REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3469/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz B. n. M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru br. Gž-563/18-2 od 5. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru br. P-1174/2016-5 od 19. prosinca 2017., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru br. Gž-563/18-2 od 5. ožujka 2019., te se predmet vraća tom sud na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka nastalih u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine katastarske oznake čest. zem. 2565, K., u naravi dvorište površine 542 m2, gospodarski objekt površine 27 m2, kuća površine 105 m2, ukupne površine 674 m2, upisana u zk. ul. 9270 obnovljene zemljišne knjige za k.o. B. n. M., koja se odnosi na dio čest. zem. 459/11 stare izmjere u površini od 674 m2 upisana u zk. ul. 3408 k.o. B. n. M., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem te presude uknjiži kao vlasnik za cijelo na predmetnoj nekretnini, uz istovremeno brisanje istog prava s imena tuženika (toč. I.). Ujedno je tuženica dužna tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 3.750,00 kn (toč. II.).

2. Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ujedno je tužitelj obvezan tuženici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. odnosno čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Naime, tužitelj smatra da je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, iako se na tu odredbu nije pozvao, a s druge strane postavlja pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je osnovana.

6. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, iako se na tu odredbu nije pozvao. Naime, preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud navodi činjenice koje nije utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja utvrđujući da je tužitelj, zajedno sa svojim prednicima, stekao pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini temeljem pravnog pravila paragrafa 1472. bivšeg Općeg građanskog zakonika. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je djed tužitelja bio u posjedu sporne nekretnine od 1953., a da je prije toga spornu nekretninu koristila obitelji Š. od 1940. godine.

9. Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tuženice, preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija zahtjev tužitelja. Kod toga drugostupanjski sud ističe da tužitelj tvrdi da je vlasništvo sporne nekretnine stekao građenjem, te da je za gospodarski objekt koji je izgrađen na dijelu predmetne nekretnine ishodio rješenje o izvedenom stanju 11. svibnja 2015. Drugostupanjski sud nadalje navodi da se odluka prvostupanjskog suda temelji isključivo na iskazima svjedoka, a koji nisu naveli na koji su način tužitelj i njegovi prednici stekli spornu nekretninu.

10. Drugostupanjski sud smatra da se prvostupanjski sud neosnovano poziva na pravno pravilo paragrafa 418. OGZ-a, jer se ne radi o stambenom objektu, a isto tako da se neosnovano poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 3214/05. Isto tako drugostupanjski sud smatra da se na ovaj slučaj ne mogu primijeniti shvaćanja Europskog suda za ljudska prava zauzeta u predmetima Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35298/04), Jakeljić protiv Hrvatske (zahtjev broj 22768/12). Stoga je zaključak drugostupanjskog suda da iz dokazne građe slijedi da bi prednici tužitelja došli u Biograd oko 1953., ali da ne postoje dokazi na koji način su isti stupili u posjed sporne nekretnine, niti na koji način bi eventualni prodavatelji obitelj Š. bila u posjedu sporne nekretnine. Stoga prema shvaćanju drugostupanjskog suda od 1953. do 8. listopada 1991. tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, jer se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu, a isto nije mogao steći niti od 8. listopada 1991. pa do 20. studenoga 2015., jer se nisu ispunili uvjeti iz čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 – dalje: ZVDSP).

11. Osnovano tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, o stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ovaj sud je izrazio shvaćanje u više odluka (npr. broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.).

12. Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999.

13. Naime, odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

14. Navedenu odredbu Ustavni sud je ukinuo odlukom br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" br. 137/99).

15. S obzirom na ukidanje navedene odredbe bilo je sporno uračunavanje vremena dosjedanja na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991.

16. O navedenom spornom pitanju Europski sud za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) zauzeo je shvaćanje:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

17. Stoga suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda za donošenje odluke u ovom predmetu mjerodavna su pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava zauzeta u gore navedenim odlukama.

18. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke nije jasno da li drugostupanjski sud smatra da je tužitelj, zajedno sa svojim pravnim prednicima, bio u posjedu sporne nekretnine, od 1953. ili ne, odnosno nisu jasni razlozi na temelju čega drugostupanjski sud smatra da tužitelj ne bi bio pošteni posjednik. Pri tome nije sporno da su državna tijela ozakonila gradnju koju je tužitelj, odnosno njegovi prednici izvršili na spornoj nekretnini, pri čemu nije od važnost za stjecanje prava vlasništva dosjelošću radi li se o stambenom ili gospodarskom objektu.

19. Potpuno su nejasni navodi drugostupanjske odluke glede stjecanja prava vlasništva građenjem, budući da tužitelj u tužbi, a niti kasnije tijekom postupku, nije navodio da bi vlasništvo sporne nekretnine stekao građenjem.

20. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu, te predmet vratiti istome sudu na ponovno odlučivanje.

21. U nastavku postupku drugostupanjski sud će ponovno ocijeniti žalbene navode tuženice, te vodeći računa o pravnom shvaćanju revizijskog suda ocijeniti jesu li na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vodeći računa o shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, ali i Ustavnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uračunava i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., ako ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes.

Kod toga će se posebno razmotriti je li na spornoj nekretnini, odnosno spornim nekretninama sagrađena i kuća tužitelja, te dati jasne razloge zbog čega eventualno smatra iskaze svjedoka nevjerodostojnim.

22. Novom odlukom drugostupanjski sud će odlučiti i o troškovima ovog postupka, sve u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 29. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.