REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5286/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB:..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, protiv I- tužene A. M., OIB:..., II-tuženika J. M., OIB:... i III-tuženika D. M., OIB:..., svi iz K. S., koje zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž- 1142/18-2 od 3. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini br. P-527/17 od 24. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 29. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačava se presuda Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1142/18-2 od 3. lipnja 2019. i presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini br. P-527/17 od 24. travnja 2018. u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva u odnosu na I-tuženicu za iznos od 146.610,42 kune sa kamatama, u odnosu na II-tuženika u iznosu od 36.896,93 kuna sa kamatama, u odnosu na III-tuženika u iznosu od 36.896,93 kuna sa kamatama (dio točke 2. presude suda prvog stupnja) i u dijelu pod točkom 5. izreke presude suda prvog stupnja i sudi:

Nalaže se I-tuženici A. M. isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od

*

146.610,42 kuna/19.458,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se II-tuženiku J. M. isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 36.896,93 kuna/4.897,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se III-tuženiku D. M. isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 36.896,93 kuna/4.897,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 44.062,50 kuna/5.848,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e:

Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici trošak revizije u iznosu od 4.687,50 kn/622,14 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je I-tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 33.987,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, II-tuženiku isplatiti iznos od 8.593,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, III-tuženiku iznos od 8.593,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. 1.). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva pod toč. 1. izreke u odnosu na I-tuženicu za iznos od 146.610,42 kuna, u odnosu na II-tuženika za iznos od 36.896,93 kuna i u odnosu na III-tuženika za iznos od 36.895,93 kuna, kao i glede kamata na dosuđene iznose za razdoblje od 19. ožujka 2013. do 14. studenog 2013. (toč.2.). I, II i III-tuženici dužni su solidarno vratiti isplaćeni trošak od 58.626,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presudi suda prvog stupnja (toč. 3.), te je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamata na dosuđeni iznos troškova postupka od 58.626,50 kuna, obračunatih za razdoblje od 19. ožujka 2013. do 14. studenog 2013. (toč. 4.). Ujedno je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 17.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. 5.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama 2. i 4. izreke.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužiteljice je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženici vrate iznos od 330.204,70 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom zbog stjecanja bez osnove, a koji iznos je isplaćen tuženicima na temelju pravomoćne presude, koja je kasnije preinačena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženicima tijekom 2012. po osnovi naknade štete zbog smrti bliske osobe izvršena isplata naknade štete prema pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-6479/08 od 22. prosinca 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3107/11 od 17. travnja 2012., kao i troškova postupka od 58.626,60 kuna,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom pod posl. broj. Revx-749/12 od 19. ožujka 2013. preinačio pravomoćne odluke na temelju kojih je izvršena isplata naknade štete,

- da je punomoćnik tuženika prethodno navedenu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske primio 14. studenoga 2013.

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate i parnični trošak koji im je isplaćen na temelju presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3107/11, sve primjenom odredbe čl. 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), dok su odbili zahtjev za isplatu glavnice na ime naknade neimovinske štete zbog smrti supruga i oca. Naime, shvaćanje je nižestupanjskih sudova da tužiteljica ne može tražiti vraćanje plaćenog na ime naknade štete zbog ozljeda tijela, narušenja zdravlja ili smrti, budući da je plaćanje izvršeno prema pravomoćnoj presudi, zbog čega se smatra da je isplata izvršena savjesnom stjecatelju, dok zatezne kamate i parnični trošak nisu dio naknade štete, pa se na njih ne primjenjuje odredba čl. 1117. st. 1. ZOO, te u odnosu na njih postoji obveza vraćanja.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

10. Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Da li tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa glavnice plaćene po osnovi koja je naknadno otpala, ako se radi o naknadi štete na ime ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti te ako je isplata izvršena prije nego što je osnova za isplatu otpala, a radi se o pravnom odnosu koji je nastao nakon 1. siječnja 2006.?“

11. U odnosu na navedeno pitanje tužiteljica kao razlog važnosti ukazuje na odluku Županijskog suda u Sisku broj Gž-1446/15 od 15. rujna 2016..

12. Sukladno odredbi čl. 392. a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

13. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. istog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

15. Nadalje, odredbom čl. 1117. ZOO propisano je kada se može tražiti vraćanje isplaćenog na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti. Tako je odredbom čl. 1117. st. 1. ZOO propisano da se u tim slučajevima ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala, s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.

16. Cilj, svrha i smisao odredbe čl. 1117. st. 2. ZOO je da je svatko, bez iznimke, dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala, nakon prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka i to s kamatama od trenutka kad je primio takvu odluku. Bilo bi potpuno neprihvatljivo tumačenje da nakon prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka i odbijanja tužbenog zahtjeva netko zadrži primljeno temeljem naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a ne postoji nikakva osnova i odgovornost neke osobe za naknadu takve štete.

17. Prema tome, donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revx-749/12 od 19. ožujka 2013., kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3107/11od 17. travnja 2012. tako da je djelomično odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika, otpala je pravna osnova na temelju koje je tužiteljica izvršila isplatu utuženog iznosa s osnove naknade štete, čime su se ostvarile pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev, te je time nastupila obveza vraćanja primljenog iznosa tužiteljici.

18. Tuženici se smatraju poštenim stjecateljima do donošenja gore navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali dostavom tuženicima odluke revizijskog suda kojom je djelomično preinačena pravomoćna presuda, tuženici su postali nepošteni stjecatelji te je nastala njihova obveza vraćanja onoga što su primili na ime isplate naknade štete s kamatama od trenutka kad su postali nepošteni (tako i u Rev-168/21 od 23. veljače 2021. i Rev-1321/14 od 9. srpnja 2019.).

19. Stoga je valjalo preinačiti nižestupanjske presude i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

20. S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima koja se temelji se na odredbama iz čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 9/04, 37/05, 59/07 i 148/09 – dalje: OT/09) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: OT).

21. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 5.000,00 kuna na temelju Tbr. 8/1 OT, trošak zastupanja na ročištima održanim 22. studenog 2016., 1. veljače 2017., 15. studenog 2017. i 14. ožujka 2018. za svako u iznosu od 5.000,00 kuna na temelju Tbr. 9/1 OT, trošak sastava podneska 20. rujna 2016., 11. studenoga 2016. i 17. listopada 2017. svaki u iznosu od 5.000,00 kn na temelju Tbr. 8/1 OT, trošak zastupanja na ročištu 27. veljače 2017. u iznosu od 500,00 kuna na temelju Tbr. 9/3 OT, trošak nastao sastavljanjem žalbe od 6. ožujka 2017. u iznosu od 2.500,00 kuna na temelju Tbr. 10/5 OT, trošak nastao sastavljanjem žalbe od 9. svibnja 2018. u iznosu od 6.250,00 kuna na temelju Tbr. 10/1 OT kao i iznos PDV-a na gore navedene radnje od 25% što ukupno iznosi 61.562,50 kn/8.170,75 eura.

22. Ukupni trošak tužiteljice valjalo je umanjiti za iznos od 17.500,00 kuna koji je dosuđen tužiteljici pravomoćnom presudom suda prvog stupnja, a koji moraju platiti svi tuženici, pa je tužiteljici valjalo dosuditi daljnji trošak u iznosu od 44.062,50 kuna/5.848,10 eura.

23. U ostalom dijelu zahtjev za naknadu troška tužiteljici nije priznat sukladno odredbi čl. 155. ZPP, jer navedene radnje nisu bile potrebne za vođenje parnice.

24. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s revizijom, te joj je na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP dosuđen zahtijevani trošak za sastav revizije u iznosu od 3.750,00 kn na temelju Tbr. 10/6 OT, kojem iznosu se pribraja i zatraženi iznos na ime PDV od 25%, što ukupno iznosi 4.687,50 kn/622,14 eura.

25. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

Zagreb, 29. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.