REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: REF 3 : P-746/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja I. P., OIB:… iz B., P. 52 i II-tužiteljice R. P., OIB:… iz B., M. K. 181, oboje zastupanih po punomoćnici M. P. S., odvjetnici u K., J.J.S. 28, protiv tuženika O. banke d.d. OIB:…, S., D. rata 6, zastupane po punomoćniku R. Ž., odvjetniku u Z., S. cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. listopada 2022. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 28. studenog 2022.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj …, od dana 01. rujna 2005. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja I. P. iz B., P. 52, OIB:…, kao korisnika kredita i tužiteljice R. P. iz B., M. K. 181, OIB: …, kao sudužnika, te H. S. banke d.d. S., sada po pravnom slijedniku O. banka d.d. S., D. rata 6,OIB: …, u dijelu u koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena isplata i povrat kredita po valutnoj klauzuli CHF valute.

II. Nalaže se tuženiku da solidarno isplati tužiteljima na ime preplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli iznos 52.624,13 kn/6.984,42 Eura[1] zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine, do 30. lipnja 2011. godine, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine, do 31. siječnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi;

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 12.03.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.04.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.05.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 11.06.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.07.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.08.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.09.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.10.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 12.11.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.12.2007. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.01.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 11.02.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.03.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.04.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 12.05.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.06.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.07.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 11.08.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.09.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.10.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.11.2008. godine,

-na iznos od 47,76 kn tekućom od 10.12.2008. godine,

-na iznos od 88,83 kn tekućom od 12.01.2009. godine,

-na iznos od 142,39 kn tekućom od 10.02.2009. godine,

-na iznos od 120,29 kn tekućom od 10.03.2009. godine,

-na iznos od 131,15 kn tekućom od 10.04.2009. godine,

-na iznos od 109,04 kn tekućom od 11.05.2009. godine,

-na iznos od 99,73 kn tekućom od 10.06.2009. godine,

-na iznos od 107,14 kn tekućom od 10.07.2009. godine,

-na iznos od 102,67 kn tekućom od 10.08.2009. godine,

-na iznos od 89,91 kn tekućom od 10.09.2009. godine,

-na iznos od 96,07 kn tekućom od 12.10.2009. godine,

-na iznos od 97,51 kn tekućom od 10.11.2009. godine,

-na iznos od 119,69 kn tekućom od 10.12.2009. godine,

-na iznos od 176,07 kn tekućom od 11.01.2010. godine,

-na iznos od 195,38 kn tekućom od 10.02.2010. godine,

-na iznos od 206,53 kn tekućom od 10.03.2010. godine,

-na iznos od 220,84 kn tekućom od 12.04.2010. godine,

-na iznos od 220,84 kn tekućom od 10.05.2010. godine,

-na iznos od 248,76 kn tekućom od 10.06.2010. godine,

-na iznos od 267,35 kn tekućom od 12.07.2010. godine,

-na iznos od 324,46 kn tekućom od 10.08.2010. godine,

-na iznos od 319,04 kn tekućom od 10.09.2010. godine,

-na iznos od 300,38 kn tekućom od 11.10.2010. godine,

-na iznos od 302,98 kn tekućom od 10.11.2010. godine,

-na iznos od 393,40 kn tekućom od 10.12.2010. godine,

-na iznos od 371,45 kn tekućom od 10.01.2011. godine,

-na iznos od 329,03 kn tekućom od 10.02.2011. godine,

-na iznos od 364,82 kn tekućom od 10.03.2011. godine,

-na iznos od 346,51 kn tekućom od 11.04.2011. godine,

-na iznos od 383,12 kn tekućom od 10.05.2011. godine,

-na iznos od 458,19 kn tekućom od 10.06.2011. godine,

-na iznos od 526,62 kn tekućom od 11.07.2011. godine,

-na iznos od 730,57 kn tekućom od 10.08.2011. godine,

-na iznos od 460,09 kn tekućom od 12.09.2011. godine,

-na iznos od 439,32 kn tekućom od 10.10.2011. godine,

-na iznos od 456,65 kn tekućom od 10.11.2011. godine,

-na iznos od 497,00 kn tekućom od 12.12.2011. godine,

-na iznos od 496,98 kn tekućom od 10.01.2012. godine,

-na iznos od 485,21 kn tekućom od 10.02.2012. godine,

-na iznos od 480,74 kn tekućom od 12.03.2012. godine,

-na iznos od 481,81 kn tekućom od 10.04.2012. godine,

-na iznos od 480,93 kn tekućom od 10.05.2012. godine,

-na iznos od 481,13 kn tekućom od 11.06.2012. godine,

-na iznos od 481,13 kn tekućom od 10.07.2012. godine,

-na iznos od 481,13 kn tekućom od 10.08.2012. godine,

-na iznos od 481,13 kn tekućom od 10.09.2012. godine,

-na iznos od 483,65 kn tekućom od 10.10.2012. godine,

-na iznos od 487,00 kn tekućom od 12.11.2012. godine,

-na iznos od 480,64 kn tekućom od 10.12.2012. godine,

-na iznos od 464,37 kn tekućom od 10.01.2013. godine,

-na iznos od 463,95 kn tekućom od 11.02.2013. godine,

-na iznos od 473,12 kn tekućom od 11.03.2013. godine,

-na iznos od 467,95 kn tekućom od 10.04.2013. godine,

-na iznos od 421,28 kn tekućom od 10.05.2013. godine,

-na iznos od 417,34 kn tekućom od 10.06.2013. godine,

-na iznos od 439,43 kn tekućom od 10.07.2013. godine,

-na iznos od 455,92 kn tekućom od 12.08.2013. godine,

-na iznos od 468,05 kn tekućom od 10.09.2013. godine,

-na iznos od 461,59 kn tekućom od 10.10.2013. godine,

-na iznos od 471,05 kn tekućom od 10.11.2013. godine,

-na iznos od 480,03 kn tekućom od 10.12.2013. godine,

-na iznos od 430,84 kn tekućom od 10.01.2014. godine,

-na iznos od 378,99 kn tekućom od 10.02.2014. godine,

-na iznos od 378,49 kn tekućom od 10.03.2014. godine,

-na iznos od 370,62 kn tekućom od 10.04.2014. godine,

-na iznos od 364,88 kn tekućom od 12.05.2014. godine,

-na iznos od 368,99 kn tekućom od 10.06.2011. godine,

-na iznos od 380,67 kn tekućom od 10.07.2014. godine,

-na iznos od 385,55 kn tekućom od 11.08.2014. godine,

-na iznos od 389,53 kn tekućom od 10.09.2014. godine,

-na iznos od 395,61 kn tekućom od 10.10.2014. godine,

-na iznos od 399,93 kn tekućom od 10.11.2014. godine,

-na iznos od 398,32 kn tekućom od 10.12.2014. godine,

-na iznos od 348,92 kn tekućom od 12.01.2015. godine,

-na iznos od 380,52 kn tekućom od 10.02.2015. godine,

-na iznos od 380,23 kn tekućom od 10.03.2015. godine,

-na iznos od 379,96 kn tekućom od 10.04.2015. godine,

-na iznos od 379,89 kn tekućom od 11.05.2015. godine,

-na iznos od 378,85 kn tekućom od 10.06.2015. godine,

-na iznos od 379,97 kn tekućom od 10.07.2015. godine,

-na iznos od 380,03 kn tekućom od 10.08.2015. godine,

-na iznos od 380,08 kn tekućom od 10.09.2015. godine,

-na iznos od 380,01 kn tekućom od 12.10.2015. godine,

-na iznos od 379,96 kn tekućom od 10.11.2015. godine,

-na iznos od 379,93 kn tekućom od 10.12.2015. godine,

-na iznos od 380,02 kn tekućom od 11.01.2016. godine,

-na iznos od 380,01 kn tekućom od 10.02.2016. godine,

-na iznos od 380,08 kn tekućom od 10.03.2016. godine,

-na iznos od 379,93 kn tekućom od 11.04.2016. godine,

-na iznos od 380,06 kn tekućom od 10.05.2016. godine,

-na iznos od 380,03 kn tekućom od 10.06.2016. godine,

-na iznos od 382,56 kn tekućom od 11.07.2016. godine,

-na iznos od 523,44 kn tekućom od 10.08.2016. godine,

-na iznos od 528,58 kn tekućom od 12.09.2016. godine,

-na iznos od 550,41 kn tekućom od 10.10.2016. godine,

-na iznos od 560,27 kn tekućom od 10.11.2016. godine,

-na iznos od 562,54 kn tekućom od 12.12.2016. godine,

-na iznos od 552,83 kn tekućom od 10.01.2017. godine,

-na iznos od 542,52 kn tekućom od 10.02.2017. godine,

-na iznos od 538,92 kn tekućom od 10.03.2017. godine,

-na iznos od 545,95 kn tekućom od 10.04.2017. godine,

-na iznos od 508,44 kn tekućom od 10.05.2017. godine,

-na iznos od 509,07 kn tekućom od 12.06.2017. godine,

-na iznos od 489,74 kn tekućom od 10.07.2017. godine,

-na iznos od 442,51 kn tekućom od 10.08.2017. godine,

-na iznos od 432,92 kn tekućom od 11.09.2017. godine,

-na iznos od 435,45 kn tekućom od 10.10.2017. godine,

-na iznos od 444,79 kn tekućom od 10.11.2017. godine,

-na iznos od 427,30 kn tekućom od 11.12.2017. godine,

-na iznos od 425,08 kn tekućom od 10.01.2018. godine,

-na iznos od 403,56 kn tekućom od 12.02.2018. godine,

-na iznos od 403,56 kn tekućom od 12.03.2018. godine,

-na iznos od 418,53 kn tekućom od 10.04.2018. godine,

-na iznos od 419,13 kn tekućom od 10.05.2018. godine,

-na iznos od 416,33 kn tekućom od 11.06.2018. godine,

-na iznos od 414,56 kn tekućom od 10.07.2018. godine,

-na iznos od 3.977,93 kn tekućom od 06.08.2018. godine,

-na iznos od 273,02 kn tekućom od 10.08.2018. godine,

-na iznos od 297,10 kn tekućom od 10.09.2018. godine,

-na iznos od 278,11 kn tekućom od 10.10.2018. godine,

-na iznos od 285,06 kn tekućom od 12.11.2018. godine,

-na iznos od 285,16 kn tekućom od 10.12.2018. godine,

-na iznos od 288,58 kn tekućom od 10.01.2019. godine,

-na iznos od 281,30 kn tekućom od 11.02.2019. godine,

-na iznos od 299,04 kn tekućom od 11.03.2019. godine,

-na iznos od 291,41 kn tekućom od 10.04.2019. godine,

-na iznos od 280,99 kn tekućom od 10.05.2019. godine,

-na iznos od 276,24 kn tekućom od 10.06.2019. godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan tužiteljima solidarno platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.877,00 kn/1.576,35 Eura[1] , zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 28. studenog 2022. godine, pa sve do isplate, sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 11.877,00 kn, do zatraženog iznosa od 13.752,48 kn, odnosno u vezi isplate iznosa od 1.875,48 kn, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 28. studenog 2022. godine, pa se do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podneskom od 07. lipnja 2019. godine, podnijeli tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu i radi isplate, time da su kao predmet spora naznačili u tužbi posredstvom odvjetnice uz isplatu i stjecanje bez osnove i naknadu štete.

2. U tužbi ističu da su I. P., kao korisnik kredita, i R. P., kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva broj … od 01. kolovoza 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa prednikom tužene, H. S. bankom d.d. S., odnosno da je banka odobrila I-tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 28.000,00 isplaćen po prodajnom tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, time da se sve obveze iz kredita trebalo izvršavati u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka izračunato korištenjem prodajnog tečaja banke na dan plaćanja. Istakli su da je kredit odobren za adaptaciju kuće, da je rok otplate ugovoren u jednakim mjesečnim razmacima od 180 anuiteta i to 179 anuiteta u visini od 220.57 CHF, a posljednji u visini od 220,57 eura, pri čemu je prvi anuitet dospijevao 10. listopada 2005. godine, a posljednji dana 10. rujna 2020. godine.

3. Tužitelji tvrde kako predmetni kredit otplaćuju u mjesečnim anuitetima, te da je početni anuitet iznosio 222,45 CHF po prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospjelosti, odnosno na dan plaćanja.

4. Budući je ugovorena nepoštena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula, tužiteljima su anuiteti rasli za što smatraju da nije osnovano na zakonu i moralu, pri čemu je banka samovoljno povisivala kamatnu stopu o čemu je samo obavijestila korisnika kredita. Tvrde kako nisu potpisali ugovor o ponuđenoj konverziji jer se nisu slagali sa obračunom tako da kredit i nadalje otplaćuju u vrijeme podnošenja tužbe u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka izračunatog korištenjem prodajnog tečaja banke koji vrijedi na dan plaćanja.

5. Tužitelji podnose predmetnu tužbu iz razloga što smatraju da su navedenim Ugovorom povrijeđena njihova prava, kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prije svega odredbu kojom je banci omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Zbog toga smatraju da cjelokupno ponašanje tuženika (misleći očito na pravnog prednika tuženika – opaska suca), prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja "zavaravajuću poslovnu praksu". U tom kontekstu su napomenuli da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u predmetnoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu:TSZ) br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač, protiv osam banaka koje posluju u R. H., između ostalih i tužene banke.

6. Tužitelji su se pozvali na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, kao na zakon koji se primjenjuje na sporni pravni odnos stranaka, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno na čl. 81. do 87. toga Zakona, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

7. Tužitelji tvrde da su odredbe čl. 2., 5. i 10. Ugovora nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskih francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik (misleći očito na pravnog prednika tuženika – opaska suca) propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je Banka (zbog kontinuiranog neopravdanog poistovjećivanja tuženika sa prednikom tuženika, S. bankom d.d. S. od strane tužitelja posredstvom njihove punomoćnice u tužbi u više navrata u nekim istim rečenicama, ali i inače u različitim rečenicama, sud će koristiti termin "Banka" prilikom iznošenja činjeničnih navoda tužitelja – opaska suca) valutnu klauzulu ugovorila i koristila protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

8. Nadalje, nakon što su tužitelji posredstvom svoje odvjetnice, našli shodnim u svojoj predmetnoj tužbi na trećoj stranici teoretizirati što je to zapravo valutna klauzula, tužitelji su istakli i neke druge nebitne činjenice tipa da banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro.

9. Tužitelji su također istakli kako tužitelj (misleći valjda kada ističu jednog tužitelja na I. P., kao korisnika kredita) u trenutku sklapanja Ugovora, zbog propusta Banke da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku (iako u tužbi nije navedeno koju odluku, valjda o tome treba li ili ne sklopiti ugovor o kreditu u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom koji mu je bio ponuđen – opaska suca).

10. Osim, što su smatrali nepoštenom ugovornu odredbu kojom je Banci omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelji su istakli kako i primjenu valutne klauzule u švicarskom franku smatraju svakako nepoštenom i nedopuštenom jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio upozoren, a što mu je direktno uzrokovalo štetu.

11. Shodno tome, navode tužitelji u tužbi da je "tužitelj" (misleći valjda na korisnika kredita – opaska suca) bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos (iako se nije radilo u konkretnom slučaju ni o kakvom zajmu – opaska suca) uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF Banka je stekla bez osnove iznos koji će "tužitelj" točno i određeno naznačiti nakon što tuženik dostavi u spis cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sukladno čl. 186.b. ZPP.

12. Tužitelji tvrde kako je Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije treba uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelji nisu imali nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Tužitelji su nadalje u tužbi u bitnome citirali sadržaj dijelova pojedinih odredaba Ugovora i to čl. 2., čl. 5., čl. 10. i čl. 11., pozvavši se na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (u daljnjem tekstu:ZZP/03) u dijelu u kojem je navedeno da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, tužitelji su se u kontekstu nepoštenosti pojedinih odredaba Ugovora, pozvali na čl. 82. ZZP/03, istaknuvši da je nepoštena ugovorna odredba, ništetna.

13. Također, pozivajući se na čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO), tužitelji su istakli da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Tužitelji smatraju kako u konkretnom slučaju u Ugovoru navedena visina kamatne stope nije bila određena, niti odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke Banke, istaknuvši ujedno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju povećana nekoliko puta, što je u konačnici rezultiralo značajnim porastom rata kredita.

14. Tužitelji su se pozvali i na presudu Visokog trgovačkog suda (u daljnjem tekstu:VTS) br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je u točci II. potvrđena presuda TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalog, i H.-A.-A. bank d.d. u razdoblju od 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je po navodu tužitelja, potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu:VSRH) br. Rev-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, a VSRH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovakvim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

15. Tužitelji su u tužbi istakli i da je presudom VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u točci I. potvrđena presuda TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženika i V. tužena H.-A.-A. bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditima nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05,41/08 i 125/11 - u daljnjem tekstu:ZOO).

16. S obzirom da su navedenim pravomoćnim presudama VTS, utvrđene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine, kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, koji su sklapani u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, tuženik je po mišljenju tužitelja dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora u smislu čl. 323.ZOO., a u vezi čl. 1111. i čl. 1115., te čl. 1046. ZOO. Tužitelji su se u tom kontekstu pozvali i na čl. 502.c. ZPP, kojeg su citirali u točci VIII. historijata tužbe, kao i na čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07,125/07 i 79/09), koji slično navodi kao čl. 502.c. ZPP., ali i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14,110/15).

17. Tužitelji smatraju kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u navedenim presudama VTS povodom kolektivnih tužbi, anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se mora uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita, pomnožen s brojem plaćenih anuiteta + ostatak glavnice plaćen po istom tečaju upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata (tužiteljica posredstvom odvjetnice pogrešno koristi termim "pretplata" – opaska suca) i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznom kamatom.

18. Nadalje, tužitelji su posredstvom odvjetnice u točci X. historijata tužbe, po uvjerenju ovoga suda sasvim nepotrebno, istakli i da je VSRH donio odluku povodom izvanredne revizije br. Rev-2868/2018, a kojom odlukom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, konvertirali u euro, imaju pravo na tužbe, te naveli što je sve utvrđeno tom odlukom, a koje navođenje je u konkretnom slučaju bilo sasvim nebitno i suvišno jer tužitelj u konkretnom slučaju u svojstvu korisnika kredita nije s Bankom, konvertirao svoj Ugovor u euro valutu.

19. Kako tuženik nije dostavio tužiteljima na njihov zahtjev traženu dokumentaciju, prema podnesku tužiteljice od 23. svibnja 2019. godine (list 19 spisa), tužitelji su podnijeli stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b. ZPP, predloživši da sud tuženiku naloži da dostavi u spis potrebnu dokumentaciju koju nije dobrovoljno želio dostaviti tužiteljici, predloživši i da se pribavi pregled kamatnih stopa vezanih uz Ugovor u razdoblju otplate kredita, pa sve do podnošenja tužbe, kao i knjigovodstvenu karticu s pregledom svih uplata po predmetnom kreditu. Osim toga, tužitelji su predložili da se potom izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u svrhu utvrđenja visine novčanih iznosa koji je tuženik, odnosno njegov prednik stekao temeljem stjecanja bez pravne osnove, da bi tužitelji mogli istaknuti određeni novčani zahtjev, a ujedno su prethodno istakli deklaratorni zahtjev kojim predlažu da se pojedini dijelovi čl. 2., 5., 10. i 11. Ugovora, koje dijelove su citirali u tužbenom zahtjevu i koji se odnose na ništetnu promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, utvrde ništetnim.

20. Nakon što su se tužitelji u podnesku od 27. rujna 2019. godine, kojeg su predali u spis na održanom pripremnom ročištu dana 30. rujna 2019. godine, očitovali u vezi tuženikovog odgovora na tužbu (kojim su se usprotivili predloženom prekidu ove parnice zbog sadržaja odluke VSRH br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, te su se usprotivili i istaknutom prigovoru tuženika u vezi zastare potraživanja, obzirom na sadržaj odluke VSRH br. Rev-2245/2017, kao i neosnovanom mišljenju tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na predmetni slučaj), te su ujedno istakli da sporni kredit, sukladno Ugovoru nije bio konvertiran i da je nadalje u otplati s time da prema otplatnom planu zadnja rata dospijeva 10. rujna 2020. godine – ponovo predloživši da se vještačenje provede radi utvrđenja preplate (odvjetnica tužitelja opet pogrešno koristi termin "pretplate" – opaska suca) sve do podnošenja tužbe, nakon izvedenog dokaza vještačenjem u ovoj parnici, tužitelji su po očitovanju vještaka u dva navrata, na raznovrsne prigovore odvjetnice tužitelja, podneskom od 07. listopada 2022. godine, konkretizirali svoju stupnjevitu tužbu isticanjem konačnog i određenog novčanog zahtjeva. Naime, tužitelji su svoje potraživanje uskladili sa matematičkim izračunom stalnog sudskog vještaka I. Š., potražujući isplatu ukupnog iznosa od 52.624,13 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže istaknuto u tom podnesku. Osim toga, tužitelji su istim podneskom djelomično povukli tužbu u vezi deklaratornog zahtjeva, time da je tužba bila preinačena promjenom istovjetnosti navedenog deklaratornog zahtjeva jer su tužitelji sada, svojim konačnim deklaratornim zahtjevom predložili da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora isključivo u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena isplata i povrat kredita po valutnoj klauzuli CHF valute.

21. U pisanom odgovoru na tužbu (list 27-39), tuženik je istakao da je tužba u cijelosti neosnovana (misleći očito na tužbeni zahtjev jer tužba i ne može biti osnovana ili neosnovana, za razliku od tužbenog zahtjeva - opaska suca), predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

22. Naime, tuženik je prije svega priznao da su oba tužitelja sklopili sa Bankom, navedeni Ugovor, međutim tuženik smatra kako je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik se usprotivio tvrdnjama tužitelja iz kojih proizlazi da su pojedine odredbe Ugovora u suprotnosti sa određenim odredbama zakona kojim je uređena zaštita potrošača.

23. Osim što je tuženik u odgovoru na tužbu podnio procesni prigovor u smislu podnošenja revizije protiv presude VTS br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, donesena u tzv. kolektivnom sporu (Parnica Potrošač), te je zbog toga predložen prekid ove parnice do okončanja tog revizijskog postupka (što nije bilo potrebno jer je VSRH presudom br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, odbio kao neosnovanu reviziju tuženika - opaska suca), tuženik je istakao prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja. Obrazložio ga je navođenjem da je tužitelj pokrenuo predmetni parnični postupak tek 07. lipnja 2019. godine, pa ovisno o pravnoj kvalifikaciji novčanog potraživanja tužitelja (neovisno o tome, radi li se o naknadi štete, povratu mjesečnih anuiteta, stjecanju bez osnove, premda tužitelj u tužbi nije specificirao tužbeni zahtjev) tuženik smatra da je protekao zastarni rok od 3 ili 5 godina, računajući od dospjelosti pojedinih davanja. U tom kontekstu se tuženik pozvao i na odluku VSRH Rev x 183/2011 u vezi stjecanja bez osnove.

24. Pored toga, tuženik je istakao i da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretni predmet, što je detaljnije obrazložio u točci 3.1., odgovora na tužbu, pri čemu je uporište bilo u činjenici da se kolektivnom zaštitom osigurava samo preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se tek u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik smatra kako bi u svakom pojedinačnom sporu bilo potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS, posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. godine, a tuženik se pozvao i na presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-311/2018 od 09. siječnja 2018. godine, pri čemu je uputio da je u ovome postupku tek potrebno ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

25. Slijedeći prigovor tuženika se odnosio na istaknutu činjenicu da je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, slijedom čega po tuženiku takva odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak ne može biti predmetom ocjene poštenosti, pa tužitelj kao potrošač tek mora dokazati da u ugovornom odnosu njega i banke postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/03,79/07,125/07 - u daljnjem tekstu: ZZP/03). Tuženik smatra kako je neosnovano da sada tužitelj nakon što je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, te je tuženik istakao kako odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Vezano za sadržaj navedene revizijske odluke VSRH br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. godine, tuženik ističe da bi od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, trebalo biti utvrđenje činjenice je li tuženik "....kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti i uz primjenu valutne klauzule?" U tom kontekstu, tuženik tvrdi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

26. Novi prigovor tuženik je iznio zbog činjenice da promjenjivost kamatne stope nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici Potrošač, pa smatra da je u tom kontekstu tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS donesene u parnici Potrošač, te tvrdi da je u kolektivnom sporu bila ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, To znači po tuženiku, čak i kad bi utvrđenja iz presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope, niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tuženi tvrdi kako tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozvati na pravna utvrđenja iz presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, već je mišljenja da je tužitelj dužan dokazati kako u ugovornom odnosu njega i banke postoje sve pretpostavke ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, odnosno potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti:

- da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

- da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice – tuženik je posredstvom odvjetnika očito zaboravio da u ovoj parnici postoji i tužitelj - opaska suca). Tuženik smatra kako niti jedna od navedenih triju pretpostavki nije ispunjena, pa po mišljenju tuženika, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti čl. 210.st.3. ZOO. U ovom kontekstu, tuženik je iznio i činjenicu kako je materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a to se odnosi i na Zakon o zaštiti potrošača i na Zakon o potrošačkom kreditiranju, pa po pravnom stajalištu tuženika, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u R. H.. Osim toga, tuženik tvrdi da Ugovorom nije niti ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Zaključno u vezi ugovorene kamate, tuženik je istakao kako je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, pa po mišljenju tuženika njezinu nedopuštenost, odnosno ništetnost nije niti moguće utvrđivati.

27. Uz sve ono navedeno, naravno u bitno skraćenom dijelu nego li je to istaknuto u odgovoru na tužbu, zbog čega je tuženik osporio tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik je istakao i da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje stajalište je obrazložio na stranicama 10-13 pisanog odgovora na tužbu.

28. Zaključno je tuženik prigovorio i anticipiranoj metodi kojom tužitelj traži da se utvrdi visina tužbenog zahtjeva, no kako po mišljenju tuženika, tužitelji nisu dokazali niti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da se o visini i ne može raspravljati.

29. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 12-18), dopis tužiteljice R. P. upućen tuženiku prije podnošenja tužbe od 23.05.2019.g. (list 19), rješenje Agencije … od 22.05.2019.g. (list 20-27), dio revizije S. banke d.d. S. podnesene protiv presude VTS br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. (list 40), otplatni plan po Ugovoru, obavijest o promjeni kamatne stope od 13.02.2007.g., 16.01.2009.g., 15.12.2009.g., 07.01.2011.g., 20.12.2013.g., promet po računu tužitelja I. P. (list 46-82), podatak Banke o svim uplatama izvršenim temeljem Ugovora, otplatni plan temeljem Ugovora (list 92-102), financijskim vještačenjem po vještaku I. Š. (list 104), uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještakinje I. Š. od 14.10.2020.g., sa prilozima u vidu Tabela (list 109-139), dopunu pisanog nalaza vještakinje I. Š. od 02.02.2021.g., s tabelom (list 155-161), kao i pisani podnesak vještakinje I. Š. od 31.03.2021.g., sa tabelom (list 173-187).

30. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice R. P. (list 86-88), te saslušanjem vještakinje I. Š. (list 202).

31. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

32. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza:

- da je tužitelj I. P. u svojstvu korisnika kredita zasnovao sa pravnim prednikom tuženika, H. S. bankom d.d. S., R. B. 16, u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, time da je taj Ugovor zaključila s tom bankom i tužiteljica R. P. u svojstvu sudužnika, pri čemu je namjena kredita bila "isključivo za adaptaciju" (što je inače bilo navedeno u točci 3., iako iz sadržaja Ugovora u točci 7., jasno proizlazi da će se dio tog kredita u iznosu od 5.880,00 EUR-a potrošiti za zatvaranje ranijeg kredita kod banke - opaska suca), te da je tom prilikom korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 28.000,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važečem za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovorenu nominalnu kamatnu stopu od 4,99% godišnje (te 5,34% efektivnu kamatnu stopu), koja je promjenjiva, na rok otplate od 180 mjeseca,

- da je pravni prednik tuženika tijekom otplate navedenog kredita od strane oba tužitelja, svojim jednostranim odlukama prvo povisio navedenu ugovorenu redovnu godišnju kamatnu stopu sa 4,99% na 5,70%, pa zatim na 6,40%, pa potom na 7,00%, nakon čega ju je neznatno snizio na 6,80%, kakva kamata je bila za sve rate od 61., do 99., a od 100.-te rate, pa sve do zadnje 180.-te rate je kamata iznosila 3,23% godišnje,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita sa desetim danom u mjesecu, počevši od 10. listopada 2005. godine, trebao otplaćivati anuitete kredita svakoga desetog dana u mjesecu, te da je taj kredit tužitelj i otplatio tijekom roka otplate, odnosno tijekom ovog parničnog postupka, sukladno otplatnim planovima tuženika, koji su se tijekom otplate kredita mijenjali, zbog promjene ugovorene kamate.

33. Također, između stranaka nije bilo sporno, niti da su tužitelji koji su ujedno i otplaćivali pojedine anuitete temeljem Ugovora, aktivno legitimirani za ovu parnicu (I. P. kao korisnik kredita, a R. P. kao sudužnik po kreditu), te da je tuženik pasivno legitimiran za ovo parnicu, kao pravni slijednik kreditora, H. S. banke d.d. S. (u vezi koje banke je prvo pravni slijednik bila S. G.-S. banka d.d., a kasnije S. banka d.d., te konačno upravo tuženik – O. banka d.d.), no ne i pravni slijednik H.-A. –A. B. d.d., na koju banku su se tužitelji posredstvom svoje odvjetnice iz samo njoj poznatih razloga pozvali u točci V. i VI. historijata tužbe, kada je punomoćnica tužitelja našla potrebnim iznositi činjenice o tome kakva je odluke bila donesena u presudama VTS br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u vezi upravo navedene banke - H.-A. –A. B. d.d., a koja banka baš nikakve veze nema sa kreditorom tužitelja – H. S. bankom d.d. S..

34. Između stranaka je između ostalog bilo sporno da li se na konkretnu situaciju, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora tretirati i utvrditi ništetnim odredbama, da bi se na temelju te činjenice uz usvajanje konačno istaknutog deklaratornog zahtjeva tužitelja, udovoljilo preostalom predmetnom kondemnatornom novčanom zahtjevu tužitelja u vezi isplate preplaćenih iznosa.

35. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li novčana tražbina tužitelja zastarjela u cijelosti ili bar djelomično.

36. Sporna je bila u početnoj fazi ovoga postupka i opravdanost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno koji vještački izračun, od više izvršenih, predstavlja doista preplatu koja pripada tužitelju u slučaju da sud utvrdi da su doista ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli.

37. Sud smatra, suprotno pravnom stavu tuženika, da se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP, te da tuženik neosnovano smatra da se u ovoj parnici treba raspravljati o tome je li tuženik znao ili nije znao da će doći do pada nacionalne valute u odnosu na valutu CHF tijekom otplate po Ugovoru, odnosno da tuženik neosnovano smatra da bi se u ovoj parnici uopće trebalo raspravljati o tome jesu li ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o valutnoj klauzuli CHF i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, jer se o takvim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora koje su tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, raspravljalo u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, koji postupak je pravni prednik tuženika uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, a koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, na kojim odlukama su tužitelji i utemeljili svoj tužbeni zahtjev koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama svih potrošačkih ugovora o kreditu (koje je sklapao pravni prednik tuženika) u valuti CHF i o navedenoj promjenjivoj kamati.

38. Tužitelj I. P. je kao korisnik kredita u vrijeme sklapanja Ugovora, bez svake dvojbe bio potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji glasi: "Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti" jer je notorno da je taj tužitelj u kritično vrijeme bio (a i sada jest) fizička osoba, te je u kritično vrijeme tužitelj bio osoba sa završenom srednjom školom za automehaničara, pri čemu je sporni kredit realizirao na svoje ime sa svrhom adaptacije dvorišne zgrade – kuće koja se u zemljišnoj knjizi vodila kao suvlasništvo sada pok. supruga tužiteljice I. i njegovog brata (što proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke). Dakle, tužitelj sporni kredit nije realizirao primjerice u vezi nekog svog nepostojećeg obrta, niti u vezi svog zanimanja ili poslovne aktivnosti, da mu se ne bi moglo priznati svojstvo potrošača. Osim toga, tuženik nije tijekom ove parnice ozbiljnije niti problematizirao tužitelju svojstvo potrošača u konkretnom slučaju, već je samo uputio na činjenicu da je u ovoj parnici potrebno ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji "prosječnog potrošača", a što I. P. kao osoba sa završenom srednjom školom za automehaničara bez svake dvojbe po uvjerenju ovoga suda i jest, pa se sud kod obrazlaganja osnovanosti zahtjeva tužitelja nije detaljnije upuštao u obrazlaganje svojstva potrošača tužitelja I. P. u kritičnom razdoblju, već je samo navedeno zbog čega sud tog tužitelja uopće tretira potrošačem, te zbog čega navedeni Ugovor tretira potrošačkim ugovorom u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom (u vezi kakvih ugovora je i donesena presuda TSZ br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine), a obrazlagati je detaljnije trebalo u ovom postupku između stranaka sporne odlučne činjenice za donošenje ove odluke.

39. Tuženikov prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja, sud je tretirao neosnovanim u cijelosti.

40. Naime, bez obzira što tuženik očito sasvim neosnovano smatra kako kolektivna tužba nije prekinula zastaru, činjenica jest da je o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim pravno istovjetnim situacijama, pravno shvaćanje zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama, bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene pravnih stavova VSRH na nivou nacionalnog sudovanja) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 i u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule za potrošačke ugovore koje je sklapala HVB S. banka d.d.), pa kako je tužba u ovome predmetu bila podnesena 07. lipnja 2019. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina, računajući od 14. lipnja 2018. godine u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, a taj zastarni rok nije istekao čak niti na dan zaključena predmetne rasprave (premda je to u vezi navedenog na dan zaključenja glavne rasprave, nebitna činjenica za razrješenje predmeta spora, međutim dokazuje i ujedno naglašava neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare novčanog potraživanja tužitelja), neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja. Neosnovano je bilo pozivanje tuženika na odluku VSRH Rev x 183/2011, a koja odluka inače nema nikakve veze sa ovakvim pravnim situacijama, kada se podnose restitucijski zahtjevi nakon pravomoćno okončanog spora povodom kolektivne tužbe, kao u ovom slučaju, za razliku od odluke VSRH br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, koja se odnosi praktički na ovu pravnu situaciju i njoj slične situacije. Nadalje, odlukom VTS br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, djelomično su žalbe tuženika odbijene kao neosnovane, a djelomično uvažene, tako da je dio prvostupanjske navedene presude TSZ br. P-1401/2012-104, kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi koji se odnosi na 1.-7. tuženika (između ostalog i na pravnog slijednika kreditora tužitelja), taj drugostupanjski sud potvrdio. Protiv te drugostupanjske presude br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu u kojem nisu uspjeli 1.-7. tuženici su podnijeli revizije, a VSRH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, prihvatio utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve podnesene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke VSRH, odluke VTS i TSZ 1.-7.tuženici i tužitelj su podnijeli ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III- 2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. godine, djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“), te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Prema tome, s obzirom na sadržaj navedene prvostupanjske odluke TSZ i drugostupanjske odluke VTS br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, nije zastarjelo predmetno novčano potraživanje tužitelja niti po osnovi ništetne odredbe Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope, cijeneći sadržaj odluke VSRH br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

41. Kako je u javnosti i medijima, odnosno pojedinim tiskovinama svojevremeno bilo objavljenih "stručnih radova" ili "pravnih mišljenja", pojedinih osoba (ne ulazeći u utvrđivanje činjenica po čijoj narudžbi ili uz čije plaćanje su takvi radovi ili mišljenja nastala, dakle tko je točno autore takvih radova ili autore takvih pojedinih članaka honorirao), iz kojih je proizlazio u pravnom smislu kritički osvrt na navedeni stav VSRH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, kao i svojevrsni zaključak o ishitrenosti donošenja takve odluke, odnosno njezinoj zakonskoj neutemeljenosti, valja posebno naglasiti kako parnični sud ni na koji način nije vezan pravnim mišljenjem ili stručnim člancima tzv. pravnih stručnjaka (profesora i/ili diplomiranih pravnika) objavljenim u nekim tiskovinama, pa tako niti člankom ili stručnim radom i mišljenjem mr.sc. A. E., dipl.iur., pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" i/ili sličnim člancima, za razliku od potrebe i obveze da nacionalni sud poštuje i primjenjuje pravna stajališta i stručna pravna mišljenja VSRH, iskristalizirana kroz sudsku praksu i to ne onu beznačajnog karaktera, već onu utemeljenu na odlukama VSRH donesenim povodom izvanrednih revizija. Shodno tome, pravna stajališta mr.sc. A. E., dipl.iur., objavljena u navedenom članku, su u okolnostima slučaja bila sasvim nebitna i neodlučna za donošenje predmetne presude, za razliku od opisanog pravnog shvaćanja zauzetog od strane VSRH u odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

42. Dakle u konkretnom slučaju nije zastarjelo niti predmetno novčano potraživanje tužitelja temeljem ništetne valutne klauzule, niti temeljem ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi jer nije protekao navedeni petogodišnji rok zastare potraživanja, počevši od dana 14. lipnja 2018. godine, a nedvojbeno je da se u ovom slučaju radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju.

43. Kako su tužitelji u svojstvu korisnika kredita (I. P.) i sudužnika (R. P.) svojim prejudicijelnim deklaratornim tužbenim zahtjevom (kojeg su konačno konkretizirali podneskom od 07. listopada 2022. godine, koju preinaku tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva je sud prihvatio na zadnjoj održanoj raspravi), prije isticanja novčanog zahtjeva, predložili da se utvrde ništetnim pojedine odredbe Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu – CHF valute i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja prema jednostranoj odluci banke, valja prije svega istaći i naglasiti da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 138.a. Zakona o zaštitit potrošača iz 2007. godine, odnosno čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine, a pozivajući se u tužbi na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, te na pravna utvrđenja iz drugostupanjskih odluka, kao i revizijske odluke, prejudicijelno pitanje za donošenje odluke o predmetnom novčanom zahtjevu tužitelja je doista bilo da se utvrdi imaju li na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, učinak pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u tom kontekstu je valjalo odlučiti i o osnovanosti deklaratornog zahtjeva tužitelja. Naime, isključiva svrha deklaratornog zahtjeva tužitelja jest da usvajanjem istoga, doprinese ili utječe usvajanju njihovog kondemnatornog zahtjeva.

44. Zbog toga sud nalazi potrebu istaći da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, zauzeto obvezujuće pravno shvaćanje, kojim je istaknuto da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Međutim, uslijed prihvaćenih pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene povodom navedene kolektivne tužbe, sud je o prigovoru zastare odlučivao ovisno o datumu kada je postala pravomoćna presuda TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine jer je njom "na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Naime, sud je stajališta da u konkretnom slučaju sa aspekta tužitelja I. P., nije bilo nužno opravdanog razloga, da taj tužitelj u predmetnoj tužbi predloži da se utvrde ništetnim pojedine odredbe ili dijelovi odredaba Ugovora, kada je već u ovakvoj parnici povodom restitucijskog novčanog zahtjeva tužitelja, kao oštećenog potrošača, sud u ovom postupku bio dužan prihvatiti pravna utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.1. ZPP. Međutim, kako je tužiteljica u ovoj parnici bila i R. P., kao sudužnik I. P. po navedenom kreditu, a dotična ipak nije bila korisnica kredita, sa aspekta ove tužiteljice je ipak bilo nužno da se utvrdi da su ništetne navedene odredbe Ugovora, da bi se na taj način i njezino novčano potraživanje moglo u pogledu pravne osnove utvrditi opravdanim.

45. Prema tome, kako je ovom presudom udovoljeno novčanom zahtjevu oba tužitelja, sud je takvu odluku o novčanoj tražbini tužitelja mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno i prije svega utvrdio, a što i jest, da se na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, dakle ništetnost odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika je bila utemeljena upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi povodom kolektivne tužbe u pogledu svih potrošačkih ugovora koje je navedeni pravni prednik tuženika sklapao, između ostalih dana i na dan sklapanja Ugovora, sa svojim klijentima uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer se tužitelj I. P. pozivajući na navedena pravna utvrđenja iz presude donesene u predmetu TSZ br. P-1401/12 pozvao indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP.

46. Naime, okolnost da se tužitelj u historijatu tužbe, obrazlažući pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pozvao na sada pravomoćnu presudu TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i na presude VTS br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., te na odluku VSRH br. Rev- 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, odnosno Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, kao i na određene odredbe Zakona o obveznim odnosima (N.N.br.35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c. ZPP, ustvrdivši da je parnični sud vezan utvrđenjima iz odluka navedenih sudova, dostatna je po uvjerenju ovoga suda da se na temelju tog opravdanog zaključka tužitelja, meritorno odlučuje o istaknutom novčanom tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku jer za donošenje odluke o novčanom zahtjevu tužitelja I. P., po uvjerenju ovoga suda, nije bio u okolnostima slučaja niti nužno potrebno isticati specificirani deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u ovoj parnici jer ovaj parnični sud jednostavno mora prihvatiti pravna utvrđenja iz pravomoćne odluke donesene u predmetu TSZ br. P-1401/2012, odnosno predmetu VTS br. Pž-6632/17-10 od 16. lipnja 2018. godine, kao i Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., ne zato što je tako ovaj sud odlučio po slobodnoj ocjeni na temelju svog pravnog stajališta, nego zato što na to direktno upućuju dva zakona i to ZPP i Zakon o zaštiti potrošača.

47. Osim toga, navedeno jasno proizlazi i iz pravnog stajališta koji je VSRH iznio u svojoj presudi donesenoj u predmetu Rev-3142/18, obzirom da u toj presudi br. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019. godine, VSRH između ostalog izričito navodi: "….. nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, a o čemu se radi u ovom slučaju."

48. Kako je već sudska praksa ukazala da u ovakvim parnicama koje mnogi tužitelji u svojstvu oštećenih potrošača i korisnika kredita, pokreću sa restitucijskim novčanim zahtjevima u pogledu isplate novčanih iznosa koje su preplatili pojedinim bankama, temeljem pojedinih ništetnih dijelova odredaba potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, nije bilo neke posebne potrebe da tužitelj I. P. ističe deklaratorni zahtjev za utvrđenja da su pojedine odredbe Ugovora ništetne (premda je imao pravo da istakne takav zahtjev jer pravomoćnom presudom donesenom u povodu tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a. ZPP, ipak nije bilo odlučeno da su ništetne pojedine odredbe Ugovora), da bi se udovoljilo njegovom novčanom potraživanju, no taj deklaratorni zahtjev je po uvjerenju ovoga suda svakako trebala istaći R. P., jer iako dotična slijedi pravnu sudbinu korisnika kredita I. P., kao njegov sudužnik, dotična ipak nije bila u konkretnom slučaju korisnica kredita, te se na nju kao sudužnicu korisnika kredita nisu mogla primijeniti pravna utvrđenja iz navedene tri pravomoćne odluke TSZ i VTS, pa ovaj sud smatra da je bilo nužno da bar ona istakne prethodni deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da bi se tek u slučaju usvajanja takvog zahtjeva moglo udovoljiti i njezinom novčanom potraživanju.

49. Naime, u parničnom postupku u smislu čl. 502.a. ZPP, pred TSZ pod brojem P-1401/2012 se raspravljalo o oštećenim potrošačima koji su sklapali u svojstvu korisnika kredita, u određenom vremenskom razdoblju, potrošačke ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u valuti CHF (švicarskog franka) i sa promjenjivom kamatnom stopom koja se praktički mogla mijenjati na temelju jednostrane odluke svih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika, a tužiteljica R. P. nije sklopila sa pravnim prednikom tuženika u svojstvu korisnika kredita navedeni Ugovor, već samo u svojstvu sudužnika, pa je dotična trebala dokazati da su pojedine odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora ništetne i u tom slučaju, tuženikov prigovor zastare u vezi novčanog potraživanja ove tužiteljice, također ne bi bio osnovan s obzirom na zauzeto obvezujuće pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, kojim je istaknuto da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

50. Može se zaključiti i da je prema pravnom stavu VSRH izraženom u presudi Rev-3142/18 jasno da ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude i ako se kredit s valutnom klauzulom u CHF, potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, a u ovom slučaju se povodom tužbe I. P. odnosi, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču. Prema navedenom, odredba čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, propisuje direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i ujedno obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude T. suda u Z., koji se odnosi na tuženu O. banku d.d., ali i na bivšu S. G.-S. banku d.d. S. (pravnog prednika tuženika, a ujedno pravnog sljednika H. S. banke d.d.), i prema shvaćanju ovog suda, nije bilo posebne potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak povodom tužbe tužitelja I. P. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredaba Ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a posebice ne utvrđivati ništetnost tih odredaba Ugovora u cijelosti.

51. Osim što iz niza odluka VSRH proizlazi kako u ovakvim restitucijskim parnicama radi isplate novčanih iznosa po osnovi preplate, a koji novčani zahtjevi tužitelja, kao korisnika kredita i oštećenih potrošača su inače utemeljeni na pravnim utvrđenjima pravomoćne presude donesene povodom tzv. "kolektivne tužbe", nema potrebe uopće isticati deklaratorne tužbene zahtjeve, na takav zaključak upućuju i pojedine nižestupanjske odluke.

52. Međutim, iako je bilo uslijed opisanih okolnosti slučaja, po uvjerenju ovoga suda, suvišno isticati predmetnom tužbom tužitelja I. P., formalni zahtjev u pogledu ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora ili cijelih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer se ionako u pogledu novčanog potraživanja oštećenog potrošača prethodno trebalo utvrditi, kao prejudicijelno pitanje jesu li za predmetno novčano potraživanje tog tužitelja, primjenjiva pravna utvrđenja pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/12, akceptirajući sadržaj odluka U. suda R. H. br. U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. godine, ali i U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine, odnosno obrazloženja tih odluka, te imajući u vidu činjenicu da tužiteljica R. P. nije zaključila s prednikom tuženika Ugovor u svojstvu korisnice kredita, sud je ipak izveo dokaz saslušanjem tužiteljice R. P. u svojstvu stranke (iako izvođenje dokaza saslušanjem oštećenog potrošača sukladno pravnim stajalištima VSRH iz mnogih revizijskih odluka, nije bilo niti nužno, sve dok Ustavni sud RH nije donio navedene dvije odluke dana 30. lipnja 2022. godine).

53. Iz iskaza tužiteljice R. P. jasno proizlazi da nije uvijek odlazila sa sinom (I. P.) u bjelovarsku poslovnicu S. banke oko dogovora u vezi kredita za adaptaciju kuće, no da je u razgovoru između službenice banke i njezinog sina čula da nisu razgovarali ni o kakvim potencijalnim rizicima u vezi sklapanja takvog kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, niti je službenica banke pojašnjavala njezinom sinu na koji to način može doći do odluke o povećanju ugovorene kamatne stope, odnosno od čega ovisi donošenje takve odluke od strane banke. Tužiteljica je navela da je I. P. u to vrijeme radio u jednoj firmi u B., te da je u početku rata kredita iznosila oko 980,00 kn mjesečno, no da je tijekom godina periodično rasla na način da je dosegla iznos od oko 1.700,00 kn mjesečno, a koju veliku svotu njezin sin nije mogao plaćati, zbog čega mu je majka R. P. morala pomoći u otplati tog kredita na način da je sama od svojih novčanih sredstava koje imala po osnovi osobnog dohotka, ali i od prodaje imovine, plaćala kreditne rate I. P. u bjelovarskoj poslovnici S. banke d.d. u svojstvu sudužnika. Tužiteljica je navela i da su prilikom potpisivanja Ugovora istoga dana u prostorijama banke ona i I. P. potpisali već sastavljeni Ugovor koji su pripremili službenici banke i nisu imali mogućnost zatražiti da im se prije potpisa omogući da kod kuće u miru prouče sadržaj tog Ugovora, pa da ga kasnije ili drugi dan potpisanog donesu u banku. Tužiteljica je istakla da je njezin sin I. otprilike prije 3-4 godine, otišao živjeti i raditi u Nj., te da se tamo preselio sa svojom obitelji, a otkako se njezin sin nalazi u Nj. tužiteljica sama otplaćuje rate kredita banci, što je činila izvjesno vrijeme i prije odlaska njezinog sina u Nj.. Tvrdi da njoj kao laiku i osobi sa završenom osnovnom školom nije bio poznat termin valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te ne može reći da je shvaćala značenje tih pojmova, a nitko joj u banci kada je tamo išla sa sinom u vezi razgovora oko sklapanja kredita, nije pojašnjavao ta dva termina.

54. Iskaz tužiteljice je prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, a niti dokaza, obzirom da tuženik nije predložio saslušanje bilo koje osobe koja bi svojevremeno radila kod pravnog prednika tuženika i koja bi sudjelovala u pregovorima sa tužiteljima kao zaposlenik tadašnje bjelovarske poslovnice H. S. banke d.d. S., oko sklapanja navedenog Ugovora. Naime, iz iskaza tužiteljice, a pogotovo kada se isti dovede u vezu sa sadržajem Ugovora, jasno proizlazi da je Ugovor predstavljao jedan od mnogobrojnih tipiziranih potrošačkih ugovora pravnog prednika tuženika i HVB Splitske banke d.d. Split u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, koji su izradile ovlaštene osobe zaposlene u banci, dakle kod pravnog prednika tuženika, kojom prilikom tužitelj I. P., pa tako ni sudužnica po Ugovoru, R. P., nisu bili u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, niti je tužitelju I. P., kao potencijalnom korisniku kredita, prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora, bio objašnjen ili predočen rizik realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom.

55. Realizacijom tog kredita sa odredbama o valuti i promjenjivoj kamati o kojima se nije pojedinačno pregovarala je tužitelj bez svake dvojbe bio doveden u nepovoljni položaj u odnosu na banku, a jasno je da se isto odnosilo i na tužiteljicu R. P., kao sudužnicu, jer je ubrzo došlo i do povećanja ugovorene kamatne stope i do promjene tečaja na štetu tužitelja, pa kako u Ugovoru nisu bili navedeni svi potrebni parametri koji utječu na donošenje tuženikove jednostrane odluke o promjeni ugovorene kamate, pri čemu uslijed izostanka potrebnih informacija u vezi potencijalnog rizika realizacije takvog kredita, tužitelji u trenutku sklapanja ugovora nisu mogli objektivno kao cjelinu sagledati svoju obvezu, prije svega I. P., ali i R. P. kao sudužnica po Ugovoru, koja im je nametnuta od strane prednika tuženika, takve ugovorne obveze u vezi valute i promjenjive kamatne stope su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja I. P., kao korisnika kredita i R. P., kao sudužnika po Ugovoru u odnosu na navedenu banku.

56. Dakle, iako je u navedenoj revizijskoj odluci VSRH u predmetu br. Rev- 3142/18, jasno utvrđeno kako u ovakvim parnicama nije potrebno izvoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti dijela odredaba pojedinih ugovora o kreditu, sud je zbog sadržaja navedene dvije odluke U. suda R. H. od 30. lipnja 2022. godine (koje su donesene tijekom ove parnice), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je pristupila na raspravu radi saslušanja, te je na temelju njezinog iskaza, prihvaćajući ga kao istinitog, utvrdio da je pravni prednik tuženika na način na koji je sklopio Ugovor s tužiteljem I. P., ali i sa R. P., direktno utjecao na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

57. S obzirom da se prilikom obrazloženja ove presude ovaj sud u više navrata pozivao na presudu TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna bez drugostupanjskog postupka (ali i revizijskog), odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i u konačnici bezuspješnih pokušaja tuženika (zbog sadržaja odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., te sadržaja odluke VSRH br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine) iz te parnice da se ta prvostupanjska presuda ukine, a pogotovo bez podnesene žalbe S. G.-S. banke d.d. S. (pravnog slijednika kreditora tužitelja I. P.), što je bitno za ovaj predmet, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom (u točci 7.) koja presuda je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenim drugostupanjskim odlukama (a kasnije i u istaknutoj revizijskoj), utvrđeno da je: "sedmotužena S. G. - S. banka d.d. u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena S. G.- S. banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena S. G.-S. banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene S. G.-S. banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena S. G.-S. banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene S. G.-S. banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena S. G.- S. banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;".

58. Obzirom da je O. bank d.d. S., D. rata 6, pravni sljednik S. G.-S. banka d.d., pa time dakle i kreditora tužitelja, H. S. banke d.d., također valja istaći da je presudom TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u točci 6., izreke utvrđeno: " da je šestotužena O. banka H. d.d. u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora šestotužena O. banka H. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šestotužena O. banka H. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.09.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šestotužene O. banka H. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šestotužena O. banka H. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotužene O. banka H. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time šestotužena O. banka H. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;".

59. Presudom VTS broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine (koja je donesena nakon što je Ustavni sud RH djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo odluku VSRH br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, a kojom odlukom VSRH su bile odbijene revizije tužitelja i pojedinih banaka, te potvrđena odluka VTS br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g.), odnosno dijelom presude VTS br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u cijelosti u odnosu na meritornu odluku koja je citirana u prethodne dvije točke ovoga obrazloženja, koja se odnosila na VI. i VII. tuženu O. banku d.d. S. i S. banku d.d. S., dakle i u dijelu u kojem je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u navedenom razdoblju u pogledu valutne klauzule, ali i u pogledu korištenja u potrošačkim ugovorima o kreditu u navedenom razdoblju ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šesto i sedmotužene O. banke d.d. S. i S. banke d.d. S., a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

60. Odlukom VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, odbijene su revizije pojedinih banaka, među kojima i revizije navedene dvije banke koje su bile pravni sljednici kreditora tužitelja H. S. banke d.d. S., dakle odbijene su revizije O. banke d.d. S., ali i S. banke d.d. S. (ranije S. G.-S. banka d.d. S.), podnesene protiv navedene odluke VTS br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

61. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09 – u daljnjem tekstu ZIDZZP/09) dodan je čl.138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

62. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

63. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

64. VSRH je u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine, jasno izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

65. Stoga, imajući u vidu citirani sadržaj izreke navedene presude TSZ broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se ista odnosi na tuženika, ali i na prednika tuženika S. G. - S. banku d.d. S., koje banke su inače pravni sljednici kreditora tužitelja, H. S. banke d.d. S., koja prvostupanjska presuda je djelomično potvrđena presudom VTS broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, sud utvrđuje da je tom drugostupanjskom presudom potvrđeno prvostupanjsko utvrđenje kako su između ostalih i navedene dvije banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, sud utvrđuje kako navedena utvrđenja u tim pravomoćnim sudskim odlukama imaju direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli iz navedenog Ugovora jer je navedeni Ugovor zaključen unutar istaknutog razdoblja, odnosno dana 01. rujna 2005. godine

66. Jednako tako, imajući u vidu sadržaj izreke presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu koji se odnosi na tuženika iz ove parnice, ali i na S. G.-S. banka d.d. S., potvrđene presudom VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.godine, kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik O. banka d.d., u razdoblju od 01. rujna 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, ali i S. G.-S. banka d.d. S. u razdoblju od 01. listopada 2004. godine, do 31. prosinca 2018. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna, sud utvrđuje kako navedena utvrđenja u tim pravomoćnim sudskim odlukama imaju direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog Ugovora jer je navedeni Ugovor zaključen unutar istaknutog razdoblja, odnosno dana 01. rujna 2005. godine.

67. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno, dakle bez iznimke, primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava.

68. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

69. Stoga, sud utvrđuje osnovanim konačni deklaratorni zahtjev oba tužitelja u vezi utvrđenja da su ništetne pojedine odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena isplata i povratak kreditnih sredstava po valutnoj klauzuli CHF valute.

70. Navedeni direktni učinak pravnih utvrđenja iz navedenih presuda u vezi tužitelja I. P., koji obvezuje sudove u ovakvim parnicama radi naknade štete ili restitucije preplaćenih iznosa po kreditima potrošača, na temelju ništetnih pojedinih ugovornih odredaba o valuti i promjenjivoj kamati, kako je to već istaknuto u ovom obrazloženju, proizlazi iz mnogih odluka VSRH, pa tako i iz presude VSRH br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, a ne samo iz odredaba dvaju zakona i to ZZP i Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tužena R. P. je također po uvjerenju suda dokazala u ovome postupku da je osnovan njezin zahtjev u vezi predloženog utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora jer iako kao sudužnik prati pravnu sudbinu tužitelja I. P., kao korisnika kredita, njezin zahtjev je osnovan i u smislu čl. 270. u vezi čl. 272. ZOO, na koje odredbe se opravdano tužiteljica pozvala u svojoj tužbi jer je doista ništetna odredba Ugovora po kojoj je jednoj od ugovornih strana određeno da određuje činidbu, kao što je to učinjeno u čl. 11.st.1. Ugovora, bez ikakvih ugovorenih i pojašnjenih parametara temeljem kojih će to banka i kada, donijeti odluku o promjeni kamate.

71. Osim toga, sud smatra da je i u odnosu na tužiteljicu R. P., kao sudužnika I. P., ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora, banka (pravni prednik tuženika) nije kao trgovac R. P., kao sudužnika, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine, do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te konačno i suprotno odredbama čl. 270. i čl. 272. ZOO.

72. VSRH je u odluci broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, između ostalog, naveo da je postupanje banaka, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

73. Vrhovni sud R. H. u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava.

74. Osim toga, Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (na koju Direktivu se i tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi), koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

75. Nadalje, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu prednik tuženika je svjesno propustio oba tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Osim toga, pravni prednik tuženika, nije upoznao tužitelje o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također, o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je prednik tuženika odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj I. P., kao korisnik kredita, a pogotovo tužiteljica R. P., kao sudužnik, nisu utjecali, niti su mogli utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem prednik tuženika je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu oba tužitelja u konačnici kao potrošača, a zbog čega je pak odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

76. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje su tužitelji tijekom otplate kredita plaćali predniku tuženika, ali i samom tuženiku, uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, upravo potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta.

77. Odredba o valutnoj klauzuli jest jasno uočljiva, no nije lako razumljiva, pogotovo ne osobi sa završenom osnovnom školom ili sa završenom srednjom školom za automehaničara, kao u slučaju tužitelja. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba, ali i pravni prednik tuženika, koji se bavio svojevremeno davanjem kredita, su imali službe za makroekonomske analize, te su mogli predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Prednik tuženika je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja (što je razvidno iz točke 9., 10., 13. i 14. Ugovora), pa je u konačnici prednik tuženika svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime prednik tuženika u opisanom pravnom poslu, praktički nije preuzeo baš nikakav rizik, za razliku od tužitelja I. P., kao korisnika kredita i sudužnika R. P., na koje je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično tome, utjecaja tržišta na ukupni trošak kredita.

78. Iz sadržaja Ugovora, posebice u točkama 2., 5., 10. i 11. Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke je razvidno da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, te svi čimbenici koji utječu na postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja ugovora.

79. Iz provedenih dokaza dakle proizlazi da se o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljima te odredbe nisu bile objašnjene niti prilikom razgovora oko realizacije kredita, niti prilikom potpisivanja Ugovora, da je kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama banke i da je odredba o valutnoj klauzuli i odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog, dakle unaprijed formuliranog obrasca ugovora.

80. Na osnovu provedenih dokaza, bez ikakve dileme je utvrđeno da je odredba o promjeni kamatne stope bila ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, uz ugovorenu valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, pa je prednik tuženika rizik potpuno prebacio na tužitelje, kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja.

81. U tome se i ogledala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.

82. Takvim ugovornim odredbama, prednik tuženika je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a kamate su sastavni dio cijene, što je bilo suprotno odredbi čl. 247. ZOO.

83. Kamata je cijena, a cijena i valuta obveze su bile bitan sastojak Ugovora, pa odredba ugovora na temelju koje se cijena (kamata) određuje prema jednostranoj odluci prednika tuženika, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

84. Kako je već naglašeno, unošenje navedenih odredaba u Ugovor bilo je suprotno načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelji su kao korisnik kredita i sudužnik u odnosu na prednika tuženika, kao banku, bili dovedeni u neravnopravan položaj. O odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio prednik tuženika i tužitelji nisu mogli utjecati na sadržaj tih odredaba, kojima im je nametnuta obveza koju tužitelji u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu niti mogli objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i kao sudužnika, u odnosu na banku kao kreditora.

85. Člankom 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u spornom razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Osim toga, čl. 96. st. 1. ZZP/07 također, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

86. Posljedica nepoštenih odredaba ugovora o kreditu kojima je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s odlukama banke i ugovorena valutna klauzula bez bitnih parametara i rizika promjene je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. ZOO).

87. Zbog navedenih razloga uslijed kojih su za potrebe ove parnice i predmetnog restitucijskog novčanog zahtjeva tužitelja I. P., prihvaćena pravna utvrđenja temeljem navedenih pravomoćnih odluka, navedenih sudova, ali i zbog navedenih razloga zbog kojih je dio navedenih odredaba Ugovora utvrđen ništetnim i u odnosu na tužiteljicu R. P., sasvim je jasno da argumentacija tuženika iz odgovora na tužbu a koja se u bitnom svodi na potpuno neadekvatan zaključak da ne može biti nepošteno i ništetno, nešto što je zakonski legitimno u smislu ugovaranja valutne klauzule i sklapanja ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom, nije od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu.

88. Naime, ništetnost navedenih ugovornih odredaba iz potrošačkih ugovora o kreditima sa valutom CHF i sa promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tužene banke u navedenom razdoblju je bila utvrđena navedenim pravomoćnim presudama iz sasvim drugih razloga, koji su u ovom obrazloženju citirani, a ne zbog toga što zakonski ne bi bilo dopušteno u vrijeme sklapanja Ugovora sklapati ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom i sa promjenjivom kamatnom stopom.

89. Obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost Ugovora i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), na ugovorni odnos stranaka se primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje, te početni tečaj na dan odobrenja ili isplate kredita, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke VSRH broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, odnosno detaljnog obrazloženja te revizijske odluke.

90. Naime, prihvaćajući pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude, neovisno o tome što u ovom slučaju tužitelj I. P., kao korisnik kredita, podnoseći restitucijski novčani zahtjev za isplatu novčanih iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bio dužan istaći formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, a na što uostalom izričito upućuje i odluka VSRH br. Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019.g., sud je kao prethodno pitanje predmetnoj novčanoj tražbini tužitelja, odnosno novčanom zahtjevu oba tužitelja, utvrdio da su ništetni pojedini dijelovi odredba Ugovora iz čl. 2., 5., 10. i 11. u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz već iznesenih razloga u obrazloženju ove odluke, a koji razlozi su bili istaknuti i u navedenoj pravomoćnoj presudi TSZ i u navedenoj potvrđujućoj drugostupanjskoj odluci VTS, koja odluka je pak potvrđena presudom i rješenjem VSRH br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine.

91. Ta činjenica o utvrđenju ništetnosti navedenih dijelova odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamate iz navedenih razloga, ujedno ne dovodi do zaključka da je utvrđena ništetnom odredba Ugovora, kojom je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu i to u visini 4,99 % godišnje, kako to uostalom obrazlaže i VSRH u odluci Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, koja odluka se praktički odnosila na pravno istovrsnu situaciju.

92. Obzirom da se ovaj sud u obrazloženju ove presude u više navrata pozivao na pravna stajališta VSRH, valja posebno naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda R. H. da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl.20. st.1. Zakona o sudovima i čl. 116. st.1. Ustava Republike Hrvatske), te da prema čl.3.st.1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom, pa je u tom kontekstu sasvim jasno zbog čega odluke VSRH i pravna stajališta zauzeta u pojedinim revizijskim odlukama, obvezuju i trebaju obvezivati niže stupanjske sudove.

93. Ovaj sud smatra da se Ugovor može održati na snazi bez navedene djelomično ništetne odredbe (iz čl. 5. Ugovora) o promjenjivoj kamatnoj stopi jer bi u suprotnom u smislu čl. 323. st.1. ZOO, pravna posljedica bila da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi Ugovora.

94. Naime, a kako to ističe i VSRH u odluci Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, radi odlučivanja o tom pravnom pitanju može li se Ugovor održati na snazi bez navedene djelomično ništetne odredabe o promjenjivoj kamatnoj stopi, mjerodavne su odredbe čl. 87. ZZP/03, koja glasi: (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava. (2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a također i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a koja glasi: (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. 95. U konkretnom slučaju je ovaj sud protumačio te odredbe i primijenio na način da navedeni Ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. Ništetni navedeni dio odredbe čl. 2., čl. 5., čl. 10. i čl.11. Ugovora, o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, može se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da može imati učinak u odnosu na potrošača - tužitelje, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

96. Kako su stranke Ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na njihov obvezno pravni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje, sud smatra da se na njihov ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,99% godišnje, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. U tom kontekstu sud utvrđuje da u odnosu na navedeni Ugovor, bar tijekom njegove otplate, nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od mogućih osnova, neovisno o tome radi li se o sporazumu stranaka, zakonu ili odluci suda ili koje druge vlasti, kojom bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe i na temelju koje osnove bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja Ugovora pa do dana kada je tužitelj otplatio taj kredit, obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,99% godišnje.

97. Osim toga, prema odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

98. Zbog toga, a imajući u vidu pravne posljedice ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, sud je u vezi utvrđivanja visine preplate u ovome predmetu izveo dokaz financijskim vještačenjem, kojom prilikom je vještaku, između ostalog, kao predmet vještačenja, rješenjem od 02. lipnja 2020. godine, odredio predmet vještačenja u okviru kojeg je trebalo utvrditi koliki novčani iznos su tužitelji otplatili pravnom predniku tuženika i tuženiku temeljem Ugovora, do dana podnošenja predmetne tužbe tužitelja sudu, da li je otplata izvršena sukladno otplatnim planovima, koliki je novčani iznos platio svaki od tužitelja tijekom otplate kredita, koliku novčanu svotu bi tužitelj I. P. bio dužan otplatiti banci da je otplata u cijelom razdoblju vršena primjenom prve ugovorene kamatne stope uz primjenu tečaja na dan dospijeća prvog anuiteta, tj. na dan 10. listopada 2005. godine, odnosno koliko iznosi razlika između tako utvrđenog iznosa i iznosa koji je plaćen banci temeljem Ugovora, a koja razlika je u konkretnom slučaju išla na štetu tužitelja.

99. Ovakav način utvrđivanja visine preplaćenih iznosa u povodu restitucijskih zahtjeva, koji zahtjevi su bili utemeljeni na stjecanju bez osnove, odnosno u odnosu na osnovu koja je otpala po početno ugovorenoj kamatnoj stopi je bio ocijenjen kao relevantan i dopušten sukladno mnogobrojnoj sudskoj praksi VSRH, ali i nižestupanjskih sudova.

100. Obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih dijelova odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika o promjenama kamatne stope, a na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327.st.1. ZOO), na ugovorni odnos između stranaka se u vezi utvrđivanja visine preplate primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje, te početni tečaj CHF na dan isplate kredita, datuma dospijeća prvog anuiteta ili na dan sklapanja Ugovora (ovisno o prijedlogu tužitelja), kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7.st.1. ZOO. 101. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka I. Š., između ostalog, proizlazi da je kredit isplaćen dana 06. rujna 2005. godine u iznosu od 28.000,00 CHF, te da je srednji tečaj kreditora na dan isplate iznosio 4,858300 kn/1 CHF, što znači da je iznos isplaćenog kredita u kunama iznosio 136.032,40 kn. Vještakinja je utvrdila da je tijekom otplate kredita, kreditor mijenjao kamatne stope, a promjenom kamatne stope je promijenjen i iznos rate kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno da je za vrijeme otplate kredita kamata iznosila:

- od 01. rujna 2005. godine, 4,99% uz anuitet od 222,45 CHF mjesečno,

- od 01. veljače 2007. godine, 5,70% uz anuitet od 232,28 CHF mjesečno,

- od 12. siječnja 2009. godine, 6,40% uz anuitet od 240,94 CHF mjesečno,

- od 09. prosinca 2010. godine, 7,00% uz anuitet od 247,99 CHF mjesečno,

- od 07. siječnja 2011. godine, 6,80% uz anuitet od 245,83 CHF mjesečno,

-od 01. siječnja 2014. godine, 3,23% uz anuitet od 219,07 CHF mjesečno. 102. Vještakinja je u pisanom nalazu opisala što je sve prikazala u svojim tabelama, te je utvrdila da prema dokumentaciji iz spisa proizlazi da je u utuženom razdoblju od 10. listopada 2005. godine, do 10. lipnja 2019. godine, dospjelo na naplatu 165 mjesečnih anuiteta. Također je utvrdila da su dana 06. kolovoza 2018. godine, tužitelji uplatili iznos od 15.000,00 kn, opisavši ujedno što je tuženik zatvorio s tom uplatom od glavnice (2.255,41 CHF), a što od redovne kamate (13,30 CHF), pa kako je nedospjela glavnica na taj dan uplate navedenog iznosa bila 3.235,04 CHF, tuženik je sačinio novi otplatni plan za taj nedospjeli iznos kredita za preostalo vrijeme trajanja otplate od 26 anuiteta do 10. rujna 2020. godine. Vještakinja je također utvrdila da je tužitelj propustio pravovremeno otplaćivati anuitete u ugovorenim rokovima dospijeća, pa je radi toga prednik tuženik slao opomene tužitelju za neplaćene anuitete i obračunavao zateznu kamatu. Po tarifi kreditora opomene za neplaćene anuitete po dospijeću obračunate su za prvu opomenu 50,00 kn, a za drugu opomenu 100,00 kn, time da je prednik tuženika sa računa na koji je tužitelj plaćao sredstva br. 40533274000 otvorenog kod kreditora za uplate po kreditu, prvo naplaćivao izdane opomene, a zatim dospijele anuitete. Vještakinja je utvrdila da je za vrijeme otplate kredita prednik tuženika naplatio iznos od 1.400,00 kn po osnovi opomena, po datumima navedenim u tabeli s lista 6 nalaza vještakinje, odnosno da nakon 03. prosinca 2012. godine, pravni prednik tuženika više nije naplaćivao slanje opomena tužitelju.

103. Vještakinja je u tabeli 1 i 2 prikazala uplate koje su tužitelji otplatili pravnom predniku tuženika od 01. rujna 2005. godine, a sve sukladno planovima otplate sačinjenim po predniku tuženika, koji planovi otplate su se mijenjali tijekom otplate, pri čemu je kreditom dobivenim uplatama zatvarao anuitete, zateznu kamatu i opomene. Za vrijeme kašnjenja u plaćanju anuiteta kreditor je obračunao, a korisnik kredita je platio zateznu kamatu obračunatu od strane kreditora.

104. Vještakinja je u tabeli 6. koja je priložena nalazu i mišljenju prikazala navedene uplate izvršene od strane tužitelja, pri čemu iz nekih uplata nije bilo razvidno jesu li izvršene od strane jednog ili drugog tužitelja, no u svakom slučaju je a temelju raspoloživih materijalnih dokaza utvrdila da je I. P. platio banci ukupan iznos od 42.570,00 kn, dok je R. P. platila banci 103.453,50 kn u utuženom razdoblju, odnosno da je s oznakom "uplata" plaćen iznos od 55.762,15 kn i da je u bjelovarskoj poslovnici banke plaćen iznos od 31.955,90 kn, pri čemu je nejasno tko je platio od tužitelja te dvije zadnje svote.

105. Vještakinja je utvrdila i da je banka po osnovi zatezne kamate zbog nepravovremenih plaćanja anuiteta naplatila ukupan iznos od 1.255,06 kn, što je specificirano prikazala u Tabeli 7., po mjesecima u smislu datuma i iznosa, pri čemu je naglasila da ukoliko se usvoji tužbeni zahtjev, za zatezne kamate od rujna 2010. godine, nema osnove. Također je utvrdila da je kod isplate kredita tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita od 1%, sukladno Ugovoru i to u iznosu od 1.360,32 kn i da taj iznos nije sadržan u navedenim uplatama tužitelja.

106. Odgovarajući na predmet vještačenja, vještakinja je u tabeli 1. i 3. koja je u prilogu nalaza i mišljenja prikazala otplatu kredita u kunskom i u CHF iznosu sukladno Ugovoru na način da je otplata u cijelom razdoblju vršena primjenom prve ugovorene kamatne stope, uz primjenu tečaja švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan dospijeća prvog anuiteta, tj. na dan 10. listopada 2005. godine. Na taj način bi tužitelj tijekom otplate kredita do 10. lipnja 2019. godine, trebao platiti 182.911,98 kn, što preračunato u CHF iznosi 37.941,46 CHF, kako je to navedeno u tabeli 3, stupac 16.

107. Nadalje, vještakinja je utvrdila da je prodajni tečaj za valutu po tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća prvog anuiteta tj. na dan 10. listopada 2005. godine, iznosio 4,820900 kn za 1 CHF, da je kredit isplaćen dana 06. rujna 2005. godine, po srednjem tečaju kreditora, koji je iznosio 4,858300, da iznos isplaćenog kredita iznosi 28.000,00 CHF ili 136.032,40 kn u protuvrijednosti, a uz primjenu tečaja na dan dospijeća prvog anuiteta, tužitelj će otplatiti manje glavnice u iznosu od 1.047,20 kn (naime, kredit je isplaćen u iznosu od 136.032,40 kn, a po tečaju na dan dospijeća prvog anuiteta glavnica iznosi 134.985,20 kn). Također, vještakinja je utvrdila da je ukupno banci plaćeno na ime glavnice 158.381,54 kn u utuženom razdoblju do 10. lipnja 2019. godine po promijenjenoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan dospijeća prvog anuiteta, odnosno na dan uplate (što je prikazala u tabeli 2 stupcu 9). Iz tabele 2 je također vidljivo da je ukupno banci plaćeno 39.341,08 CHF, što preračunato u kune po prodajnom tečaju za valutu po tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja odnosno dospijeća, iznosi 231.086,50 kn. 108. U temeljito obrazloženom nalazu i mišljenju vještakinje je pojašnjeno da je banka imala pravo zaračunati i zatezne kamate zbog nepravovremeno plaćenih pojedinih anuiteta, te da je opomene naplaćivala sve do dana kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 78/2012) u kojem je u čl. 4. navedeno "U članku 12. dodaje se novi stavak 5. koji glasi: (5) Izdavanje opomene radi naplate dospjelih novčanih potraživanja nije dozvoljeno naplaćivati". Također je istakla kako je tijekom otplate kredita trebalo plaćati manje anuitete od početno ugovorenih radi tečaja koji je na dan dospijeća prvog anuiteta iznosio 4,820900 kn, a kako je vidljivo iz tabela koje su u prilogu nalaza i mišljenja tečaj je sve do 39 anuiteta koji je dospio na plaćanje 10.12.2008.g., bio manji od tečaja na dan 10.10.2005. godine (na dan dopijeća prvog anuiteta).

109. U završnom mišljenju vještakinja je istakla:

- kako su banci (tuženiku i njegovom pravnom predniku) temeljem Ugovora tužitelji do dana 10 lipnja 2019. godine, platili iznos od 233.741,55 kn ukupno i to s osnove otplate anuiteta 231.086,50 kn, s osnove zatezne kamate 1.255,05 kn, te s osnova zaračunatih i naplaćenih opomena ukupan iznos od 1.400,00 kn, a sve sukladno otplatnim planovima koji su se mijenjali tijekom otplate kredita,

- da bi tijekom otplate kredita korisnik kredita I. P. bio dužan banci otplatiti do dana 10. lipnja 2019. godine, sukladno Ugovoru, da je otplata u cijelom razdoblju vršena primjenom prve ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje i uz primjenu tečaja švicarskog Franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan dospijeća prvog anuiteta (10.10.2005.g.), ukupan iznos od 182.911,98 kn kako je to vidljivo iz tabele 3, stupac 16 koja se nalazi u prilogu vještakinjinog nalaza,

- da je razlika između plaćenih iznosa predniku tuženika i tuženiku temeljem navedenog Ugovora u cjelokupnom razdoblju u odnosu na svotu od 182.911,98 kn, iznosila 48.987,51 kn (koja je navedena u tabeli 5 vještakinje), kada su anuiteti bili viši od početno ugovorenih radi promjene kamatne stope i tečaja i u trenucima otplate išli na štetu tužitelja, a kada su anuiteti bili manji iznosi 813,14 kn (radi se o svoti koja je išla u korist tužitelja - opaska suca), pa je u tom slučaju ukupna razlika 48.174,37 kn, koja prikazuje prijeboj pozitivnih i negativnih razlika, pri čemu se od ukupnog iznosa razlike, iznos od 6.747,70 kn odnosi na povećanje anuiteta radi povećane kamatne stope,a radi promjene u tečaju na dan dospijeća prve rate anuiteti su više plaćeni za 41.426,67 kn.

110. Tužitelji su podneskom od 05. studenog 2020. godine, predložili da vještakinja nalaz dopuni, a praktički se radilo o prijedlogu za izradu novog nalaza i mišljenja temeljem novih parametara. Naime, tužitelji su posredstvom punomoćnice u tom podnesku po prvi put tijekom postupka istakli (jer se tom činjenicom uopće ranije nisu bavili, pogotovo ne na pripremnom ročištu dana 30. rujna 2019. godine, kada su se trebali očitovati o konkretnom predmetu vještačenja i kada su izričito predložili po odvjetnici da se kao jedan od parametara uzme tečaj na dan zaključenja Ugovora) kako u ovom predmetu nije od važnosti tečajna lista švicarskog franka ne na dan dospijeća prvog anuiteta, već tečaj na dan plasmana kredita uvećan za kamatnu stopu od 4,99% godišnje, sve do zakonske intervencije kada je kamatna stopa pala na 3,23% godišnje.

111. Dakle, odvjetnica tužitelja je tek u fazi glavne rasprave, nakon što je vještakinja dostavila matematički izračun preplate, odgovorivši u cijelosti na zadani joj predmet vještačenja, predložila da se izvrši matematički izračun preplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi do siječnja 2014. godine, a kako je od tada kamatna stopa pala na 3,23% godišnje, da se izračuna koliko su tužitelji prema toj smanjenoj kamatnoj stopi trebali banci platiti, da bi se utvrdio iznos preplate temeljem tih parametara. Također, iako to nema veze sa predmetom spora, tužitelji su tim podneskom predložili obzirom na činjenicu da je u međuvremenu tijekom ove parnice kredit bio otplaćen u cijelosti, da vještakinja dopuni matematički izračun i za razdoblje nakon 10. lipnja 2019. godine, odnosno da ukalkulira cjelokupni otplaćeni iznos tijekom otplate kredita u svoj izračun, neovisno o ranije određenom predmetu vještačenja do dana podnošenja tužbe.

112. Shodno tome, vještakinja je podneskom od 02. veljače 2021. godine, izradila sasvim novi matematički izračun u vezi preplate novčanih iznosa po osnovi tečajnih razlika i razlike u kamati s obzirom na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koristeći pri tome novi parametar i to tečaj na dan isplate kredita, odnosno na dan 06. rujna 2005. godine (vodeći računa i o tome da je tužitelj po početno ugovorenoj kamati trebao otplaćivati kredit sve do zakonske intervencije kada je kamatna stopa snižena na 3,23% godišnje), radi utvrđivanja visine preplate, naravno, do dana podnošenja tužbe, tj. do 10. lipnja 2019. godine jer utvrđivati što je i u kojim iznosima bilo plaćeno banci nakon podnošenja tužbe, nikakve veze nije imalo sa predmetom ovoga spora. 113. Analogno tome, vještakinja je utvrdila (što je bilo istaknuto i u temeljnom nalazu i mišljenju) da je na dan isplate kredita 06. rujna 2005. godine, prodajni tečaj kreditora iznosio 4,858300, te da je na taj dan tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 136.032,40 kn, koliko je iznosila kunska protuvrijednost svote od 28.000,00 CHF. 114. U svrhu utvrđivanja koliki je novčani iznos trebao biti isplaćen banci temeljem Ugovora po početnoj kamatnoj stopi, a zatim prema smanjenoj kamatnoj stopi uslijed zakonske intervencije, pri čemu se dakle preplate kamata odnose samo na period od prvog povećanja kamatne stope pa do siječnja 2014. godine, vještakinja je u tabeli 1 detaljno prikazala kompletan matematički izračun po tim zadanim parametrima, pri čemu je istakla važeće tečajeve na dan izvršenih uplata pojedinih anuiteta, označila je kamatnu stopu koja je bila mijenjana prilikom otplate kredita, izvršila obračun po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% godišnje, primijenivši tečaj na dan isplate kredita od 4,858300 za matematički izračun preplate, prikazavši pojedine mjesečne razlike u utuženom razdoblju u vezi preplaćenih iznosa po osnovi kamate i po osnovi tečajnih razlika, kao i ukupno razliku.

115. Temeljem tako utvrđenih i prikazanih iznosa preplate ili pojedinih mjesečnih razlika, vještakinja je istakla da zaduženje tužitelja iznosi ukupno 180.498,87 kn uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% godišnje do kraja 2013. godine, te od 3,23% godišnje od 01. siječnja 2014. godine po tečaju na dan isplate kredita, tj. na dan 06. rujna 2005. godine (1CHF=4,858300 po prodajnom tečaju kreditora), odnosno da ukupna razlika po kojoj je više plaćeno iznosi 50.587,63 kn, kako je to i prikazano u tabeli 1. vještakinje, od čega više plaćena kamata iznosi 2.188,40 CHF, što preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita iznosi 10.631,90 kn, dok razlika u tečaju iznosi 39.955,73 kn. U tom dijelu je vještakinja naglasila da je u periodu kada je tečaj bio viši od početnog razlika iznosila 41.992,22 kn (radi se o tzv. pozitivnoj razlici – opaska suca), a u periodu kada je bio niži od početnog da je razlika iznosila 2.036,49 kn (radi se o tzv. negativnoj razlici – opaska suca). 116. Dakle, vještakinja je utvrdila i konkretno opisala sveukupnu razliku u kamati i tečaju, uzevši pri tome u obzir i više, ali i manje plaćene anuitete, u ukupnom iznosu od 50.587,63 kn, pri čemu je istakla da je u razdobljima kada je anuitet bio manje plaćen od anuiteta preračunatog po početnom tečaju i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, razlika iznosila 1.074,66 kn, a kada je bio više plaćen, razlika je iznosila 51.662,29 kn.

117. Vještakinja je ponovo, kao i u početnom nalazu i mišljenju, istakla da je tužitelj dana 06. kolovoza 2018. godine, izvršio uplatu u iznosu od 15.000,00 kn, koja je po izračunu tuženika priznata u iznosu od 2.268,71 CHF i za taj iznos je tuženik umanjio glavnicu kredita.

118. Vještakinja je također naglasila da iako tužitelji u podnesku kojim su se očitovali na vještački nalaz navode da se preplata kamatne stope odnosi samo na period od prvog povećanja kamatne stope, pa do siječnja 2014. godine, kada je kamatna stopa od 3,23% godišnje bila primijenjena i obračunata po banci, kako i u razdoblju nakon 01. siječnja 2014. godine, ima razlike u kamatnoj stopi, obzirom da se prilikom svake promjene kamatne stope i izračuna novoga anuiteta dnso kamate i glavnice mijenja i to uvijek u korist kamate – udio kamate je veći, a udio glavnice manji, pa upravo iz tog razloga postoje sve do dana utuženja određene razlike i u kamatnoj stopi.

119. Pri tome je vještakinja također istakla, kao i u početnom nalazu, da je banka na sve anuitete koji nisu bili plaćeni u roku dospijeća obračunala i zateznu kamatu, a tužitelji su ju platili, time da iznosi tako plaćenih zateznih kamata nisu bili uključeni u uplate po anuitetima, pa za eventualni obračun kamate po razlikama po svakom više plaćenom anuitetu zatezna kamata teče od dospijeća svakog anuiteta.

120. U vezi ovog novog nalaza i mišljenja, očitovale su se obje stranke i to tuženik podneskom od 09. veljače 2021. godine, kada je istakao da po njegovom stajalištu nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva jer tuženik smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove u cijelosti neosnovan. Osim toga, tuženik je naveo kako u slučaju da je vještačenje bilo potrebno, da za dopunski nalaz vještaka nema nikakve osnove jer ukoliko bi sud prihvatio tezu da su odredbe Ugovora bile ništetne, tužitelj bi imao pravo potraživati sve iznose koje je tužitelj preplatio u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj, pa nema po tuženiku osnove da se prilikom izračuna uzimaju u obzir parametri iz provedbenog otplatnog plana, što je vještakinja u dopunskom nalazu učinila. Tuženik zaključno smatra da bi u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a što inače tuženik osporava, jedini računski točan izračun bio onaj sadržan u inicijalnom nalazu i mišljenju vještakinje.

121. Tužitelji su po svojoj punomoćnici u podnesku od 09. studenog 2021. godine, istakli da im je i dalje taj novi vještački nalaz nejasan, netransparentan i sasvim neupotrebljiv jer obrazloženje novog nalaza tužiteljima nije jasno. Tužitelji su po svojoj punomoćnici u tom podnesku istakli što im to nije bilo jasno čak na tri arka papira formata A4 (što sud ne nalazi potrebnim sada reproducirati, zbog ionako obimnog obrazloženja predmetne odluke), osporivši između ostalog vještačko prebijanje pozitivnih i negativnih razlika za utvrđivanje visine preplate, te su se tužitelji na drugoj stranici tog podneska, ponovo posredstvom svoje odvjetnice (kao i nakon primitka inicijalnog vještačkog nalaza), sada već drugi put, očitovali o tome što bi to vještakinja u okviru predmeta vještačenja trebala utvrditi, između ostalog da vještakinja utvrđuje visinu zatezne kamate, za sva zakašnjela plaćanja u situacijama kada je tužitelj pao u zakašnjenje u pogledu pojedinih anuiteta. Pri tome su tužitelji posredstvom odvjetnice našli umjesnim i primjerenim predložiti da vještakinja specificirano prikaže kada je tužitelj pao u zakašnjenje i radi čega (što predstavlja svojevrsni nonsens jer je nevjerojatno da jedan odvjetnik u R. H. dođe na ideju da vještakinja u okviru sasvim drugog predmeta vještačenja pokuša utvrditi zbog kojih je to razloga tužitelj nepravovremeno plaćao pojedine anuitete banci, kao da je ta činjenicu uopće bitna u vezi bilo čega, a kamoli u vezi predmetnog tužbenog zahtjeva oba tužitelja – opaska suca), ali i u vezi kojih anuiteta je sa zakašnjenjem izvršio plaćanje i što je sve platio u vezi tih zakašnjenja po osnovi zatezne kamate, te da li bi bio u zakašnjenju da banka nije samovoljno mijenjala visinu anuiteta kao i promjenu tečaja u CHF valuti.

122. Ovakva ideja tužitelja, posredstvom njihove odvjetnice, o tome da se vještakinja očituje o navedenom sasvim nesuvislom i neumjesnom prijedlogu koji nema nikakve veze sa predmetom spora je bila potpuno zakonski neutemeljena i u cijelosti izvan okvira predmetnog vještačenja jer financijski vještak nije angažiran od strane suda u ovoj parnici kako bi se očitovao o tome da li bi tužitelj došao u zakašnjenje da banka nije samovoljno mijenjala visinu anuiteta ili o tome da li bi tužitelj došao u zakašnjenje da nije tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja, što bi svakom odvjetniku u R. H. trebalo biti jasno, pa tako i odvjetnici tužitelja, već je vještakinja u ovoj parnici angažirana kao stručna osoba da matematički izračuna visinu preplate temeljem parametara koje su joj zadani u okviru određenog predmeta vještačenja. Stranka, pa tako i odvjetnik koji zastupa stranku, treba biti svjestan da u fazi prethodnog postupka, ukoliko predlaže vještačenje treba konkretizirati taj predmet vještačenja, uz isticanje konkretnih bitnih činjenica koje predlaže da ih vještak utvrdi (u tom smislu je sasvim nebitno i potpuno neutemeljeno da u ovakvom predmetu stranka predloži da se financijski vještak očituje o tome da li bi tužitelj došao u zakašnjenje da banka nije samovoljno mijenjala visinu anuiteta ili o tome da li bi tužitelj došao u zakašnjenje da nije tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja) jer će u suprotnom sud odrediti predmet vještačenja po svojoj odluci i ocjeni, time da i u tom trenutku kada sud odredi predmet vještačenja rješenjem, stranka osobno ili po odvjetniku ima mogućnost predložiti da se dopuni predmet vještačenja ukoliko smatra da je sud propustio vještaku odrediti utvrđenje neke bitne činjenice ili da je na temelju pogrešnih parametara odredio predmet vještačenja.

123. Kako je nakon isticanja u navedenom podnesku tužitelja od 09. studenog 2021. godine, bilo na tri stranice obrazloženo što to nije bilo jasno tužiteljima i njihovoj odvjetnici, konačno su tužitelji predložili da vještakinja otkloni nejasnoće i nepravilnosti u svom obračunu.

124. Zbog toga je vještakinja podneskom od 31. ožujka 2021. godine, dostavila pisano očitovanje u kojem je pojasnila ranija utvrđenja iz prethodno dostavljenog podneska. Vještakinja je ujedno dostavila u prilogu tog podneska tabelu i cjelokupni izračun zaduženja za koji je banka zadužila tužitelja po kamatnim stopama koje su se mijenjale sukladno Ugovoru tijekom otplate i tečaju CHF koji je također mijenjan tijekom otplate kredita, uz parametre na temelju kojih je izvršen drugi izračun preplate (dakle, po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% godišnje, a od 01. siječnja 2014. godine, po stopi od 3,23% godišnje, odnosno po tečaju na dan isplate kredita). Nakon što je vještakinja temeljito obrazložila svoja utvrđenja i tabelarni izračun, te iznijela određene činjenicu u kontekstu onoga što je već uglavnom bilo i ranije istaknuto u njezinim podnescima, prikazavši ukupnu preplatu u iznosu od 52.624,13 kn, od čega je jasno bila utvrđena razlika od 10.631,90 kn po osnovi preplate u pogledu kamate, a 41.992,22 kn u vezi preplate zbog tečajnih razlika. Te svote, odnosno ukupan iznos od 52.624,13 kn nije predstavljao razliku nakon prebijanja tzv. negativnih i pozitivnih razlika, već je predstavljao samo pozitivnu razliku, odnosno preplatu koja je išla na štetu tužitelja zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

125. Za primijetiti je da je upravo taj ukupan iznos preplate po osnovi kamata od 10.631,90 kn, ali i po osnovi tečajnih razlika od 41.992,22 kn, bio prikazan i u tabeli vještakinje dostavljenoj uz podnesak od 02. veljače 2021. godine, kada se govori isključivo o tzv. pozitivnim razlikama, a koje konačne svote su jasno bile navedene u stupcima 8 i 11, Tabele 1 vještakinje (na listu 159), na 5 stranici Tabele 1 vještakinje. Osim toga, u toj istoj tabeli vještakinje koja se nalazi na stranicama 157-159 spisa (list 3-5 vještačkog podneska) su bili specificirano navedeni mjesečni iznosi preplate, bez prebijanja sa tzv. negativnim razlikama, koji iznosi mjesečnih preplata su bili prikazani i u Tabeli vještakinje na listovima 178-180 spisa.

126. Iako su tužitelji posredstvom svoje odvjetnice našli potrebu i po treći put nešto prigovoriti u smislu vještačkog završnog očitovanja, te istaći određene primjedbe u podnesku od 20. travnja 2021. godine, između kojih je za ne povjerovati da odvjetnica tužitelja u podnesku koji je napisala u ime i za račun svojih stranaka istakne:

" Vještakinja i u dopuni nalaza iskazuje iznos koji je tužena naplatila na ime opomena i na ime zakonske zatezne kamate, ali do sada nije odgovorila da li je tužitelj pao u zakašnjenje radi samovoljnog povećanja anuiteta kao i povećanja tečaja chf valute ili je prestao plaćati iz nekog drugog razloga pa bi tužena imala pravo naplatiti opomene kao i naplatiti zakonsku zateznu kamatu. Takove primjedbe tužitelji su stavili u prijašnjem podnesku i na njih nije odgovoreno".

127. Zbog toga, sud nalazi ponovo potrebu da istakne kako nije zadatak vještaka financijske struke da odgovara na sasvim besmislena i nesuvisla pitanja stranake ili njihovih odvjetnika, već da u okviru zadanog predmetnog vještačenja, odgovori na predmet vještačenja u vezi utvrđenja visine preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tim više što predmet ove parnice nije niti bilo utvrđivanje da li je prednik tuženika iz opravdanih razloga naplatio tužitelju pojedine opomene koje mu je poslao u vezi nepravovremeno plaćenih anuiteta, niti je predmet ove parnice bilo utvrđivanje visine zatezne kamate koju je banka zaračunala tužitelju po osnovi zakašnjelih uplaćenih anuiteta. Osim toga, zanimljivo je sa aspekta odvjetnice tužitelja, koja je očito sastavljala navedene podneske za svoje stranke u ovoj parnici, na koji način je dotična uopće očekivala da vještakinja smisleno odgovori na pitanje koje je gore citirano, a koje praktički istovrsno pitanje je postavila za vještakinju i u podnesku od 09. studenog 2021. godine, jer je sasvim jasno i logično da samo i jedino tužitelj I. P. ili eventualno tužiteljica R. P. mogu odgovoriti na takvo postavljeno pitanje, te se uopće ne radi o pitanju na koji može ili treba vještak odgovarati.

128. Kako je u podnesku tužitelja od 20. travnja 2021. godine, odvjetnica tužitelja prije svega predložila "da sud vještaku da jasan i nedvosmislen zadatak oko primjedbe tečaja CHF valute, da li na dan isplate kredita, kako smatraju tužitelji ili na dan dospijeća prvog anuiteta, kako je sud dao zadatak vještaku" (iako je vještakinja oba matematička izračuna dostavila u navedenim podnescima, dakle po oba različita parametra i temeljem tečaja na dan isplate kredita i temeljem tečaja na dan dospjelosti prvog anuiteta i iako je davno prošla faza ovog sudskog postupka, kada se trebao predložiti na konkretan način predmet vještačenja ukoliko je to bilo koja stranka željela pravovremeno učiniti – opaska suca), a ostala je i kod svih ranije iznesenih primjedbi jer se tužitelji nisu slagali sa dosadašnjim obračunom i obrazloženjem, smatrajući da je vještakinja sasvim pogrešno izvršila izračun koji je prikazala u tabeli u točka,a 8.,10.,12.,13.,17.,19.,21. i 22., predloženo je da vještakinja na te primjedbe odgovori na raspravi.

129. Shodno tome, a cijeneći okolnost da tuženik nije imao nikakvog očitovanja u vezi vještačkog izračuna i u vezi navoda vještakinje istaknutih u podnesku od 31. ožujka 2021. godine, sud je na glavnu raspravu pozvao vještakinju radi saslušanja, međutim prije održavanja te rasprave tužitelji su posredstvom svoje odvjetnice ipak konkretizirali visinu svog tužbenog zahtjeva, čime su svoju stupnjevitu tužbu učinili određenom u smislu novčanog potraživanja, koje novčano potraživanje je za divno čudo, unatoč svim prigovorima istaknutim u navedenim podnescima tužitelja i osporavanju matematičkog izračuna vještakinje, odnosno upornom ustrajanju da vještakinja odgovori na sasvim besmislena pitanja u okviru predmetnog vještačenja, bilo u potpunosti usklađeno sa matematičkim izračunom vještakinje u vezi isplate ukupnog iznosa od 52.624,13 kn, ali i u vezi isplate zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate koje je vještakinja utvrdila u svoja zadnja dva podneska dostavljena sudu.

130. Na raspravi održanoj dana 12. listopada 2022. godine, prije saslušanja vještakinje, tužitelji su posredstvom odvjetnice potvrdili da je visina tužbenog zahtjeva usklađena sa matematičkim izračunom vještaka iz podneska od 31. ožujka 2021. godine u vezi preplate iznosa od 52.624,13 kn, a sukladno Tabeli 1 vještačkog nalaza (koja tabela zapravo predstavlja dio Tabele 1 iz podneska koji je vještakinja naslovila kao Dopunski nalaz, a radi se o podnesku od 02. veljače 2021. godine – opaska suca), nakon čega je tuženik posredstvom zamjenika punomoćnika u osobi odvjetnika, istakao kako tuženik ni ne osporava tako istaknutu visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, kako u pogledu glavnice, tako niti u visini koja se odnosi na zatraženu zateznu kamatu.

131. Zbog toga je na navedenoj raspravi, vještakinja I. Š. samo formalno saslušana, te je dotična istakla da je u svom pisanom nalazu odgovorila u potpunosti na zadani joj predmet vještačenja, odnosno da se u slijedeće dva podneska očitovala i u vezi prigovora koji su bili istaknuti u vezi njezinog nalaza i mišljenja, naglasivši da je kod dopunskog izračuna prema svoja zadnja dva podneska bitan parametar za izračun visine njezinog matematičkog izračuna u pogledu preplate, bio tečaj na dan isplate kredita (za razliku od inicijalnog izračuna kada je koristila tečaj na dan dospijeća prvog anuiteta). Za vještakinju niti jedno jedino pitanje na toj raspravi nije imala odvjetnica tužitelja.

132. Dakle, kako je na dan zaključenja glavne rasprave ili na dan održavanja zadnje rasprave u ovoj pravnoj stvari, između stranaka bila sasvim nesporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja, te je bila samo sporna pravna osnova, nakon što je utvrđen pravno osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga koji su navedeni u ranijem stadiju obrazloženja predmetne presude, valjalo je u cijelosti udovoljiti istaknutom tužbenom zahtjevu u vezi visine jer je ta visina bila istaknuta u cijelosti u skladu sa matematičkim izračunom vještakinje I. Š., pa zbog toga sud nije niti imao potrebu ili opravdan razlog da detaljnije obrazlaže zbog čega je baš u vezi isplate iznosa od 52.624,13 kn usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na sve pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude u točci I., cijeneći okolnost da tuženik na zadnjoj raspravi nije osporavao niti to sporedno potraživanje u vezi zatražene zatezne kamate na pojedine iznose, od pojedinih datuma.

133. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

134. Naime, tužitelji su u ovoj parnici uspjeli u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevom i to kako u vezi pravne osnove, tako i u vezi visine, pa im je tuženik zbog toga bio dužan nadoknaditi opravdan parnični trošak. 135. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno konačnoj vrijednosti predmeta spora ekvivalentnoj visini istaknutog novčanog potraživanja tužitelja, vodeći računa da je i deklaratorni zahtjev tužitelja trebao imati neku posebno istaknutu vrijednost predmeta spora (što je u konačnici u svakom slučaju bilo unutar vrijednosti između 10.001,00 kn do 100.000,00 kn), a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife. 136. Shodno tome, tužiteljima je za sastav tužbe priznat zatraženi iznos od 1.000,00 kn, za sastav podnesaka od 05. studenog 2020. godine, te od 09. studenog 2021. godine (kojim su se tužitelji očitovali o vještačkom nalazu i mišljenju, ali i o novom nalazu i mišljenju vještaka, odnosno novom vještačkom matematičkom izračunu), priznat je iznos od 1.000,00 kn za svaki podnesak ili 2.000,00 kn ukupno, dok je za sastav podnesaka od 20. travnja 2021. godine (kojim su se tužitelji očitovali o podnesku vještaka kojim je odgovoreno na njihove primjedbe i prijedloge) i za sastav podneska od 07. listopada 2022. godine (kojim je predmetna stupnjevita tužba tužitelja konkretizirana u novčanom iznosu) tužiteljima priznat ukupan iznos od 500,00 kn ili 250,00 kn po podnesku u smislu Tbr. 8.t.3. Odvjetničke tarife.

137. Osim toga, tužiteljima je u vezi zastupanja po punomoćnici na ročištima održanim dana 30. rujna 2019. godine, 27. siječnja 2020. godine, te 12. listopada 2022. godine, priznat iznos od 1.000,00 kn za svako zastupanje ili 3.000,00 kn ukupno, a u vezi tih opravdanih troškova u iznosu od 6.500,00 kn, priznat je tužiteljima i iznos od 1.625,00 kn po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost.

138. Pored ovog opravdanog troška u iznosu od 8.125,00 kn, tužiteljima je u vezi sudske pristojbe na tužbu, priznat opravdan trošak u iznosu od 876,00 kn, a isti iznos od 876,00 kn, im je priznat i u vezi sudske pristojbe koju su dužni platiti na presudu. Također, tužiteljima je i kao opravdan trošak priznat iznos od 2.000,00 kn u vezi troškova vještačenja jer je za vještačenje utrošen taj iznos koji je vještaku isplaćen iz predujma uplaćenog po tužiteljici.

139. Kako je zbog navedenog utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužitelja, za sada u iznosu od 11.877,00 kn, valjalo je tužiteljima tu svotu i dosuditi sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja presude, odnosno obvezati tuženika da solidarno tužiteljima plati taj prouzročeni parnični trošak, dok je preko te svote odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja.

140. Ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška zbog zastupanja tužitelja po punomoćnici na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, niti u vezi zahtjeva koji se odnosio na pripadajući porez na taj trošak u iznosu od 125,00 kn jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove presude, hoće li odvjetnica tužitelja iz K. uopće pristupiti na ročište za objavu presude u B.. Naime, tek nakon održavanja tog ročišta, ukoliko za to budu ispunjeni zakonski uvjeti, posebnim rješenjem će se odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja.

U Bjelovaru, 28. studenog 2022. godine.

Sudac

Sanjin Milošević, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 29. studenog 2022. godine, a putem ovoga suda.