Poslovni broj: UsI-2363/22-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: S. P. iz Z., zastupana po opunomoćenici A. F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., radi poništavanja rješenja, 28. studenog 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-08/22-01/141, URBROJ: 338- 01-06-05-22-03 od 22. srpnja 2022. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 22. srpnja 2022. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 08. ožujka 2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici nije priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na hemodijalizu u Z., 13 puta u lipnju 2021. godine.

Odluke u upravnom postupku su donesene nakon danih nalaza, mišljenja i ocjenâ nadležnih liječničkih povjerenstava i na temelju pisanog očitovanja tužiteljičine izabrane liječnice primarne zdravstvene zaštite. Na temelju svega toga je utvrđeno da tužiteljica ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.

Tužiteljica se u tužbi poziva na nalaz psihijatra od 29. lipnja 2017. godine iz kojeg bi proizlazilo da boluje od klaustrofobije i da joj stoga nije indicirana vožnja sanitetom, već osobnim automobilom. Ističe da je radno sposobna i da stoga ne može koristiti sanitetski prijevoz. Navodi da joj je do veljače 2021. godine isplaćivana naknada za troškove prijevoza, a da joj se nakon toga zdravstveno stanje nije promijenilo.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela te je izvršen uvid u nepravomoćnu presudu ovog suda ….Sud nije proveo zatraženo saslušanje tužiteljice I vještačenje, ocijenivši taj dokazni prijedlog neadekvatnim kraj postojeće materijalne dokumentacije.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je 05. srpnja 2021. godine podnijela zahtjev za povrat troškova prijevoza na hemodijalizu u Z., 13 puta tokom lipnja 2021. godine.

Prvostupanjsko upravno tijelo je pribavilo pisano očitovanje tužiteljičine izabrane liječnice primarne zdravstvene zaštite Z . V. od 31. prosinca 2021. godine, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica u lipnju 2021. godine zbog brojnih komorbiditeta ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, a nije ga koristila jer je radno aktivna.

Na temelju toga je prvostupanjsko liječničko povjerenstvo 02. ožujka 2022. godine zaključilo da je tužiteljica ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza pa je prvostupanjskim rješenjem od 08. ožujka 2022. godine njezin zahtjev za naknadu troškova prijevoza odbijen.

Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je 13. svibnja 2022. godine utvrdilo da je tužiteljica ispunjavala uvjete za sanitetski prijevoz zbog prirode bolesti, mogućih komplikacija i brojnih komorbiditeta.

Tuženik je potom osporavanim rješenjem od 22. srpnja 2022. godine odbio žalbu tužiteljice, navodeći da ona po svom izboru nije koristila sanitet te da nekorištenje sanitetskog prijevoza iz praktičkih razloga ne znači da se taj prijevoz ne može koristiti. Tuženik se ujedno pozvao i na noviju sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je, dakle, tužiteljičino ispunjavanje uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza - osim na temelju mišljenja izabrane liječnice i na brojnim komorbiditetima tužiteljice - utvrdilo i zbog „prirode bolesti“ i „mogućih komplikacija“.

Međutim, „priroda bolesti“ i „moguće komplikacije“ zbog prirode bolesti ne mogu predstavljati relevantne okolnosti za utvrđivanje uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza u pogledu osoba koje koriste hemodijalizu, jer je i u pogledu tih osoba pravo na naknadu troškova prijevoza propisano samo pod uvjetom da se ne ispunjavaju uvjeti za korištenje sanitetskog prijevoza (čl. 66. st. 1. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja; NN 49/14, 51/14, 123/16, 11/15, 17/15, 129/17 i 9/21 - Pravilnik). Ujedno je u čl. 2. Pravilnika o sanitetskom prijevozu (NN 123/09 i 80/13) propisano da pravo na sanitetski prijevoz može koristiti osoba koja je nepokretna, teško pokretna ili kojoj zbog prirode bolesti nije preporučeno samostalno kretanje. Kada bi priroda bolesti zbog koje osoba koristi hemodijalizu u svakom slučaju omogućavala pravo na sanitetski prijevoz, tada u čl. 66. st. 1. Pravilnika uopće ne bi bilo izvršeno upućivanje na propis o (ne)ispunjavanju uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza.

Zbog toga je sud izvršio uvid u nepravomoćnu presudu ovog suda UsI- 1069/22 od 16. rujna 2022. godine, u kojoj je naveden bitan sadržaj saslušanja tužiteljičine izabrane liječnice primarne zaštite Z. V. (u predmetu tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova za listopad 2021. godine), kako bi se raspravilo pitanje tužiteljičinih komorbiditeta, njezine radne sposobnosti i specijalističkog psihijatrijskog nalaza o klaustrofobiji.

Svjedokinja Z. V. je u svom iskazu navela da je ona formalno izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite tužiteljici, ali s obzirom na to da je tužiteljica pacijent koji koristi hemodijalizu, u praksi kompletno vođenje brige o njezinom zdravstvenom stanju preuzima dnevna bolnica, odnosno nefrolog koji je obrađuje po svim pitanjima njezinog zdravstvenog stanja. Svjedokinji počevši od 2015. ili 2016. godine tuženik u vezi tužiteljice postavlja upite u vezi mogućnosti korištenja sanitetskog prijevoza ili vlastitog prijevoza na hemodijalizu i natrag. Svjedokinja je od početka odgovarala da tužiteljici nije primjereno korištenje niti jedne od te dvije vrste prijevoza. Naime, smatrala je da joj sanitetski prijevoz ne odgovara zbog činjenice da je riječ o zaposlenoj osobi, a vlastiti prijevoz nikako ne može koristiti. Smatrala je, i tako je odgovarala tuženiku, da bi za tužiteljicu bio najprimjereniji prijevoz s drugom osobom i to prvenstveno u povratku s hemodijalize. Na pitanje kako to da je bila izdala očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, navodi da osoba koja koristi hemodijalizu ni na koji način ne može vlastitim prijevozom vraćati se sama s hemodijalize, već joj je u tom pogledu potrebna pratnja i pomoć druge osobe. Nadalje navodi da je 2017. godine od tužiteljice dobila psihijatrijski nalaz u kojem je stajalo da nije indicirana vožnja sanitetskim vozilom. Na temelju tog nalaza je iduće tri ili četiri godine davala očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, ali da joj taj prijevoz nije indiciran na temelju nalaza psihijatra. Međutim, s obzirom na to da nakon toga od tužiteljice više nije dobivala novije psihijatrijske nalaze, više nije mogla vršiti pozivanje na psihijatrijski nalaz te je zbog toga poslije navela da tužiteljica ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, iako i dalje misli da bi joj u povratku s hemodijalize trebala pratnja druge osobe. Tužiteljici nije opravdavala izostanke s posla radi hemodijalize te joj je tužiteljica rekla da dok je na poslu ne može čekati sanitetski prijevoz. Svjedokinja iz toga zaključuje da tužiteljica hemodijalizu koristi nakon završetka radnog vremena. Na pitanje o tužiteljičinim komorbiditetima prvenstveno navodi da sve osobe koje su na hemodijalizi imaju komorbiditete. Slučaj tužiteljice je poseban jer iz njezine povijesti bolesti proizlazi da je ona kao četverogodišnje dijete imala probleme s crijevima zbog čega joj je već tada izvršeno odstranjivanje dijela crijeva i ona još od tada neprekidno koristi vrećicu, odnosno stomu. Svjedokinja pretpostavlja da su ti problemi kasnije i uzrokovali probleme s bubrezima. Osim toga, vidljivo je da je tužiteljica bolovala od hepatitisa C i hepatitisa B te da joj je odstranjena doštitna žlijezda. Tužiteljica je imala i neuspjelu transplantaciju bubrega.

Iz navedenog iskaza nedvojbeno proizlazi da tužiteljica uz probleme s bubrezima, zbog kojih koristi hemodijalizu, ima i niz teških komorbiditeta u vidu odstranjenog dijela crijeva, korištenja stome, odstranjivanja doštitne žlijezde i dijagnoze hepatitisa C i hepatitisa B. U tom pogledu tužiteljica zbog tih brojnih komorbiditeta doista ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, jer joj u smislu čl. 2. Pravilnika o sanitetskom prijevozu zbog prirode njezinih drugih bolesti nije preporučeno samostalno kretanje. To je u svom iskazu i neposredno potvrdila svjedokinja i liječnica Z. V..

Svjedokinja je ujedno potvrdila da tužiteljici korištenje saniteta ne odgovara i nije joj praktično, isključivo zbog činjenice da je zaposlena. Međutim, sud ističe i ukazuje na već ustaljenu novu upravnosudsku praksu iz koje proizlazi da praktični razlozi zbog kojih osiguranik ne koristi ili ne može koristiti sanitetski prijevoz ne utječu na ocjenu o ispunjavanju uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza, a time i na ocjenu o nemogućnosti ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza u smislu čl. 66. st. 1. Pravilnika.

Liječnica Z. V. je u pogledu nemogućnosti tužiteljičinog korištenja saniteta zbog psihijatrijskog nalaza od 29. lipnja 2017. godine navela da je na temelju tog nalaza nekoliko godina davala očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, ali da je taj prijevoz nije indiciran na temelju nalaza psihijatra. Međutim, istaknula je da nakon spomenutog nalaza od tužiteljice više nije dobivala nove psihijatrijske nalaze pa se kasnije više nije mogla pozivati na nalaz star četiri godine te je tada navela da tužiteljica ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.

Sud doista utvrđuje da tužiteljica raspolaže samo jednim psihijatrijskim nalazom od 29. lipnja 2017. godine u kojem se navodi da se boji zatvorenih i skučenih prostora, odnosno da je klaustrofobična te da zbog toga nije indicirana vožnja sanitetskim, već vlastitim vozilom.

Istovremeno u postojećoj medicinskoj dokumentaciji prije spomenutog nalaza ne postoji nikakva povijest bolesti iz koje bi se mogao izvesti zaključak o tužiteljičinim problemima s klaustrofobijom, a niti se u samom tom nalazu navode elementi na temelju kojih bi se mogao izvesti takav zaključak. Nadalje, potpuno je kontradiktorno utvrđenje o strahu tužiteljice od zatvorenih i skučenih prostora - sa zaključkom da joj je indicirana vožnja vlastitim vozilom - koje je po prirodi stvari manje i skučenije od sanitetskog vozila. Tužiteljica ne raspolaže ni nekim kasnijim psihijatrijskim nalazom u kojem bi se spominjala klaustrofobija.

Prema tome, sud mora otkloniti pozivanje tužiteljice na klaustrofobiju kao na razlog zbog kojeg ne bi mogla koristiti sanitetski prijevoz.

Na temelju svega sud zaključuje da je tužiteljica u lipnju 2021. godine na temelju očitovanja svoje izabrane liječnice Z. V. i na temelju prirode drugih bolesti i drugih zdravstvenih problema, odnosno brojnih i teških komorbiditeta, doista ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza u smislu čl. 2. Pravilnika o sanitetskom prijevozu te da zbog toga na temelju čl. 66. st. 1. Pravilnika ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza.

Sud pritom ima u vidu da je tužiteljici tehnički teško ili čak nemoguće prilagoditi korištenje sanitetskog prijevoza s obzirom na njezine radne obaveze, ali pravo na korištenje sanitetskog prijevoza ne znači da se on i mora koristiti. Osigurana osoba na temelju vlastite odluke ili zbog nekih drugih, nemedicinskih okolnosti može izbjegavati korištenje indiciranog sanitetskog prijevoza, ali to ne može dovoditi do zaključka da ne ostvaruje propisane uvjete za korištenje tog prijevoza, odnosno da može ostvarivati pravo na naknadu za korištenje druge vrste prijevoza.

U odnosu na tužiteljičin navod o tome da joj je do veljače 2021. godine isplaćivana naknada za troškove prijevoza, sud napominje da je nositelj obveznog zdravstvenog osiguranja očito u međuvremenu promijenio praksu u postupanju u ovakvim i sličnim slučajevima, a ta nova praksa je doista kao pravilna i zakonita potvrđena već u cijelom nizu odluka upravnih sudova i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u recentnim odlukama.

Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), a onda je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i tužiteljičin zahtjev za naknadu troška, jer je ona ovaj upravni spor u cijelosti izgubila.

U Zagrebu, 28. studenog 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.