REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1219/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., P., OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici J. V. i P. V. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Č., protiv tuženice A. B. d.d. Z., OIB: … , koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Š. & p., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2201/2019-5 od 26. veljače 2020., kojima su potvrđeni presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019. i rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-35 od 4. rujna 2019., u sjednici održanoj 30. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2201/2019-5 od 26. veljače 2020., presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019. i rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-35 od 4. rujna 2019., i to u dijelu kojim je drugostupanjskom odlukom odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. i III. izreke, kao i prvostupanjsko rješenje, te se predmet u navedenom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj … , sklopljenog dana 13. rujna 2007. godine između R. Z. i H. A.-A. B. d.d. Z., i to u dijelu koji glasi "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A. b. d.d.

II. Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku A. b. d.d., OIB … da tužitelju R. Z. iz P., … , OIB … , isplati iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 1.713,06 CHF, prema prodajnom tečaju koji je objavila HNB na dan 29.07.2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 30.07.2013. godine pa do 31.07.2015. godine, po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015,. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dna nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, pod prijetnjom ovrhe. "

III. Tužitelj R. Z. iz P., … OIB … dužan je tuženiku A. B. d.d. Z., … OIB … nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.793,75 kuna. uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana presuđenja 11.3.2019.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženici iznos od 150,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. rujna 2019. do isplate.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1513/20-2 od 21. srpnja 2020. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2201/2019-5 od 26. veljače 2020. radi sljedećeg pravnog pitanja:

„Počinje li zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili od trenutka kad je jedna ugovorna strana (u ovom slučaju tužitelj) izvršila plaćanje temeljem ništetne odredbe ugovora?“

3.1. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1513/20-2 od 21. srpnja 2020. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2201/2019-5 od 26. veljače 2020. radi sljedećih pravnih pitanja:

„1. Je li odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremen otplate kredita protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. st. 3. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

2. Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj i tuženica podnijeli su reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) radi gore navedenog pravnih pitanja.

4.1. Tužitelj u reviziji osporava pobijanu odluku u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu te predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4.2 Tuženica u reviziji osporava pobijanu odluku u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu te predlaže preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u navedenom dijelu, odnosno podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Tuženica je u odgovoru na reviziju tužitelja predložila odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

7. Revizija tužitelja je osnovana, dok revizija tuženice nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 13. rujna 2007. kojom je propisano da će tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita isplatiti tuženici naknadu u visini 2% od ukupno ugovorene svote kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat isplaćene naknade u visini 1.713,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice kao kreditor sklopili 13. rujna 2007. Ugovor o kreditu,

- da je gore navedenim Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženice odobrio tužitelju kredit u iznosu od 117.200,00 CHF s rokom vraćanja za 15 godina,

- da je čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu propisano da je tužitelj u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita dužan tuženici platiti naknadu u skladu s odlukom o naknadama za uslugu pravnog prednika tuženice,

- da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit te mu je tuženica obračunala naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

- da je tužitelj naknadu za prijevremenu otplatu kredita uplatio 9. svibnja 2013., dok je tužbu u ovom predmetu podnio 13. srpnja 2018.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna i da kao takva ne proizvodi pravne učine. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predmetna odredba Ugovora o kreditu proglašena je ništetnom s obzirom na to da su nižestupanjski sudovi utvrdili kako stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj odredbi, a tuženica nije priložila niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imala administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imala gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja za isplatom iznosa plaćenog po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredit s obzirom na to da su ocijenili osnovanim tuženičin prigovor zastare. Naime, tužitelj je predmetnu uplatu izvršio 9. svibnja 2013., dok je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. srpnja 2018., tj. nakon proteka roka od 5 godina u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO).

11. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

12. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

13. Tužitelj u predmetnoj reviziji osporava pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova po kojem je zastara tužiteljeva potraživanja počela teći od dana kada je on izvršio plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženiku. Naime, tužitelj takvo pravno shvaćanje smatra pogrešnim s obzirom na to da u trenutku kada je tužitelj uplatio navedenu naknadu nije niti utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, već je ništetnost predmetne odredbe utvrđena tek donošenjem prvostupanjske presude u ovome sporu, pa je za tužitelja zastarni rok počeo teći tek s danom pravomoćnosti točke I. prvostupanjske presude.

14. Osnovano tužitelj u reviziji navodi kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova vezano za početak zastarnog roka kod restitucijskog zahtjeva. Naime, pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

15. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja je taj da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. Zbog pogrešnog pravnog pristupa vezano za početak zastarnog roka kod restitucijskog zahtjeva, nižestupanjski sudovi nisu prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa odlučili o ostalim prigovorima tuženice te samim time nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je u navedenom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke rješenja).

16. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

17. Tuženica u predmetnoj reviziji osporava pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova po kojem je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, pa kao takva ne proizvodi pravni učinak. Tuženca smatra da je odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO. Citirana odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu odnosi se i na naknadu stvarne štete koja tuženici nastaje u slučaju prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita, a ona se u konkretnom slučaju sastoji od troškova financiranja kredita, tj. kamata koje tužena banka mora platiti za podignuti iznos kredita i manjeg iznosa troškova administriranja postupka prijevremene otplate kredita. Također, tuženica navodi da je u pobijanoj presudi sud pogrešno zaključio da se o predmetnoj odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nije pregovaralo te da ta odredba ne bi bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ali da neovisno o navedenom ima pravo na naknadu stvarne štete na temelju odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO.

18. Međutim, u odnosu na revizijske navode tuženice, valja reći da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno kako tuženica nije priložila niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imala administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imala gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, pa slijedom navedenog tuženica kroz predmetnu reviziju osporava utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušten revizijski razlog. Slijedom navedenog, opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju u praksi nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Međutim, takva ugovorna odredba suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim time ništava te je slijedom navedenog pogrešno pravno shvaćanje tuženice iz predmetne revizije kako bi navedena ugovorna odredba mogla proizvoditi pravne učinke. Navedeno pravno shvaćanje ovaj sud već je izrazio u odlukama poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022.

19. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tuženice izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.