Poslovni broj:Ref 13 P: Pr-392/2018-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLIT

Dračevac, Ex vojarna Sv. Križ

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda mr. sc. Ivani Erceg Ćurić, u pravnoj stvari tužitelja A. B., OIB: … , iz H., zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S., protiv tuženika H. L.

D. d.o.o., OIB: , M., otok Š.,

zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. rujna 2022., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, objavljene dana 30. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da radni odnos temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.3.2009. te Aneksa navedenom ugovoru o radu od 23.6.2010. između A. B. kao radnika te tvrtke H. L. D. d.o.o. kao poslodavca, prestaje na dan 1.9.2014., u vezi čega se tuženik obvezuje izvršiti upis navedenog podatka o trajanju radnog odnosa u isprave o evidenciji radnika, sve sukladno Zakonu.“

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi na isplatu iznosa od 27.362,55 kn / 3.631,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.9.2014. do isplate, na ime neisplaćene otpremnine.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi na naknadu neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn / 2.654,46 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15.9.2014. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 13.266,83 kn / 1.760,81 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja ove odluke do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod suda 23.7.2014. tužitelj navodi da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu od 27.5.2014. otkazan ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 15.3.2009. i Aneksi od 23.6.2010., 1.1.2011. i 1.7.2011. Kao otkazni razlog tuženik navodi, da je tužitelj neopravdano izostao s posla od 17.5.2014. do 27.5.2014. dana donošenja Odluke o otkazu. Protiv Odluke tužitelj je podnio Zahtjev za zaštitu prava, na koji poslodavac nije odgovorio. Tužitelj ističe da je bio na bolovanju od 17.4.2014. do podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava (20.6.2014.) s čime da je poslodavac bio pravodobno upoznat. Liječnik opće prakse da tužitelju nakon 17.5.2014. (petak) nije zatvorio bolovanje tužitelju i o tome da je poslodavac upoznat direktnim kontaktom s HZMZO-om i putem obavijesti radnika. Međutim, poslodavac da je tada odmah zatražio od HZZO-a reviziju bolovanja radnika te da je ista komisija dana 22.5.2014. produljila bolovanje radniku do dana 23.5.2014., s čime da je poslodavac bio upoznat.

1.1.Tužitelj da je dana 23.5.2014. osjetio pogoršanje svojeg psihičkog stanja nakon čega da je isti u vremenu od 25-26.5.2014. hospitaliziran na KBC Split. Dana 26.5.2014. tužitelju da je liječnik opće prakse izdao Potvrdu o nesposobnosti za rad s dijagnozom PTSP-a za period 24.5. do 26.5.2014., kao i Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad tijekom mjeseca svibnja, s čime da je poslodavac upoznat dopisom od 26.5.2014.

1.2. Tužitelj je u postupku isticao da je odmah čim je bio u mogućnosti, u postupku nadzora ispravnosti utvrđenog bolovanja, unatoč znanju poslodavca da je radnik na bolovanju od 17.4.2014. do 26.5.2014., istom dostavio doznake za bolovanje s potvrdama o privremenoj nesposobnosti za rad. Poslodavac da je unatoč navedenom dana 27.5.2014. tužitelju otkazao Ugovor o radu smatrajući da je radnik s posla izostao iz neopravdanih razloga. Liječnik opće prakse da ne može tijekom trajanja revizije bolovanja izdavati doznake o bolovanju dok ne bude potvrđena opravdanost bolovanja. Ujedno, tužitelj da je 24.5.2014. do 26.5.2014. iz opravdanih razloga (liječenje i hospitalizacija) nije bio sposoban poslodavcu dostavljati nikakve potvrde. Iz potvrda koje je radnik dostavio poslodavcu dana 26.5.2014. kako je razvidno da je provedenom revizijom utvrđeno da je radnik bio na bolovanju od 17.4.2014. do 23.5.2014., a zatim od 24.5.2014. pa nadalje. Zbog navedenog je tužitelj predložio donošenje presude kojom bi se otkaz utvrdio nedopuštenim i nezakonitim, i kojom bi se kao dan prestanka radnog odnosa odredio 1.9.2014. (sudski raskid ugovora o radu) te naložilo tuženiku upisivanje navedenog podatka o trajanju radnog odnosa u isprave o evidenciji radnika, sve u skladu s Zakonom.

1.3. Nadalje, tužitelj je u tužbi tvrdio da je bio mobingiran od strane poslodavca pa da mu je povrijeđeno pravo osobnosti i ugroženo psihičko zdravlje (dijagnoza PTSP). O tome da je tužitelj obavijestio poslodavca, ali da je nedopušteno ponašanje nastavljeno i dalje, da su izmišljane situacije i tužitelj da je namjerno stavljan pod pritisak, sve kako bi se stekli uvjeti da mu se otkaže ugovor o radu. Stoga tužitelj po navedenoj osnovi traži naknadu štete u iznosu od 20.000,00 kn.

1.4. Nadalje, tužitelj tvrdi da je kod tuženika ostvarivao plaću u iznosu od oko 13.780,00 kn bruto, a da mu tuženik nije isplatio dio plaće za svibanj, lipanj i srpanj 2014. pa da po tom osnovi traži isplatu iznosa od 30.000,00 kn, a za kolovoz 2014. isplatu iznosa od 13.780 kn bruto, a tužitelj traži i po osnovi otpremnine isplatu iznosa od 25.000,00 kn.

2. Odgovarajući na tužbu i tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod suda dana 7.9.2015. tuženik je naveo, da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu uz prijedlog sudu da se tužba odbije kao neosnovana uz dosudu parničnih troškova tuženiku. Tuženik je naveo da je tužitelju ugovor o radu otkazan jer je neopravdano izostao s posla od 17.5.2014. do 27.5.2014. (više od 3 dana uzastopce). Naime, tužitelju da je 17.4.2014. uručena pisana Opomena poslodavca pa da je tužitelj, odmah po tom, 18.4.2014. dostavio pisano Očitovanje na opomenu i Potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad sa 17.4.2014. kao označenim prvim danom privremene nesposobnosti za rad. U Potvrdi nije bilo označeno očekivano trajanje bolovanja tužitelja pa da je knjigovodstveni servis tuženika i to, I. B., kontaktirala izabranu doktoricu tužitelja dr. M. L. i ukazala joj navedeno, nakon čega je ista izdala novu Potvrdu s označenim očekivanim trajanjem bolovanja od 30 dana. Nadalje, iz Potvrde da je proizlazilo da tužitelj ima reakciju na teški stres i poremećaj prilagodbe. Nakon isteka očekivanog trajanja bolovanja od 30 dana (17.5.2014.), tuženik da je očekivao da će se tužitelj ili pojaviti na poslu ili opravdati daljnji izostanak. Međutim, da se nije dogodilo ni jedno ni drugo. Neposredno prije donošenja sporne Odluke o otkazu od 27.5.2014., dana 26.5.2014., tuženik je zaprimio dopis M. Ž., odvjetnika iz S., datiranog s danom 23.5.2014., koji se u tom dopisu deklarirao kao punomoćnik tužitelja A. B.,bez da je dostavio punomoć tužitelja,a iz koje da bi bilo razvidno da bi A. B. opunomoćio navedenog odvjetnika za poduzimanje bilo kakvih radnji u njegovo ime i za njegov račun kod tuženika. No, čak ni u tom dopisu, nije tuženik obaviješten zašto tužitelj se nije pojavio na poslu više od tri dana uzastopce,posebice od dana 17.5.2014. kad je proteklo očekivanih 30 dana trajanja bolovanja otvorenog dana 17.4.2014. pa nadalje, niti je dostavljen dokaz opravdanosti izostanka tužitelja s posla u tom periodu,već je samo paušalno navedeno da je odvjetnik Ž. pregledom medicinske dokumentacije utvrdio da tužitelj zbog uvjeta i nesuglasica oko načina rada trpi brojne zdravstvene probleme,pa da je isti prisiljen koristiti bolovanja. Kako tužitelj poslodavcu nije dostavio dokaz (od strane ovlaštene osobe medicinske struke) o tome da je i dalje privremeno nesposoban za rad ili dokaz da je iz drugog opravdanog razloga izostao s posla u razdoblju od 17.5.2014. do 27.5.2014. (dan donošenja odluke o otkazu), to da je tuženik bio prisiljen donijeti odluku o izvanrednom otkazu. Dan nakon što je donesena odluka o otkazu,

28.5.2014. tuženik da je putem pošte zaprimio Potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad koja je izdana na dan 26.5.2014. i u kojoj je kao prvi dan privremene nesposobnosti označen 24.5.2014. s očekivanim trajanjem od 30 dana. Dakle, tužitelj ni naknadno, nakon donošenja odluke o otkazu, nije dostavio dokaz kojim bi opravdao izostanak od 17.5.2014. do 23.5.2014., a što je više od 3 dana uzastopnog neopravdanog izostanka. Nadalje, tužitelj da je naknadno, dana 30.5.2014. dostavio tuženiku Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za razdoblje od 24.5.2014. do 31.5.2014. Tuženik napominje, da je tužitelj po prvi put, u prilogu tužbe, dostavio poslodavcu Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelja, izdano 22.5.2014. za razdoblje od 17.4.2014. do 23.4.2014. Kako nikada prije tužitelj navedeno izvješće nije dostavio poslodavcu, to tuženik da opravdano sumnja u vjerodostojnost Izvješća koje se po prvi put dostavlja u prilogu tužbe.

2.1. Činjenicu opravdanog izostanka s posla za razdoblje od 24.5.2014. do otkazivanja (27.5.2014.), tuženik da je uvažio nakon donošenja Odluke o otkazu, a kada je saznao za navedeno te da je navedeno razvidno iz evidencije o radnom vremenu tužitelja za mjesec svibanj 2014. i iz toga što je tuženik isplatio tužitelju plaću za taj dio mjeseca svibnja 2014. Međutim, činjenica neopravdanosti izostanka za razdoblje od 17.5.2014. do 23.5.2914. je ostala pa tuženik nije imao razloga staviti izvan snage Odluku o otkazu. Naime, kako je već navedeno, tužitelj je tek pokretanjem ovog parničnog postupka, dostavio Izvješće o privremenoj nesposobnosti za razdoblje od 17.4.2014. do 23.4.2014. u čiju vjerodostojnost tuženik sumnja.

2.2. Suprotno navodima iz tužbe, tuženik da je ispunio sve svoje obveze prema tužitelju te da kako tužitelj nije radio, da mu ne pripada pravo na dio plaće za svibanj, lipanj i srpanj 2014. te plaća za kolovoz 2014., a da nema osnova ni za isplatu otpremnine.

2.3. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnove povrede prava osobnosti, isto da se ukazuje neosnovanim. Tužitelj navodi da trpi mobing i uslijed toga da je zadobio PTSP, međutim, tužitelj da nikada nije podnio pritužbu tuženiku u svezi navedenog ili osobi zaduženoj kod tuženika za zaštitu dostojanstva radnika. (T. S.).

Nadalje, tužitelj da prije 17.4.2014. nije imao otvoreno bolovanje ni u 2014., a ni u 2013. pa da se ne može govoriti o mobingu i zdravstvenim posljedicama kod tužitelja zbog toga jer da je mobinga bilo, to bi podrazumijevalo da je tužitelj trpio psihičko zlostavljanje kroz duže vrijeme, najkraće 6 mjeseci. Uostalom, tuženik posluje sezonski pa tužitelj u zimskom periodu 2013/14 nije radio, a pripreme za nadolazeću sezonu da su počele tek u travnju 2014. pa da nije jasno pod kakvim je to stresom tužitelj bio kada faktički do travnja 2014. nije ni radio. Čak štoviše, radni zadatak koji je tužitelj dobio 5.11.2013. i trebao završiti u roku od 30 dana, da ga je završio tek 1.4.2014. i poslodavca u svezi izvršavanja tog zadatka kontaktirao tek 15.2.2014. Naime, tužitelj kao voditelj restorana aktivno sudjeluje u izradi liste koja se odnosi na ponudu u samom restoranu, te se prema toj ponudi koja se ne dogovara na relaciji voditelj – prokurist – direktor, prije sezone izrađuju cjenici i meniji. Upravo iz tog razloga odmah u jesen 2013., kao i prethodnih godina, isti je bio zadužen za to, međutim, tek na inzistiranje nadređenih je isto obavio neposredno pred sezonu 2014. Stoga su potpuno neosnovani, jednostrani i neobjektivni navodi kako tužitelja, tako i iz liječničkih nalaza koje je tužitelj priložio tužbi, jer se očito radi o nerealnom doživljaju tužitelja koji proizlazi iz njegovog karaktera, a ne stvarnog činjeničnog stanja.

3. Podneskom zaprimljenim u spis na ročištu od 3.4.2017. tužitelj precizira točku 3. tužbenog zahtjeva na način, da na ime naknade štete traži isplatu ukupnog iznosa od 109.067,10 kn, dok podneskom zaprimljenim u spis 2.10.2017. traži isplatu na ime naknade štete ukupnog iznosa od 101.325,06 kn i to: iznos od 4.319,52 kn na ime razlike neisplaćene bruto plaće za svibanj 2014., iznos od 8.466,55 kn na ime razlike neisplaćene bruto plaće za lipanj 2014., iznos od 20.588,22 kn na ime neisplaćene bruto plaće za srpanj 2014., iznos od 20.588,22 kn na ime neisplaćene bruto plaće za kolovoz 2014., sve sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog dijela iznosa 15-og u idućem mjesecu do isplate; iznos od 27.362,55 kn na ime neisplaćene otpremnine sa zateznom kamatom od 15.9.2014. do isplate i iznos od 20.000,00 kn iz osnove povrede prava osobnosti sa zateznom kamatom od 15.9.2014. do isplate.

4. Tuženik u podnesku od 12.10.2017. navodi, da se protivi tako uređenom tužbenom zahtjevu posebice, glede iznosa koji tužitelj potražuje s osnova povrede prava osobnosti te s osnova neisplaćene otpremnine, ustraje u svim do tada iznesenim navodima te predlaže da tužbe i tužbeni zahtjev budu u cijelosti odbijeni kao neosnovani.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između parničnih stranaka dana 15.3.2009., aneksa Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.3.2009. sklopljenog između parničnih stranaka dana 1.7.2011., tužiteljevog očitovanja na opomenu od 18.4.2014., liječničke dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja, dopisa odvjetnika M. Ž. od 23.5.2014., izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad, dopisa tužitelja od 30.5.2014., Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od 27.5.2014., Zahtjeva za zaštitu povrijeđenog prava od 17.6.2014., dopisa tuženika od 15.4.2014. i 20.6.2014., tužiteljevog očitovanja na opomenu od 18.4.2014., evidencije o radnom vremenu djelatnika iz svibnja 2014., dopisa tužitelja od 4.6.2014. i 10.6.2014., e-mailova, Odluke tuženika od 25.7.2010., Pravilnika o radu, potvrde HMZO-a zaprimljene na sudu dana 15.12.2015., obračunskih lista tužitelja, dopisa HZZO-a od 2.5.2017. U postupku su izvedeni dokazi saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, prokuriste tuženika I. K., svjedoka

F. C. A., M. V. Š., I. I., T. M., D.

G. i T. S. te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom

vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. i stalnoj sudskoj vještakinji medicinske struke dr. J. Š.. spec. psihijatrije.

6. Općinski sud u S. donio je presudu br. Pr-474/14 od 16.3.2018. kojom je utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu, određen je sudski raskid ugovora o radu s danom 1. rujna 2014. u vezi čega se tuženik obvezuje izvršiti upis navedenih podataka o trajanju radnog odnosa u ispravu evidencije rada. Sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 56.462,51 kunu s pripadajućim kamatama (iznos od 53.962,51 kn na ime naknade plaće za razdoblje od 27.5.2014. do 1.9.2014., iznos od 2.500,00 kn na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti), dok je za više zatraženo u iznosu od 27.362,55 kuna (na ime neisplaćene otpremnine) i 17.500,00 kuna (na ime više zatraženog po osnovi naknade štete zbog povrede prava osobnosti) tužbeni zahtjev odbijen.

7. Po izjavljenim žalbama stranaka Županijski sud u Splitu je presudom i rješenjem br. Gž R-437/2018-2 od 3.5.2018. i rješenjem br. Gž R-437/2018-4 od 21.5.2018. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade plaće iznos od 53.962,51 kn, dok je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu naloga tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.500,00 kn na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti i u odbijajućem dijelu u iznosu od 27.362,55 kuna (na ime neisplaćene otpremnine) i u iznosu 17.500,00 kuna (na ime više zatraženog po osnovi naknade štete zbog povrede prava osobnosti) pa je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

7.1. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud u bitnom navodi, da odluka ne sadrži uopće razloge o postojanju zakonskih pretpostavki za sudski raskid ugovora o radu i naglašava da mobing u svojoj suštini predstavlja stavljanje radnika u neravnopravni položaj spram drugih radnika pa da se iz sadržaja iznesenih razloga prvostupanjske odluke ne može izvesti takav zaključak jer riječi koje je izrekao neposredno nadređeni tužitelju da su Hrvati lijeni narod i radnici, u svojoj suštini predstavlja negativni vrijednosni sud, o kojim on možda ima valjanu argumentaciju, ali tom i sličnom radnjom nije tužitelj stavljen u neravnopravni položaj spram drugih radnika.

8. Po izjavljenoj reviziji tuženika na drugostupanjsku presudu Vrhovni sud RH je presudom br. Revr-821/2018-2 od 22.10.2020. odbio reviziju kao neosnovanu, u bitnom navodeći, da je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da nisu ispunjene pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu.

9. U ponovnom odlučivanju, uz već izvedene dokaze, sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem tužitelja A. B., dopunski je saslušan zakonski zastupnik

tuženika I. K., saslušan je svjedok R. E. te je dopunski usmeno

saslušana sudska vještakinja dr. J. Š., spec.psih.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu s danom 1.9.2014., zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 27.362,55 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala uslijed pretrpljenog mobinga, u iznosu od 20.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

12. U ovoj fazi postupka nije sporno da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu od 27.5.2014. utvrđena nedopuštenom i nezakonitom.

13. Tužitelj traži da sud utvrdi sudski raskid ugovora o radu s danom 1.9.2014., sve na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine" br.:149/09., 61/11., 73/13., dalje ZR) kojom je propisano ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, da će sud na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa.

13.1. Kako bi se odlučilo o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu, izveden je dokaz dopunskim saslušanjem tužitelja i dopunskim saslušanjem sudske vještakinje dr. J. Š., spec.psih.

13.2. Dopunski saslušani tužitelj iskazao je, da je zatražio sudski raskid ugovora o radu s navedenim datumom (1.9.2014.) jer da je od prilike do tada rješavao s poslodavcem svoje radnopravno stanje i zato što je imao zdravstvenih problema koji su bili u uzročno-posljedičnoj vezi s događanjima na poslu, psihički se nije osjećao sposobnim vratiti na rad, da je bio kući i da nije počeo raditi kod nekog drugog poslodavca. Kod drugog poslodavca da se zaposlio tek u srpnju 2015.

13.3. Dopunski saslušana sudska vještakinja dr. J. Š., spec.psih. navodi da su kod tužitelja psihičke smetnje trajale godinu dana, počev od 18.4.2014. odnosno, prema medicinskoj dokumentaciji, od prvog javljanja psihijatru. Tužitelju da su nakon godinu dana ukinuti najteži lijekovi, kao što su lijekovi ahtipsihotici i lijekovi za spavanje, dok da su zaostali blaži lijekovi za anksiozno-depresivne smetnje u najminimalnijim dozama, što govori u prilog postepenog ukidanja terapije. Stoga, vještakinja zaključuje, da su teže duševne smetnje trajale godinu dana i da s obzirom na specijalističke nalaze i primijenjenu terapiju pa čak i jednu kraću hospitalizaciju, nisu omogućavale radnu sposobnost na bilo kojem radnom mjestu.

13.4. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika i kako prema mišljenju sudskog vještaka psihijatra tužitelj od 18.4.2014. pa na dalje, nije bio sposoban raditi bar godinu dana te kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca u srpnju 2015., uz prethodno utvrđenje pravomoćnom sudskom odlukom da otkaz poslodavca nije dopušten, sud zaključuje da je zahtjev tužitelja za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu sa danom 1.9.2014. osnovan, s obzirom tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja nije bio sposoban raditi već od 18.4.2014., bar godini dana, a nakon čega je zasnovao novi radni odnos kod drugog poslodavca.

13.5. Nadalje, tužitelj je zatražio da poslodavac u skladu s navedenim izvrši upis trajanja radnog odnosa tužitelja u evidenciju o radnicima, a koji zahtjev je osnovan jer se isti temelji na odredbi čl. čl. 4. st. 1. ZR koji propisuje da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni.

13.6. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom I. 14. Tužitelj traži da mu tuženik isplati otpremninu u iznosu od 27.362,55 kuna / 3.631,63 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.9.2014. do isplate.

14.1. Kako je naprijed navedeno, pravomoćnom sudskom odlukom, utvrđeno je da je otkaz bio nezakonit. Međutim, tužitelju nije prihvatljivo vratiti se na posao, a radnik nema pravo na otpremninu ako mu radni odnos nije prestao otkazom, već sudskim raskidom ugovora o radu na njegov zahtjev, nakon što je utvrđeno da je prethodna odluka o otkazu nezakonita, a sve zato jer osnovna pretpostavka za sudski raskid ugovora o radu jest upravo nedopuštenost i nezakonitost poslodavčevog otkaza ugovora radniku, a pravo na otpremninu pripada i može pripadati radniku samo kada mu je valjano otkazan ugovor o radu. U smislu prethodno istaknutog ide i pretežita sudska praksa, a o tome je stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci posl. broj Rev 1890/01 od 6. svibnja 2003.

14.2. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbijen je kao neosnovan i odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

15. Tužitelj traži da mu zbog povrede prava osobnosti tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn, koju tužitelj da je pretrpio uslijed mobinga.

15.1. Odredbom čl. 103. st. 1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, da mu je poslodavac dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a čl. 1048. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.) propisuje da tko drugome prouzroči štetu, da ju je dužan nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

15.2. Da bi postojala odštetna odgovornost poslodavca, uz protupravno postupanje tuženika potrebno je da je tužitelju nastala šteta i da je ona u uzročno-posljedičnoj vezi s postupanjem tuženika koje ima obilježje zlostavljanja (mobinga).

15.3. Prema prihvaćenom pravnom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i prema ustaljenoj sudskoj praksi traju najmanje 6 mjeseci i u tom slučaju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavaca sukladno općim propisima obveznog prava.

16. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP-a).

17. Iz tužbe i iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke 24.2.2016. proizlazi, da tužitelj smatra da je tijekom 2013. i 2014. godine bio mobingiran. Tvrdi da mu je R. E. (savjetnik tvrtke tuženika) govorio da je nesposoban voditelj

i da ga treba smijeniti. Navedeno da mu je govorio i ispred drugih radnika kao i to, da su Hrvati lijeni. Nadalje, tužitelj da je 15.4.2014. primio Opomenu poslodavca u kojoj da se navodi niz neistina o načinu rada tužitelja. Tada da je otvorio bolovanja zbog stresa i šoka kojeg je doživio nakon što je pročitao niz opomena i niz neistina koje se u njoj navode.

17.2. Dopunski saslušan tužitelj na ročištu od 7.10.2021. tužitelj ističe, da R. E. ne samo što je govorio da su Hrvati lijeni nego da je često vrijeđao radnike i njega, da je govorio da su nesposobni, da je spominjao da tužitelj nije za svoj posao i da ga treba eliminirati s radnog mjesta, a navedeno da je govorio ispred drugih i to ispred tužitelju podređenih radnika (3-4 konobara i pomoćni radnici). Jadnom kada su u S. imali sastanak izvan sezone (zima 2013/2014 god.), isto da mu se neprimjereno obraćao i govorio mu, da će vidjeti kada počne sezona, da će dobiti opomenu, da će mu on smjestiti otkaz i sl. Tužitelj navodi, da je gosp. K. nekoliko puta upozorio na ponašanje R. E., na njegov način obraćanja

radnicima, koji je bio redovito uvredljiv i s ciljem poniženja druge osobe. Primjerice, ako bi se nalazio konobar do tužitelja, R. E. dabi se obratio konobaru i govorio bi o tužitelju u trećem licu, kako je nesposoban i kako mu treba dati otkaz. Tužitelj navodi, da je gospodin Kuret cijelu tu situaciju pokušavao smiriti na način da bi rekao tužitelju:"nema veze, pusti ga" i da ništa određeno nije poduzimao.

17.1. Tuženik tijekom postupka ističe da R. E. nije nadređena osoba tužitelju niti poslodavac. Saslušani svjedok R. E. navodi da je on u utuženom razdoblju bio savjetnik tuženiku i da je njegov zadatak bio voditi računa o produktivnosti, procesima, voditi tim i marketing. Neovisno o tome što je svjedok R. E. kod tuženika bio u svojstvu savjetnika, ukoliko bi se dokazalo da je tužitelj s njim redovito dolazio u doticaj u doticaj u obavljanju svojih poslova i da je mobingirao tužitelja, poslodavac u tom slučaju ne bi bio izuzet od odgovornosti za naknadu štete radniku jer je odredbom čl. 5. st. 5 ZR-a propisano, da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

17.2. Nadalje, tuženik tijekom postupka ističe da tužitelj ni na jedan način nije stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u radnom odnosu kod tuženika. Ovdje je za reći tuženiku, da predmet ovog postupka nije zaštita od diskriminacije, u kojem slučaju bi se utvrđivalo je li tužitelj po nekoj od zakonskih osnova stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji već se u ovom postupku utvrđuje je li tužitelj pretrpio mobing ili ne, a koji oblik ponašanja je opisan pod točkom 15.3. obrazloženja odluke.

18. Iz iskaza svjedoka D. G., kojemu je radni odnos kod tuženika prestao u studenom 2014. istekom ugovora, proizlazi da se R. E. takvim ne primjerenim komentarima obraćao i njemu i tužitelju, u razdoblju od svibnja do listopada 2013. pa da je na tu temu tužitelj razgovarao s R. E. i

I. K., ali da do promjene u njegovom ponašanju nije došlo. Sud vjeruje svjedoku D. G. jer je u skladu s iskazom tužitelja pa se zaključuje da je g. E. zaista komunicirao s tužiteljem na način kako je to naprijed navedeno. U prilog tom zaključku suda ide iskaz svjedoka T. M. (kuhar u radnom odnosu kod tuženika) kada navodi, da se "šuškalo" o narušenim odnosima tužitelja i g. E.; iskaz svjedoka F. C. A. (kapetan privezišta kod tuženika)

kada navodi da nije na njemu da komentira odnos tužitelja i g. R..

18.1. Tužitelj je kod tuženika radio na radnom mjestu voditelja gastronomske ponude restorana M.-M. pa je redovan posao u restoranu obavljao samo u sezoni,

u pravilu od svibnja do listopada. Dakle, dok je tužitelj obavljao redovan posao u restoranu tuženika od svibnja do listopada 2013., bio je izložen opisanom ponašanju g. E., dok to nije bio u zimskom razdoblju od listopada 2013. do svibnja 2014., osim u onom jednom slučaju kada je tužitelj iskazao da su imali jedan sastanak u S. izvan sezone (zima 2013/2014 god.), a kada mu se R. E.

neprimjereno obraćao kako je to navedeno pod točkom 17.2. obrazloženja.

19. Iz ovako izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj u razdoblju od svibnja do listopada 2013. za vrijeme obavljanja posla redovito dolazio u doticaj s R. E.. Iskazivanje tužitelja pred sudom je uvjerljivo i u skladu s iskazima saslušanih svjedoka D. G., T. M. i F. C. A.. Stoga sud

smatra istinitim navode tužitelja, da mu je u razdoblju od svibnja do listopada 2013. R. E. govorio, kao i jednom na sastanku u zimu 2013/2014 godine: da je nesposoban kao voditelj, da mu treba dati otkaz, da nije za svoj posao, da ga treba eliminirati s radnog mjesta i sl. i to, u prisustvu drugih radnika. Sud je mišljenja da je takavim ponašanjem R. E. ponižavao tužitelja, ugrožavao njegov ugled i čast te se tužitelju prijetilo eliminacijom s radnog mjesta, čije prijetnje je tužitelj sasvim sigurno shvatio s obzirom se radi o osobi koji je bio savjetnik poslodavca i čiji je zadatak bio voditi računa o produktivnosti i procesima, voditi tim i marketing. Dakle, proizlazi da je tužitelj u razdoblju od pola godine, od svibnja do listopada 2013. te na sastanku u zimu sa 2013. na 2014. godinu, bio izložen neželjenom ponašanju R. E., a kako se radi o osobi s kojom je tužitelj u tom razdoblju redovito dolazio u doticaj prilikom obavljanja svojih poslova, tuženik je bio dužan zaštiti dostojanstvo tužitelja.

20. Sud ne vjeruje svjedoku R. E. jer njegov iskaz nije u skladu s iskazima svjedoka D. G., T. M. i F. C. A., dok se iz

iskaza drugih svjedoka saslušanih u postupku ne može zaključiti o ponašanju R. E. prema tužitelju jer je svjedokinja M. V. Š. liječnica koja je iskazivala o zdravstvenom stanju tužitelja, a svjedokinja I. I. je radila kao recepcioner i uglavnom je iskazivala na okolnost dostave doznaka u spis. Svjedok R. E. navodi pred sudom da je s tužiteljem imao ljubazan odnos, da ga je trebao u poslovanju, da nije vrijeđao njega niti druge radnike. Navedeno je u suprotnosti s utvrđenim činjenicama na temelju iskaza naprijed navedenih svjedoka, koja su u suglasju s iskazom tužitelja.

20.1. Sud je izveo dokaz i saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika I. K., prokuriste H.L. D., koji je dopunski saslušan, na ročištu od 9.12.2021. naveo, da je svjedok R. E. „prijatelj kuće“, da je uvijek rado viđen gost, koji i dalje dolazi ljeti u H.L. D. kao gost vlasnika pa sud, na temelju navedenog, nije stekao čvrsto uvjerenje o vjerodostojnosti njegovog iskaza u dijelu kada navodi, da se ne sječa da bi R. E. na sastanku u zimu sa 2013. na 2014. rekao tužitelju da je nesposoban voditelj i da ga treba eliminirati iz kolektiva.

21. Nadalje, tužitelj u svom iskazu od 24.2.2016. navodi da je bolovanje otvorio po primitku Opomene od 15.4.2014. zbog stresa i šoka kojeg je doživio nakon što je pročitao niz opomena i niz neistina koje se u njoj navode. Sudska vještakinja dr. J. Š., spec. psihijatar na ročištu od 19.9.2017. navela je, da se tužitelj prije prvog javljanja psihijatru 18.4.2014. nikada nije liječio psihijatrijski. Nadalje, navela je da postoji uzročno-posljedična između psihičkog stanja tužitelja s određenim situacijama na poslu, a da je sud taj koji će ocijeniti radi li se o mobingu ili ne, odnosno, radi li se samo o individualno preosjetljivoj osobi, ili, i o mobingu i o individualno preosjetljivoj osobi.

21.1. Međutim, da bi postojala odštetna odgovornost poslodavca, uz protupravno postupanje tuženika potrebno je da je tužitelju nastala šteta, a tužitelju je šteta nastala tek u uzročno-posljedičnoj vezi s Opomenom od 15.4.2014., a ne u uzročno- posljedičnoj vezi s ponašanjem R. E. u razdoblju od svibnja do listopada 2013. i nakon toga, a što proizlazi iz provedenog dokaznog postupka jer se tužitelj nikada do prvog javljanja psihijatru, što je bilo 18.4.2014., nije liječio psihijatrijski te je i sam tužitelj iskazao, da je upravo Opomena ta koja je kod njega izazvala stres i šok zbog niza neistina koje se o njemu navode.

21.2. Kako sadržaj Opomene od 15.4.2014. (prilog listu 43 spisa) ne upućuje na psihičko ili moralno zlostavljanje i ponižavanje tužitelja već na zakonsku mogućnost poslodavca da upozori radnika na obveze iz radnog odnosa proizlazi, da je šteta koja je tužitelju nastala u vidu povreda prava osobnosti, a što je utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem, u uzročno-posljedičnoj vezi s Opomenom poslodavca koja nema svojstvo protupravnosti pa ne postoji odštetna odgovornost tuženika da tu štetu naknadi tužitelju.

22. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn / 2.654,46 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15.9.2014. do isplate, odbijen je kao neosnovan i odlučeno kao u izreci presude pod točkom III. 23. Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22) i Odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 37/22. u tekstu ZPP). Potrebno je utvrditi u kojem postotku je svaka od stranaka uspjela, a zatim će se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela. Tužitelj je u ovom postupku, računajući od podnošenja tužbe, uspio za 57% (60% osnov + 54% visina = 114 : 2 = 57%), a tuženik za 43% pa kada se 43 oduzme od 57 dobije se 14% pa će se tužitelju odmjeriti naknada ukupnih troškova u tom postotku.

24.1. Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja stranke tada primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (sentenca Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1643/2018-2 od 15.10.2019.). U vrijeme donošenja odluke o troškovima ovog postupka na snazi je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., 37/22., 126/22., dalje Tarifa) prema kojoj je vrijednost boda 15 kuna. Međutim, tuženik je zahtjev za naknadu troškova stavio prema vrijednosti boda od 10 kuna, a sud odlučuje unutar zahtjeva stranke. Stoga je tuženiku prema popisanom trošku (list 333-334) i VPS-u u vrijeme poduzimanja svake radnje (od utuženja do 2.4.2017. je 88.780,00 kn, od 3.4.2017. do 1.10.2017. je 109.067,10 kn, od 2.10.2017. do 2.5.2018. je 101.325,06 kn, a od 3.5.2018. pa na dalje je 47.362,55 kn) određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima od 21.10.2015., 2.12.2015., 24.2.2016., 5.5.2016., 16.11.2016. i 15.2.2017. za svaku od navedenih radnji iznos od 1.000,00 kn; za sastav podneska od 2.4.2017. iznos od 625,00 kn (Tbr 8.t.3. tarife); za zastupanje na ročištima od 3.4.2017., 30.5.2017., 19.9.2017. i 30.1.2018. te za sastav podneska od 2.10.2017. za svaku od navedenih radnji iznos od 2.500,00 kn; za zastupanje na ročištu od 15.11.2017. iznos od 625,00 kn (Tbr 9.5 tarife); za zastupanje na ročištima od od 1.7.2021., 7.1.2021., 9.12.2021., 14.4.2022., 9.6.2022. i 12.9.2022. za svako ročište iznos od 1.000,00; za sastav podneska od 8.6.2022. iznos od 250,00 kn (Tbr 8.3 tarife); za zastupanje na ročištu od 4.7.2022. iznos od 250,00 kn (Tbr 9.5 tarife); dok trošak za ročište od 9.3.2022. nije određen jer to ročište nije održano; što sve zbrojeno iznosi 30.750,00 kn, a uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 38.437,50 kn od čega je tužitelju valjalo odmjeriti naknadu u postotku od 14% pa se dobije iznos od 5.381,25 kn.

24.2. Na dobiveni iznos od 5.381,25 kn treba pridodati iznose od 2.700,00 kn i 400,00 kn na ime troška vještačenja te iznos od 313,75 kn i 4.471,83 kn na ime troškova tumača i svjedoka pa se dobije iznos od 13.266,83 kn / 1.760,81 EUR koliko je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade parničnog troška.

24.3. Tužitelju pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24.4. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

U Splitu, 30. studenog 2022.

s u t k i nj a:

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis