreditor

H. S. /O.

Ugovor/ kreditna parija

…

Datum ugovora

28. veljače

2005.

Iznos kredita

53.700,00 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,847900

Rok otplate (mjeseci)

180 Rok otplate

godine

15 Ugovorena kamatna stopa

(Inicijalni 4,99 %

otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 426,64 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita 2.068,31 kuna

Ugovoreni tečaj za otplatu

prodajni tečaj kreditora na dan

dospijeća

12.1. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,99% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 180 mjeseci. Kredit je isplaćen 7. ožujka 2005.

Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10. travnja 2005. u iznosu od 426,64 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 2.068,31 kuna, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi.

Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja (članak 10. ugovora o kreditu).

Tužitelj je 28. svibnja 2014. prijevremeno otplatio kredit u cijelosti.

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni ugovor o kreditu te otplatni plan ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 4,99 % godišnje do 10. travnja 2006. -

4,20 % godišnje do 12. veljače 2007.

- 5,00 % godišnje do 12. siječnja 2009.

- 5,70 % godišnje do 10. prosinca 2009. -

6,20 % godišnje do 10. siječnja 2011.

- 5,99 % godišnje do 1. siječnja 2014.

- 3,23 % godišnje do kraja otplate kredita.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u članku 11. b) navodi:

Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (a) u kunama bez valutne klauzule, (b) u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i (c) u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne smije biti viša o prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj, određene za svaku od valuta uvećane za 1/3 (1.).

Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite koji nisu obuhvaćeni stavkom 1. ovoga članka ne smije biti viša od najniže prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka uvećane za 1/3 (2).

Prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka prema utvrđenoj metodologiji i podacima dostupnim na zadnji dan predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu određuje Hrvatska narodna banka i dužna ih je objaviti svakog 1. siječnja i 1. srpnja u "Narodnim novinama" (3.).

Članku 11. a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je:

Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili– NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka (5.).

Na temelju navedenog od 1. siječnja 2014. je za kredite vezane uz valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20 % te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62 % utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23 %. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna pozitivne razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima pozitivnu razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope.

Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita.

Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora te u odnosu na tečaj koji je vrijedio pri isplati kredita se daje i izračun pozitivnih razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita.

12.1.1. Zbog promjene kamatne stope tužitelj je prilikom otplate kredita ukupno više platio iznos od 9.730,13 kuna, a zbog promjene tečaja na štetu tužitelja (korigirano za razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope) tijekom razdoblja otplate kredita je više platio iznos od 65.988,95 kuna, slijedom čega pozitivna razlika u plaćenim anuitetima u odnosu na početnu vrijednost anuiteta ukupno iznosi 75.719,08 kuna.

12.2. Mišljenje

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

- ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 9.730,13 kuna

- ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 65.988,95 kuna.

Na temelju prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 75.719,08 kuna.

13. Iz očitovanja sudske I. L. od 19. travnja 2022. proizlazi kako je zadatak vještaka bio izvršiti izračune iznosa preplate izraženo po mjesecima po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na traženi način te obzirom da mu nije bilo naloženo iskazati i manje plaćene iznose vještak je iskazao isključivo po mjesecima preplaćene iznose.

Međutim, ukoliko Sud zauzme stav da se imaju uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj manje plaćao zbog primjene niže kamatne stope i nižeg tečaja, dostavljaju traženi izračuni. Vještak napominje da ukupna razlika po izračunu vještaka i tuženika po osnovu zbroja razlika na temelju promjene kamatne stope i tečaja, na više i niže, u visini od 2,40 kuna za cijelo razdoblje proizlazi iz matematičkog zaokruživanja, obzirom se tečaj iskazuje na 5 decimala dok je iznos u kunama i lipama uvijek i isključivo iskaz na 2 decimale, bez ostatka vrijednosti.

Pod pretpostavkom da se tužitelju nisu mogle u razdoblju otplate kredita mijenjati kamatna stopa i tečaj u odnosu na početne vrijednosti sveukupna razlika (više i manje plaćeno) iznosi 70.694,13 kuna (Tabela 1. a) stupac 12) od kojeg iznosa sveukupna razlika zbog promjene kamatne stope (na više i niže) iznosi 8.391,62 kuna (Tabela 1. a) stupac 10) te sveukupna razlika zbog promjene tečaja na više i niže iznosi 62.302,51 kuna (Tabela 1. a) stupac 11).

Zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je preplaćeno (zbroj mjeseci preplata) 75.719,08 kuna (Tabela 1. a) stupac 15 istovjetno vještačenju) od kojeg iznosa je preplaćeno po osnovu rasta kamatne stope 9.730,13 kuna (Tabela 1. a) stupac 13) te je preplaćeno zbog rasta tečaja 65.988,95 kuna (Tabela 1. a) stupac 14).

Zbog niže primijenjene kamatne stope i nižeg tečaja za otplatu ukupno je manje plaćeno 5.024,95 kuna (Tabela 1. a) stupac 18) od kojeg iznosa je manje plaćeno zbog niže kamatne stope 1.338,51 kuna (Tabela 1. a) stupac 16) te je zbog nižeg tečaja za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit manje plaćeno 3.686,44 kuna (Tabela 1. a) stupac 17).

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

15. Presudom Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12. od

4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4.

srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Udruga

protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,

predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

15.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

17. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

18. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

18.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po C. te je sudska vještakinja I. L. 10. ožujka 2022. izradila

pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti (tuženik ne osporava matematički izračun, ali smatra da je vještakinja trebala izraziti i tzv. negativne razlike) te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

18.2. Sudska vještakinja I. L. je izradila i dopunski nalaz i mišljenje 19. travnja 2022. u kojem je iskazala sveukupan iznos koji je više plaćen slijedom promjene kamatne stope, odnosno valutne klauzule na više i niže u odnosu na početnu vrijednost, a sve po prijedlogu tuženika.

18.3. Međutim, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, odnosno niže primijenjene kamatne stope. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

18.3.1. S obzirom na to da nema zahtjeva tuženika, sud se nije upuštao u prigovor zastare istaknut od strane tužitelja.

18.4. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 75.719,08 kuna pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju ugovora od 28. veljače 2005.

20. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje tužitelja, a tuženik nije predlagao dokaze zbog čega je sud u ovom pojedinačnom potrošačkom ugovoru u cijelosti primijenio utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz Kolektivnog spora.

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

21.1. Slijedom iznesenog, odbijen je zahtjev tužitelja na ime potraživanja zateznih kamata od dana dospijeća do dana plaćanja te je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 3. lipnja 2019. 1.500,00 kuna, za zastupanje na ročištima od 31. siječnja 2022., 13. srpnja 2022., 8. studenog 2022. po 1.500,00 kuna, za sastav podnesaka od 25. siječnja 2021., 23. ožujka 2022., 7. studenog 2022. po 1.500,00 kuna, za sastav podnesaka od 7. studenog 2021. i 13. travnja 2022. po 375,00 kuna, odnosno ukupno 11.250,00 kuna. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 2.812,50 kuna pa se dolazi do iznosa od 14.062,50 kuna. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 1.107,19 kuna i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 1.107,19 kuna pa se dolazi do ukupnog iznosa od 18.776,88 kuna (nije priznat trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda, a sve pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a, isto tako nije priznat trošak financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe jer se radi o trošku koji je tužitelj odlučio sam snositi te taj trošak ne može ići na teret tuženika. Tužitelj je ugovorna strana, imao je otplatnu tablicu i mogao je postaviti tužbeni zahtjev na određeni iznos pa je i navedeni trošak trebalo odbiti pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a.).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 3.343,75 kuna, zahtjev se odbija kao neosnovan.

23. Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi članka 48. stavak 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22.) i na temelju Odluke o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1,00 eura = 7,53450 kuna.

24. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 30. studenog 2022.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis