Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

93. Ovr-1223/22-15

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Mateje Vukmir, po sucu Branki Lukić, u ovršnom postupku ovrhovoditelja A. R. s. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Z., protiv ovršenika D. B. iz Đ., OIB: …, i ovršenika S. B. iz Đ., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O., radi ovrhe na nekretnini ovršenika, dana 29. studenog 2022.,

z a k l j u č i o j e

Upućuju se ovršenici D. i S. B. da u roku od 15 dana od dana dostave ovog zaključka pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe, određene rješenjem ovoga suda br. Ovr-1223/22 od 6. svibnja 2022., nedopuštenom.

i donio sljedeće

r j e š e n j e

Odgađa se ova ovrha po službenoj dužnosti do pravomoćnog dovršetka parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Obrazloženje

1. Na prijedlog ovrhovoditelja ovaj sud je donio rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenika pod brojem Ovr-1223/22 od 6. svibnja 2022., na temelju ovršne isprave – i to Ugovora o kreditu uz fiducijarno osiguranje broj 294/03 od dana 25. srpnja 2003. godine, solemniziranog 28. srpnja 2003. godine kod javne bilježnice M. B. iz O., pod brojem OU-1.688/03, Dodatka Ugovora o kreditu broj 294/03 od dana 09. veljače 2010. godine, solemniziranog 03. svibnja 2010. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., pod brojem OV-6954/10 te Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza broj 3220689920 od dana 03. rujna 2010. godine, solemniziranog 28. rujna 2010. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., pod brojem OV-14434/10, a radi naplate novčane tražbine u iznosu od 81.340,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Na temelju Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 2017. i na temelju Dvostranog ugovora od ustupu i prijenosu tražbina od 2021., na ovrhovoditelja je prenesena tražbina s osnova navedenih ovršnih isprava.

2. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. usvojen je zaključak da je obveza ovršnog suda u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnica, javnobilježnički akti i solemnizirani privatne isprave i sl), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.

3. Dakle, sudovi koji postupaju po među ostalim, vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima, solemniziranim privatnim ispravama koje proizlazi iz potrošačkih ugovora, u ovom slučaju ovršni sud, imaju ovlaštenje i dužnost po službenoj dužnosti paziti na ništetnost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, neovisno o inicijativi stranke potrošačkog ugovora. Na taj način nacionalni sudovi u Republici Hrvatskoj osiguravaju sudsku kontrolu koju zahtjeva pravo Europske unije.

4. U tom smislu ukazuje se i na pravno shvaćanje koju je izrazio Sud Europske unije u slučaju C-407/2018 (slučaj Kuhar protiv Slovenije, presuda od 26. lipnja 2019) po kojom su sudovi dužni ispitati jesu li odredbe sadržajne u javnobilježničkom aktu (potrošačkom ugovoru), nepoštene odnosno ništetne u smislu Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

5. U Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL. C 323, 27.rujna 2019. str.4-92) jasno je istaknuto da je Nacionalni sud obvezan ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi ( C-243/08 Pannon GSM). To znači da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupka, koja se osigurava nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelju na javnobilježničkoj ispravi ( C-49/14 Finanmadrid; C-176/17 Profi Credit Polska; C-632/17 PKO i C-448/17 EOS KSI Slovensko i C-32/14 Erstebank Hungary).

6. Sukladno zaključku usvojenom na naprijed spomenutom zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku preispitivanja postojanja nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba, ovršni sud je u postupku dužan primarno provjeriti je li ovršenik potrošač, a za slučaj utvrđenja da se radi o potrošaču provjeriti radi li se o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S tim u vezi, prvostupanjski sud ima mogućnost da, po potrebi, može zakazati i ročište, s time da mora potrošače izvijestiti o eventualno utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredaba te o posljedicama ništetnosti, te ako se potrošač ne očituje, to se ne može smatrati izjavom o odricanju od zaštite. Pri tome, ako je sud u sumnji da li su pojedine odredbe potrošačkog ugovora nepoštene, isti će uputiti ovršenika u parnicu radi nedopustivosti ovrhe, te odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti dok se ne odluči je li ovrha dopuštena.

7. U ovom predmetu ovrha je određena temeljem ovršne isprave – ugovora o kreditu - koja nije prošla sudsku kontrolu, pa je ovaj sud za dan 27. listopada 2022. zakazao ročište radi preispitivanja sadrži li potrošački ugovor ništetne odredbe, a sukladno Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022.

8. Na navedeno ročište nije pristupio ovrhovoditelj koji je opravdao svoj izostanak i koji se u podnesku od 24. listopada 2022. očitovao najprije istaknuvši da nije dužan isplatiti nikakve iznose ovršenicima te istaknuo prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na ovrhovoditelja. Naime, nije ovrhovoditelj s ovršenicima sklopio ugovor o kreditu od 25. srpnja 2003., ni dodatak ugovoru o kreditu od 9. veljače 2010., niti ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 3. rujna 2010. Ovrhovoditelj nije preuzeo ugovornu poziciju Z. b. u smislu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima, nego je na njega prenesena dospjela tražbina u smislu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, i to dospjela tražbina nastala uslijed raskida Ugovora o kreditu od strane banke zbog neizvršavanja obveza ovršenika. Ovrhovoditelj je istaknuo da je primatelj uplata tijekom trajanja ugovornog odnosa bila banka pa se ne može govoriti o stjecanju bez osnove. Radi predostrožnosti, ovrhovoditelj je istaknuo prigovor zastare na bilo kakvo potraživanje novčanih iznosa ovršenika. Nadalje, ovrhovoditelj je napomenuo da solemnizirani ugovor o kreditu predstavlja javnobilježnički akt koji je javna isprava koja se ima smatrati istinitom dok se ne dokaže suprotno. Ugovor o kreditu sadrži i izvršne klauzule. Također, ovrhovoditelj je istaknuo da nema primjene utvrđenja iz odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava jer je kredit izražen u kunskoj protuvrijednosti valute euro, dok su sudovi u kolektivnom postupku razmatrali isključivo potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbu o kunskoj protuvrijednosti valute CHF. Primjena kolektivne odluke nemoguća je i s obzirom da su preispitivani ugovori o kreditima koje je Z. b. sklopila u razdoblju od rujna 2003. do prosinca 2008., a Ugovor o kreditu u ovom postupku sklopljen je 25. srpnja 2003. Ovdje nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača /07 i čl. 502.c Zakona o zaštiti potrošača. Naime, u vrijeme kad je sklopljen prvi ugovor o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. koji nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da pokreću parnice pozivom na utvrđenje iz kolektivnog spora. Čl. 502. c Zakona o zaštiti potrošača navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u parnicama za naknadu štete, dok se ovdje vodi ovršni postupak pa se ne može preispitivati spomenuta pravna utvrđenja. U nastavku je ovrhovoditelj obrazložio zašto je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i da je takva činidba odrediva i zašto odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. Na dan sklapanja prvog ugovora o kreditu zakonska zatezna kamata iznosila je 18%, dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 9,99% godišnje. Dakle, niti naknadne izmjene propisa o najvećoj dopuštenoj visini ugovornih kamata nisu rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo ne time da premaši navedene stope. Ovrhovoditelj je istaknuo da odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga iz čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima, budući da nije ugovorena činidba korisnika kredita, već samo da je kamatna stopa promjenjiva, način njezine promjene i suglasnost korisnika kredita s promjenom. Dakle, činidba je bila određena, odnosno odrediva, a korisnik kredita niti jednom nije prigovorio da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena ili neodrediva. Ovrhovoditelj je istaknuo da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope valjane i da nisu nepoštene, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača / 03. Ovrhovoditelj smatra da se s ovršenikom jest pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu jer je ovršenik mogao brati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom te kredita u eurima ili drugoj valuti, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u valuti euro. Ovršenik je potpuno poslovno sposobna osoba koja razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je dužna primijeniti očekivanu pažnju. Javni bilježnik kao neovisna treća strana je također protumačila i objasnila tužitelju smisao i posljedice sklapanja takvog ugovora. Ovrhovoditelj je naveo da odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te skrenuo pažnju na odluku Županijskog suda u Puli br. Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Ovrhovoditelj je istaknuo da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između banke i korisnika kredita, a da bi, u slučaju zaključenja da je takva odredba glede promjenjivosti kamatne stope bez učinka, nastala pravna praznina u odredbi samog ugovora s obzirom da ne bi bilo određeno na koji se način kamatna stopa mijenja. Skrenuo je pažnju i na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P- 5847/15 od 25. rujna 2018. Zaključno, ovrhovoditelj je naveo da ovršenik nije dokazao da se radi o potrošačkom kreditu, niti da je kredit korišten za potrošačke svrhe, a na njemu je teret dokaza sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Sud mora uzeti u obzir da dug postoji čak i u slučaju djelomične ništetnosti kredita jer djelomična ništetnost ne utječe na valjanost cjelokupnog ugovora o kreditu pa ovrhovoditelj predlaže da se provede financijsko vještačenje na okolnost visine dugovanja, a na tu okolnost ovrhovoditelj je istaknuo nekoliko sudskih odluka.

9. Nadalje, ročištu nije pristupio ni ovršenik D. B., iako je uredno pozvan. Valja istaknuti da se izostanak ovršenika s navedenog ročišta ne smatra izjavom o odricanju od zaštite glede ništetnosti ugovora te se podrazumijeva da ovršenik traži zaštitu od suda odnosno da ga sud uputi na pokretanje parnice radi ispitivanja ništetnosti odredbi ugovora koji u ovom postupku predstavlja ovršnu ispravu te da do pravomoćnog okončanja u tom predmetu odgodi ovrhu po službenoj dužnosti.

10. Ročištu je pristupio punomoćnik ovršenika S. B.. Nakon što je upitan želi li ostati vezan ugovornim odredbama ugovora o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu u ovom postupku, punomoćnik ovršenika izjavio je da ne želi ostati vezan tim ugovornim odredbama i predložio sudu da ga po službenoj dužnosti uputi u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i da do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom odgodi ovrhu po službenoj dužnosti.

11. U konkretnom slučaju ovrha na nekretnini ovršenika određena je na temelju hipotekarnog kredita sklopljenog između Z. b. (trgovca) i ovršenika u ovom postupku (potrošača), u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta (a koje potraživanje je Ugovorom o cesiji preneseno na ovrhovoditelja u ovom postupku). Dakle, nedvojbeno se radi o potrošačkom ugovoru.

12. Budući da ovršenici zahtijevaju zaštitu, a ovaj sud je u sumnji jesu li pojedine odredbe potrošačkog ugovora nepoštene odnosno ništetne, zaključkom su upućeni ovršenici na pokretanje parnice radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom.

13. Budući su ovršenici upućeni u parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, sud je odgodio ovrhu po službenoj dužnosti.

U Osijeku 29. studenog 2022.

Sudac

Branka Lukić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 8 dana od dana primitka prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu. Protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek.

Dostaviti:

- ovrhovoditelju po punom.

- ovršeniku D. B.

- ovršeniku S. B. po punom.