REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-324/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRAŽANA ANIĆA, ranije vl. Prijevozničkog obrta Anić iz Zadra, Marka Foteza 9, OIB 08256825942, kojeg zastupa punomoćnik Marko Višić, odvjetnik u Splitu, Istarska 3, protiv tuženika SUPER MARIO d.o.o. iz Svibja, Novo Svibje 4, OIB 97003245557, kojeg zastupa punomoćnik Franjo Ribić, odvjetnik u Zagrebu, Gajeva 59, radi isplate iznosa od 395.050,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1916/2020-12 od 24. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1916/2020-12 od 24. studenoga 2021. u točki I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline iz Velike Gorice poslovni broj Ovrv-2/20 od 3. siječnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 395.050,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2017. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 11.625,62 kn s pripadajućim kamatama koje teku od 3. siječnja 2020. pa do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 70,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2020. te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude), a rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 29.375,00 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje utuženu naknadu za prijevoz i naknadu za popravak i održavanje vozila u smislu članka 661. stavka 1. te članka 590. i 613, stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te troškova postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi kako smatra da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, sud je bez daljnjih izvođenja dokaza uzeo kao dokazane činjenice koje su u postupku ostale sporne. U obrazloženju presude sud navodi da iz iskaza danih u tijeku postupka proizlazi da je tužitelj obavljao određene usluge prijevoza za tuženika u utuženom razdoblju, no ne može se na razini izvjesnosti utvrditi koje je sve konkretno prijevoze obavio odnosno koje je utužene prijevoze obavio. Tužitelj po punomoćniku očito nije uspio u potpunosti utvrditi činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti materijalno pravo. Prema tome, žalitelj smatra da je sud održao na snazi platni nalog premda nije tužitelj nedvojbeno dokazao da je zaista izvršio navedene prijevoze premda je teret dokaza na tužitelju. Također nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer se sud propustio osvrnuti na navode tuženika koji je po svom zastupniku po zakonu tvrdio da su svi prijevozi koji su bili naručeni uredno i plaćeni, dok prijevozi iz utuženog računa uopće nisu bili obavljeni niti ih je tuženik naručio od tužitelja. Zbog navedenog, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj pobija i odluku u pogledu troškova postupka te predlaže žalbenom sudu usvojiti žalbu u cijelosti, osloboditi tuženika plaćanja parničnog troška tužitelju i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da tužitelj potražuje od tuženika naknadu prijevoza te naknadu za radove popravka i održavanja tuženikovih kamiona slijedom čega je pravna osnova tužitelja potraživanja ugovor o prijevozu u smislu članka 661. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te ugovor o djelu prema članku 590. istog Zakona. Slijedom navedenog, da bi tužitelj kao prijevoznik odnosno izvođač djela mogao osnovano potraživati od tuženika kao naručitelja prijevoza odnosno djela naknadu za obavljeni prijevoz odnosno djelo, on je morao dokazati da je ispunio svoje ugovorne obveze, to jest da je obavio prijevoz i djelo čiju naknadu potražuje utuženim računom broj 01/2017 od 30. lipnja 2017. S obzirom na to da je između stranaka bilo sporno je li tužitelj obavio usluge prijevoza i radove popravaka i održavanja tuženikovih kamiona, prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem stranaka i to tužitelja (str. 245. - 246. spisa) te tuženikova zastupnika po zakonu Marka Markića (str. 246. - 247. spisa), kao i svjedoka Matka Berača (str. 258. spisa), Joze Bejića (str. 258. - 259. spisa) i Borisa Miletovića (str. 259. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i pribavio podatak od Porezne uprave, Područni ured Zagrebačke županije, Ispostava Dugo Selo da je tuženik kao porezni obveznik po utuženom računu iskoristio pravo na odbitak pretporeza (str. 274. spisa). Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika utuženu naknadu prijevoza te naknadu za obavljeno djelo popravaka i održavanja tuženikovih vozila. Naime, prema odredbi članka 221.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže suprotno.

Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da u slučaju ako je tužitelj dokazao činjenicu da je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza, a što je tužitelj u ovom sporu dokazao, tada se smatra da utužena tražbina postoji (zakonska presumpcija), osim ako bi tuženik dokazao da ta tražbina ne postoji. Prema tome, na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da utuženo tužiteljevo potraživanje ne postoji.

U konkretnom predmetu, neovisno od činjenice što ni u jednoj otpremnici i teretnom listu koje je tužitelj dostavio u spis, a koje se odnose na razdoblje do izdavanja računa broj 01/2017 od 30. lipnja 2017. tužitelj nije naveden kao prijevoznik, između stranaka nije sporno da je tužitelj obavljao usluge prijevoza za tuženika; uostalom, tuženikov zastupnik po zakonu Mario Markić je u svom iskazu izričito naveo da je tužitelj odradio par prijevoza, no pri tome je naveo i da su mu ti prijevozi plaćeni, a prijevozi koji su navedeni u predmetnom računu nisu odrađeni (str. 246. spisa). Međutim, a kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (str. 5. presude odnosno str. 312. spisa), tuženik nije dostavio nikakve isprave iz kojih bi proizlazilo koje je to konkretno prijevoze platio tužitelju kao što nije naveo ni o kojem se iznosu plaćanja radilo i po kojim to (drugim) računima slijedom čega sud prvog stupnja pravilno nije povjerovao iskazu zastupniku po zakonu tuženika da je platio tužitelju sve prijevoze koje je obavio. Nadalje, iz iskaza svih saslušanih svjedoka (Matka Berača, Joze Bejića i Borisa Miletovića) koji su bili zaposlenici (vozači) tuženika proizlazi da je tužitelj obavljao prijevoz za tuženika. Prema tome, iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj pružao tuženiku usluge prijevoza dok tuženik nije dokazao da je isplatio tužitelju naknadu za obavljeni prijevoz. Štoviše, budući da je prema tuženikovu zastupniku po zakonu tužitelj (premda nije bio zaposlenik tuženika) bio kod njega još dvije godine nakon ispostavljenog računa, a što proizlazi upravo iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu Maria Markića, tuženik je postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odmah po zaprimanju tužiteljeva računa (ako je smatrao da mu je tužitelj neosnovano ispostavio taj račun) istog mogao reklamirati, no u konkretnom slučaju tuženik to nije učinio već je predmetni račun knjižio u knjizi ulaznih računa i za istog iskoristio pravo na odbitak pretporeza.

Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tužitelj u cijelosti pružio usluge prijevoza fakturirane predmetnim računom, no tuženik za te usluge tužitelju nije isplatio ugovorenu naknadu prijevoza. Jednako tako, budući da je tužitelj predmetnim računom fakturirao tuženiku i usluge obavljenih popravaka i održavanja tuženikovih kamiona, a iz iskaza svjedoka Matka Berača proizlazi da je „tužitelj vršio uslugu održavanja vozila za tuženika na kamionu” (str. 258. spisa), odnosno da je „tužitelj obavljao poslove održavanja tuženikovih kamiona kao i mi svi” (iskaz svjedoka Borisa Miletovića; str. 259. spisa), to tužitelj osnovano potražuje i naknadu za obavljeno djelo popravaka i održavanja tuženikovih kamiona u smislu odredbe članaka 590. i 613. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud, održavši na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 395,050,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, pravilno obvezao tuženika na ispunjenje njegove ugovorne obveze. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove potrebne za vođenjem ovog spora.

Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i III. njezine izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 29. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić

Broj zapisa: eb30e-bb947

Kontrolni broj: 0da11-125fb-381ef

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARIO VUKELIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.