REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

Poslovni broj: Ref 29 P : P-2170/2020-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja T.

T., OIB… . S. zastupanog po

punomoćniku J. G. protiv tuženika R. H., OIB

, Z. , Z. zastupana po ODO S., Građansko upravni

odjel, radi Obvezno - isplata, dana 28. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec veljača 2018. godine iznos od 5.941,17 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku na taj iznos od 15. veljače 2018. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 7.196,88 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljen je dana 26.06.2020.god. tužba tužitelja protiv tuženika radi isplate.

U tužbi se navodi da je presudom Županijskog suda u S. G..6/12 od 5. prosinca 2012. god. (spis P2.4759/09 Općinskog suda u S.) sud presudio da presuda nadomješta ugovor o najmu stana između tužitelja, kao najmodavca i J. A., kao zaštićenog najmoprimca, u pogledu tužiteljeva stana u S., položenog na prvom katu č. zgr. 2708/14 ZU 9620 KO S., površine 72,64 m2.

Sud je utvrdio iznos zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kuna.

Tužitelj je, prema propisu iz čl. 186.a ZPP-a, podnio dana 18. Ožujka 2014. Godine Općinskom državnom odvjetništvu u S. zahtjev za mirno rješenja spora i zatražio je da mu tuženik plaća razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, ali da je taj organ dopisom od 27. Ožujka 2014. godine otklonio zahtjev tužitelja.

Tržišna najamnina za stan u S., položenog na prvom katu č. zgr. 2708/14 ZU 9620 KO S., površine 72,64 m2, iznosi između 80,00 kn na mjesec po metru četvornom i 88,00 kn na mjesec po metru četvornom da je tuženik u obvezi platiti tužitelju 84,00 kn na mjesec po metru četvornom umanjenu za 2,21 kn na mjesec po metru četvornom, što iznosi 6.101,76 kn na mjesec koliko iznosi prosječna zaštićena tržišna najamnina umanjenu za 160,59 kn koliko iznosi zaštićena najamnina pa je tuženiku obvezi plaćati tužitelju iznos od 5.941,17 kn. Tuženik nije platio za veljače 2018. Godine.

Tužitelj predlaže da sud p r e s u d i :

1.Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 5.941,17 kuna sa zateznim kamatama po stopi zateznih kamata koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 5. 2. 2018. Godine pa do isplate.

2. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana plati tužitelju parnične troškove.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe da osporava predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, predlaže isti odbiti uz naknadu tuženoj parničnog troška.

Odredbom čl. 186.a Zakona o parničnom postupku propisano je da se osoba koja namjerava tužiti R. H. mora prije podnošenja tužbe obratiti

R. H. zahtjevom za mirno rješenje spora.

Zahtjev za mirno rješenje spora iz predmeta ovog odvjetništva br. N-DO- 102/14 podnesen 18. ožujka 2014., na koji se poziva tužitelj odnosi se na razdoblje od ožujka 2009. do dana podnošenja zahtjeva te se traži isplata iznosa od 5.000,00 kn umanjenog za iznos zaštićene najamnine.

S obzirom na to da se sporni zahtjev za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014. ne odnosi na studeni 2019., a ne odgovara ni zatraženi iznos jer tužitelj sada potražuje veći iznos (u zahtjevu za mirno traži iznos od 5.000,00 kn umanjen za iznos zaštićene najamnine dok se tužbom traži isplata iznosa od 6.101,76 kn umanjeno za iznos zaštićene najamnine), jasno je da zahtjev za mirno rješenje spora na koji se poziva tužitelj nije određen, ne odnosi se na predmetni tužbeni zahtjev, te ne sadrži sve što treba sadržavati i tužba. Slijedom navedenog ne postoji istovjetnost zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe pa se ne može smatrati da je tužitelj udovoljio procesnoj pretpostavci iz čl. 186.a ZPP-a u ovom predmetu.

Podredno se predlaže odbiti tužbeni zahtjev i ističe se kako je tužitelj sukladno čl. 461.a Zakona o parničnom postupku bio dužan iznijeti u tužbi sve činjenice i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica slijedom čega se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije dostavio dokaz da je u utuženom razdoblju bio vlasnik predmetne nekretnine, pa bi tužbeni zahtjev trebalo odbiti bez izvođenja bilo kojih drugih dokaza. Zastupnik po zakonu tužene se protivi eventualnom naknadnom predlaganju dokaza na tu okolnost.

Nadalje, zastupnik po zakonu tužene ističe da tužitelj nije pokrenuo postupak protiv zaštićenog najmoprimca i članova njihovog obiteljskog domaćinstva, kako bi ostvario punu najamninu za utuženo razdoblje iako bi za to (ukoliko je vlasnik) bio aktivno legitimiran, a uzevši u obzir Činjenicu da isti imaju u vlasništvu niz nekretnina i to:

1. Ž. A. O.: S.:

- nekretninu upisanu u ZU 10984 KO S. čest. zgr. 5085 i čest. zem. 6443/5 dvor 5. Suvlasnički dio: 1/6;

- nekretninu upisanu u čest. zem. 45/2 ZU 1037 KO G.: Suvlasnički dio: 1786/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) trosobni stan oznake S01 u prizemlju površine 86,03 m, sa pridruženim spremištem oznake Si u podrumu površine 4,90 čm kao sporednim dijelom Suvlasnički dio: 400/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) garaža oznake G-5 u podrumu površine 26,40 m, Suvlasnički dio: 241/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5), garaža oznake G-1 u podrumu površine 15,90 m. Suvlasnički dio: 1800/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6) trosobni stan oznake S01 na I katu površine 86,03 m s pridruženim spremištem oznake S5 u podrumu površine 6,30 m kao sporednim dijelom, 7 Suvlasnički dio: 220/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) garaža c--znake G3 u podrumu površine 14,50 m.

- Pravo zaloga na nekretnini upisanoj u ZU 17694 KO S. za 25.000.00 EUR.

2. T. A. O.: S.:

- nekretninu upisanu u ZU 16712 KO S., čest zem. 4338 i to 22 Suvlasnički dio: 30/5500 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22) dijela, koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom garaže G24, površine 30,22 m2, u podrumu.

- čest 143/1 71i 2116 KO H., 2 3, čest. 7C111. 389 kuća dvorište u V. ZU 5 KO V. (zemljišnoknjižni odjel P.) za 1/2 dijela

3. J. A. O.: S.:

- nekretnine upisane u ZU 221 KO B. i ZU 222 KO B.

Dodatno, radi dokazivanja da zaštićeni najmoprimac kao i članovi obiteljskog domaćinstva mogu sami podmirivati tržišnu cijenu najamnine, predlaže se J Porezne uprave zatražiti potvrdu o ukupnim primanjima u 2018. i 2019. članova obiteljskog domaćinstva:

- Ž. A. O.: S.;

- T. A. 01B: S.;

- S. A., OIB:, S.,

- J. A. O.: S.;

S obzirom na to da je, uzevši u obzir imovno stanje zaštićenih najmoprimaca, tužitelj najamninu u visini tržišne mogao ostvariti upravo od najmoprimaca, a što je propustio učiniti, nema osnove za naknadu štete od tužene R. H..

Navedeno je u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava i to baš u predmetu G. protiv R. H. u kojem je navedeno da čak i ako

najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, ali članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, vlasniku pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog.

Istaknuto stajalište zauzeo je i Ustavni sud RH u odluci U-111-604/2016 od 4. listopada 2017., kao i u odluci U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., a sve nadovezujući se na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., kao i gore istaknutu praksu Europskog suda (isto i u rješenju VSRH Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019.). Dakle, vlasnik stana ne može odgovornost za štetu koju navodno trpi prebacivati na R. H., odnosno ne može

R. H. snositi odgovornost iz razloga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva, isticanjem odgovarajućih prigovora, a sve u pravcu utvrđenja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca u cijelosti (prihodi od plaće, zakupnina, prihodi od autorskih djela, vrijednost pokretnina, vlasništvo nekretnina, neovisno o njihovoj namjeni, izgrađenosti i pogodnosti za život).

Napominje se kako tužitelj o postupku koji se vodio protiv ovdje tužitelja, a po tužbi J. A., nije obavijestio R. H..

Nadalje tužitelj nije dostavio dokaz o visini zaštićene najamnine u utuženom razdoblju niti je predložio izvođenje relevantnih dokaza glede visine tržišne najamnine za stan u S., anagrafske oznake S. 3, površine 72,64 m2.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova propisano je da se zaštićena najamnina koju su zaštićeni najmoprimci dužni plaćati vlasnicima stanova postupno povećava počevši od 1. rujna 2018. pa do 31. kolovoza a tužitelj nije dostavio dokaz o tome koja je bila visina zaštićene najamnine za u4Lženo razdoblje pa se predlaže, ukoliko sud odbije do sada istaknute prigovore pribaviti očitovanje Grada S. o visini zaštićene najamnine za studeni 2019. te se predlaže od Porezne uprave zatražiti podatke o prosječno ostvarenoj visini najamnine za stanove na istom području i slične stanu u S. anagrafske oznake S. 3,

površine 72,64 m2.

Napominje se kako ispis oglasa ne dokazuje ostvarenu već samo tržišnu cijenu najma, a što se ne može uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine najma. Naravno, ostvarena visina najamnine ovisi stanju nekretnine, a tužitelj nije dostavio dokaze da bi vršio bilo kakva ulaganja u istu pa da bi se mogao iznajmljivati kao novoopremljeni stan, a kakav oglas je priložen za 2019 godinu

Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavljao dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga. sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30`)/0 te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. U svom stavu tužena upire i na presudu Općinskog suda u Z. br. P-1583/19-18 od 28. veljače 2020., koja se sudu dostavlja u privitku.

Dodatno, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe se kako tužitelj nema nikakvog uporišta niti u propisima, a niti u sudskoj praksi uključujući i odluke Europskog suda tražiti razliku između tržišne i zaštićene najamnine. Naime, u presudama Europskog suda, prvenstveno presudi S. protiv R. H.,

ali i drugima, nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, već se govori o tome da se u postupku mora utvrditi odgovarajuća, primjerena, odnosno pravična najamnina. Naime, Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine. Dakle, postavljena je gornja granica dopuštenog ograničenja vlasništva. Kada navedeno dovedemo u korelaciju sa čl. 16. Ustava Republike Hrvatske, kojim se također dopušta ograničenje prava vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba, to bi svako drugo tumačenje predstavljalo negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske (stav izražen i u presudi Županijskog suda u Z. br. Gž-4193/18 od 19. travnja 2018.).

Napominje se da je zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete sukladno 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994. 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 35,2005 dalje u tekstu: ZOO/91) odnosno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu. ZOCIC5)* Uz navedeno, izvještava se sud da je tužitelj kroz više parničnih postupaka pokrenutih pred Općinskim sudom u S. protiv R. H. i to: P-2158/20. P-21220/20, P-2150/20, P-2127/20,

P-2121/20, P-2154/20, P-2144r20, P-2171/20, P-2196/20, P-2178/20, P-2200/20, P- 2173/20, P-2188/20, P-2172/20, P-2155/20 i P-2123/20, tražio isplatu razlike najamnine pojedinačno za razdoblje od jednog mjeseca, a sve za isti stan koji je predmet i ove tužbe, samo za različita mjesečna razdoblja. Stoga se predlaže sudu, rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka, odrediti spajanje postupaka radi zajedničkog raspravljanja. Slijedom svega navedenog predlaže se tužbu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev te tužitelju nadoknaditi plaćanje parničnog troška tuženoj.

Podneskom od 10. prosinca 2021. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da sada isti glasi:

1.Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec veljača 2018. godine iznos od 5.941,17 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku na taj iznos od 15. 2. 2018. Godine pa do isplate.

2. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana plati tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate.

U dokaznom postupku sud je pregledao dopis ODO S. od 27.3.2014 godine, O. L. i dr. od 18.3.2014., stranicu cijene najma objavljenih na internetu, zk izvatka uloška broj 16712, broj uloška 221,222, 2716,5,10984,1037,17694,9620, dopis Poreznog ureda od 29.3.2022 godine, dopis e-mail od 12.2.2022., potvrdu Porezne uprave o ukupnim primanjima u 2018 i 2019 godini za zaštićenog najmoprimca i sve članove obiteljskog domaćinstva Ž. A.,T. A.,

S. A., J. A., dopis odvjetnice M. J. od 28.2.2013 godine,

presude u ime naroda od 10.6.1965 godine, zaključka R. komiteta… od

2.7.1987 godine, izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 19.4.2021 godine, dopisa ovog suda od 7.4.2021 godine, izračun zaštićene najamnine od 24.8.2018 godine, članka iz novina slučaj zaštićenog najmoprimca…,članka S. D., ugovor o najmu stana od 10.3.2020. i od 4.3.2018., očitovanje od 26.4.2019., dopis T. od 1.10.2019 godine.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je traženje tužitelja da mu tuženik za veljaču 2018. godine plati razliku između tržišne najamnine i najamnine određene u presudi Županijskog suda u S. G. naj. 6/12 od 05. prosinca 2012. god., u iznosu od 5.941,17 kuna.

U identičnoj pravnoj stvari među istim strankama i iz istog pravnog i činjeničnog osnova ovaj sud je već donio presudu pod posl.br. P- 2167/2018 od 19. Prosinca 2018. godine koja je presuda pravomoćna i ovršna ali za mjesec studeni 2009. godine u kojoj je tužitelju dosuđen iznos od 4.839,46 kn.

U obrazloženju citirane presude ovaj sud navodi slijedeće:

"Pregledom spisa ovog suda P2-4759/09 sud je utvrdio da je tužiteljica J. A. protiv tuženika T. T. podnijela tužbu radi donošenja

presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana.

U citiranom predmetu utvrđeno je da je tužiteljica J. A. stekla status zaštićenog najmoprimca i skladu s odredbama Zakona o najmu stanova. Ta presuda u cijelosti nadomješta ugovor o najmu stana, pa tim ugovorom stranke suglasno utvrđuju da je T. T. – najmodavac vlasnik stana u S., S.

br. 3, položenog u zgradi sagrađenoj na čestici zgrade 2708/14 Z.U. 9620 K.O. S., na prvom katu, lijevo, označen brojem 5, koji se sastoji od 3 sobe, kupaonice, hodnika, spreme i kuhinje, ukupne površine 72,63 kvadratna, a da je J. A. – najmoprimac iz S., S. 3, zaštićeni najmoprimac. Najmodavac daje najmoprimcu u najam opisani stan, te na korištenje drvarnicu u potkrovlju površine 19, 10 m². Ugovorne stranke ugovaraju zaštićenu najamninu sukladno uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđenje zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kuna, a najamnina se plaća svaki mjesec do 15. u mjesecu za tekući mjesec na ime T. T..

Predmetni stan anagrafske oznake u S., S. 3 nalazi se u samom

centru grada S..

Pregledom internetskih stranice za iznajmljivanje nekretnina-stanova od 70 m² u gradu S. sud je utvrdio da se stanovi te površine po tržišnoj cijeni iznajmljuju od 700,00 do 900,00 EUR-a plus režije odnosno za više od 5.000,00 kn mjesečno. Zakonom o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96., 48/98, 66/98 i 22/06 – dalje: ZNS-a) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat je status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu. Tim zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova odnosno ulazak u posjed bio je skopčan s znatnim teškoćama i ispunjavanje određenih zakonskih pretpostavka. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenice da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle, imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama S. protiv R. H. savez te

B. i drugi protiv R. H. utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku Europski sud za ljudska prava smatra da je takvim postupanjem R. H. donošenjem Zakona o

najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjerna i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci S. protiv R. H. podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u

iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu. Odluke Europskog suda za ljudska prava s kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih protokola obvezatna je za sve sudove u R. H. i one

djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U–I–745/1999. od 08. studenoga 2000. godine (NN broj 112/2000) Ustavnog suda Hrvatske.

Naime, Ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavno-pravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisane čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisano čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisani čl. 134. Ustava.

Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je RH kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije.

Kako je dakle citiranom presudom S. protiv R. H. E.

sud za ljudska prava zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od R. H. potražuje naknadu materijalne štete koja

se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

Stoga je pozivanjem na citirane presude Europskog suda za ljudska osnovan zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primio za stan u njegovom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana na tržištu. Stoga se i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuju neosnovanim.

U odgovoru na tužbu tužena je istakla i prigovor zastare.

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu ovom sudu dana 04. 09. 2014. god. Tužitelj je za štetnika i opseg štete doznao donošenjem presude Županijskog suda u S. G.-6/12 od 5. prosinca 2012. kojom je nadomješten ugovor o najmu stana između njega kao najmodavca i J. A. kao zaštićenog najmoprimca i utvrđen iznos tzv. zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn mjesečno. Obzirom da je tužba u predmetnom postupku podnesena 4. rujna 2014. to zastara evidentno nije nastupila jer nije protekao subjektivni trogodišnji zastarni rok normiran odredbom čl. 230. stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – NN 35/05 i 41/08) prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Visinu najamnine za studeni mjesec 2009. godine koju bi tužitelj ostvario na tržištu za najam stana sud je utvrdio na temelju spisu priloženih podataka s internetskih stranica, a i opće poznatih činjenica, iz kojih proizlazi podatak da je visina mjesečne najamnine za stan u centru grada S., površine 70 m², na prvom katu, od 700 do 900,00 EUR-a mjesečno odnosno iznos veći od 5.000,00 kn mjesečno bez režija. Tužitelj je od J. A. kao zaštićenu najamninu primio iznos od 160,59 kuna pa je stoga oštećen za utuženi iznos. Budući da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojiti kako je to navedeno u izreci presude.

Tužitelju je sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a trebalo dosuditi i zakonsku kamatu koja teče od dana dospijeća naknade odnosno od 15. studenoga 2009. godine pa do isplate."

Radi nepotrebnog ponavlja ovaj sud u cijelosti ostaje kod navoda iz citiranog obrazloženja.

Međutim, što se tiče visine štete u ovom postupku tužitelj je zatražio iznosu od 5.941,17 kuna.

Visinu najamnine za mjesec veljaču 2018. godine koju bi tužitelj ostvario na tržištu za najam stana sud je utvrdio na temelju spisu priloženih podataka s internetskih stranica, a i opće poznatih činjenica, iz kojih proizlazi podatak da je visina mjesečne najamnine za stan u centru grada S., površine 65-68 m², na prvom katu, od 700 do 800,00 EUR-a mjesečno odnosno iznos od 5.274,00 do 6.027,60 kn mjesečno.

Tužiteljev stan je nešto veće površine i iznosi 72,64 m².

Budući je cijena kvadratnog metra 11,26 EUR ili 84,83 kn proizlazi da bi tužitelj iznajmljivanjem svog stana mjesečno uprihodio iznos od 6.162,05 kn.

Tužitelj je od J. A. kao zaštićenu najamninu primio iznos od 160,59 kuna pa je stoga oštećen za utuženi iznos od 6.001,46 kuna.

Tužitelju je sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a trebalo dosuditi i zakonsku kamatu koja teče od dana dospijeća štete odnosno od 15. veljače 2018. Godine pa do isplate.

Tužena neosnovano u svom odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje ovog spora.

Naime, iz u predmetu priloženog zahtjeva za mirno rješenje spora koji je kod tuženika zaprimljen dana 18. ožujka 2014. godine vidljivo je da punomoćnik tužitelja traži da tuženik plati tužitelju iznosu od 4.839,41 kn što predstavlja razliku između tržišne cijene najamnine za taj stan i iznosa kojeg mu po presudi treba plaćati A. i to za period od 18.ožujka 2009. godine pad nadalje sa zateznom kamatom. Ovim zahtjevom je obuhvaćena sva buduća šteta s osnove izgubljene razlike najamnine pa tako i za mjesec studeni 2019. godine.

Također je neosnovan tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja jer je iz spisu priloženog zemljišnoknjižnog izvatka jasno vidljivo da je isključivi vlasnik predmetnog stana upravo tužitelj.

Tuženik neosnovano navodi da bi osoba J. A. imala nekretnina.

Naime, u provedenom sudskom postupku utvrđeno je da je J. A. u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova stekla status zaštićenog najmoprimca upravo iz razloga što nema adekvatno riješeno stambeno pitanja u S..

Neosnovan je prigovor tuženika da bi traženje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja poreza. Naime, porez se plaća temeljem pravomoćnog rješenja Porezne uprave izdane nakon provedenog upravnog postupka. Ovdje se radi o parničnom postupku naknade štete koju je tužitelj pretrpio i to zbog povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Slijedom svega navedenog trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojiti kako je to navedeno u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju je sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi, VPS i popisanom trošku trebalo obistiniti trošak za sastava tužbe 750,00 kuna, sastava šest podnesaka od po 750,00 kuna, za zastupanje na 2 ročišta po 750,00 kuna, ukupno 6.750,00 kuna. Utvrđeni iznos trebalo je uvećati za 25 % troška PDV-a 1.687,50 kn, te pristojbe tužbe i odluke od po 200,00 kn, ukupno 8.837,50 kn. Kako je tužitelj popisao trošak od 7.196,88 kn trebalo mu je u cijelosti obistiniti zatraženi trošak.

U Splitu, 28. studenog 2022.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.