REPUBLIKA HRVATSKA

P-1987/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Š.,

…, OIB: …, zastupan po pun. S. K. odvj. u S., protiv tuženika

P. B. Z. d.d. Z., …, OIB: …,

zastupan po pun. B. B. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 07. listopada 2022. god., u prisustvu pun. tužitelja S. K. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika S. R. odvj. vjež. u

S., dana 25. studenog 2022. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9011602555 od 28.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti 13.354,61 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kredit u iznosu 13.354,61 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4 Ugovora o kreditu broj 9011602555 od 28.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

III Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana, isplati tužitelju iznos od ukupno 14.683,21 kn/1.948,79 eur, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s tim da za razdoblje do 31. prosinca 2007. god., kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, potom za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 33,35 kn teče od 29.02.2008. god.,

-na iznos od 49,21 kn teče od 31.03.2008. god.,

-na iznos od 23,07 kn teče od 30.04.2008. god.,

-na iznos od 17,31 kn teče od 31.05.2008. god.,

-na iznos od 25,84 kn teče od 30.06.2008. god.,

-na iznos od 8,90 kn teče od 31.07.2008. god.,

-na iznos od 9,86 kn teče od 31.08.2008. god.,

-na iznos od 19,85 kn teče od 30.09.2008. god.,

-na iznos od 103,63 kn teče od 31.10.2008. god.,

-na iznos od 47,13 kn teče od 30.11.2008. god.,

-na iznos od 107,43 kn teče od 31.12.2008. god.,

-na iznos od 116,64 kn teče od 31.01.2009. god.,

-na iznos od 120,69 kn teče od 28.02.2009. god.,

-na iznos od 107,99 kn teče od 31.03.2009. god.,

-na iznos od 110,00 kn teče od 30.04.2009. god.,

-na iznos od 93,46 kn teče od 31.05.2009. god.,

-na iznos od 79,33 kn teče od 30.06.2009. god.,

-na iznos od 82,50 kn teče od 31.07.2009. god.,

-na iznos od 96,08 kn teče od 31.08.2009. god.,

-na iznos od 89,72 kn teče od 30.09.2009. god.,

-na iznos od 81,95 kn teče od 31.10.2009. god.,

-na iznos od 96,48 kn teče od 30.11.2009. god.,

-na iznos od 107,09 kn teče od 31.12.2009. god.,

-na iznos od 124,13 kn teče od 31.01.2010. god.,

-na iznos od 119,69 kn teče od 28.02.2010. god.,

-na iznos od 141,70 kn teče od 31.03.2010. god.,

-na iznos od 136,89 kn teče od 30.04.2010. god.,

-na iznos od 146,93 kn teče od 31.05.2010. god.,

-na iznos od 213,57 kn teče od 30.06.2010. god.,

-na iznos od 199,33 kn teče od 31.07.2010. god.,

-na iznos od 237,74 kn teče od 31.08.2010. god.,

-na iznos od 225,39 kn teče od 30.09.2010. god.,

-na iznos od 199,24 kn teče od 31.10.2010. god.,

-na iznos od 249,81 kn teče od 30.11.2010. god.,

-na iznos od 312,78 kn teče od 31.12.2010. god.,

-na iznos od 269,38 kn teče od 31.01.2011. god.,

-na iznos od 285,13 kn teče od 28.02.2011. god.,

-na iznos od 263,97 kn teče od 31.03.2011. god.,

-na iznos od 267,15 kn teče od 30.04.2011. god.,

-na iznos od 351,30 kn teče od 31.05.2011. god.,

-na iznos od 356,97 kn teče od 30.06.2011. god.,

-na iznos od 429,59 kn teče od 31.07.2011. god.,

-na iznos od 394,38 kn teče od 31.08.2011. god.,

-na iznos od 355,56 kn teče od 30.09.2011. god.,

-na iznos od 350,72 kn teče od 31.10.2011. god.,

-na iznos od 347,27 kn teče od 30.11.2011. god.,

-na iznos od 364,33 kn teče od 31.12.2011. god.,

-na iznos od 382,27 kn teče od 31.01.2012. god.,

-na iznos od 383,62 kn teče od 29.02.2012. god.,

-na iznos od 371,59 kn teče od 02.04.2012. god.,

-na iznos od 374,52 kn teče od 02.05.2012. god.,

-na iznos od 384,79 kn teče od 01.06.2012. god.,

-na iznos od 374,25 kn teče od 02.07.2012. god.,

-na iznos od 376,96 kn teče od 01.08.2012. god.,

-na iznos od 370,93 kn teče od 03.09.2012. god.,

-na iznos od 359,44 kn teče od 30.09.2012. god.,

-na iznos od 371,84 kn teče od 02.11.2012. god.,

-na iznos od 377,64 kn teče od 03.12.2012. god.,

-na iznos od 377,48 kn teče od 02.01.2013. god.,

-na iznos od 348,88 kn teče od 31.01.2013. god.,

-na iznos od 373,50 kn teče od 28.02.2013. god.,

-na iznos od 374,69 kn teče od 02.04.2013. god.,

-na iznos od 1.110,35 kn teče od 08.04.2013. godine.

IV Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.500,00 kn/1.128,14 eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 07. svibnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 28.06.2006. god., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) br. 9011602555, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 13.354,61 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

Tuženik je u navedenom unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1 Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te je otplatu kredita u čl. 4 i čl. 6 Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 4 naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,17 % godišnje, ugovorivši kako je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("odlukom o kreditiranju građana") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način, i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014. god., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u toč. II, potvrdio presudu TS u Z. posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003.god., do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06. 2018. god., potvrdio presudu TS u Zagrebu posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovce potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/13), i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. do 31.12.2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, i 133/09), i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita je izrađen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita iznosi 14.684,15 kn.

Tužitelj navodi da činjenicom utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese deklaratornu odluku radi utvrđenja ništetnosi pobliže opisanu u toč. I i II izreke presude, te da obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 14.684,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 31. svibnja 2022. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti predlaže stoga isti odbiti. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije.

Navodi da istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011602555 zaključenog između tužitelja i tuženika 28.06.2006.g., kojima je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te isplatu iznosa od 14.684,15 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, te da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011602555 dana 28.06.2006.g. kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.354,61 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,17 %.

Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 11.04.2013.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije.

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope, te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu, čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

Sukladno odredbama ZOO-a, nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03), kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona, informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim.

Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22, izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, što je posebice značajno za dugoročne kredite), novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva, nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu, i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a, koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. godine.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.

Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.

Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije.

Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu, te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Na pripremnom ročištu dana 08. svibnja 2022. god., tuženik navodi da je dana 05. svibnja 2022. god., objavljena odluka suda EU u predmetu C-567/2020, koju je priložio u dokazne svrhe, a sukladno kojoj je odlučeno da se direktiva 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuje na one ugovorne odnose koji su zaključeni prije dana 01. srpnja 2013. god., kao datuma pristupa RH Europskoj uniji.

Obzirom da je predmetni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika zaključen 2006. godine, štoviše da je isti u cijelosti zatvoren dana 11. travnja 2013. godine, to je razvidno kako je pozivanje tužitelja na odredbe naprijed navedene Direktive u pogledu provođenja testa nepoštenosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu promašeno, te predlaže sudu odbiti zahtjev za provedbom knjigovodstveno financijskog vještačenja kao suvišnog i protivnog načelima ekonomičnosti, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Nadalje ističe kako je sukladno odredbama Hrvatskog nacionalnog zakonodavstva (ZOO), dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako kamatna stopa otplate kredita nikada nije premašila iznos zakonske kamatne stope, što upućuje na to da je tuženik za sve vrijeme otplate kredita postupao kao dobar gospodarstvenik i u skladu s načelima savjesnosti i poštenja. Stoga se tuženik već i u ovoj fazi postupka protivi tijeku zateznih kamata kako su naznačene u tužbi, obzirom da je tuženik saznao za eventualnu ništetnost istih tek po okončanju postupka vođenog u kolektivnoj parnici (Potrošač), odnosno tuženik u trenutku stjecanja uplaćenih anuiteta nije znao a niti morao znati da nema pravo na isplatu istih.

Ukoliko bi sud ipak odlučio izvesti knjigovodstveno financijsko vještačenje, tada tuženik inzistira da se uzmu u obzir svi objektivni parametri koji su utjecali na promjenu kamatnih stopa, kao što su M CHF LIBOR, kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom na devizne depozite-aktivne kamatne stope, prinosi na trezorske zapise M. F. RH i obvezne

pričuve banaka, a prema potrebi i drugi parametari koji utječu na promjenu kamatnih stopa. Ovo sve iz razloga što je u slučaju eventualne ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi potrebno uspostaviti zakonit mehanizam promjenjive kamatne stope, a što je izraženo i u odluci VSRH Rev-1172/18.

Stalni sudski vještak za financije M. J. dipl.oec. u vještvu od 12. rujna 2022. god., navodi da je na temelju tješenja ovog suda od 08. svibnja 2022. god., izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja M. L. iz Š.,

protiv tuženika P. B.Z. d.d. (u daljnjem tekstu B.), radi isplate.

Zadaća vještaka je sukladno prijedlogu tužitelja utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i ništetnosti valutne klauzule, te u ukupnom zbroju u kreditu zaključenom između tužitelja i tuženika.

Navodi da je dana 07.05.2019. god., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 9011602555 je ugovoren dana 28.06.2006. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=13.354,61 na rok od 84 mjeseca. Isplaćen je u kunama dana 29.06.2006. god., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,663412 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,17 % postotnih poena godišnje, a početni anuitet 189,82 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.07.2006. godine. Banka je od anuiteta 31.08.2007. godine, povisila kamatnu stopu na 6,17% godišnje, te od anuiteta 29.02.2008. god., sve do konačne otplate na 7,45% godišnje. Kredit je dana 08.04.2013. god., prijevremeno konačno otplaćen, a zadnja je uplata uračunata u obračun preplate kao i redovni anuiteti.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

Vještak navodi da je u tablici koja prileži ovom nalazu prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja su prikazani u kunskom iznosu u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Nadalje navodi da je bitno napomenuti kako je izračun napravljen sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja. Tuženik je predlagao primjenu drugih parametara za određenje kamatnih stopa što je pravno pitanje, a u kojem bi se slučaju radilo o zasebnom izračunu.

Vještak je mišljenja da je vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda od 08. svibnja 2022. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je da su tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 9011602555. U razdoblju otplate anuiteta 31.08.2007. god., do 08.04.2013. god., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja u razdoblju od 29.02.2008. god., do 08.04.2013. god., plaćao veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i tečaj korišten pri isplati kredita u ukupnom iznosu Kn=14.683,21. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je vještak predočio tablično u nastavku svojega vještva.

Tužitelj u podnesku od 28. rujna 2022. god., navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka koji je napravljen lege artis, odnosno izrađen u skladu s pravilima struke, pa je sudski vještak pravilno utvrdio sve preplaćene iznose od strane tužitelja, odnosno utvrdio koliko je tužitelj više platio s osnova valute švicarski franak i promjene kamatnih stopa, dakle nepoštenih i ništetnih odredi o valuti i kamati, a što je i predmet ovog postupka.

Tužitelj stoga ističe kako na izrađeni nalaz i mišljenje primjedbi nema, pa je ustrajao u deklaratornom tužbenom zahtjevu i predložio sudu da donese deklaratornu odluku radi utvrđenja ništetnosi spornih odredbi (čl. 1, čl. 4, čl. 5 i čl. 6) predmetnog Ugovora o kreditu br. 9011602555 od 28. lipnja 2006. god., pobliže opisanu u toč. I i II izreke presude, te smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu potražujući iznos od ukupno 14.683,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate.

Nadalje ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11, kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 04.7.2013. godine, te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno, izreka presude u odnosu na tuženika P. B. Z. d.d. glasi: „Utvrđuje se da je drugotuženik P. B. Z. d.d., u razdoblju od 1.

travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud, te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku, pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a, pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Suprotno tumačenje koje promovira tuženik u odgovoru na tužbu i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, a svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju u članku 502.c, "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

Kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju u članku 118 (Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove), "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1.ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

O primjeni ovih odredbi u praksi, poglavito o tome da iste nisu vezane isključivo za pravnu kvalifikaciju „naknade štete“, očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite, pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete, mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“

te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite, što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao, pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi R. A. d.d., i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje

Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite, te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza, osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. (

U prilogu: Odluka

Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019).

Pojednostavljeno rečeno, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je de facto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud, a ta presuda je i potvrđena odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017-10, kojom je također utvrđeno nezakonito postupanje tuženika, koji je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak.

Tužitelj također ističe i činjenicu kako je već ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine.

Ovom je presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu, te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu, jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet, pa time protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka, a koju je sada i utvrdio sudski vještak.

Tužitelj nadalje ističe da je cijeli odgovor na tužbu tuženika koncipiran na način kao da ne postoje gore citirane pravomoćne odluke u sporu kolektivne pravne zaštite, pa tuženik sada u ovom postupku ponovno ističe i ponavlja iste one prigovore koje je već bezuspješno iznosio u postupku kolektivne pravne zaštite, te koje su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH, pa i Vrhovni sud RH, te Ustavni sud RH, odbili kao neosnovane, a tuženik u velikom dijelu odgovora na tužbu polemizira o činjenicama koje su apsolutno nebitne i nemaju nikakve veze sa predmetom spora.

Tužitelj ističe kako to je li kredit otplaćen ili nije nema nikakvog značaja u smislu nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o kojima je riječ, a odredbe ZPP- a, koje tuženik citira u ovom pogledu odnose se na postupak kolektivne pravne zaštite, što ovaj postupak – nije.

O kakvom se ovdje postupku radi, tužitelj je obrazložio u gorenjem dijelu ovog podneska, pa se tuženik upućuje na isti, kao što se upućuje i na činjenicu kako se nepoštenost i ništetnost utvrđuju ex tunc, pa je prema tome potpuno nebitno je li ugovor o kreditu kasnije primjerice raskinut ili otplaćen kao u konkretnom slučaju.

Prema tome, to što je kredit otplaćen 2013. godine nije baš nikakva prepreka utvrđenju nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi tog ugovora, i to odredbi o predmetu i cijeni ugovora.

Članak 328. ZOO-a jasno propisuje: Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Navodeći suprotno odredbi čl. 328. ZOO-a, razvidno je da tuženik očito uopće ne razumije institut i koncept utvrđenja ništetnosti, pa potpuno proizvoljno zaključuje kako otplatom kredita ugovorne odredbe valjda negdje u nepoznato nestaju.

Tuženika je u tom smislu za uputiti na činjenicu da je ugovor, odnosno neka ugovorna odredba, nepoštena i ništetna od samog dana njezinog sastavljanja, te se ništetnost utvrđuje i procjenjuje prema trenutku zaključenja ugovora, odnosno ugovorne odredbe, a na što uostalom ukazuje ustaljena praksa Suda Europske unije kao što je primjerice presuda C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostala pripadajuća sudska praksa, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13). Na to konkretno ukazuje točka 83. te presude: „83. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“

Isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, Dziubak, točka 52.: „52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo R., da članak 4. stavak 1. Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”, za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“

Isto kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti C-482/13 do 487/13, U. B. i C., t. 37.: „37. U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje Sebestyén, C-342/13, EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

Odnosno presuda C-421/14, Banco Primus, točka 61.: „61. Osim toga, sukladno članku 4. stavku 1. navedene direktive, nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili uslugâ na koje se ugovor odnosi u vrijeme kad je bio sklopljen i sve popratne okolnosti sklapanja ugovora (presude od 4. lipnja 2009., Pannon GSM, C-243/08, EU:C:2009:350, t. 39. i od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing, C-137/08, EU:C:2010:659, t. 42.)…“

O tome dakako postoji i ustaljena praksa Vrhovnog suda RH, pa je takvo stajalište zauzeto primjerice u odluci VSRH, poslovni broj Rev-1230/07 od 28.10.2008. godine, u kojoj se navodi: „Ništavost ugovora nastaje kada nastanu zakonski razlozi ništavosti. S obzirom na tu činjenicu sud na nju pazi po službenoj dužnosti.“, kao i u odlukama VSRH, Rev-898/05 od 11.4.2007. i Rev-589/10 od 26.10.2010., u kojima se navodi: „Ništavost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja (ex tunc), te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se pravno nepostojećim.“, a identično je navedeno u postupku kolektivne pravne zaštite, presudi VTS RH, Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018 godine.

Končano, ovo je definitivno i razjašnjeno u recentnoj revizijskoj odluci VSRH poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. godine. Prema tome ovaj prigovor tuženika je potpuno promašen.

Nadalje tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020. god., zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, a u trenutku podnošenja tužbe taj rok nije istekao, za kamatu je to bio 13.6.2019. god., a za valutu 14.6.2023. godine.

Tužitelj navodi da ostaje kao u tužbi, nema daljnjih dokaznih prijedloga i predlaže zaključiti raspravljanje.

U podnesku od 29. rujna 2022. god., tuženik navodi da ustraje u prigovorima zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. ZOO-a, što je sve potkrijepljeno recentnom sudskom praksom suda EU u odluci broj C-567/2020 kako se dodatno izlaže u nastavku ovog podneska.

Obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9011602555 zaključenom između stranaka dana 28.06.2006.g., i zatvorenome dana 11.04.2013.g., a dana 05. svibnja 2022.g., objavljena je odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, to se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće:

1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis, jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g.,

2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g.,

3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g., ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Ovo tim više što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren s danom 28.02.2014.g., dakle, više od pet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik stoga u cijelosti ostaje kod svojih dosadašnjih navoda, te opetovano naglašava kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen po ugovornim strankama još 2013. godine. Ova se nesporna činjenica ukazuje relevantnom s dva aspekta i to: obzirom na prekluziju isticanja ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i obzirom na vrijeme ispunjenja ugovora.

Stoga tuženik predlaže, kao uvodno, da sud prvotno raspravi iznesene prigovore zastare i prekluzije iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, prije odluke o meritumu spora, obzirom da se postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće, i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, jer tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema dostavljenoj praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, što je suštinski potvrđeno i recentnom odlukom suda EU u predmetu C-567/2020.

Slijedom navedenoga, tuženik je predložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izračun pretplaćenih iznosa u kreditu P. B Z. br. 9011602555 D. j.d.o.o. Z., Ulica P. … -

travanj 2019. god., Obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9011602555 od 11.04.2013. god., Izračun prijevremene otplate kredita na dan 08.04.2013. god., Nalog klijenta od 08.04.2013. god., Ugovor o kreditu br. 9011602555 od 28. 06. 2006. god., Pregled uplata po kreditu-partija kredita 9011602555, Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 29.06.2006. god., Plan otplate, Knjigovodstvenu karticu prometa, Opće uvjete poslovanja s građanima u primjeni od 01. studenog 2004. god., Presudu suda EU u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. god., te Vještvo br. 51/22 stalnog sudskog vještaka za financije M. J.

od 12. rujna 2022. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 9011602555 od 28. lipnja 2006. god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika kada navodi da tužitelj polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Neovisno o tome što se u konkretnom slučaju radi o neosnovano stečenim novčanim iznosima od strane tuženika na ime dijela mjesečnih anuiteta otplate predmetnog kredita, koji su dakle, stečeni od strane tuženika bez valjanog pravnog osnova, u konkretnom slučaju se po ocjeni ovog suda ova neosnovano stečena novčana sredstva, na strani tužitelja ukazuju i kao ugovorna šteta prouzročena tužitelju od strane tuženika kao suugovaratelja, a ovo tim više što među strankama tijekom postupka nisu niti sporni sklapanje i sadržaj odredbi čl. 1, čl. 4, čl. 5 i čl. 6 sklopljenog Ugovora o kreditu br. 9011602555 od 28. lipnja 2006. godine.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika S. G. - S. B d.d. S..

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 9011602555 od 28. lipnja 2006. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, da se kredit u iznosu CHF i kamata otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (čl. 1, čl. 4, čl. 5 i čl. 6 Ugovora).

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu br. 9011602555 od 28. lipnja 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,17 % godišnje, (čl. 4. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Pri tome tužitelj osnovano tijekom postupka ističe kako činjenica da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, odnosno ispunjen od strane tužitelja kao korisnika kredita još dana 08. travnja 2013. god., nema nikakvog značaja u smislu utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a sve obzirom da je ugovor, odnosno neka ugovorna odredba, nepoštena i ništetna od samog dana njezinog sastavljanja, te se ništetnost utvrđuje i procjenjuje prema trenutku zaključenja ugovora, pa je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor prekluzije prava na isticanje predmetnog deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Osim toga, tuženik tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (tužitelj se također poziva na te poznate parametre), pa se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imaju primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan sklapanja Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 07. svibnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor na tijek zakonskih zateznih kamata, pozivajući se na odredbu čl. 1115 ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Naime, u odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga se tuženik neosnovano protivi i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije imao saznanja da bi pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile ništetne, a sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka M. J. dipl. oec., u vještvu od 12. rujna 2022. godine, a iz kojeg vještva je razvidno da je predmetni kredit ugovoren na iznos od CHF=13.354,61 na rok od 84 mjeseca, te isplaćen u kunama dana 29.06.2006. god., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,663412 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,17 % postotnih poena godišnje, a početni anuitet 189,82 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.07.2006. god., a tuženik je od anuiteta 31.08. 2007. god., povisio kamatnu stopu na 6,17 % godišnje, te od anuiteta 29.02. 2008. god., sve do konačne otplate na 7,45 % godišnje. Kredit je dana 08. 04. 2013. god., prijevremeno konačno otplaćen, a zadnja je uplata uračunata u obračun preplate kao i redovni anuiteti.

Vještak navodi da su datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete po njegovom mišljenju datumi dospijeća anuiteta, a čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Navodi da je tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja u razdoblju od 29. 02. 2008. god., do 08. 04. 2013. god., plaćao veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i tečaj korišten pri isplati kredita u ukupnom iznosu Kn=14.683,21. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, a prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočio tablično u nastavku svojega vještva.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi čl. 1, čl. 4, čl. 5 i čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, da se kredit u iznosu CHF i kamata otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, kao i tužbbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, prihvaćeni su u cijelosti, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav jednog podneska 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 500,00 kn, i pristojbe presude u iznosu od 500,00 kn, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 25. studenog 2022. godine

S U D A C

Ž. T.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika