Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-1111/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: 5Pr-135/2016-47 od 19. listopada 2022., na sjednici održanoj 29. studenog 2022.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: 5Pr-135/2016-47 od 19. listopada 2022. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što se ukida i u dijelu pod točkom VII. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, pa se predmet u tim ukinutim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 13.500.00 kn, zbog vremena provedenog u pritvoru, zajedno s zakonskim zateznim kamata od 17. travnja 2015. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 50.000.00 kn, zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, zajedno s zakonskim zateznim kamata od dana 17. travnja 2015. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci presude (točka II. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženici da tužitelju isplati zbog izgubljene zarade iznos od 24.657,77 kn bruto zajedno sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka III. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati zbog izgubljene zarade iznos od 1.791.801,72 kn, zajedno sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka IV. izreke). Ujedno je tom presudom naloženo tuženici da tužitelju zbog izgubljene zarade isplati iznos od 2.717,11 kn neto zajedno sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka V. izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica isplati iznos od 48.000,00 kn skupa sa zatraženim kamatama (točka VI. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 184.327,90 kn zajedno za zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka VII. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica pobijajući je u dijelovima pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao i u dijelu pod točkom VII. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22.), s prijedlogom da se preinači tako da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi nematerijalnu (neimovinsku) i materijalnu (imovinsku) štetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru.

3.1. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće:

-- da iz rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Uprava vojne policije od 10. 9. 1997. proizlazi da se tužitelj udaljuje od dužnosti počev od 11.9.1997.g. za koje vrijeme udaljenja mu pripada naknada od jedne polovine plaće, zbog postojanja sumnje da je počinio stegovni prijestup,

- da iz Izviješća o lišenju slobode i privođenju Uprave vojne policije, 73. bojne vojne policije proizlazi da je tužitelj lišen slobode po osnovi čl. 195. st. 1., a primjenom čl. 191. Zakona o krivičnom postupku, jer da postoji osnovana sumnja da će uništiti tragove krivičnog djela, ili osobite okolnosti pokazuju da će ometati istragu utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače, te da se privodi istražnom sucu u Splitu,

- da je rješenjem o određivanju pritvora Županijskog suda u Splitu, Istražni centar, broj KIR-944/97 od 15. rujna 1997. tužitelju određen pritvor, na temelju kojeg rješenja je lišen slobode 14. rujna 1997.,

- da je rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Kv-429/97 od 10. listopada 1997. produljen pritvor nad tužiteljem koji može trajati najdulje do 13. studenog 1997., a temeljem pritvorskog osnova iz čl. 182.st.2.t.2. ZKP-a,

- da je rješenjem Županijskog suda u Splitu broj II Kio-154/97 od 28. listopada 1997. ukinut pritvor protiv tužitelja i određeno da se odmah pušta na slobodu,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-2/98 od 18. lipnja 1999.g., tužitelj oglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 mjeseci time što će mu se uvjetna osuda opozvati i odrediti izvršenje kazne zatvora ako u roku od jedne godine počini novo kazneno djelo,

- da je odlukom Vrhovnog suda RH broj I Kž-862/1999 od 17. prosinca 2002.g. ukinuta gore cit presuda u dosuđujućem dijelu u odnosu na tužitelja te predmet upućen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te je kazneni postupak nastavljen pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-119/03,

- da iz obrazloženja presude Županijskog suda u Splitu broj K-119/03 od 01.03.2010.g proizlazi da je u ponovljenom postupku na glavnoj raspravi od 26. veljače 2010.g. razdvojen postupak u odnosu na tužitelja i odlučeno provesti odvojeni kazneni postupak iz razloga ekonomičnosti, te kazneni postupak nastavljen pred Županijskim sudom u Splitu pod brojem K-100/10,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-100/10 od 31. siječnja 2012.g. tužitelj oglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 7 mjeseci time što će mu se uvjetna osuda opozvati i odrediti izvršenje kazne zatvora ako u roku od jedne godine počini novo kazneno djelo,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 465/13-6 od 06. studenog 2014.g., protiv tužitelja na temelju čl.353.t.6. ZKP/97 optužba odbijena,

- da je tužitelj u vrijeme uhićenja bio u dobi od 38 godina (rođen 25.2.1959.), da je bio poručnik HV, da je uhićenjem izgubio ugled i poštovanje koje je do tada uživao tijekom cijelog životnog i radnog vijeka i da se uhićenjem drastično promijenio odnos društvene sredine prema njemu,

- da je zbog lišenja slobode i gubitka ugleda, dugotrajnosti kaznenog postupka, posebno s obzirom na težinu djela koje mu je stavljeno na teret, trpio duševne boli, zbog čega je tražio i liječničku pomoć, a posljedice pritvaranja osjeća još i danas, te je ostao i bez zaposlenja.

4. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da tužitelj nije svojim nedopuštenim postupcima uzrokovao lišenje slobode, te da nije pokušao bježati i da nije pokušao utjecati na svjedoke ili uništiti materijalne dokaze u vezi kaznenog postupka zbog kojeg je bio pritvoren i zbog kojeg je u pritvoru bio 45 dana, a kako protiv njega bila izrečena kaznena sankcija. Stoga je taj sud zaključio da tužitelj sukladno odredbi iz članka 528. stavka 1. Zakon o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 52/91., 34/93., 38/93. i 28/96. – u daljnjem tekstu: ZKP/93.), koji se zakon u ovom slučaju primjenjuje (tužitelj je bio u pritvoru od 14. rujna 1997. do 28. listopada 1997., dok je Zakon o kaznenom postupku iz 1997., i na koji se u jednom dijelu pobijane odluke poziva prvostupanjski sud stupio na snagu 1. siječnja 1998.), a kojom je odredbom propisano da pravo na naknadu štete pripada neopravdano osuđenoj osobi prema kojoj je bila pravomoćno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, pa da tužitelju smislu citirane zakonske odredbe tuženik odgovara za štetu koja je uzrokovana boravkom u pritvoru kada je kazneni postupak obustavljen.

4.1. Stoga je iz prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koje se zakon u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29(18. i 126/21.), a uzevši u obzir vrijeme trajanja pritvora, posljedice pritvaranja na osobnost tužitelja, trajanje i težinu traume koju je kod tužitelja izazvalo lišenje slobode, pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja, promjenu odnosa okoline prema tužitelju i njegovoj obitelji, doživljavanje boravka u pritvoru kao tešku nepravdu, gubitak ugleda koji je tužitelj imao, kao i da je u to vrijeme bio jedini hranitelj svoje obitelji te da je kao perspektivni vojni kadar propustio sudjelovati u budućem stručnom i vojnom usavršavanju i edukaciji, dosudio tužitelju iznos od 13.500,00 kn za provedenih 45 dana u pritvoru i iznos od 50.000,00 kn za povredu časti, ugleda i dostojanstva, odnosno sveukupno 63.500,00 kn, smatrajući da taj iznos predstavlja primjerenu pravičnu naknadu za duševne bolove koje je tužitelj trpio kao posljedicu povrede ugleda, časti i prava na slobodu skupa sa zateznim kamatama od 17. travnja 2015. do isplate.

4.2. Odlučujući o imovinskoj šteti, prvostupanjski je sud izveo dokaz vještačenjem po vještaku G. M. dipl. oecc., čiji nalaz i mišljenje je prihvatio kao stručno i nepristrano, a iz kojeg proizlazi da je vještak visinu izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od 11. rujna 1997. do 31. srpnja 1998., za koje je razdoblje tužitelj bio udaljen od dužnosti u oružanim snagama Republike Hrvatske i za koje je primao jednu polovinu plaće (s time što je 31. srpnja 1998. razriješen iz djelatne vojne službe), utvrdio na temelju redovne plaće tužitelja u tri mjeseca prije udaljenja od dužnosti (lipanj, srpanj i kolovoz 1997.), koja je iznosila 4.649,00 kn, pa je u odnosu na primljenu polovinu osnovne plaće u iznosu od 2.324,50 kn, utvrdio da razlika izgubljene zarade za to razdoblje iznosi 24.657,77 kn, koji je iznos tužitelju sud dosudio skupa sa zakonskim kamatama od dospijeća svakog mjesečno iznosa do isplate.

4.3. Odlučujući o visini izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do tužiteljevog umirovljenja 25. prosinca 2019., iz nalaza istoga vještaka proizlazi da je kroz to razdoblje tužitelj bio izvan radnog odnosa, izuzev razdoblja od 14. rujna 2000. do 31. prosinca 2001. u kojem je radio kod poslodavca G. Z. S. D. i koja primanja su odbijena od utvrđene bruto plaće. Nadalje, iz vještačenja u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud za usporedbu odredio primanja komparabilnog djelatnika D. K. te je izračun izgubljene zarade za ovo razdoblje u biti baziran na primanjima tog djelatnika pa je tako utvrdio razliku mirovine koju će ostvarivati i mirovine koju bi ostvarivao tužitelj da je umirovljen kao vojna osoba, sve imajući u vidu primanja komparabilnog djelatnike, pa je tako utvrdio da izgubljena zarada tužitelja po osnovi neisplaćene plaće za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 31. prosinca 2017. iznosi 1.791.801,72 kn bruto, a po mjesecima kako je to pobliže razvidno iz vještva, zbog čega je prvostupanjski sud prihvatio i ovaj nalaz i mišljenje vještaka i tužitelju dosudio ovaj iznos skupa sa zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

4.4. Budući da je isti vještak temeljem podataka o visini isplaćene mirovine za tužitelja i komparabilnog djelatnika utvrdio razliku manje isplaćene mirovine u iznosu od 2.717,11 kn neto, to je prvostupanjski sud i ovaj iznos dosudio tužitelju skupa sa zatraženim kamatama od dospijeća točno određenih mjesečnih iznosa do isplate.

5. Navedena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda za sada ne može prihvatiti ovaj sud, s time što su i žalbenim navodima tuženice dovedeni u sumnju.

7. Naime, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I KŽ 465/13-6 od 6. studenog 2014. odbijena optužnica, jer je taj sud pazeći po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu, kojom je između ostalih osoba i tužitelj bio proglašen krivim za kaznena djela, jer je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona.

8. Prvenstveno se ukazuje da tuženica prigovora kako se tužitelj prije podnošenja tužbe za naknadom štete trebao obratiti sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa, radi postizanja sporazuma o šteti koja se potražuje ovim tužbenim zahtjevima, a kako je to propisano odredbama ZKP/93., bez obzira što je tužitelj postupio prema odredbi članka 186.a ZPP-a, pa da je u ovom slučaju valjalo tužbu odbaciti.

8.1. Odredbom 528. stavkom 1. ZKP/93., propisano je da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednoga pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili optužbe odbijena.

8.2. Prema odredbi članka 529. stavku 1. ZKP/93., propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se prije podnošenja tužbe sudu za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

9. Iz sadržaja citirane odredbe proizlazilo bi da je obraćanje Ministarstvu pravosuđa procesna pretpostavka za vođenje ovoga postupka, a o kojoj sud pazi po službenoj dužnosti. Kako prvostupanjski sud navedeni prigovor tuženice nije raspravio, odnosno nije utvrdio je li se tužitelj na temelju citirane odredbe obratio sa zahtjevom nadležnom Ministarstvu i shodno tome je li ova tužba dopuštena ili ne. Pri tome se ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto kraj sadržaja prethodno citirane zakonske odredbe smatra da obraćanje tužitelja sa zahtjevom na temelju odredbe članka 186.a ZPP-a, čini dopuštenom ovu tužbu, a imajući na umu navedeni prigovor tuženice.

10. U konkretnom slučaju u odnosu na meritum spora ističe se kako nije sporno da je tužitelj 45 dana bio neosnovano lišen slobode i da bi mu pripada pravo na naknadu štete na temelju odredbi članka 528. i članka 532. ZKP/93., dok je sporna visina štete.

10.1. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli jer je smatrao utvrđenim da tužitelju zbog neosnovanog lišenja slobode i boravka u pritvoru pripada pravo na naknadu štete dnevno po 300,00 kn, odnosno ukupno iznos od 13.500,00 kn, a zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva iznos od 50.000,00 kn, odnosno ukupno da mu pripada primjerena pravična naknada za duševne bolove u iznosu od 63.500,00 kn.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj zbog neopravdanog uhićenja i boravka u pritvoru trpio duševne bolove, jer je neosnovano lišenje slobode grubi napad na slobodu i pravo čovjeka i građanina, pa je nesumnjivo da je sama činjenica lišavanja slobode i boravak u pritvoru imala kod tužitelja za posljedicu duševne bolove i da bi mu pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 200. ZOO/91., pripada pravo na naknadu za pretrpljene duševne boli.

12. Međutim, prema mišljenju ovoga suda primjena odredbe članka 200. ZOO/91., ne bi u ovom slučaju davala tužitelju za pravo na pravičnu novčanu naknadu za vođenje kaznenog (krivičnog) postupka bez obzira što je taj postupka okončan u korist tužitelja kao osobe koja je bila okrivljena i osuđena za određeno kazneno (krivično) djelo, a optužba je odbijena zbog zastare. Istina je da takvi postupci uznemiruju okrivljenu osobu i da to ima posljedice na njezino duševno zdravlje, dostojanstvo, ugled i čast koje se očituju kao duševne boli, ali bi u ovom slučaju tužitelj imao pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na čast ili ugled ili dostojanstvo samo ako bi dokazao da je kazneni postupak koji je pokrenut i vođen protiv njega, vođen zato da ga se ponizi i povrijedi, odnosno da ga se na taj način šikanira, a što sve prvostupanjski sud nije imao na umu niti je cijenio kod donošenja pobijane odluku u ovom dijelu. Za navesti je da kod suđenja naknade štete zbog neosnovanog pritvaranja sud ne mora biti vezan samim dnevnim iznosom naknade štete, već je potrebno cijeniti okolnosti slučaja, i to trajanje pritvora, obiteljsku situaciju i narušen profesionalni ugled te psihičko i opće zdravstveno stanje tijekom pritvora i nakon pritvora.

13. U odnosu na imovinsku štetu osnovano tuženica tvrdi da je tužitelj trebao pokrenuti postupak pred upravnim sudom, u kojem bi poništavao rješenja tuženice o razrješenju djelatne vojne osobe i ponovni prijem u službu u oružane snage Republike Hrvatske, s time što u odnosu na ovu štetu treba cijeniti da se radi o dva razdoblja, i to kada je tužitelj bio udaljen od dužnosti od 11. rujna 1997. i kada je ostvarivao jednu polovinu plaće do 31. srpnja 1998. kada je razriješen dužnosti i prevođen u pričuvu.

13.1. Naime, prema stanju u spisu tužitelj bi imao pravo na naknadu plaće za razdoblje od 11. rujna 1997. do 31. srpnja 1998., za koje je razdoblje, kako to proizlazi iz pobijane odluke, bio udaljen od dužnosti u oružanim snagama Republike Hrvatske, i za koje je primao jednu polovinu plaće, i to u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, a kako je to obračunato i vještačenjem.

13.2. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na izgubljenu zaradu po osnovi neisplaćene plaće za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 31. prosinca 2017. u iznosu 1.791.801,72 kn bruto, kao i naknadi nakon umirovljenja 25. prosinca 2019., ukazuje se u odnosu na isti kako je prvenstveno potrebno utvrditi je li tužitelj poništavao odluku o razrješenju službe djelatne vojne osobe, i shodno tome je li tražio da ga tuženica ponovno primi u službu u oružane snage Republike Hrvatske.

13.3. Dakle, da bi se uopće odlučivalo u odnosu na ovaj dio zahtjeva potrebno je nedvojbeno utvrditi je li tužitelj tražio poništenje rješenja o razrješenju od 23. srpnja 1998., s danom 31. srpnja 1998., i time ponovni prijem u službu, jer o tom utvrđenju ovisi i ovo pravo tužitelja na izgubljenu zaradu. Ovo iz razloga što se tužitelj samom kaznenom odlukom Vrhovnog suda Republike pod poslovnim broj I KŽ 465/13-6 od 6. studenog 2014. kojom je odbijena optužnica ne vraća u isti radno-pravni status kakav je imao prije pokretanja toga postupka i prije nego što je doneseno rješenje o razrješenju da bi imao pravo na izgubljenu zaradu koju potražuje ovim zahtjevom. Ako tužitelj nije poništavao to rješenje o razrješenju tada je isto pravomoćno i temeljem istoga tužitelju je prestao ugovor o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske s 31. srpnja 1998., i nakon toga isti ne bi imao pravo na izgubljenu zarada s osnove plaće niti pravo na rentu u odnosu na mirovinu koju prima i plaću koju bi primao da je ostao na službi u oružanim snagama.

14. Kako prvostupanjski sud naprijed navedeno nije raspravio niti utvrdio, kao što nije raspravio ni istaknuti prigovor zastare tuženice u podnesku od 11. studenog 2021., to nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 370. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženice, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. S obzirom na to da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, a o kojima će prvostupanjski sud odluku donijeti na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a.

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud otklonit će počinjenu bitnu povredu na način što će dopuniti činjenično stanje tako što će izvesti dokaze i raspraviti sve sporne činjenice ukazane ovim rješenjem, pa će ovisno o tim utvrđenjima ponovo odlučiti o postavljenim tužbenim zahtjevima tužitelja novom, pravilnom i zakonitom odlukom.

U Splitu 29. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.