Poslovni broj: 62 P-193/2022-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P.Krešimira IV br.3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjana Varžić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice N.C.B. OIB:…, iz B., M.G. …, trenutno na adresi F. 13, … P., G. i 2. tužitelja M.B., OIB:…, iz 72793 P., Friedrichstrasse 13, G., oboje zastupanih po punomoćnici Ž.K.T., odvjetnici iz V., protiv tuženika I.Š., OIB:…, iz B., M. G. 33… zastupanog po punomoćnici A.Š., odvjetnici iz V., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 21. listopada 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti punomoćnice tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude održanom 25. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku I.Š iz B., M. Gupca 33, da tužiteljima N.C.B, OIB…, iz B., M.Gupca 3, trenutno na adresi F. 13, 72793 P., G. i M.B., OIB: …, iz 72793 P., Fr. 13, G., isplati iznos od 4.898,79 Eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi koju plaća banka na devizne štedne uloge po viđenju i to banka u mjestu ispunjena obveze, a koja kamata teče od dana podnošenja ove tužbe 24. kolovoza 2015. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 19.982,50 kn / 2.652,13 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanu za 5% poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u ukupnom iznosu od 13.750,00 kn / 1.824,94 eur¹ sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno 25. studenog 2022. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

lll. Odbija se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji N.C.B. i M.B. su zakonski nasljednici (djeca) iza pokojnih tužitelja u ovom predmetu, Z.B. i C.B., koji su podnijeli ovome sudu 24. kolovoza 2015. tužbu protiv tuženika, radi povrata zajma.

1.1.U činjeničnim navodima tužbe prednici sadašnjih tužitelja tvrde da su tuženiku 1995. godine pozajmili iznos od tadašnjih 25.000,0 DEM, koji su realizirali kao kredit u Njemačkoj u štedionici, a po prethodnom dogovoru s tuženikom, zbog značajno povoljnije kamate. Kredit je realiziran po dva ugovora na iznose od 15.000,00 DEM i 10.000,00 DEM, dana 01. ožujka 1995. godine. Tuženik se obvezao istima navedeni iznos vraćati u obrocima i to prilikom njihova dolaska u Republiku Hrvatsku. Navedenu obvezu tuženik je izvršavao sve do 2013. godine, nakon čega je prestao s vraćanjem pozajmljenog iznosa. Kako su realizirani krediti u Njemačkoj glasili na roditelje sadašnjih tužitelja, isti su bili u obvezi putem trajnog naloga nastaviti s otplatom kredita. Iako su roditelji sadašnjih tužitelja tuženika osobno i putem punomoćnice pozivali na povrat preostalog duga, tuženik se na pozive oglušio.

2.Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja punomoćnica tužitelja je na glavnoj raspravi od 12. veljače 2018. uskladila tužbeni zahtjev s rezultatima provedenog vještačenja, tako da umjesto prvotno utuženog iznosa od 4.844,05 EUR-a ima stajati iznos od 4.898,79 EUR-a te da kamata teče od dana kako je to naveo vještak, odnosno od 31. prosinca 2014., budući je vještak izračunao predmetno dugovanje u iznosu od 4.898,79 EUR-a upravno na taj dan, dok je u prvotnoj tužbi zatražena zatezna kamata od dana podnošenja tužbe.

3.U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je učinio nespornim da su mu Z.B. i C.B. 1995. godine dali na zajam iznos od 25.000,00 DEM, međutim osporava njihovu tvrdnju o dogovoru da će oni u svrhu zajma ishoditi kredit. Istina je da su stranke u to vrijeme bile u dobrim, prijateljskim odnosnima tako da su prednici sadašnjih tužitelja, koji tada nisu imali kuću u RH, za vrijeme godišnjih odmora boravili kod tuženika i njegove obitelji po nekoliko tjedana tijekom godine. U međusobnim razgovorima saznali su da tuženik namjerava podići kredit u iznosu od 25.000,00 DEM pa su mu ponudili prijateljsku, beskamatnu pozajmicu u navedenom iznosu, tvrdeći da raspolažu ušteđevinom koju će mu rado ustupiti obzirom na prijateljstvo koje ih je vezalo. Tuženik je prihvatio tu prijateljsku gestu i obvezao se dug vratiti u ratama u razumnom roku. Tijekom godina tuženik je tužiteljima isplatio ukupno 14.800,00 DEM i 11.684 EUR, na način da im je osobno predavao novac prilikom dolaska tužitelja u RH ili im ga slao po prijateljima i rođacima u zatvorenim kovertama, koji su taj novac uručivali tužiteljima. Dalje tuženik navodi da, iako je shvatio da ga tužitelji zapravo kamatare i iskorištavaju, on je, ne želeći potpuno prekinuti dugogodišnje prijateljstvo, tužiteljima na njihov zahtjev predao posljednjih 3.000 EUR tijekom 2013. godine, nakon čega su stranke konstatirale da je dug u cijelosti podmiren. Tuženik se neugodno iznenadio kad je primio opomenu pred tužbu iz koje proizlazi da tužitelji od njega zahtijevaju još 4.844,05 EUR i to nakon što im je, kao što je gore navedeno, za 25.000,00 DEM, što iznosi 12.780,00 EUR, vratio ukupno 19.254,00 EUR (14.800,00 DEM=7.570,00 EUR + 11.684,00 EUR). Obzirom na ove tvrdnje tuženik osporava tvrdnju tužitelja da im duguje 4.844,05, te navodi da tužitelji njemu duguju naknadu za dugogodišnje održavanje kuće, vrta i dvorišta u Bočkincima koju su mu obećali isplatiti, a nisu. Za proteklih 15 godina visina naknade bila bi najmanje 4.500,00 EUR-a, obzirom da tužitelji sada samo za košenje trave u dvorištu godišnje plaćaju 300,00 EUR. Stoga se tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te predložio sudu da isti odbije kao neosnovan, a tužiteljima naloži da mu nadoknade prouzročeni parnični trošak. Tvrdi da nema nikakvih saznanja o kreditu koji tužitelji spominju u tužbi. Međutim, opreza radi, iako dug prema tužiteljima osporava u cijelosti, tuženik je istakao i prigovor zastare.

4.U ovom postupku je sud donio presudu br. P-1631/2015-32 od 8. svibnja 2018., ali je ista povodom žalbe tuženika ukinuta u točci I. i III. izreke, dok je u točci II. kojim je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za plaćanje zateznih kamata za razdoblje od 31. prosinca 2014. do 23. kolovoza 2015. kao neosnovan, odbačena žalba tuženika rješenjem Županijskog suda u Zadru od 4. siječnja 2021., br. Gž- 718/18-2 (str. 218-222 spisa).

5.Kako su raniji tužitelji Z.B. i C.B. preminuli, sud je rješenjem od 25. kolovoza 2021. (str. 231-232 spisa), br. P-24/2021-7, utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, dok je rješenjem od 29. listopada 2021. br. P-24/2021-9 sud pozvao nasljednike pokojnih tužitelja C.S.B. i M.B. da preuzmu postupak iza pokojnih tužitelja (str. 235-236 spisa).

6. Stranke su pokušale mirnim putem riješiti spor, ali u tome nisu uspjeli.

7. Punomoćnica tuženika je podneskom od 6.listopada 2022. (str. 242 spisa) navela da tuženik ostaje kod svih navoda koje je dao tijekom postupka, poglavito kod žalbenih navoda te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelji ničim ne dokazuju da su njihovi roditelji dali tuženiku na zajam iznos naveden u tužbi koji im on nije vratio. Stoga predlaže zaključenje glavne rasprave i potražuje trošak prema troškovniku koji je priložen uz taj podnesak.

8. U ponovnom postupku sud je na glavnoj raspravi od 21. listopada 2022. pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, i to: opomenu pred tužbu na listu 5, izvršio uvid u ugovore s ovjerenim prijevodom stalnog sudskog tumača za engleski i njemački jezik na listu 6-9 spisa, te priloge tužitelja uz tužbu na listu 10-101 spisa, pročitao odgovor na tužbu na listu 108 spisa, zapisnik od 28. listopada 2015. na listu 114, zapisnik od 18. prosinca 2015., na listu 115 te izvršio uvid u prilog tuženika na listu 116 spisa, pročitao zapisnik od 8. lipnja 2016. na listu 119-122 spisa, a naročito iskaze svjedokinje M.Š. te iskaze Z.B., C.B. i tuženika, izvršio uvid u priloge uz podnesak tužitelja od 10. lipnja 2016. na listu 124-135 spisa, pročitao podnesak tuženika od 23. lipnja 2016. na listu 136, izvršio uvid u priloge tužitelja na listu 138- 140 spisa, pročitao zapisnik od 18. studenog 2016. na listu 141 te financijsko knjigovodstveni nalaz stalnog sudskog vještaka za financije i D.V. na listu 149-153 spisa, pročitao podnesak tuženika na listu 157 te podnesak tuženika od 9. veljače 2018. na listu 160 spisa, zapisnik od 12. veljače 2018. na listu 162-163 spisa, zapisnik od 26. ožujka 2018. na listu 164 spisa, pročitao presudu ovog suda od 8. svibnja 2018. br. P-1631/2015-32 na listu 167-169 spisa, pročitao žalbu tuženika na listu 182-184 spisa i izvršio uvid u prilog tuženika na listu 185-216 spisa, pročitao rješenje Županijskog suda u Zadru od 18. siječnja 2021. na listu 218-222, rješenje ovog suda od 25. kolovoza 2021.o prekidu postupka na listu 231-232, podnesak tuženika od 20. listopada 2021. na listu 234, rješenje ovog suda od 29. listopada 2021.na listu 235-236 te podnesak tuženika od 6.listopada 2022. na listu 242 spisa.

9. Prema navodima punomoćnice tužitelja na glavnoj raspravi od 21.listopada 2022. proizlazi da tužitelji kao zakonski nasljednici iza pokojnih roditelja nemaju konkretnih saznanja o predmetu spora, osim da su njihovi roditelji svojedobno tuženiku pozajmili određeni iznos novca.

10. Na temelju svih izvedenih dokaza među strankama su kao nesporne utvrđene slijedeće činjenice:

-da su prvotni tužitelji Z.B. i C.B. pozajmili tuženiku 1995. godine iznos od tadašnjih 25.000,00 DEM,

-da su u vrijeme pozajmljivanja novca stranke bile u vrlo dobrim prijateljskim odnosima,

-da je tuženik vraćao pozajmljeni iznos u obrocima, prema svojim mogućnostima,

-da nije dogovoren rok vraćanja pozajmljenog iznosa, već je usmeno dogovoreno da će tuženik vraćati pozajmljeni iznos prilikom dolaska tužitelja u Republiku Hrvatsku ili po djeci, a zadnji obrok je tuženik platio tužiteljima 2013.godine u iznosu od 3.000,00 EUR-a,

-da tuženik nakon uplate u iznosu od 3.000,00 EUR-a 2013. godine Z. B., više nije ništa plaćao, iako su ga prvotni tužitelji pozivali da im podmiri ostatak duga (opomena od 10. srpnja 2015. na listu 5 spisa).

11. Među strankama je sporno je li osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja koji ističe tuženik te da li je ugovor ništetan.

12. Sporno je jesu li stranke ugovorile i vraćanje kamata na pozajmljeni iznos ili se radilo o beskamatnoj pozajmici. Nadalje, sporno je jesu li Z.B. i C.B. s tuženikom dogovorili i ostvarili kredit od kojeg su novac dali tuženiku na ime predmetne pozajmice ili su zajam dali od svoje ušteđevine. Također je sporno da li je tuženik u cijelosti vratio pozajmljeni iznos te ako nije, koliko iznosi dugovanje tuženika u predmetnoj pozajmici.

13. Iz odluke drugostupanjskog suda po žalbi tuženika u ovom predmetu proizlazi da treba raspraviti žalbene navode tuženika o prigovoru zastare i primjeni Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom ("Narodne novine" broj 91a/93, 36/98 i 32/01) vezano za korištenje deviza za davanje zajma te u svezi s tim vraćanja spornog iznosa, kao i da li su tužitelji dokazali (temeljem kojeg ugovora) da su zajam tuženiku dali iz sredstava ostvarenih kreditom koji je podignut u tu svrhu.

14. Vezano za tuženikov prigovor zastare, odredom čl. 360. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koji se ima primijeniti na konkretan slučaj (ugovor o zajmu iz 1995.g.), određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Odredbom čl. 371. istog Zakona propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Naime, odredbom čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da se odredbe toga Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga Zakona.

15. Nadalje, glede tuženikovog prigovora zastare, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje:“Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Stoga u predmetnoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

16. Na temelju iskaza prvotnih tužitelja te tuženika i svjedokinje M.Š., saslušanih u prethodnom postupku, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ništavom ugovoru, jer je usmeni ugovor o zajmu na iznos od 25.000,00 DEM između stranaka kao domaćih osoba, zaključen 1995. godine. U to vrijeme bilo je zabranjeno pozajmljivanje strane valute, a što proizlazi iz čl.10.st.3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (NN 91A/93) i nedostatka odredbi toga Zakona koje dopuštaju pozajmljivanje deviza između domaćih osoba.

17. Naime, uzevši u obzir činjenicu da se radi o ništavom ugovoru, stranke ne mogu slobodno disponirati i na temelju istog postizati sporazume vezano za predmetnu pozajmicu sukladno odredbi čl.3.st.3. Zakona o parničnom postupku.

18. Budući da u ovom slučaju sklapanje ugovora o zajmu iz 1995. godine nije bilo izričito propisom dopušteno glede vraćanja isplaćenog, primjenjuju se odredbe čl.104. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO).

19. Mogućnost pozajmljivanja strane valute u vrijeme sklapanja usmenog ugovora o zajmu bila je regulirana naprijed navedenim Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata u čl. 10.st.3., čl.11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu (NN 39/92) te čl.37. i 38. Zakona o Narodnoj banci (NN 74/92 i 26/93).

20. Kako se u ovom predmetu radi o ništavom ugovoru o zajmu u smislu odredbe čl.103.st.1. ZOO-a, jer je isti protivan prisilnim propisima, temeljem odredbe čl.104.st.1. ZOO-a, «svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.»

21. Kad je zajam dan u stranoj valuti (u konkretnom slučaju DEM), koja je prestala vrijediti, jer je od 01. ožujka 2002.g. zamijenjena eurom, zajam se vraća u eurima.

22. Međutim, analizom i ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a prema svom uvjerenju, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa nije osnovan.

23. Na temelju odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

24. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku.

26. U ponovnom postupku sud je utvrdio da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu, jer nije moguće nedvojbeno utvrditi je li tuženik što ostao dužan po predmetnom ugovoru o zajmu, odnosno kako se radilo o usmenom ugovoru o zajmu i međusobnim izuzetno prijateljskim odnosima, sud je zaključio da stranke nisu ugovorile vraćanje kamata, budući su si međusobno pomagali, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih stranaka u prethodnom postupku u dijelu u kojem su suglasno iskazivali. Sud ne može prihvatiti navode prvotnih tužitelja da su dogovorili da je tuženik trebao plaćati kamatu, jer o tome nema dokaza u spisu, a da je kamata ugovorena, zasigurno bi stranke zaključile pisani ugovor o zajmu, uz točno navođenje roka vraćanja zajma i visini kamate, imajući u vidu da se radi o većem iznosu zajma (25.000 tadašnjih DEM).

27. Evidencija koju su stranke same vodile vezano za vraćanje pozajmice se razlikuje, jer su tužitelji tuženiku pripisivali i nekakve kamate za L. ugovor u štedionici za izgradnju (list 138-140 spisa), dok je tuženik priložio ručno pisanu evidenciju na listu 116 za koju tvrdi da su stranke zajedno sačinile prilikom zadnjeg plaćanja (platio 17.670 DEM i 12.734 EUR ukupno), smatrajući da ništa više nije dužan plaćati po predmetnoj pozajmici.

28. Prema iskazu svjedokinje M.Š., supruge tuženika, proizlazi da su ona i suprug bili s tužiteljima u dugogodišnjim prijateljskim odnosima (još od 1970.-ih godina) te su tužitelji ponudili da će im pozajmiti novac kad su svjedokinja i njezin suprug spominjali da bi im trebao novac 1995. godine. Tužitelji su pozajmili tuženiku iznos od 25.000,00 tadašnjih DEM, s tim što rok vraćanja nije bio ugovoren, već su rekli da se može vraćati kako se bude moglo. Prilikom razgovora o pozajmljivanju novca tužitelji nisu spominjali nikakve kamate. Budući da je bilo jednostavnije da tužitelji pozajme novac, nego da suprug svjedokinje digne kredit, pristali su na to te su pozajmljeni iznos vraćali u obrocima. Prema evidenciji tuženika i svjedokinje, tuženik je do sada vratio preko 17.000,00 DEM i preko 12.000,00 EUR-a. Sve je bilo u redu dok tuženik nije vratio zadnjih 3.000,00 EUR-a i rekao tužiteljima kako smatra da nakon toga nije više ništa dužan, već da je pozajmljeni iznos u cijelosti vraćen. Tužitelji su nakon toga rekli da će ih tužiti, a kad su dobili opomenu pred tužbu, tuženik je otišao kod tužitelja i pitao da se dogovore i da se to što oni od njega potražuju, ako smatraju da postoji dug, prebije s onim što su njih dvoje radili za tužitelje održavajući im okućnicu dugi niz godina. Prvotužitelj Z.B. je tada rekao da bi se mogli tako dogovoriti, ali je tražio da mu se vrati još par stvari koje su bile kod njih na čuvanju, no poslije se predomislio pa su tužitelji podnijeli tužbu u ovom predmetu. Dalje svjedokinja navodi da su ona i suprug uredili okućnicu tužitelja, te su im kosili travu, kupili šljive, bojali ogradu, stavljali živicu i sl. Dvije do tri godine su sijali grah na toj okućnici pa su imali za sebe, a davali su i tužiteljima kad su dolazili u Hrvatsku. Tužitelji su boravili kod njih kad su dolazili u Hrvatsku, ali ne uvijek, dok nisu uredili svoju kuću, odnosno do 1995.godine. Jednom su bili dva tjedna, a inače su kraće ostajali kod njih. Na upit svjedokinja je izjavila da grah koji su sadili na okućnici tužitelja nisu prodavali na tržnici, jer ga nisu sijali u toj količini, a samo su par godina obrađivali zemlju tužitelja kako bi se očistila od stakla, jer je na tom mjestu prije bila trgovina. Zimi su čistili snijeg na okućnici tužitelja, što je trajalo 13 do 15 godina, dok je kćerka tuženika čistila unutrašnjost kuće tužitelja. Na upit svjedokinja je izjavila da tužitelji nisu spominjali nikakav kredit kad su rekli da će pozajmiti novac njenom suprugu 1995. godine. Svjedokinji i njenom suprugu je novac trebao 1995. godine za ulaganja, jer su tada vodili trgovinu. Govorili su da im treba novac, a tada se novac većinom pozajmljivao, jer je bilo teže dobiti kredit pa su tužitelji ponudili da će im oni pozajmiti novac. Na daljini upit svjedokinja je izjavila da su ona i tuženik bili jako dobri prijatelji s tužiteljima te nikada nisu razgovarali o tome, niti su spominjali, da bi tražili eventualno bilo kakvu naknadu za to što tužiteljima održavaju okućnicu. Tek kada je tužitelj tražio da mu se isplati još duga nakon zadnjih 3.000,00 EUR-a, što je suprug odnio prvotužitelju na ime zajma 2013. godine, suprug je rekao da bi to trebalo prebiti ako ima još kakvog duga s tim što su oni tolike godine održavali tužiteljima okućnicu. Svjedokinja je čula od osobe koja sada održava okućnicu tužiteljima da joj plate 300,00 EUR-a godišnje za sve poslove na okućnici koje treba obaviti, no sad nema toliko posla kao dok su ona i suprug radili. Njihova kćerka je čistila kuću tužitelja bez ikakve naknade, a tužitelji su joj znali donijeti nekakvu odjeću i sl. te kćerka nikad nije ni tražila da joj se nešto plati za to što im čisti kuću.

29. Dakle, iz iskaza svjedokinje M.Š. proizlazi da su prvotni tužitelji pozajmili njenom suprugu iznos od 25.000,00 tadašnjih DEM 1995. godine jer su stranke bile u izuzetno dobrim prijateljskim odnosima te da tužitelji nisu spominjali kamate kad su dogovorili da će njezin suprugu odnosno tuženik vraćati pozajmljeni iznos u obrocima.

30. Prednik sadašnjih tužitelja (u prethodnom postupku prvotužitelj) Z.B.u svom iskazu navodi da su on i supruga bili u prijateljskim odnosima s tuženikom i njegovom suprugom više godina prije pozajmljivanja novca, a poznaje ih od djetinjstva. Kad su tuženik i njegova supruga došli k njima u posjetu u Njemačku 1995. godine, supruga tuženika je rekla da trebaju novac, a tuženik je govorio kako su krediti kod njih nepovoljni, jer je kamata u Hrvatskoj 18-20%. M.Š. ga je pitala da li bi im mogli pozajmiti novac obzirom da su u Hrvatskoj krediti nepovoljni pa je on rekao da će morati provjeriti u banci, odnosno pitati kolika je kamata i da li će moći dobiti kredit, jer je tada imao stambeni kredit zbog kupnje stana u Njemačkoj 1985. godine, a u B. je 1986. godine kupio kuću u kojoj je rođen. U banci su mu rekli da je kamata na kredi 7,9 % na 5 godina, o čemu je upoznao tuženika i dogovorili su se da će im tužitelji pozajmiti novac. Tuženik je rekao da će svaki mjesec vraćati kolika je rata kredita putem pošte. Prvotužitelj mu je rekao da ne mora vraćati putem pošte, nego im može dati kad dođu u Hrvatsku ili poslati po djeci. U to vrijeme su tužitelji svake godine dolazili u B., jer je 1.prvotužitelj tamo imao kuću. Kako bi pozajmio novac tuženiku, prvotužitelj je digao prvo kredit od 10.000,00 tadašnjih DEM, a zatim 15.000,00 DEM, s tim što je dogovorio s tuženikom da ovaj kredit od 10.000,00 DEM može vratiti i prije. Tuženici su otvorili trgovinu odmah preko puta kuće tužitelja u B., koja je kuća završena 1988. godine u potpunosti. Od 1986. godine pa do 1995. godine drugi su održavali sve vezano za kuću i okućnicu, odnosno A. i Ž., te D.B. koji su tužiteljima davali orahe i rakiju što su pekli s njihove okućnice, no supruga je orahe uvijek ostavljati A. da ih proda i da kupi nešto svojoj djeci. Tuženik i njegova supruga su od 1996. godine počeli održavati okućnicu tužitelja, te su obrađivali baščicu 3 do 4 godine na istoj, odnosno sadili krastavce koje su prodavali u zadrugu u P.. Prilikom dogovora o pozajmici uopće nije bilo govora o tome da bi tuženik i njegova supruga u vezi s tom pozajmicom njemu održavali okućnicu, niti su kada tražili da im se što plati za ono što su održavali. Za kredit je bio dogovor da se treba vratiti u cijelosti, a za bašču su se poslije dogovorili da pola rade za sebe, a pola za njih. Prvotužitelj je kupio kosilicu kojom je tuženik kosio na njegovoj okućnici te je jednom prilikom dao supruzi tuženika 800,00 DEM kad je trebalo obaviti veće radove u kući. Svaki put kad mu je tuženik vraćao novac na ime pozajmice tužitelj je upisivao tko je donosio novac i koliko. Tuženik i njegova supruga su rekli da će im novac brzo biti vraćen, no poslije je supruga tuženika rekla da nemaju novca i da ne mogu vraćati pa 8 do 9 godina ništa nisu vratili na ime pozajmice, jer su znali i do dvije godine platiti, pa onda nisu plaćali, jer nisu imali novca godinu do dvije, i tako redom. Bila im je obveza vraćati 1.800,00 DEM prvih godina, a zatim 900,00 EUR-a od 2000. godine godišnje i to neovisno o kamatama. Prvotužitelj još uvijek otplaćuje kredit te mu kamata sada iznosa 1,65 %, a 2015. godine je kamata za tuženikov kredit bila 4,5%. Svaki mjesec je odvojeno plaćao za tuženikov kredit 75 EUR-a mjesečno a kako je kamata bila povoljnija na tužiteljevom drugom kreditom prebacio je i tuženikov kredit, odnosno ono što je podigao da njemu pozajmi na taj svoj kredit s povoljnijom kamatom. Kad je tužitelj htio razgovarati s tuženik 2014. godine vezano za konačno vraćanje tog kredita, tuženik nije htio s njim razgovarati, a također ni 2015. godine tuženik nije bio voljan za dogovor, već mu je rekao da nema ništa pismeno te da će tužitelj reći da mu je pozajmio novac a on će reći da nije dobio novac. Ni tada mu tuženik nije spominjao ništa vezano za to da bi tražio nekakvu naknadu za to što mu je održavao okućnicu. Tužiteljica je svake godine plaćala kćeri tuženika za to što je čistila kuću. Supruga tuženika nije točno rekla za što im treba novac, već je samo pitala da li bi im oni mogli pozajmiti novac kad su bili kod njih u Njemačkoj za Uskrsne blagdane 1995. godine i nešto duže, jer je tužitelj odmah prvi radni dan iza Uskrsa otišao u banku informirati se o uvjetima podizanja kredita te je mogao kredit i realizirati. Stoga je i dao novac tuženiku u iznosu od 25.000,00 DEM prije nego što su se tuženik i njegova supruga vratili u Hrvatsku. Isplatio je sve tuženiku na ruke u gotovini. Prvotužitelj je izjavio da nije imao gotovine da bi mogao pozajmiti tuženiku 25.000,00 DEM. Prvih pet godina kamata na kredite koje je podigao da pozajmi tuženiku iznosila je 7,9% godišnje, zatim slijedeće tri godine 6% godišnje, a kad je tuženikova supruga 2003. godine rekla da im se produži na najduže što se može, tužitelj je produžio rok otplate na pet godina, pa je za to vrijeme kamatama iznosila 5% godišnje. Stoga po njegovoj procjeni smatra da je od podignutih 25.00,00 DEM, vratio već duplo odnosno 50.000,00 DEM. Prvotužitelj je pojasnio da kad se otplati 10.000,00 DEM, odnosno 40% od podignutog kredita, tada kamata postaje fiksa 4,5% za cijelo daljnje razdoblje na preostali dug. Kada je otplaćeno tih 10.000,00 DEM, ostalo je na ime glavnice 15.000,00 DEM, a na to se onda plaćala kamata 4,5% godišnje. Supruga prvotužitelja, odnosno drugotužiteljica je vodila točno evidenciju o tome koliko je tuženik plaćao na ime pozajmljenog iznosa. Prvotužitelj je dodao da su on i supruga samo jednom bili par dana kod tuženika, odnosno 3-4 dana, a misli da je to bilo oko 1986. godine.

31. Prema iskazu prednika tužitelja (ranije drugotužiteljice) C.B. proizlazi da tuženik bio par puta sa svojom suprugom kod njih u Njemačkoj te su jednom prilikom rekli da trebaju novce za trgovinu. Suprug tužiteljice nije znao da li će moći dobiti kredit pa je rekao da će ići u banku pitati, budući je u to vrijeme već otplaćivao stambeni kredit, a u Njemačkoj se ne može dići veći kredit nego što je vrijednost stana, odnosno nekretnina. U to vrijeme je u Njemačkoj kamata bila 7% ili 8%, a tuženik ili njegova supruga su rekli da je u Hrvatskoj jako visoka kamata. Kad je suprug u banci uspio realizirati kredit, tuženik i njegova supruga su došli za uskrsne blagdane 1995., te je Z. isplatio tuženiku 25.000,00 DEM. Kad su govorili o uvjetima plaćanja njen suprug im je rekao da ako bi se kredit isplatio u roku od 5 godina, svaki mjesec bi se moralo otplaćivati po 500,00 i nešto više DEM, što je tuženiku bilo puno pa su tražili da se kredit otplaćuje na više godina. Tuženik je ponudio da će novac vraćati kako bude uplaćivao putem pošte, no prvotužitelj mu je rekao da ne mora preko pošte, jer je to skuplje, već da može njima davati novac, budući su svake godine išli u Hrvatsku, ili poslati pod djeci, odnosno rodbini. Drugotužiteljica je točno vodila evidenciju kada, koliko i tko je donosio novac ili im predavao novac vezano za tu pozajmicu, te je sve zapisivala. Tuženik je po evidenciji drugotužiteljice trebao isplatiti još oko 4.800,00 EUR-a, a misli da je prvotužitelj 2014. godine bio kod tuženika pitati da mu vrati taj zajam do kraja, ali se vratio ljut, jer tuženik uopće nije htio s njim pričati. Budući da prvotužitelj mora vraćati kredit koji je podigao da tuženiku pozajmi novac, razgovarali su o tome što da rade te su prošle godine kad su došli u Hrvatsku otišli posavjetovati se kod odvjetnika, koji je tuženiku poslao opomenu pred tužbu. Tuženik je po primitku opomene rekao da oni ne mogu dokazati da su mu pozajmili novac. Na upit drugotužiteljica je izjavila da nisu točno znali za što tuženiku treba novac, jer je njegova supruga rekla da im treba za trgovinu, no poslije su saznali, nakon što su već pozajmili novac da im je vjerojatno trebalo zbog plaćanja velike kazne nakon što im je bio financijski inspektor vezano za njihovu trgovinu. Tuženik i njegova supruga su zatvorili sve tri trgovine poslije. Na upit drugotužiteljica je izjavila da nije bilo govora s tuženikom ni o kakvoj naknadi za održavanje njihove okućnice, a inače je uobičajeno da kad netko održava tuđu zemlju ili okućnicu, pola plodova pripadne onome tko to održava, a pola onome čija je okućnica. Znali su dobiti po dvije litre rakije kad su djeci dolazili u Hrvatsku, što su smjeli ponijeti u Republiku Njemačku, dok ostalo nisu koristili. Drugotužiteljica je svaki put kad bi kćerka tuženika očistila kuću platila po 50 EUR-a te su obje bile zadovoljne. Pored toga, drugotužiteljica je znala istoj donijeti nešto od odjeće i kupiti te donositi poklone njoj i njezinoj djeci. Vezano za način plaćanja drugotužiteljica navodi da su rekli tuženiku da može vraćati kredit kako bude mogao, s tim da ono što oni moraju vratiti po kreditu koji su za njega digli tuženik njima plati za godinu dana kad oni dođu u Hrvatsku na godišnji odmor svake godine. Misli da je godišnje plaćano u početku po 1.800,00 DEM, a nakon 2000. godine kad je došlo do promjene valute tuženik je plaćao u eurima 632,76 eura godišnje. Kamate u Njemačkoj su jako padale, a misli da je suprug plaćao od 2015. godine kamatu možda oko 1,5%.

32. Iskaze prednika tužitelja Z.B. i C.B. sud prihvaća kao istinite u dijelu koji je sukladan ostalim izvedenim dokazima, vezano za pozajmicu od ukupno 25.000,00 tadašnjih DEM tuženiku, kao i da su dogovorili da im vraća novac kako bude mogao. Međutim, ne može se prihvatiti njihov iskaz glede iznosa o ugovorenoj kamati i preostalom dugu, jer to nije potkrijepljeno ni materijalnim ni personalnim dokazima.

33. Tuženik I.Š u svom iskazu navodi da je s tužiteljima prijatelj od djetinjstva i bili su u jako dobrim odnosima, tako da im nisu trebali potpisi kad je pozajmljivao novac od njih 1995. godine. Tada su rekli tužiteljima da im novac treba za trgovinu, odnosno njemu i supruzi je trebalo za nabavu robe, te su tužitelji rekli da će im pomoći i pozajmiti koliko im treba odnosno 25.000,00 DEM. Tada nije bilo govora ni o kamatama niti o kreditu koji bi tužitelj trebao podići kako bi njemu pozajmio novac. Tuženik je mislio da treba vratiti samo tih 25.000,00 DEM, koliko mu je Z. i isplatio. Kredit nije podigao u Hrvatskoj, jer su tada kamate bile vrlo nepovoljne. Većinom je plaćao tužiteljima, odnosno vraćao zajam kad bi oni dolazili u Hrvatsku, a rjeđe je slao preko njihove djece ili nećaka. Tuženik i njegova supruga su održavali tužiteljima okućnicu u B., dok je kćerka tuženika čistila u kući tužitelja, no nikada nisu ni pomislili da bi bili dužni bilo kakvu nagradu za to ili naknadu, jer su se međusobno pomagali, a tužitelji su čak više pomagali tuženiku i njegovoj supruzi, nego oni njima. Stranke su se međusobno i posjećivale, te je sve bilo u redu do 2013. godine, kada je tuženik vratio tužitelju još 3.000,00 EUR-a te je mislio da je dug napokon otplaćen, budući je sve skupa s tim novce vratio 7.800,00 DEM i 12.700,00 EUR-a. Međutim, tužitelj mu je rekao da ima duga još preko 4.800,00 EUR-a. Stoga je tuženik upitao tužitelja da li onda ima cijenu i to što su mu godinama održavali okućnicu. Po primitku opomene pred tužbu tuženik je otišao u odvjetnički ured punomoćnice tužitelja radi pokušaja mirnog rješenja spora, predloživši da se prebije ono što je on radio na održavanju tužiteljeve okućnice godinama s tim dugom, a kad se to prebije ostalo bi možda nekih 2.000,00 EUR-a ili manje za vratiti tužitelju, a ne preko 4.800,00 EUR-a. Na upit tuženik je izjavio da nije znao da je tužitelj digao kredit kako bi njemu pozajmio novac, već je to saznao tek u ovom predmetu. Na upit zašto je – kako u svom iskazu navodi – vratio tužiteljima 17.800,00 DEM i 12.700,00 EUR-a ako je smatrao da treba vratiti samo 25.000,00 tadašnjih DEM, tuženik je odgovorio da su tužitelji stalno tražili da im vrati još novca koji im duguje pa je on nastavio, kako je mogao, isplaćivati im na ruke. Nadalje, tuženik tvrdi da nikada nije rekao tužitelju da ne može dokazati da mu je on pozajmio novac, niti je ikada osporavao da bi primio pozajmljeni novac. Dok su bili u prijateljskim odnosima, djeca su im se također dobro slagala, a kćerku tuženika su tužitelji uvijek nagrađivali za to što im je čistila u kući te su joj znali nešto pokloniti za to. Tužitelj je kupio kosilicu za održavanje okućnice, a poslije je tuženik kupio kosilicu i kupovao benzin za održavanje iste te su par godina sijali grah na toj okućnici, no nisu nikada sijali krastavce i prodavali ih, kako to tužitelj tvrdi. Tužitelji nisu tuženiku nikada spominjali kamate, već samo taj dug od 25.000,00 DEM. Svake godine, kad su tužitelji dolazili u Hrvatsku i kad je tuženik vraćao dio duga na ime pozajmljenog iznosa, zajedno su računali koliko je još preostalo duga te se sjeća da je prije 2013. godine kad je zadnji put izvršio uplatu dug bio oko 4.200,00 EUR-a ili nešto manje, a kada je 2013. donio još 3.000,00 EUR-a i mislio da je sad konačno sve isplaćeno, tužitelj je tražio još više od 4.880,00 EUR-a pa je on pitao kako to da dug stalno raste iz godine u godinu. Smatra da do ovog postupka ne bi došlo da tuženik nije postavio pitanje kad je platio zadnje 3.000,00 EUR-a, što je s njegovim radom na okućnici i da li to nešto vrijedi, a poznato mu je iz pričanja brata tužitelja da tužitelji plaćaju za održavanje okućnice, odnosno košenje trave po 400,00 EUR-a godišnje.

Na upit tuženik je izjavio da 1995. godine vrijednost kuće u B. nije iznosila 25.000,00 DEM, a zajam mu je trebao za kupnju robe za trgovinu, jer su proširili trgovinu te su, pored trgovine koju su imali, otvarali još dvije trgovine. Tuženik je izjavio da je zajam vraćao kako je mogao pa je bilo godina kad nije mogao izvršiti ni jednu uplatu, a tužitelji su bili suglasni da im vraća kako bude mogao. Tužitelji su bili s njim jako dobri prijatelji i on nikada nije rekao da su ga oni iskoristili, nego da su mu pomogli, no ukoliko traže još uvijek da im vrati utuženi iznos, smatra da je to iskorištavanje. Tuženik i njegova supruga su kupili šljive na okućnici tužitelja i pekli rakiju te su nosili tužiteljima rakiju kad su im išli u posjet i slali po drugima. Na poseban upit svoje punomoćnice da pojasni svoj iskaz u dijelu u kojem je odgovorio da je predložio tužiteljima da se, ako je dužan, njegov dug prebije s radom koji je on uložio u održavanje okućnice tužitelja, tuženik je izjavio da se on nije smatrao dužnim tužiteljima, ali kako su tužitelji tražili da im još isplati preko 4.800,00 EUR-a, rekao je da, ako je dužan, neka se to onda prebije s vrijednošću njegovog rada, a ako nije dužan, onda oni njemu duguju tih 4.000,00 i nešto eura za tih 15 godina rada na održavanju okućnice. Evidenciju vraćanja zajma tužiteljima je vodila supruga tuženika, te su presliku ručno vođene evidencije dostavili u spis.

34. Sud prihvaća iskaz tuženika kao istinit, jer je u većem dijelu suglasan i iskazima prednika sadašnjih tužitelja. Vezano za kamatu, tuženik osporava da bi stranke to ugovorile, jer su bili u jako dobrim prijateljskim odnosima, a nelogično je i neživotno da bi tužitelji toliko dugo čekali da im vrati zajam (zadnja uplata 2013.) da nisu bili u tako dobrim odnosima. Moguće je da su tužitelji naknadno htjeli ugovoriti neku kamatu, obzirom da je tuženik neredovito otplaćivao zajam, odnosno kako je kada mogao, ali budući da se radi o ništetnom pravnom poslu (suprotan pozitivnim zakonskim propisima) stranke ne mogu disponirati istim, niti bi tuženik prihvatio pozajmicu da je morao vraćati s kamatama.

35. Naime, stranke (roditelji sadašnjih tužitelja i tuženik) su u vrijeme pozajmljivanja predmetnog iznosa bile u izuzetno dobrim prijateljskim odnosima te su prvotni tužitelji željeli tuženiku i njegovoj supruzi pomoći. Iz iskaza samog tuženika proizlazi da su tužitelji čak više pomagali njemu i njegovoj supruzi nego oni njima te da su krediti u Hrvatskoj u to vrijeme bili nepovoljni zbog visokih kamata. Svjedokinja Mira Šarić, supruga tuženika, također u svome iskazu navodi da je bilo teže dobiti kredit u Hrvatskoj te da im je bilo jednostavnije da pozajme novac od prvotnih tužitelja nego da tuženik digne kredit.

36. Sud u ponovnom postupku nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke D.V. jer je izračun sačinjen pod pretpostavkom da je tužitelj baš sredstva iz ugovora o podignutim kreditima na iznose od 15.000,00 DEM i 10.000,00 DEM koristio za pozajmicu tuženiku, budući je u ponovnom postupku sud zaključio da se iz dokumentacije tužitelja ove tvrdnje tužitelja ne mogu prihvatiti.

37. Ovo stoga što iz dokumentacije koju su prvotni tužitelji priložili uz tužbu na listu 6-101 spisa proizlazi da se ne radi o ugovorima o kreditima kako to iskazuju tijekom postupka, već se radi o zahtjevima za sklapanje ugovora o štednji za izgradnju na iznos od 15.000 DEM i na iznos od 10.000 DEM od 1. ožujka 1995. (list 6-9 spisa). Iz dopisa LBS štedionice za izgradnju koji su priloženi uz tužbu proizlazi da se tužitelji obavještavaju da je njihov unaprijed financirani kredit br. 1201690/091 otplaćen te da im se ima isplatiti ušteđevina u iznosu od 2.198,94 EUR i novi zajam u iznosu od 2.974,24 EUR, odnosno, ukupno 5.119,92 EUR te su priloženi dopisi LBS tužiteljima iz kojih slijedi da je njihov kredit br. 1201690/081 otplaćen te da im se ima isplatiti ušteđevina u iznosu od 3.210,66 EUR i novi zajam u iznosu od 4.439,16 EUR, odnosno, sveukupno 7.669,38 EUR. Ujedno su tužitelji priložili podatke o plaćanju kredita br. 1201690/091 koji su ishodili 2009. na iznos od 5.112,92 EUR za 2012., 2013. i 2014. godinu, kao i podatke o dinamici plaćanja kredita koji su tužitelji ishodili 30. travnja 2009. u iznosu od 7.669,38 EUR, za 2010. do 2014. godine. Iz navedenog proizlazi zaključak da tužitelji nisu uspjeli dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno svojih navoda da su ostvarili kredit u iznosu od ukupno 25.000 DEM te da su upravo tako dobiven novac dali na zajam tužitelju. Naime, iz provedenog dokaznog postupka se može zaključiti, budući je među strankama nesporno da su prvotni tužitelji pozajmili tuženiku ukupno 25.000 DEM, da je istinit iskaz tuženika koji tvrdi da su mu to zbog prijateljskih odnosa tužitelji pozajmili od svoje ušteđevine i bez kamata.

38. Ostale navode stranaka, kao nepotrebno, sud nije posebno niti obrazlagao.

39. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici, tužitelji su mu dužni naknaditi trošak na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

40. Trošak tuženika odnosi se za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanje na ročištima od 28.listopada 2015.u iznosu od 1.000,00 kn, od 18. prosinca 2015. iznos od 1.000,00 kn i 8. lipnja 2016. iznos od 1.000,00 kn, sastav podneska od 23.lipnja 2016. u iznosu od 250,00 kn, zastupanje na ročištu od 18. studenog 2016. iznos od 1.000,00 kn, sastav podneska od 17. studenog 2017. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 9. veljače 2018. u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanje na ročištu od 12. veljače 2018. u iznosu od 1.000,00 kn te od 26. ožujka 2018. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, zastupanje tuženika na ročištu od 15. travnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 22. travnja 2021. u iznosu od 250,00 kn, sastav podneska od 20. listopada 2021. u iznosu od 250,00 kn, zastupanje na ročištu od 3.svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, a sve uvećano uz PDV od 25%, 3.250,00 kn, tako da sveukupan iznos troška koji tuženik potražuje iznosi 16.250,00 kn / 2.156,75 eura.

41. Sud nije priznao tuženiku trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu od 12. veljače 2018. u iznosu od 1.000,00 kn, kao ni trošak zastupanja na ročištu od 15. travnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, jer punomoćnica tužitelja nije niti pristupila na ova ročišta pa tuženiku taj trošak nije nastao. Također, tuženiku nije priznat ni PDV 25% na te troškove, tako da ukupni troškovi tužitelja koji su bili nužni za vođenje parnice iznose 13.750,00 kn / 1.824,94 eur.

U Valpovu 25. studenoga 2022.

Sutkinja:

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćnici tuženika