REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 122/2020-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice V. B. iz Z., II. tužiteljice R. B. iz Z., III. tužitelja N. B. iz Z., i IV. tužiteljice mldb. M. B., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici V. B. iz Z., svih zastupanih po punomoćniku T. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & Š. iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz S., Podružnica O., 3  4

zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., pisarnica O., radi naknade štete, odlučujući po donošenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019. (kojom je ukinuta točka II. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 744/11-3 od 13. rujna 2016.) o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1661/2009-2 od 2. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2684/2008-3 od 27. veljače 2009., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e :

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1661/09-2 od 2. prosinca 2010. i presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2684/08-3 od 27. veljače 2009. u dijelu na koji se odnosi odluka iz točke II. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 744/2011-3 od 13. rujna 2016. (kojom je „revizija tužitelja u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana.“), dakle u dijelu u kojemu tužitelji nisu uspjeli u sporu - i u tome dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

1.1. u stavku I. izreke, tuženik obvezan na ime naknade štete isplatiti:

- I. tužiteljici "na ime nematerijalne i materijalne štete ukupan iznos od 21.400,00 kn",

- II. tužiteljici "na ime nematerijalne i materijalne štete ukupan iznos od 11.200,00 kn",

- III. tužitelju "na ime nematerijalne i materijalne štete ukupan iznos od 11.200,00 kn",

- IV. tužiteljici "na ime nematerijalne i materijalne štete ukupan iznos od 10.400,00",

sve "zajedno s zateznom kamatom na sveukupnu štetu od 27. veljače 2009.",

1.2. u stavku II. izreke, tužiteljima naloženo tuženiku naknaditi "ukupan parnični trošak u iznosu od 47.805,14 kn",

1.3. u stavku III. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u "preostalom dijelu", a odbijen je i zahtjev tužitelja "s preostalom visinom parničnog troška preko prijebojnog iznosa" te zahtjev tuženika "s preostalom visinom parničnog troška".

2. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim su njihovi zahtjevi odbijeni tužitelji su podnijeli reviziju zbog (kako drže) pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se drugostupanjska presuda preinači i njihovi zahtjevi usvoje u cijelosti.

3. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

4. Postupajući po toj reviziji tužitelja revizijski sud je svojom presudom posl. br. Rev- 744/2011-2 od 20. rujna 2016. odlučio:

“I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća i preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1661/09-2 od 2. prosinca 2010. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2684/08-3 od 27. veljače 2009. u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužitelja te u odluci o parničnim troškovima, i to tako da se žalba tužitelja djelomično prihvaća i preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2684/08-3 od 27. veljače 2009. u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužitelja i odlučeno o parničnom trošku, i sudi:

a) Tuženik se obvezuje pored već dosuđenog iznosa isplatiti svakom tužitelju još i 30.000,00 kn (tridesettisućakuna) s zateznim kamatama računatim na te iznose počev od 27. veljače 2009. u visini obračunatoj za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

b) Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

II. Revizija tužitelja u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana.“

5. Odlučujući po ustavnoj tužbi tužitelja, Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, svojom je odlukom broj: U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019. ukinuo točku II. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 744/11-3 od 13. rujna 2016. i u tom dijelu (u odluci kojom je „revizija tužitelja u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana.“) predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovni postupak: predmetom spora u sadašnjem stadiju postupka stoga su zahtjevi tužitelja o kojima je odlučeno tom točkom II. presude ovoga suda, odnosno zahtjevi kojima tužitelji do ovoga stupnja postupka nisu uspjeli u sporu.

6. Revizija tužitelja u odnosu na odluku o tim sada spornim zahtjevima je osnovana.

7. Predmetom spora zahtjevi su tužitelja da im tuženik nadoknadi štetu koju trpe u svezi prometne nezgode od ..., kada je na magistralnoj cesti S. - M. smrtno stradao V. B.2 , suprug I. tužiteljice i otac II. tužiteljice, III. tužitelja i IV. tužiteljice, i to kao putnik u vozilu registriranom u Republici Hrvatskoj registarske oznake …, osiguranom kod tuženika.

8. Tužitelji drže da je tuženik dužan svakome od njih na ime nematerijalne štete za duševne boli koje trpe zbog smrti bliske osobe isplatiti po 220.000,00 kn (obzirom da je 17. siječnja 2007. tuženik po toj osnovi svakome isplatio po 30.000,00 kn s pripadajućom kamatom, odnosno "sveukupno 122.085,63 kn"), "sve s kamatom od presuđenja", umanjeno za iznose naknade utvrđene im presudom revizijskog suda posl. br. Rev-744/2011-2 od 20. rujna 2016.

9. Revizijski sud revizijom osporenu presudu u odnosu na odluku o zahtjevima tužitelja ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), samo u dijelu u kojem (nakon što je donijeta navedena revizijska presuda i nakon donesene navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske) tužitelji u postupku nisu uspjeli - i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Obzirom da je prijeporna prometna nezgoda nastala na području Republike Bosne i Hercegovine, sporno je u revizijskom stupnju (kako je to istaknuto u ranije donesenoj, sada ukinutoj presudi revizijskog suda) - u odnosu na odluku o zahtjevima tužitelja, prije svega - a prema revizijskim razlozima, koje se materijalno pravo primjenjuje na nastali slučaj: pravo koje vrijedi prema mjestu registracije vozila u kojemu je nastradao V. B.2 , dakle (ovdje) pravo važeće u Republici Hrvatskoj - ili pravo koje vrijedi prema mjestu nastanka prijeporne nezgode (pravo Republike Bosne i Hercegovine).

11. Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužitelja odlučio nalazeći za odluku o navedenom spornom pitanju mjerodavnim pravo koje vrijedi prema mjestu nastanka prijeporne nezgode (pravo Republike Bosne i Hercegovine).

12. Predmet spora valja raspraviti, kako su to nižestupanjski sudovi i učinili, u smislu Konvencije (Hag, 4. svibnja 1971.) o mjerodavnom pravu za prometne nezgode (objavljene u Službenom listu bivše SFRJ br. 26/1976.), koja se u Republici Hrvatskoj primjenjuje obzirom da je Notifikacijom o sukcesiji Hrvatska postala strankom konvencije 8. listopada 1991. ("Narodne novine", „Međunarodni ugovori“ broj 4/94 - dalje: Haška konvencija) - pa obvezuje u primjeni za slučajeve koje uređuje, i to:

- odredbe čl. 1., prema kojoj "konvencija određuje mjerodavno pravo za građansku izvanugovornu odgovornost za prometne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost.", pri čemu se "prometnom nezgodom na cestama" u smislu konvencije smatra "prometna nezgoda u kojoj je uključeno jedno ili više motornih ili nemotornih vozila, a koja se dogodila u prometu na javnoj cesti na području otvorenome za svakoga ili na nejavnom području, ali otvorenome za određeni broj osoba koje imaju prava da se njime koriste.",

- odredbe čl. 3., prema kojoj je za propisanu odgovornost u smislu Haške konvencije mjerodavno "unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda.",

- odredbe čl. 4., kojom je propisan slučaj odstupanja (izuzetka) od članka 3. (uz ostalo, a ovdje relevantno) ako je "samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda" - kada se na odgovornost primjenjuje "unutrašnje pravo države registracije", ali i to samo "prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište" te "prema oštećenome koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda" i "prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, ako je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila.",

- odredbe čl. 8., prema kojoj "Mjerodavno pravo određuje osobito: (1) pretpostavke i opseg odgovornosti, (2) razloge za oslobođenje od odgovornosti kao i svako ograničenje i podjelu odgovornosti, (3) postojanje i narav štete koja se može naknaditi, (4) vrstu i opseg naknade,...(6) osobe koje imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele...",

- odredbe čl. 10., prema kojoj "Primjena prava koje je mjerodavno na osnovi ove konvencije može se odbiti samo ako je ono očito protivno javnom poretku."

13. Nižestupanjski sudovi su primjenom tih odredaba zaključili da je za ovdje prijeporni slučaj, za odluku (iz odredbe čl. 8. Haške konvencije) o osnovi potraživanja tužitelja i visini naknade za štetu koju iz štetnog događaja trpe, mjerodavno "unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda", dakle, konkretno, pravo koje vrijedi u Republici Bosni i Hercegovini - sve u smislu odredbe čl. 3. Haške konvencije, a ne ono države registracije vozila - iz smisla odredbe čl. 4. Haške konvencije, koje se pravo primjenjuje samo na osobe koje su izričito navedene u toj odredbi:

- na vozače, vlasnike ili svake druge osobe koje polažu pravo na vozilo,

- žrtvu koja je bila putnik,

- žrtvu koja se nalazila na mjestu nezgode izvan vozila,

u krug kojih tužitelji ne spadaju (žrtva je sada pok. V. B.2 , suprug I. tužiteljice i otac drugih tužitelja).

14. Takvo shvaćanje izraženo je i u nizu odluka revizijskog suda (pa tako i u odlukama posl. br. Rev 452/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev 878/08-2 od 18. veljače 2010., Rev 1166/04-2 od 14. lipnja 2006., Rev 1000/09-2 od 28. travnja 2010., Rev 218/08-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x 802/13-2 od 26. ožujka 2014.) i u vrijeme donošenja ranije odluke revizijskog suda suđenje nižestupanjskih sudova predstavljalo je suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda.

15. Međutim, respektirajući odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, broj: U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019., prema kojoj (iz obrazloženja te odluke, a kojom je ukinuta točka II. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 744/11-3 od 13. rujna 2016.):

“...20.1. (...) članak 29. stavak 1. Ustava nameće sudovima obvezu ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje su stranke iznijele u sudskim postupcima (usporedi s Perez protiv Francuske [Vv], br. 47287/99, § 80., presuda od 12. veljače 2004. i Jaćimović protiv Hrvatske, br. 22688/09, § 46., presuda od 31. listopada 2013.). Međutim, članak 29. stavak 1. Ustava ne jamči stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz.

20.2. Ipak, svako odbijanje dokaznog prijedloga stranke u parničnom postupku mora biti u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja, uključujući i s načelom jednakosti oružja stranaka (usporedi s Wierzbicki protiv Poljske, br. 24541/94, § 39., presuda od 18. lipnja 2002.; Gryaznov protiv Rusije, br. 19673/03, § 57., presuda od 12. lipnja 2012.; i Gillissen protiv Nizozemske, br. 39966/09, § 50., presuda od 15. ožujka 2016.). Iako sudovi ne trebaju detaljno obrazložiti odbijanje svakog dokaznog prijedloga, oni ipak trebaju dati konkretne odgovore na bitne navode stranke o potrebi izvođenja pojedinog dokaza (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III- 7236/2014 od 19. veljače 2015.).

20.3. Ustavni sud prije svega ističe da nije njegova zadaća utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze. Redovni sudovi su slobodni u izboru dokaznih sredstava i u ocjenjivanju njihove dokazne vrijednosti, ali su dužni u obrazloženju presude (između ostalog), iznijeti razloge zbog kojih nisu prihvatili pojedine dokazne prijedloge stranaka (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015.). Stoga Ustavni sud ne odlučuje o tome koje je dokaze trebalo izvesti, a koje ne, već sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, ocjenjuje je li taj postupak bio pravičan (usporedi s Jokela protiv Finske, br. 28856/95, § 68., presuda od 21. svibnja 2002.).

2. Zabrana proizvoljnog (arbitrarnog) postupanja i odlučivanja

21. Pravo na pravično suđenje, između ostalih, obuhvaća i postupovno jamstvo zabrane proizvoljnosti (arbitrarnosti) u postupanju i odlučivanju sudova. Zaključku da je određena odluka suda proizvoljna ponajviše doprinosi nedosljednost sudova u odlučivanju i nedostatnost razloga iznesenih u obrazloženju sudske odluke (odluka Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točka 13.1.).....

(...) - Pravo na obrazloženu sudsku odluku

23. Zabrana proizvoljnosti u odlučivanju također je usko povezana s pravom na obrazloženu sudsku odluku kao zasebnim postupovnim jamstvom prava na pravično suđenje, a koje zahtijeva da sudovi za svoje odluke daju dostatne i relevantne razloge.

23.1. Međutim, to pravo nije apsolutno i ne može se tumačiti da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točku 13.2. i tamo navedenu praksu). Tako se, primjerice, žalbeni sudovi pri odbijanju žalbe u načelu mogu samo pozvati na stajališta nižih sudova (vidi rješenje Ustavnog suda broj: U-III-536/2018 od 11. rujna 2018., točku 7. i tamo navedenu praksu).

23.2. U tom smislu odgovor na pitanje jesu li razlozi koje su sudovi dali za donošenje odluke dostatni i relevantni ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka i odluke koji su posrijedi. Međutim, navodi stranke koji su odlučujući za ishod postupka zahtijevaju određen i izričit odgovor (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točku 13.3. i tamo navedenu praksu).

3. Prigovori "četvrtog stupnja" i nadležnost Ustavnog suda

24. Kad su posrijedi prigovori podnositelja ustavne tužbe kojima se osporava pravilnost primjene materijalnog prava u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud stalno ponavlja da je primarna zadaća redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne sudske predmete.

24.1. Nadležnost Ustavnog suda, vezana uz ispitivanje jesu li nadležni sudovi i druga nadležna tijela pravilno protumačili i primijenili pravo, ograničena je. Ustavni sud u pravilu neće dovoditi u pitanje ocjene sudova i drugih nadležnih tijela osim ako nisu proizvoljne ili na drugi način očito nerazumne.

24.2. Naime, članak 115. stavak 3. Ustava propisuje da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. U tim okvirima, a s obzirom na članak 125. alineju 4. Ustava (Ustavni sud "odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela ... kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode ..."), zadaća je Ustavnog suda osigurati da sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo na način da svojim odlukama ne dovode do povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda stranaka zajamčenih Ustavom. Prema tome, nije zadaća Ustavnog suda presuđivati umjesto nadležnih sudova o pravima i obvezama stranaka u sudskim postupcima niti se baviti pogreškama o činjenicama ili o pravu u sudskim postupcima, osim ako i u mjeri u kojoj one mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom na koje podnositelji ukazuju u ustavnim tužbama (odluka Ustavnog suda broj: U-III- 4335/2010 od 10. rujna 2013., točka 6.1., "Narodne novine" broj 120/13.).....

B) PRIMJENA NAČELNIH STAJALIŠTA NA KONKRETAN SLUČAJ

1. Očito neosnovani prigovori

- Navodna povreda načela jednakosti oružja zbog odbijanja dokaznih prijedloga podnositelja

25. Podnositelji su prigovorili da je drugostupanjski sud proizvoljno odbio njihov prijedlog da se putem Ministarstva vanjskih poslova od Stalnog ureda Haške konferencije pribavi predmetno Eksplanatorno izvješće te da je u tom smislu proizvoljna ocjena prvostupanjskog suda da je taj dokazni prijedlog nepravodoban.

25.1. Ustavni sud, međutim, primjećuje da su podnositelji još tijekom prvostupanjskog postupka dostavili u spis predmeta prijevod Eksplanatornog izvješća na hrvatski i engleski jezik pa su stoga sudovi imali uvid u sadržaj predloženog dokaza. Iako drugostupanjski sud očito nije primijetio da se prijevod predmetnog izvješća već nalazi u spisu, također je nejasno zašto su podnositelji predložili pribavu istog dokaza službenim putem, i to tek u žalbenom postupku.

25.2. U tom kontekstu dostatno je da su sudovi koji su odlučivali o predmetu podnositelja imali uvid u navedeno Eksplanatorno izvješće. Okolnost što su ga pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu zanemarili ne predstavlja sama po sebi povredu načela jednakosti oružja zbog odbijanja dokaznog prijedloga, iako zanemarivanje odlučnih navoda stranke u postupku može otvoriti pitanje povrede postupovnog jamstva prava na obrazloženu sudsku odluku.

25.3. Stoga je prigovor povrede načela jednakosti oružja očito neosnovan. - Navodna povreda zabrane proizvoljnosti zbog različite sudske prakse

26. Iako ne spore da je o pitanju primjene članka 4. Haške konvencije u njihovom slučaju postojala stabilna praksa Vrhovnog suda u času odlučivanja o njihovim zahtjevima, podnositelji ističu da je postajala različita praksa županijskih sudova o tom istom pitanju.

26.1. Čak i da praksa drugostupanjskih sudova jest odstupala od stajališta Vrhovnog suda, praksa Vrhovnog suda bila je stabilna u času kad je Vrhovni sud odlučivao o reviziji podnositelja. Budući da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava), u slučaju podnositelja donio odluku sukladnu svojoj stabilnoj praksi, Ustavni sud utvrđuje da predmet podnositelja ne otvara pitanje povrede načela pravne sigurnosti i zabrane proizvoljnosti zbog nedosljedne sudske prakse.

26.2. Pritom se napominje da promjena prakse Vrhovnog suda do koje je došlo nakon donošenja odluke u predmetu podnositelja nije od utjecaja na pitanje je li u konkretnom slučaju podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

- O ustavnopravnoj relevantnosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava (prigovori "četvrtog stupnja")

27. Ustavni sud nadalje utvrđuje da se većina prigovora ustavne tužbe iscrpljuje u prigovorima pogrešne primjene materijalnog prava i vlastitoj interpretaciji podnositelja o tome da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, da je pravilno tumačio Hašku konvenciju dovodeći je u vezu s predmetnim Eksplanatornim izvješćem, trebao primijeniti članak 4. Haške konvencije koji određuje kao mjerodavno pravo države registracije vozila te u konačnici utvrditi kao mjerodavno hrvatsko, a ne bosansko-hercegovačko pravo.

27.1. Ustavni sud ponavlja da nije pozvan baviti se pitanjem pogrešne primjene materijalnog prava, osim ako bi ona bila u tolikoj mjeri proizvoljna ili očito arbitrarna da bi mogla otvoriti pitanje povrede Ustavom zajamčenih prava i sloboda.

28. Stoga će dalje u ovoj odluci opseg ustavnosudske kontrole biti ograničen isključivo na pitanja jesu li osporene presude sudova očito nerazumne ili proizvoljne te je li poštivano postupovno jamstvo prava na obrazloženu sudsku odluku.

2. O ustavnopravnoj biti istaknutih prigovora

29. Podnositelji su, inter alia, prigovorili da su osporene presude, poglavito presuda Vrhovnog suda, proizvoljne, jer su sudovi unatoč njihovim prigovorima zanemarili pravila tumačenja međunarodnih ugovora sadržana u Bečkoj konvenciji te im u tom kontekstu nisu odgovorili na odlučne navode o primjeni tumačenja izraženog u Eksplanatornom izvješću kao pripremnom radu ovdje mjerodavne Haške konvencije.

30. Ustavni sud utvrđuje da ovi prigovori otvaraju ustavnopravno pitanje povrede prava na pravično suđenje u aspektima zabrane proizvoljnosti u odlučivanju i postupovnog jamstva prava na obrazloženu sudsku odluku.

31. Kad je posrijedi primjena međunarodnih ugovora, Ustavni sud ne može zanemariti da se radi o pravilima visokog stupnja općenitosti, a da je svrha međunarodnog ugovora postići jednoobraznu primjenu općeg pravila na razini svih potpisnica ugovora, čime se osigurava poštivanje sklopljenog međunarodnog ugovora i ostvarivanje načela pacta sunt servanda kao općeg načela međunarodnog prava izraženog, između ostalog, i u članku 26. Bečke konvencije.

32. Iz navedenih razloga, međunarodni ugovori u načelu sadrže vlastita posebna pravila za tumačenje odredaba tih ugovora. Kad pojedini međunarodni ugovor ne sadrži posebna pravila tumačenja, kao što u konkretnom slučaju ne sadrži Haška konvencija, tada se u tumačenju odredaba takvih međunarodnih ugovora primjenjuju opća pravila za tumačenje međunarodnih ugovora sadržana u Bečkoj konvenciji.

32.1. Članak 31. Bečke konvencije tako propisuje opća pravila o tumačenju, dok članak 32. propisuje dopunska sredstva tumačenja.

32.2. Prema članku 31. stavku 1. Bečke konvencije, međunarodni ugovori moraju se tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. Pod pojam konteksta sadržan u stavku 1., stavak 2. članka 31. Bečke konvencije ubraja i svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.

32.3. Također, sukladno stavku 4. članka 31. Bečke konvencije, poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

32.4. Sukladno članku 32. Bečke konvencije, da bi se utvrdio smisao pojedinih odredbi međunarodnih ugovora, odnosno namjera stranaka, mogu se koristi i dopunska sredstva tumačenja, uključujući i pripremne radove nastale tijekom izrade i usvajanja teksta međunarodnog ugovora, sve s ciljem izbjegavanja tumačenja koje bi bilo dvosmisleno ili nejasno, ili pak dovelo do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.

32.5. Ustavni sud napominje da navedena pravila Bečke konvencije sukladno članku 134. Ustava predstavljaju pravila unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske koja su po pravnoj snazi iznad zakona.

33. U konkretnom slučaju, na 11. sjednici Haške konferencije prihvaćeno je Eksplanatorno izvješće izvjestitelja Essena koje sadrži tumačenje svrhe i smisla odredaba Haške konvencije koje su članice konferencije imale na umu pri sastavljanju teksta tog međunarodnog ugovora (vidi gore točku 14.).

33.1. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbe članka 31. stavka 4. Bečke konvencije u vezi s člankom 134. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da su hrvatski sudovi trebali razmotriti bi li se navedeno Eksplanatorno izvješće moglo smatrati pripremnim radom u smislu članka 32. Bečke konvencije te da su prilikom primjene Haške konvencije o tome trebali voditi računa.

33.2. U tom kontekstu, Ustavni sud utvrđuje da su podnositelji navedeno Eksplanatorno izvješće, prevedeno na engleski i hrvatski jezik, predočili sudu tijekom prvostupanjskog postupka, te da su se tijekom cijelog trajanja postupka pozivali na primjenu navedenog izvješća. Dodatno, podnositelji su uz reviziju podnesenu Vrhovnom sudu priložili pravna mišljenja znanstvenika i stručnjaka iz područja međunarodnog privatnog prava koji su detaljno obrazložili smisao i svrhu pravila sadržanog u članku 4. Haške konvencije sukladno Eksplanatornom izvješću te uputili na primjenu pravila za tumačenje međunarodnih ugovora sadržanih u Bečkoj konvenciji.

33.3. Ustavni sud stoga utvrđuje da su argumenti koje su podnositelji iznosili o potrebi tumačenja članka 4. Haške konvencije sukladno Eksplanatornom izvješću i Bečkoj konvenciji, predstavljali odlučne navode koji su zahtijevali izričit odgovor sudova.

33.4. Međutim, usprkos naprijed navedenom: prvostupanjski sud se nije očitovao na odlučne navode podnositelja; drugostupanjski sud je pak odbio prijedlog da po službenoj dužnosti pribavi Eksplanatorno izvješće od Stalnog ureda Haške konferencije kao da se radi o nepravodobnom dokaznom prijedlogu, propustivši primijetiti da se prijevod istog već nalazi u spisu; dok Vrhovni sud na naprijed navedene odlučne navode revizije podnositelja također nije odgovorio.

34. Slijedom svega naprijed navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da su, uslijed propusta sudova da postupe sukladno članku 31. stavku 4. Bečke konvencije u vezi s člankom 134. Ustava, te protumače mjerodavne odredbe Haške konvencije sukladno obvezujućim pravilima za tumačenje međunarodnih ugovora i navedenom Eksplanatornom izvješću, osporene odluke sudova proizvoljne.

35. Ustavni sud također ocjenjuje da je zbog propusta sudova da odgovore na odlučne navode podnositelja o tumačenju članka 4. Haške konvencije sukladno Eksplanatornom izvješću podnositeljima povrijeđeno postupovno jamstvo prava na obrazloženu sudsku odluku.

36. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama, u dijelu u kojem nisu uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima, podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Stoga je na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci odluke.

36.1. Slijedom navedenog, Ustavni sud je odlučio, uvažavajući narav utvrđene povrede, predmet vratiti na ponovni postupak Vrhovnom sudu kako bi otklonio ovdje uočene povrede.....“

za prihvatiti je:

- da nižestupanjski sudovi predmet ovoga spora nisu raspravili pa sa time u svezi niti obrazložili u smislu članka 4. Haške konvencije, uvažavajući i shvaćanje izneseno u spomenutom Eksplanatornom izvješću …, izvjestitelja 11. sjednice Haške konferencije na kojoj je usvojena ovdje mjerodavna Haška konvencija,

- da su nižestupanjski sudovi time povrijedili pravo tužitelja na obrazloženu sudsku odluku i ujedno počinili bitnu postupovnu povredu: to obzirom da sud ima ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP- a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje - kao i shvaćanje o materijalnom pravu koje je primjenio: u slobodi ocjene dokaza i ocjene materijalnog prava primjenjivog na konkretan slučaj i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati,

- da, naime, sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

16. Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga - o tome da li su i kako su ocijenili članak 4. Haške konvencije, pritom uvažavajući i shvaćanje izneseno u spomenutom Eksplanatornom izvješću (pa i u smislu: „bi li se navedeno Eksplanatorno izvješće moglo smatrati pripremnim radom u smislu članka 32. Bečke konvencije“), nižestupanjske presude ne mogu ispitati, gledano prema izloženom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske - a sada i revizijskog suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, valjalo je (budući da zbog takve bitne postupovne povrede počinjene po nižestupanjskim sudovima revizijski sud nema ovlasti preinačiti nižestupanjske presude: vidjeti odredbe čl. 394. ZPP-a), odlukom iz izreke ovoga rješenja, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je, opet samo u dijelu sa kojim tužitelji nisu uspjeli, ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

18. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Zagreb, 29. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.