REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Broj:4.P-63/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja S. D., OIB:…, P., Z. , zastupa po punomoćnici V. G., odvj. u P., protiv tuženika Banka, d.d. OIB:…, Z., M. c., zastupan po odvjetnicima u OD K. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, 24.listopada 2022., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja i njene punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika H. Č., odvj. u V., .studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovora o kreditu broj: 029-50-3484154 od dana 23. svibnja 2006. godine, a koji je ovjeren po Javnom bilježniku N. B. u P., pod brojem : OU- 270/06 dana 25. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tužitelja S. D., Z. u., P., OIB i tuženika Banka d.d. sa sjedištem u Z., M. c., OIB… , u točki 1 i 7 u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Nalaže se tuženiku Banka d.d. sa sjedištem u Z., M. c., OIB … da tužitelju S. D., Z. u., P., OIB … ime povrata stečenog bez osnove odnosno osnove odnosno više plaćene tečajne razlike po glavnici i kamati isplati iznos od 16.159,39 kuna/2.144,72 eura/[1] sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- za mjesec siječanj 2009. godine na iznos od 48,25 kuna/6,40 eura/[2] , počev od 31.siječnja 2009.

- za mjesec veljaču 2009. godine na iznos od 37,52 kuna/4,98 eura/[1] , počev od 28. veljače 2009.

-za mjesec ožujak 2009. godine na iznos od 46,66 kuna/6,19 eura/[1] , počev od 31. ožujka 2009.

-za mjesec travanj 2009. godine na iznos od 1,51 kuna/0,20 eura/[1] , počev od 30. travnja 2009. godine

-za mjesec srpanj 2009. godine na iznos od 0,06 kuna/0,007 eura/[1] , počev od 31. srpnja 2009.

- za mjesec rujan 2009. godine na iznos od 6,70 kuna/0,89 eura/[1] , počev od 30. rujna 2009.

- za mjesec studeni 2009. godine na iznos od 1,84 kuna/0,24 eura/[1] , počev od 30. studenog 2009.

-za mjesec prosinac 2009. godine na iznos od 19,94 kuna/2,65 eura/[1] , počev od 31. prosinca 2010.

-za mjesec siječanj 2010. godine na iznos od 44,19 kuna/5,87 eura/[1] počev od 31. siječnja 2010.

-za mjesec veljaču 2010. godine na iznos od 63,25 kuna/8,39 eura/[1] , počev od 28. veljače 2010.

-za mjesec ožujak 2010. godine na iznos od 60,30 kuna/8,00 eura/[1] počev od 31. ožujka 2010.

-za mjesec travanj 2010. godine na iznos od 97,20 kuna/97,20 eura/[1] , počev od 30. travnja 2010.

-za mjesec svibanj 2010. godine na iznos od 97,00 kuna/12,97 eura/[1] , počev od 31. svibnja 2010.

-za mjesec lipanj 2010. godine na iznos od 137,29 kuna/18,22 eura/[1] , počev od 30. lipnja 2010.

-za mjesec srpanj 2010. godine na iznos od 174,78 kuna/23,20 eura/[1,] počev od 31.srpnja 2010.

-za mjesec kolovoz 2010. godine na iznos od 164,72 kuna/21,86 eura/[1] , počev od 31. kolovoza 2010.

-za mjesec rujan 2010. godine na iznos od 278,16 kuna/36,92 eura/[1] , počev od 30. rujna 2010.

-za mjesec listopad 2010. godine na iznos od 238,70 kuna/31,68 eura/[1] , počev od 31. listopada 2010.

-za mjesec studeni 2010. godine na iznos od 244,04 kuna/32,39 eura/[1] , počev od 30. studenog 2010.

-za mjesec prosinac 2010. godine na iznos od 296,43 kuna/39,34 eura/[1,] počev od 31. prosinca 2010.

-za mjesec siječanj 2011. godine na iznos od 343,65 kuna/45,61 eura/[1] , počev od 31. siječnja 2011.

-za mjesec veljaču 2011. godine na iznos od 314,97 kuna/41,80 eura/[1] počev od 28. veljače 2011.

-za mjesec ožujak 2011. godine na iznos od 326,22 kuna/43,30 eura/[11] , počev od 31. ožujka 2011.

- za mjesec travanj 2011. godine na iznos od 298,25 kuna/39,58 eura/[1] počev od 30.travnja 2011.

- za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 387,43 kuna/51,42 eura/[1] , počev od 31.svibnja 2011. godine

- za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 445,61 kuna/59,14 eura/[1] počev od 30.lipnja 2011.

- za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 461,83 kuna/61,30 eura/[1] počev od 31.srpnja 2011.

- za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 600,06 kuna/79,64 eura/[1] , počev od 31. kolovoza 2011.

- za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 499,76 kuna/66,32 eura/[1] počev od 30.rujna 2011.

- za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 483,26 kuna/64,14 eura/[1] počev od 31. listopada 2011.

- za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 363,60 kuna/48,26 eura/[1] počev od 30. studenog 2011.

- za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 469,34 kuna/62,29 eura/[1] počev od 31. prosinca 2012.

- za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 520,53 kuna/69,09 eura/[1] počev od 31.siječnja 2012.

- za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 535,46 kuna/71,07 eura/[1] počev od 28.veljače 2012.

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 535,70 kuna/71,10 eura/[1] počev od 31.ožujka 2012.

- za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 521,64 kuna/69,23 eura/[1] počev od 30.travnja 2012.

- za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 533,87 kuna/70,86 eura/[1] , počev od31. svibnja 2012.

- za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 548,35 kuna/72,78 eura/[1] počev od 30.lipnja 2012.

- za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 537,83 kuna/71,38 eura/[1] počev od 31.srpnja 2012.

- za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 542,72 kuna/72,03 eura/[11] , počev od 31. kolovoza 2012.

- za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 535,15 kuna/71,03 eura/[1] počev od 30.rujna 2012.

- za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 523,88 kuna/69,53 eura/[1] , počev od 31.listopada 2012.

- za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 544,05 kuna/72,21 eura/[1] počev od 30.studenog 2012.

- za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 542,83 kuna/72,04 eura/[1] počev od 31. prosinca 2013.

- za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 546,96 kuna/72,59 eura/[1] počev od 31. siječnja 2013.

- za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 519,48 kuna/68,96 eura/[1] počev od 28. veljače 2013.

- za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 541,16 kuna/71,82 eura/[1] počev od 31.ožujka 2013.

- za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 559,78 kuna/74,30 eura/[1] počev od 30.travnja 2013.

- za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 517,47 kuna/68,68 eura/[1] počev od 31.svibnja 2013.

III Nalaže se tuženiku Banka, OIB:…, Z., M. c. da tužitelju S. D., OIB:…, P., Z. , naknadi parnične troškove u iznosu od 10.338,15 kuna/ 1.372,11 eura/ sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana 28.studenog 2022. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj S. D. podnio je tužbu protiv tuženika Banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. Navodi da je je kao korisnik kredita s tuženikom ovjeren solemniziran po Javnom bilježniku N. B. u P. 25.svibnja 2006. pod brojem OU-270/06. Ugovor je sklopljen na iznos od 21.584,16 CHF s rokom vraćanja 84 mjeseca s kamatama od 2,95 % godišnje. Prvobitnim otplatnim planom rata kredita trebala je iznositi 284,71 CHF u 84 mjesečna anuiteta. U čl. 1. i 7. predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U čl. 2. predmetnog ugovora navedeno je da su kamate 2,95 % godišnje, promjenjive, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. O navedenom članku u Ugovoru nije se posebno pregovaralo- niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž- 6632/2017, a u kojem parničnom postupku je 4.tuženik Banka d.d.. bio jedan od tuženika , te je utvrđeno da je 4.tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika. kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 4.tužena Banka Austria d.d. kao trgovca nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 4.tužene Banka d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 4.tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku 4.tuženik o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time 4.tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope i valutne klauzule u CHF tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Shodno gore navedenome tužiteljica je oštećena za razliku između ugovorene rate i kamatne stope kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. S obzirom na sve navedeno tužiteljica predlaže sud donese presudu kojom će utvrditi da koji je ovjeren po Javnom bilježniku N. B. u P. 25.svibnja 2006. pod brojem OU-270/06, zaključenog između tužitelja. S. D., Z. u., P., OIB… i tuženika Banka d.d. sa sjedištem u Z., M. c.,OIB … u članku 2 u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, jednostranom odlukom banke, a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna te ad naloži tuženiku fda tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo isplati iznos od 6.172,97 KN sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospjeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike do isplate, kao i da utvrdi da su dijelovi ugovora o kreditu broj: 029-50- 3484154 od dana 23. svibnja 2006. godine, a koji je ovjeren po Javnom bilježniku N. B. u P., pod brojem : OU- 270/06 dana 25. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tužitelja S. D., Z. u., P., OIB …i tuženika Banka d.d. sa sjedištem u Z., M. c., OIB… , u točki 1 i 7 u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna te ad naloži tuženiku da mu na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike u valuti uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franaka isplati iznos od 16.172,97 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi navodeći da, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 029-50-3484154, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Zbog navedenog smatra da Općinski sud u Požegi naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Osim toga, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika A. B., pod brojem OU-916/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina I. O., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i materijalno pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužitelja, već i J. B. te A. B. kao sudužnici, a iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalno pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obvezno pravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sudu odbaciti tužbu, a podredno odbije tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3.Tužitelj je djelomično prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja te je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda podneskom od 24.lipnja 2022. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i povrat preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu zbog zastare te potražuje samo ništavosti odredbi koji se odnose na povećanje tečaja CHF te povrat razlike zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od ukupno 16.159,39 kuna.

4.Tuženik navodi da je tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva isti smanjio te smatra da je time djelomično povukao tužbeni zahtjev s čime je tuženik suglasan i potražuje naknadu troškova postupka koji je neosnovano prouzročen tuženiku i to: trošak odgovora na tužbu od dana 13.travnja 2021. prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 24.svibnja 2021. prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak pristupa na ročište od dana 4.travnja 2022. prema Tbr. 9.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 10.lipnja 2022. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV.

5. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen je pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj 4.P-63/2021-6 od 28.listopada 2021.

6.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 23.svibnja 2006. broj 029-50-3484154., u nalaz i mišljenje financ.vještaka Sande Marinac od 1.lipnja 2022., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6.1. Budući je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka Venere Matoš-Pejić i Ivan Olujića, zaposlenika tuženika, sud iste nije saslušavao.

7.Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovani.

8. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zastarjelo potraživanje (povećanje kamate), a kako je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.4. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018., preostalo potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), a tužba je u ovome predmetu podnesena 9.ožujka 2021.

9.U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik i tužitelj dana 23.svibnja 2006., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj 029-50-3484154, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.584,16 CHF u kunskoj protuvrijednost obračunato prema srednjem tečaju kreditora (čl. 1. Ugovora), koji se tužitelj, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 2,95% godišnje (čl. 2. Ugovora), sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

10.U čl.6. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja automobila-akcija travanj-kolovoz-CHF-Atos, Getz, Accent, Elantra i Matrix.

11. Iz iskaza tužitelja danog u svrhu dokazivanja utvrđeno je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio sam radi kupnje osobnog automobila Hyundi Akcent. U banci nije niti bio prilikom zaključenja ugovor o kreditu. Automobil je kupio u Auto-kući u P.. Na izlogu Auto-kuće je bila velika reklama da su kamate za automobile 2,95%. Prodavač automobila mu o ugovoru nije ništa govorio. Auto kuća je sve pripremila i vjerojatno su imali ugovor da to tako rade i on je samo potpisao ugovor. Nitko ga prilikom sklapanja toga ugovora nije upozoravao na mogućnost nekog velikog povećanja kamate. Htio je podići kredit u eurima , ali su mu rekli u auto-kući da će kamata biti duplo veća i zato su se odlučili za ovaj kredit. Nije se raspitivao o kreditima u drugim bankama, a htio je kupiti novi automobil i kada je vidio da je povoljna kamata podigao je taj kredit. Tijekom godina otplate kredita samo je dobivao obavijesti banke o promjeni visine kamatne stope bez ikakvog obrazloženja kako je došlo do promjene. Nije s bankom ništa pregovarao o visini kamatne stope jer nije nikoga niti vidio iz banke. U vrijeme sklapanja nije imao nikakav obrt. U to vrijeme je bio u radnom odnosu, a poslije je otišao u mirovinu i nije taj automobil koristio za porezne povlastice.

12.Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

13. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje automobila, on ima svojstvo potrošača.

13.1.Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji nije pružio niti jedan dokaz da je tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe te stoga nije osnovan tuženikov prigovor da se ne radi o potrošačkom ugovoru te se na ugovorni odnos primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

13.2.Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

13.3. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

13.4.Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 23.svibnaj 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule tužitelj se u tužbi poziva na to da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik) u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev- 2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

16. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17.Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

18.Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u navedenoj parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su ništave odredbe članka 1. predmetnog Ugovora u kojim člankom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

20. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21.Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3484154 od 23.svibnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula, ocjenjujući irelevantnim navode i dokazne prijedloge tuženika o neosnovanosti takvog zahtjeva.

22.Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23.Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.Radi utvrđenja postojanja razlike u promjeni tečaja odnosno valutne klauzule provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Sandi Marinac.

24.1. Navedenim vještačenjem je utvrđeno da je 23.svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 029-50-31484154 između tuženika Banke d.d. kao kreditora i S. D. kao korisnika kredita, ugovor ovjeren kod JB N. B. 25.svibnja 2006., u kunskoj protuvrijednosti od 21.584,16 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 2,95% godišnje, te iznos anuiteta od 284,71 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća. Srednji tečaj CHF na dan isplate kredita 26.svibnja 2006. je iznosio 4,672582 kuna. Od dospijeća prve rate kredita do dana 31.listopada 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit, od 2,95% godišnje. Od 01.studenog 2007. godine tuženik je povećao kamatnu stupu prema podacima iz Prijepisa knjigovodstvene kartice, list spisa 13-3. Na temelju navedenoga vještakinja je utvrdila da razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 21.978,90 kuna. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 5.819,51 kuna, a zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 16.159,39 kuna po glavnici. Razlika između ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje su uslijedile nakon sklapanja ugovora o kreditu je izračunata kao razlika iznosa kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita za svaku ratu kredita. Razlika u otplati glavnice i kamate kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa uplaćene rate kredita u kunama i umnoška iznosa rate u CHF i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, te umanjena za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita.

25.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući smatra da je isti dan stručno, savjesno i u skladu s pravilima struke te je na njemu utemelji svoju odluku.

26. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

27.Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor da je prilikom obračuna od pozitivnih razlika potrebno oduzeti tzv. negativne razlike kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj više uplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost. U slučaju da se prigovor tuženika promatra kao prigovor prijeboja ni tada ne bi bio osnovan jer je za isto nastupila zastara. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja jeste trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do kraja 2009. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj.

28.Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te je povukao zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu.

29.Tuženik se navedenom povlačenju ne protivi, ali traži trošak i to: trošak odgovora na tužbu od dana 02.06.2021. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 05.07.2021. godine prema Tbr.

8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak pristupa na ročište od dana 24.02.2022. godine prema Tbr. 9.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 23.06.2022. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV.

30. Budući se tuženik nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, a povlačenjem istoga za tuženika nije nastao posebni trošak tuženiku ne pripada naknada troškova postupka koju tuženik potražuje zbog povlačenja dijela tužbenog zahtjeva.

31.Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

32.Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, sud je tuženiku na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da mu na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od ukupno 10.338,15 kuna, koji troškovi se odnose na sastav tužbe (1.000,00 kuna), sastav tri obrazloženog podneska (3x1.000,00 kuna), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu (1.000,00 kuna), trošak vještačenja (3.000,00 kuna), PDV na iznos od 5.000,00 kuna(1.250,00 kuna), pristojba na tužbu i presudu (576,15+512,00 kuna).

33.Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 28.studeni 2022.

S u d a c :

Melita Novak, v.r.

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. V. G., odvjetnica, P.

2. OD K. i p., Z.