REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 344/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari pravni slijednik Trgoprodukt d.o.o., Rijeka, Ulica Franje Račkoga 46, OIB 88719678396, kojeg zastupa punomoćnik Almir Dervišbegović, odvjetnik u Zagrebu, Kneza Mislava 4 i Gumi proizvod d.o.o. Rijeka, Ulica Franje Račkog 46, OIB 44451147718, protiv tuženika Munja d.d., Zagreb, Žitnjak bb, koga zastupa punomoćnik, Stjepan Misbrener, odvjetnik u Zagrebu, Medulićeva 7, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1168/14-3 od 14. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-647/07-63 od 19. ožujka 2013., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1168/14-3 od 14. travnja 2015. sadržane u stavku II izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-647/07- 63 od 19. ožujka 2013. u stavcima II i III izreke (kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev), odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u stavku II izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1168/14-3 od 14. travnja 2015. kojom je potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u stavku VI izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-647/07-63 od 19. ožujka 2013.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji sklopljen između stranaka u odnosu na nekretnine označene kao z.k. č. br. [katastarska čestica], u naravi zgrada [adresa] i dvorište, upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] (ranije [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina] raskinut (stavak I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 129.856,00 Eura s pripadajućom zateznom kamatom (stavak II izreke) te kunsku protuvrijednost iznosa od 201.117,47 Eura sa zateznom kamatom (stavak III izreke). Odbijen je ujedno dio tužbenog zahtjeva na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 64.928,00 Eura sa zatraženim kamatama i dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 129.856,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 24. travnja 2003. do 28. travnja 2003. (stavak IV izreke) i dio zahtjeva za isplatu iznosa od 309.801,03 kune i zatraženim kamatama, kao i dio zahtjeva za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 148.5000,00 Eura sa zatraženim kamatama (stavak V izreke). Ujedno je u stavku VI izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 404.364,22 kune dok je u stavku VII izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 204.760,62 kune.

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremenih mjera kako su zatražene u podnesku tužitelja od 21. veljače 2013.

3. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u stavku IV, V i VII izreke, te u dijelu odluke o parničnim troškovima kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 404.364,22 kune. U stavku II izreke odbijena je žalba tuženika te je potvrđena ista presuda u stavku II, III i VI izreke.

4. Rješenjem istog suda odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-647/07-63 od 19. ožujka 2013.

5. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači drugostupanjsku presudu na način da tužitelja odbije u cijelosti tužbeni zahtjevom te ga obveže na naknadu parničnih troškova tuženiku uključujući i trošak revizije.

6. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

7. Revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a revizija u odnosu na troškove parničnog postupka nije dopuštena.

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Suprotno navodima revizije nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su jasne i neproturječne tako da se presuda može ispitati.

10. Tuženik u reviziji ponavlja kako je prvostupanjski sud propustio na zakonit način utvrditi i obrazložiti provedene dokaze predložene od strane tuženika. U reviziji ponavlja prigovore načinu na koji je sud ocijenio provedene dokaze a naročito priložene isprave.

11. U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za odluku u ovom predmetu (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu poglavito njihovu ocjenu, kao što je to i učinio u odnosu na sve ostale žalbene navode tuženika relevantne za odluku u ovom predmetu. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razloge iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti odnosno neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

13. Naime, u prvostupanjskom postupku proveden je opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti raskida ugovora proveo odgovarajuće dokaze (saslušanjem svjedoka i uzimanjem stranačkih iskaza te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis).

14. Kako u revizijskim navodima tuženika kojima prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio dokaze (priložene isprave, iskaz pojedinih svjedoka i stranaka), ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnost ili bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže i ispravama koje prileže spisu, to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku u predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

15. S obzirom a navedeno, preostali navodi revizije tuženika kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze zapravo se svode na prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (čl. 385. ZPP).

16. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji sklopljen između parničnih stranaka raskinut, zahtjev tužitelja za isplatu kapare uvećane za 50%, za povrat dijela kupoprodajne cijene te naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora.

17. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je na nekretnini tuženog koja se nalazi u [adresa], označene kao z.k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi [adresa] zgrada i tvorničko dvorište, ukupne površine 118260 čhv odnosno 20 jutara i 880,6 čhv bilo uknjiženo založno pravo Zveza banke na iznos od 1.000.000,00 Eura,

- da je između tuženika kao kupca i tužitelja kao prodavatelja sklopljen 17. travnja 2003. Predugovor o kupoprodaji nekretnine, Ugovor o kupoprodaji od 23. travnja 2004. na kojima je potpis tuženika ovjeren 29. rujna 2003. i Aneks ugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. veljače 2004.,

- da je predmet kupoprodaje po navedenim ugovorima bila nekretnina z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi zgrada [adresa] i dvorište površine 10.018 m2, koja je nastala parcelacijom z.k. č. br. [katastarska čestica],

- da je predugovorom ugovorena isplata kapare u iznosu od 129.856,00 Eura i da je ugovoreno da se kapara plaća kao odustatnina, a aneksom ugovora o kupoprodaji da je ugovorena konačna kupoprodajna cijena u iznosu od 1.362.448,00 kuna te konačni rok isplate kupoprodajne cijene s danom 10. ožujka 2004.,

- da je tužitelj tuženiku na temelju navedenih ugovora isplatio sveukupni iznos od 330.973,47 Eura u kunskoj protuvrijednosti od čega 129.856,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti s naslova kapare dok preostali dio kupovnine tuženiku nije platio,

- da je tuženik kao prodavatelj prema odredbi čl. 17. predugovora, čl. 7. ugovora o kupoprodaji i čl. 5 aneksa ugovora o kupoprodaji, prije isplate kupoprodajne cijene u cijelosti bio dužan ishoditi i dati tužitelju djelomično brisovno očitovanje Zveza banke kojim ista dozvoljava da se briše njeno založno pravo sa čestice koja je predmet kupoprodaje,

- da je takvo brisovno očitovanje tuženik trebao dati tužitelju najkasnije do 10. ožujka 2004. jer je to bio krajnji rok za isplatu ostatka kupoprodajne cijene,

- da s obzirom da u djelomičnom brisovnom očitanju od 11. kolovoza 2003. odnosno dopuni istog od 19. veljače 2004. Zveza banke nije navedena točna oznaka z.k. čestice, tuženik tu svoju obvezu koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kupoprodaji nije ispunio,

- da je tuženik dopisom od 26. veljače 2004. koji je uputio poslovnoj banci tužitelja i tužitelju stavio u fazu mirovanja, do konačnog dogovora tužitelja i tuženog, ugovor o kreditu Es-54/03 na temelju kojeg je poslovna banka tužitelja trebala isplatiti iznos od 1.000.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti tuženiku na ime dijela predmetne kupoprodajne cijene, ujedno navodi da je taj ugovor nevažeći do konačnog dogovora tužitelja i tuženog i zatražio da se po istom ne vrši nikakav plasman u korist i za račun tuženika zbog čega poslovna banka tužitelja nije više željela tuženiku isplatiti kunsku protuvrijednost od 1.000.000,00 Eura na ime dijela predmetne kupoprodajne cijene,

- da nije došlo do odustanka od ugovora po slobodnoj volji do 10. ožujka 2004. kada je bio krajnji rok za ispunjenje ugovora,

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao osnovnu visinu zahtjeva za naknadu štete.

18. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da pribavljanje pisma namjere odnosno odobrenja za oslobađanje nekretnine, po svojoj pravnoj prirodi predstavlja djelomično brisovno očitovanje Zveza banke i bitan sastojak ugovora pa kako tuženik u roku tu svoju obvezu nije ispunio to nije niti postojala obveza tužitelja na plaćanje ostatka kupoprodajne cijene.

19. Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

20. U konkretnom slučaju radi se o obveznopravnom odnosu stranaka, pa su nižestupanjski sudovi o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno prosuđivali primjenom odredbama obveznog prava iz čl. 122. st. 1., čl. 125. st. 1. i čl. 127. ZOO.

21. Prema općoj odredbi čl. 122. st. 1. ZOO u dvostranim ugovorima jedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proizlazi iz prirode posla.

22. Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev na raskid ugovora, ocijenivši da je u ugovoru određen rok za pribavljanje djelomično brisovnog očitovanja Zveza banke kojim se ista obvezala brisati njezino založno pravo s čestice koja je predmet kupoprodaje, bitan sastojak tog kupoprodajnog ugovora, zbog čega je neispunjenjem te ugovorne obveze od strane tuženika došlo do raskida ugovora po samom zakonu, u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZOO.

23. Pravilno nadalje, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da bi, da ugovor nije bio raskinut po sili zakona, tužbeni zahtjev na utvrđenje raskida predmetnog ugovora bio osnova na temelju odredbe čl. 127. ZOO jer iz sadržaja dopisa od 26. veljače 2004. i 12. ožujka 2004. proizlazi da tuženik svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

24. Budući da u konkretnom slučaju nije sporno da tuženik nije ispunio preuzetu obvezu glede pribave djelomično brisovnog očitovanja Zveza banke za brisanje njezinog založnog prava sa predmetne čestice do 10. ožujka 2004., kada je bio krajnji rok za isplatu ostatka kupoprodajne cijene, niti je izrazio spremnost to učiniti, niti je išta drugo ugovoreno i zakonom određeno, a neispunjenje obveze tuženiku ne proističe iz prirode posla pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da u takvoj pravnoj situaciji, niti tužitelj nije trebao ispuniti svoju obvezu plaćanja ostatka kupoprodajne cijene.

25. Stoga je i pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik pao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze na temelju odredbe čl. 325. st. 1. ZOO, prema kojoj odredbi vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi, pa nije postojala niti obveza tužitelja u toj situaciji isplatiti preostalu kupoprodajnu cijenu.

26. Neosnovan je nadalje revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na povrat kapare i isplate primljenog dijela kupoprodajne cijene jer su sudovi odlučujući o osnovanosti tog dijela zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 80. st. 2. i čl. 132. st. 2. ZOO.

27. Prema odredbi čl. 132. st. 1. ZOO raskidom ugovora obje stranke su oslobođene svojih obveza izuzev obveza naknade štete, dok je odredbi čl. 80. st. 2. ZOO pripisano da ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

28. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da je do raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji od 23. travnja 2004. došlo krivnjom tuženika koji je postupio protivno odredbi čl. 17. Predugovora o kupoprodaji od 17. travnja 2003., čl. 7. Ugovora o kupoprodaji od 23. travnja 2004. i čl. 5. Aneksa ugovoru o kupoprodaji od 10. veljače 2004. S obzirom da tuženik nije u roku pribavio djelomično brisovno očitovanje tužitelj nije isplatio razliku kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu.

29. Kako tuženik nije ispunio obvezu iz Ugovora (čl. 17. Predugovora, čl. 7. Ugovora i čl. 5. Aneksa), a nije došlo do odustanka od Ugovora po slobodnoj volji do 10. ožujka 2004., to su sudovi pozivom na odredbu čl. 80. st. 2. ZOO naložili tuženiku vraćanje dane kapare u iznosu od 123.856,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZOO.

30. Tuženik u reviziji u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava iznosi činjeničnu tvrdnju da je tužitelj svojom krivnjom odustao od sklopljenog ugovora i da je on odgovoran za neispunjenje ugovora, zbog čega su sudovi trebali primijeniti odredbu čl. 83. ZOO - kapara kao odustatnina i odbiti tužbeni zahtjev za isplatu kapare.

31. Takvim navodima tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zapravo prigovara činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova koje ovaj sud kako je to već naprijed navedeno u ovoj presudi nije mogao uzeti u razmatranje, sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.

32. Pravilno su pritom ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu ugovorene kapare kao odustatnine, s obzirom da je do raskida ugovora došlo zbog neispunjenja za koje je odgovoran tuženik, a kod kapare kao odustatnine, radi se o odustanku od ugovora po slobodnoj volji bilo koje od ugovornih strana do roka određenog ugovorom, konkretno do 10. ožujka 2004.

33. Iz navedenih razloga a kako tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom i naknadu štete, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelju ne pripada kapara uvećana za 50%.

34. Slijedom navedenog ovaj sud ocjenjuje neosnovanim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu kapare i povrat kupovnine plaćene po raskinutom ugovoru jer su sudovi odlučujući o osnovanosti takvog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 80. st. 1. ZOO i odredbe čl. 132. st. 1. ZOO kada su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev i tuženiku naložili isplatu tužitelju kaparu u iznosu 129.658,00 Eura protuvrijednosti, te na povrat plaćenog po raskinutom ugovoru u iznosu 201.117,74 Eura, sve u kunskoj protuvrijednosti.

35. Prema tome, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu drugostupanjske presude kojim je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu navedenih iznosa, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

36. Revizija podnesena protiv rješenja o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

37. Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

38. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

39. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

40. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u tom dijelu reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 29. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil