- 1 -              Rev 397/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 397/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. O. iz Z., OIB … , zastupanog po punomoćniku Š. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Srbije, B., zastupane po Državnom pravobranilaštvu Republike Srbije, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-59/2021-2 od 4. veljače 2021., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2397/2018-24 od 10. siječnja 2020., u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja se rješenjem oglasio nenadležnim, ukinuo je sve provedene radnje te odbacio tužbu od 11. rujna 2018.

 

2. Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio rješenje suda prvog stupnja.

 

3. Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju, dopuštenu rješenjem ovog suda Revd 2123/2021-2 od 6. prosinca 2022. podnosi tužitelj zbog pitanja koje glasi:

 

„Da li u konkretnom slučaju (tužba neposrednog oštećenika za naknadu štete koja je počinjena od strane osobe, odnosno postrojbi za koje tuženik Republika Srbija odgovara) hrvatski sudovi mogu biti nadležni za postupanje sukladno pozitivnom pravu RH, a u svezi sa čl. 26. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a)?“.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U ovome predmetu, tužitelj zahtjev za naknadu štete temelji na činjeničnim navodima tužbe da je tijekom agresije na Republiku Hrvatsku zarobljen i lišen slobode od strane Oružanih snaga pravnog prednika tuženice Republike Srbije (Savezna Republika Jugoslavija), te da je tijekom zatočeništva najprije u Vukovaru, a potom u KPD Sremska Mitrovica u razdoblju od 18. studenog 1991. do 14. kolovoza 1992. (ukupno 271 dan) bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju, zastrašivanju, premlaćivanju, izrugivanju, stavljanju u samicu, čime su kršene odredbe Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., a uslijed čega mu je uzrokovana neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, na slobodu, dostojanstvo, čast i ugled, te imovinska šteta u vidu uništene odjeće, obuće i osobnih stvari.

 

7. Prvostupanjski se sud oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje te je odbacio tužbu od 11. rujna 2018., uz zaključak u bitnome, da u konkretnom slučaju tuženica kao strana država uživa pravo imuniteta u pogledu nadležnosti suda Republike Hrvatske, u skladu s čl. 26. st. 1. ZPP-a, pa da ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje tuženici u utuženoj stvari, sve uz primjenu odredbe čl. 16. st. 3. ZPP-a.

 

8. Sud drugog stupnja zauzima pravno shvaćanje kako slijedi:

 

„Prvostupanjski sud je pozivom na pravila međunarodnog običajnog prava pravilno zaključio da strana država uživa imunitet od nadležnosti suda u drugoj državi u pogledu postupanja u kojima se javlja kao nositelj javne ovlasti, te da shodno tome i u konkretnom slučaju tuženica kao strana država u skladu s odredbom čl. 26. st.1. ZPP uživa pravo imuniteta u pogledu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, pa stoga tužitelj neosnovano osporava pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o nepostojanju nadležnosti hrvatskog suda za suđenje u ovom postupku protiv strane države.

Naime, postupanje pravnog prednika tuženice Republike Srbije (Savezne Republike Jugoslavije) i njegov odnos spram ratnih zarobljenika lišenih slobode i zatočenih na njezinu teritoriju u Sremskoj Mitrovici doista ima značaj postupanja države u obavljanju javne vlasti, odnosno kao nositelja suverenosti, pa slijedom toga i u skladu sa odredbom čl. 26. st.1. ZPP-a tuženica kao strana država uživa u ovom postupku pravo imuniteta glede nadležnosti hrvatskog suda.

Posljedično sa time, nisu od odlučnog značaja žalbeni navodi tužitelja kojima postojanje nenadležnosti hrvatskog suda nalazi u tome što su štetne radnje (zarobljavanje i lišenje slobode) djelom počinjene i na području Republike Hrvatske, te što on štetne posljedice trpi i na području Republike Hrvatske, pa su neosnovane i tvrdnje kako je pobijano rješenje u suprotnosti s odlukom Međunarodnog suda pravde od 3. veljače 2015. prema kojoj žrtve agresije na Republiku Hrvatsku imaju pravo na naknadu štete. Navedeno iz razloga, što se pobijanim rješenjem ne isključuje pravo tužitelja da pred za to nadležnim sudom od odgovorne osobe zahtjeva naknadu uzrokovane štete, pa stoga nije povrijeđeno niti njegovo pravo na reparaciju štete kako to navodi u svojoj žalbi.

Naime, pružanje imuniteta stranoj državi u građanskom postupku s legitimnim ciljem poštivanja međunarodnog prava radi promicanja, poštovanja i održavanja dobrih odnosa između država kroz poštivanje suvereniteta druge države i u praksi Europskog suda za ljudska prava nema značaj neopravdanog ograničenja pristupa sudu (slučaj McElhinney protiv Irske, slučaj Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ...).

Stoga, u situaciji kada nije sporno da između Republike Hrvatske i Republike Srbije nema uzajamnosti, odnosno da ni za suđenje Republici Hrvatskoj ne postoji nadležnost suda u Republici Srbiji, a tuženica nije dala pristanak na nadležnost suda Republike Hrvatske, već se tome protivila pozivajući se u odgovoru na tužbu na jurisdikcijski imunitet, prvostupanjski je sud povodom prigovora tuženice pravilno i u skladu s odredbom čl. 26. st.1. ZPP-a zaključio kako u konkretnom slučaju ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, te je uz pravilnu primjenu odredbe čl.16. st.3. ZPP-a donio pobijano rješenje.

Slijedom iznijetog, temeljem odredbe čl. 380. toč.2. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.“.

 

9. Prema čl. 26. st. 1. ZPP-a u pogledu nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta u Republici Hrvatskoj i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama važe pravila međunarodnoga prava.

 

10. Osnovni argument revidenta je pozivanje na postojanje običajnog prava prema kojem država ne uživa imunitet od sudbenosti u drugoj državi slijedom čega bi mogla biti tužena pred državnim sudom u drugoj državi jest postupak koji se pred sudom Sjedinjenih američkih država vodio protiv Islamske države Iran po tužbi američkog novinara koji je bio izložen nečovječnom postupanju vlasti Irana dok je bio u zatočeništvu.

 

11. Prije svega valja naglasiti da po ocjeni ovog suda jedan postupak pred sudom koji ne primjenjuje kontinentalno pravo ne može biti dovoljan argument da bi se utvrdilo da postoje i druga pravila običajnog prava po kojima država uživa imunitet pred sudom druge države.

 

12. U presudi Međunarodnog suda od 3. veljače 2012. po tužbi SR Njemačke protiv Republike Italije uz umješača Grčke na strani tuženice, a koji postupak se vodio jer su državni sudovi Republike Italije prihvaćali nadležnost u tužbama talijanskih državljana protiv SR Njemačke zbog zloćina počinjenih tijekom II Svjetskog rata Međunarodni sud je presudio da je je Republika Italija prekršila obvezu poštivanja imuniteta kojeg SR Njemačka uživa slijedom međunarodnog prava koje ne dopušta da se protiv SR Njemačke vode sporovi radi naknade štete utemeljeni na kršenju međunarodnog humanitarnog prava koje je su počinile vlasti nacističke Njemačke u vremenu između 1943. i 1945. godine. (: https://www.icj-cij.org/sites/default/files/case-related/143/143-20120203-JUD-01-00-EN.pdf).

 

13. U predmetu Europskog suda za Ljudska prava Al-Adsani protiv Ujedinjenog kraljevstva no. 35763/97https://hudoc.echr.coe.int/fre?i=001-59885) u kojem je dana 29. kolovoza 1992. podnositelj zahtjeva pokrenuo je građanski postupak u Engleskoj za naknadu štete protiv šeika i države K. u odnosu na povredu njegovog fizičkog i mentalnog zdravlja uzrokovanu mučenjem u K. u svibnju 1991. i prijetnjama njegovom životu i dobrobiti upućenim nakon njegov povrataka u Ujedinjeno Kraljevstvo 17. svibnja 1991.

 

13.1. Sudovi u Velikoj Britaniji su odbili tužitelja primjenom pravila o imunitetu strane države od sudbenosti.

 

13.2. ESLJP u tom predmetu nalazi da tužitelju nije povrijeđeno konvencijsko pravo iz čl. 3. i 6. Europske konvencije o ljudskim pravima te navodi:

 

„, iako primjećuje postojanje potrebe da se sve više priznaje važnost zabrane mučenja, ne smatra utvrđenim da u međunarodnom pravu još uvijek postoji prihvaćanje tvrdnje da države nemaju pravo na imunitet u odnosu na građanske zahtjeve za naknadu štete zbog navodno mučenje počinjeno izvan države suda (para. 66.)“.

 

14. Ovaj sud upućuje na Europsku konvenciju o državnom imunitetu iz 1972. („Baselska konvencija“), instrument Vijeća Europe, koji je stupio na snagu 11. lipnja 1976. nakon što su ga ratificirale tri države. Do sada ju je ratificiralo osam država (Austrija, Belgija, Cipar, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo), a potpisala ju je još jedna država (Portugal), pa prema tome niti Republika Hrvatska niti Republika Srbija nisu niti potpisnice niti su tu konvenciju ratificirale.

 

14.1. Članak 11. Konvencije propisuje:

 

„Država ugovornica ne može se pozivati na imunitet od nadležnosti suda druge države ugovornice u postupcima koji se odnose na obeštećenje za ozljede osobe ili štetu na materijalnoj imovini, ako su se činjenice koje su uzrokovale ozljedu ili štetu dogodile na teritoriju države foruma, te ako je počinitelj ozljede ili štete bio prisutan na tom području u vrijeme kada su se te činjenice dogodile.”

Članak 15. Baselske konvencije propisuje da država ugovornica ima pravo na imunitet ako postupak ne potpada pod navedene iznimke.

 

15. Prema tome u ovom postupku ne može se primijeniti rečena konvencija.

 

16. Prema čl. 12. Konvencije o imunitetima od sudbenosti Ujedinjenih naroda osim ako nije drugačije ugovoreno država se ne može pozvati na imunitet od jurisdikcije pred sudom druge države koje je inače nadležno u postupku koji se odnosi na novčane naknada za smrt ili ozljedu osobe, ili štetu ili gubitak materijalne imovine imovine, uzrokovane djelom ili propustom koji se navodno može pripisati državi, ako se radnja ili propust dogodio u cijelosti ili djelomično na teritoriju te druge države i ako je počinitelj radnje ili propusta bio prisutan na tom području u vrijeme radnja ili propust.

 

16.1. Ova Konvencija donesena je 2. prosinca 2004. (https://treaties.un.org/pages/ViewDetails.aspx?src=TREATY&mtdsg_no=III-13 & chapter=3&clang=_en= i do sada nisu je potpisale niti Republika Hrvatska niti Republika Srbija pa tako ne obvezuje niti jednu od dviju država, a ratificirana je od strane 23 države članice UN-a.

 

17. Pravna doktrina glede pitanja apsolutnog  imuniteta države pred sudom druge države primjerice smatra „Prema apsolutnoj doktrini imuniteta zabranjeni su svi postupci protiv strane države, tako da općenito sud nije imao potrebu baviti se zasebnim pitanjem ima li predmet tužbe dovoljnu jurisdikcijsku vezu s nacionalnim sudom.“ (Hazel Fox, The Law of State immunity, 2. izd, Oxford University Press, str. 81.).

 

18. Imajući sve prednje navedeno prema ocjeni ovog suda makar se akti vojske Republike Srbije i postrojbi pod njenom kontrolom imaju smatrati aktima države, ne postoji općeprihvaćeno običajno međunarodno pravo koje bi u ovom trenutku dopuštalo da se za akte države-tuženice može tražiti naknada štete izvan sudbenosti te države, konkretno pred državnim sudom Republike Hrvatske sukladno pravilu iz čl. 26. ZPP-a kako to pravilno ocjenjuju i sudovi nižeg stupnja.

 

19. Osim toga nije niti osnovana tvrdnja o nemogućnosti hrvatskih državljana kao žrtava ratnih zločina i povreda humanitarnog prava za koje su odgovorne vojne i paravojne postrojbe pod kontrolom tuženice za djela počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske za vrijeme dok Republika Hrvatska nije imala kontrolu svojih vlasti na okupiranom teritoriju zasnovati sudsku nadležnost državnog suda Republike Srbije, a zbog čega bi trebalo da tužitelj ostvari pravo na pristup sudu pred sudom Republike Hrvatske jer iz presude Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije Rev-9095/22 od 28. rujna. 2022. (https://www.vrh.sud.rs/sr/solr-search-page/results?redirected=213 &court_type=vks&matter=19&registrant=27&subject_number=9095%2F2022&date_from%5Bdate%5D=&date_to%5Bdate%5D=&keywords=&phrase=&sorting=by_date_down&results=10&level=0), presuda Apelacionog suda broj Gž-4208/20 od 8. srpnja 2021. i Gž-8133/19 od 18. ožujka 2021. slijedi suprotno.

 

19.1. Pri tome za ocjenu pravilnosti odluke sudova nižeg stupnja nije odlučno jesu li tužitelji ostvarili pravnu zaštitu kao što bi je ostvarili u Republici Hrvatskoj kada bi postojala jurisdikcija domaćeg suda, kada su sudovi tuženice prihvatili odlučivati po tužbenim zahtjevima državljana Republike Hrvatske.

 

20. S obzirom na izloženo valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. ožujka 2024.

 

                                                        Predsjednik vijeća:

                                                                                                                mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.