REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3611/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice M. K. iz Z., B., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici u Z., zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž-37/19-2 od 12. ožujka 2019. ispravljenog rješenjem broj Gž-37/19-4 od 19. travnja 2019., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Psp-44/2017-12 od 28. rujna 2018., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja u odnosu na prvo postavljeno pitanje koje glasi:
„Da li je u parničnom postupku koji se vodi radi smetanja posjeda dopušteno isticati prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije imajući u vidu da je odredbom čl. 441. ZPP u vezi s odredbom čl. 22. ZV isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete?,
te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž-37/19-2 od 12. ožujka 2019. ispravljeno rješenjem broj Gž-37/19-4 od 19. travnja 2019. i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Psp-44/2017-12 od 28. rujna 2018. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na drugo postavljeno pitanje, a koje glasi:
„Da li se na prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije može pozivati osoba koja se bez ikakve valjane pravne osnove nalazi u nekretnini koja je predmet spora te koja nikada nije niti imala valjanu pravnu osnovu, odnosno bilo kakvo pravo na prijepornoj nekretnini?“
III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženica smetala tužitelja u posljednjem mirnom posjedu stana pobliže opisanog u toč. I.I. izreke time što je dana 21. rujna 2017. nasilno ušla u navedeni stan nakon čega je promijenila brave na ulaznim vratima i nastavila koristiti stan bez prethodnog znanja i suglasnosti tužitelja, pa da joj se naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja i predaja tužitelju stana i ključeva uz zabranu takvog i sličnog smetanja ubuduće i uz naknadu parničnog troška (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom odlukom potvrđena je odluka prvostupanjskog suda i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže obje nižestupanjske odluke preinačiti podredno, ukinuti. Potražuje i naknadu troškova revizijskog postupka.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja je osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu odluku ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitu od smetanja posjeda koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da je on posljednji mirni posjednik stana u Z., u suterenu zgrade na adresi ..., površine 48,13 m2, te da je tuženica dana 21. rujna 2017. nasilno uselila u predmetni stan, zajedno s mal. kćerkom, i promijenila bravu na ulaznim vratima stana.
8. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je upitno je li tužitelj posljednji mirni posjednik predmetnog stana obzirom da se stan nalazio u derutnom stanju, iako je raspolagao ključevima stana i obilazio stan. S druge strane, utvrđuju da je tuženica nasilno ušla u predmetni stan iz nužde kao samohrana majka jer ona i njezina kćer nemaju gdje živjeti bez obzira što imaju prebivalište na drugoj adresi u Z., pa su nakon provođenja testa razmjernosti prema kojem su utvrdili da je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu i to odredbi čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP), da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja radi zaštite imovinskih prava tužitelja ali da isto nije bilo nužno u demokratskom društvu jer se stan nalazio u derutnom stanju, jer tuženica sa kćeri nema gdje drugo živjeti, jer činjenica da one imaju prebivalište na drugoj adresi ne utječe na zaključak da predmetni stan predstavlja dom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), jer tužitelj ima puno stanova, i jer tužitelj od dana nasilnog ulaska u stan vodi tuženicu kao obveznicu plaćanja režijskih troškova i najamnine.
9. U reviziji se postavljaju dva pitanja, o kojima revident smatra da je pobijana odluka suda utemeljena na shvaćanjima koja nisu podudarna Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova održanim dana 16. i 17. rujna 2015., te odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Petolas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 74936/12), Gustovarac protiv Hrvatske (Zahtjev br. 60223/09) i Sadiković protiv Hrvatske (Zahtjev br. 75045/12) u kojima je nakon provođenja testa razmjernosti prihvaćen osnovanim zahtjev za iseljenje:
„1. Da li je u parničnom postupku koji se vodi radi smetanja posjeda dopušteno isticati prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije imajući u vidu da je odredbom čl. 441. ZPP u vezi s odredbom čl. 22. ZV isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete?
2. Da li se na prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije može pozivati osoba koja se bez ikakve valjane pravne osnove nalazi u nekretnini koja je predmet spora te koja nikada nije niti imala valjanu pravnu osnovu, odnosno bilo kakvo pravo na prijepornoj nekretnini?“
10. Prvo postavljeno pravno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, odredbom čl. 22. st. 2. ZVDSP propisano je da sud pruža posjedovnu zaštitu u posebnom hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. Cilj posjedovne zaštite koja se pruža prema odredbi čl. 22. ZVDSP jest u održanju kontinuiteta postojećeg stanja pa pružena posjedovna zaštita vodi k cilju uspostave stanja kakvo je bilo prije pružanja posjedovne zaštite.
11. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da u parnicama po tužbama zbog smetanja posjeda nema mjesta raspravljanju o, među ostalim, pravu na posjed niti pravnom temelju posjeda. Kako prigovor prava na dom, kojeg je tuženica istakla braneći svoju pravnu poziciju, upravo predstavlja prigovor koji posljedično dovodi do raspravljanja o pravu na posjed i pravnom temelju posjeda, to proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, i to odredbu čl. 22. ZVDSP i čl. 441. ZPP, kada su raspravljali i odlučivali o tom prigovoru.
12. Posebice, jer se u konkretnom slučaju ne radi o ponovljenom smetanju posjeda, smetanju suposjeda ni sl. Ovo i stoga jer, kada se raspravlja o pravu na dom prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste radi li se o domu u konvencijskom smislu (kao autonomnom pojmu) odnosno postoji li neodvojiva povezanost (dovoljno jaka, stvarna i trajna te kontinuirana povezanost) između stranke i stana u smislu da bi istog stranka objektivno i subjektivno uopće i mogla smatrati svojim domom te imati legitimna očekivanja da će taj stan postati njen dom. Nakon toga provodi se test razmjernosti radi zaštite jednog od dva konvencijska i ustavna prava, u smislu ocjene argumentacije za i protiv zaštite bilo prava tužitelja bilo prava tuženika; dakle, raspravlja se o pravu (na posjed).
13. Kada se ima u vidu da je postupak po tužbama zbog smetanja posjeda hitan (čl. 440. ZPP), da se i bez saslušanja protivne strane po službenoj dužnosti može odrediti i privremena mjera (čl. 442. ZPP), da su rokovi za podnošenje tužbe prekluzivni (čl. 21. st. 3. ZVDSP), te i shvaćanja iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-3391/2018 od 9 studenoga 2018. u kojoj se navodi da se u postupku zbog smetanja posjeda ne može raspravljati o pravu (vlasništva, pa da se stoga o tome ne može raspravljati ni u ovršnom postupku koji je proizašao iz tog parničnog postupka) i da bi se radilo o povredi ustavnog prava (na nepovredivost doma): „… samo kad bi radnja ili odluka suda očigledno dokinula samu srž nekog podnositeljičinog ustavnog prava, potpuno onemogućila njezino naknadno preispitivanje od strane nadležnog tijela ili Ustavnog suda ili "potkopala autoritet" državne vlasti koju donositelj odluke ili poduzimatelj sporne radnje obnaša.“; to proizlazi da u parničnim postupcima po tužbi zbog smetanja posjeda nema mjesta raspravljanju o pravu na posjed pa tako ni o „pravu na dom“.
14. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje da u parničnom postupku koji se vodi zbog smetanja posjeda nije dopušteno isticati prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije imajući u vidu da je odredbom čl. 441. ZPP u vezi s odredbom čl. 22. ZVDSP isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
15. Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa i time pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih odluka, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima, o tužbenom zahtjevu odlučiti novim rješenjem.
16. U odnosu na drugo postavljeno pitanje revizija nije dopuštena jer odgovor na to pitanje nije odlučan za konkretnu poziciju stranaka obzirom na sadržaj odgovora koji je dan na prvo postavljeno pitanje, pa je na temelju čl. 392.b st. 3. riješeno kao u toč. II. izreke. Odluka iz toč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 29. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
