Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž Ovr-1674/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću, kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja B. K. d.o.o., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku T. Z., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Z. i partneri d.o.o. iz O., protiv ovršenika J. Š., K., OIB: …, zastupan po punomoćniku Š. N., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Ovr-162/2022-39 od 11. listopada 2022., dana 25. studenog 2022. godine

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Ovr-162/2022-39 od 11. listopada 2022.

II Odbija se ovrhovoditelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Prihvaća se ovršenikov prigovor prava na dom te se ovrha na nekretnini ovršenika upisanoj u zk. ul. 1747 k.o. V. V., kčbr. 101/25 oranica pogled za štalama površine 120 čhv, obustavlja."

2. Protiv ovog rješenja žali se ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14. i 70/19– dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršni zakon ("Narodne novine" broj: 112/12, 26/13, 93/14, 55/16, 73/17.- dalje OZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe ovrhovoditelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba ovršnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijano rješenje u čemu je sačinjeno u čl. 338. st. 4. ZPP te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

5. Prvostupanjski sud navodi slijedeće:

"S

ud je utvrdio da nekretnina koja je predmet ovršnog postupka zaista predstavlja dom ovršenika, odnosno da je ovršenik s predmetnom nekretninom ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost. To je utvrđeno neposredno, prilikom očevida radi procjene nekretnine, kojom prilikom je ovršenik zatečen u kući koja je izgrađena na predmetnoj nekretnini. Osim toga tu činjenicu je ovršenik potvrdio i u svojem iskazu na ročištu održanom 14. rujna 2021. gdje je naveo da se na nekretnini, koja je predmet ovrhe, nalazi obiteljska kuća koju je naslijedio od oca M. Š. i u kojoj živi 35 godina. Naveo je da navedena kuća predstavlja njegov dom u kojem živi sa suprugom te da nema druge nekretnine koja bi bila pogodna za stanovanje, odnosno nema drugi dom. S druge strane, s obzirom da je miješanje svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, sud je ocijenio da bi provođenje ovršnog postupka u kojem se nekretnina prodaje, bilo miješanje javne vlasti, odnosno ovrha na nekretnini, koja je predmet ovrhe, nalazi obiteljska kuća koju je naslijedio od oca M. Š. i u kojoj živi 35 godina. Naveo je da navedena kuća predstavlja njegov dom u kojem živi sa suprugom te da nema druge nekretnine koja bi bila pogodna za stanovanje, odnosno nema drugi dom. S druge strane, s obzirom da je miješanje svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, sud je ocijenio da bi provođenje ovršnog postupka u kojem se nekretnina prodaje, bilo miješanje javne vlasti, odnosno ovrha prodajom nekretnine predstavlja miješanje u temeljno pravo ovršenika na poštivanje njegova doma. Nadalje, sud je u konkretnom slučaju bio dužan utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu. U ovom slučaju miješanje je utemeljeno na zakonu s obzirom da je ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak radi naplate svog novčanog potraživanja, temeljem zakonskih odredaba. Također je usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a taj je cilj namirenje ovrhovoditeljeve dospjele tražbine, dakle legitiman cilj je zaštita prava druge osobe. Postavlja se pitanje je li miješanje u ovom slučaju nužno u demokratskom društvu. Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju miješanje u pravo na dom nije nužno. Prvenstveno valja navesti da glavnica potraživanja ovrhovoditelja iznosi 35.639,63 kuna. Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (N.N. 131/2020) je u članku 8. propisano da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 40.000,00 kuna, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim dijelom. Dakle, po trenutačno važećim pozitivnim propisima, za navedeni iznos duga ovrhovoditelj uopće ne bi mogao pokrenuti ovršni postupak na nekretnini ovršenika. Po ocjeni ovog suda navedeni iznos potraživanja ovrhovoditelja (glavnice 35.639,63 kuna) ne opravdava prodaju ovršenikove nekretnine radi namirenja tog duga s obzirom da se radi o nekretnini koja je u naravi obiteljska kuća s dvorištem i čija je vrijednost višestruko veća od visine potraživanja ovrhovoditelja. Valja istaknuti da je rješenje o ovrsi doneseno u odnosu na nekretninu koja je u zemljišne knjige upisana kao oranica i tek je očevidom na terenu utvrđeno da se radi o kući i dvorištu. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina od 27. rujna 2021. proizlazi da je vrijednost nekretnine ovršenika 273.156,00 kuna iz čega proizlazi da je vrijednost višestruko veća od iznosa duga. Sud je naročito uzeo u obzir da nekretnina na dražbi može biti prodana znatno ispod utvrđene vrijednosti odnosno nekretnina bi na prvo javnoj dražbi mogla biti prodana za 4/5 vrijednosti tj. za 218.525,00 kuna, a na drugoj javnoj dražbi mogla bi biti prodana za 3/5 vrijednosti tj. za 163.894,00 kuna. Dakle, ovršenik bi zbog prodaje nekretnine na javnoj dražbi mogao izgubiti više od 100.000,00 kuna što je više od ukupnog potraživanja ovrhovoditelja, uključujući kamate i troškove. Dakle, ovršeniku prijeti opasnost da zbog manjeg duga ovrhovoditelju izgubi dom, jedinu nekretninu koju ima i koja mu služi za stanovanje te mu osigurava jedno od temeljnih prava – pravo na dom te jedno od temeljnih potreba. Sud je u obzir uzeo odredbe članka 131 a. Ovršnog zakona o stambenom zbrinjavanju ovršenika. Međutim, s obzirom da bi nakon namirenja ovrhovoditelja ovršenik dobio ostatak kupovnine, procjena je suda da ovršenik ne bi mogao ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje putem centra za socijalnu skrb, a koje pravo je ionako ograničenog trajanja i može trajati najduže do 18 mjeseci. Naime, Centar je dužan ocijeniti ispunjava li ovršenik uvjete za korištenje prava na novčanu naknadu za troškove stambenog zbrinjavanja, pa, i u situaciji kada ovršenik ostvari pravo na novčanu naknadu za troškove stambenog zbrinjavanja, u slučaju promijenjenih okolnosti, to mu pravo može prestati. Zbog ostatka kupovnine, koja bi mu bila isplaćena, ovršenik ne bi imao pravo na novčanu naknadu za troškove stambenog zbrinjavanja. S druge strane ukoliko bi nekretnina bila prodana na drugoj javnoj dražbi, ovršeniku ne bi ostala znatna sredstva kojima bi mogao ostvariti svoje stambeno zbrinjavanje. U svakom slučaju to ne bi bio iznos kojim bi mogao kupiti drugu zamjensku nekretninu. Iznosom koji bi ostao od prodaje njegove nekretnine, ovršenik bi mogao određeno vrijeme plaćati najam nekog stambenog prostora. Od Porezne uprave je zatražen podatak o tome kolika je prosječna cijena mjesečne najamnine za stan na području Grada K. te je pribavljen podatak da je prosječna cijena najma 36,71 kuna po m2. Dakle, za stan od 50 m2, cijena najma bi iznosila oko 1.800,00 kuna mjesečno, odnosno 22.000,00 kuna godišnje. Dakle, ovršenik bi od ostatka kupovnine mogao ostvariti stambeno zbrinjavanje tek nekoliko godina. Radi se o nekoliko godina plaćanja najma stana naspram vlasništva obiteljske kuće koju gubi. Pri tome bi ovršenik, uz to što se kao Hrvatski branitelj nalazi u teškoj materijalnoj situaciji – bez primanja, živi od mirovine supruge, bio doveden u još gori položaj gubitkom obiteljske kuće. Prodajom jedine nekretnine koju ovršenik ima i koju koristi za stanovanje, odnosno koja predstavlja njegov dom, bio bi doveden u još teže materijalno stanje, s vjerojatnošću da s vremenom postane beskućnik, bez mogućnosti da normalizira svoj društveni status i vodi normalan život. Osim toga iz iskaza ovršenika proizlazi, a to potvrđuje i dokumentacija koju je ovrhovoditelj dostavio u spis, da je ovršenik nastojao platiti dug ovrhovoditelju, mjesečnim plaćanjem manjih iznosa tokom 2017., 2018. i 2019. godine. Tek kad mu se materijalno stanje pogoršalo, na način da mu je žena otišla u mirovinu, i počela ostvarivati manje prihode, prestao je vraćati dug ovrhovoditelju. Iz ponašanja ovršenika se može zaključiti da je on svjestan duga, da je imao namjeru vratiti dug jer je ovrhovoditelju plaćao određene iznose (u skladu s mogućnostima) te da činjenica dugovanja nije akt zle namjere ili koristoljublja već isključivo teške materijalne situacije. To pokazuje i činjenica što je ovršenik izrazio želju, volju i odlučnost da ovrhovoditelju dug vrati čim mu to bude moguće. Dakle, prvenstveno zato što se radi o jedinoj nekretnini koju ovršenik posjeduje i u kojoj može stanovati, zašto što se radi o nekretnini koja služi za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika te zato što ovršenik nema druge nekretnine niti drugih mogućnosti da svoje potrebe za stanovanjem zadovolji (ovršenik nema dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje) te zbog visine potraživanja ovrhovoditelja, sud je ocijenio da bi šteta koju bi ovršenik trpio bila daleko veća od koristi koju bi ovrhovoditelj imao naplatom duga prodajom jedine nekretnine, obiteljske kuće, doma ovršenika. U konkretnom je slučaju, po ocjeni suda, narušena pravična ravnoteža interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja, značajniji je interes ovršenika da sačuva dom od interesa ovrhovoditelja da naplati dug. Miješanje javne vlasti u pravo na dom prodajom nekretnine u konkretnom slučaju nije nužno pa je sud prigovor prava na dom ovršenika prihvatio slijedom čega je ovrhu obustavio."

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, pa radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ovaj sud upućuje na pravilno i dostatno obrazloženje prvostupanjske odluke.

7. Međutim, ipak, na navode žalbe a vezano uz pozivanje na odredbe o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZVDSP) valja reći da među strankama nije ni prijeporno da u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovršenik je bio upisan kao vlasnik na nekretnine te je i predloženo da se odredi ovrha, između ostalim i zabilježbom iste u zemljišne knjige, a što je i učinjeno rješenjem Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini rješenjem poslovni broj Z-267/2020 od 17. siječnja 2020. godine.

8. Na daljnje žalbene navode valja reći da odgovara da je čl. 15. ZIDOZ/17 iza čl. 80.a dodani su naslovi iznad čl. 80.b kojim člancima su određeni posebni uvjeti za određivanje ovrhe na nekretnini a obzirom da je ovdje prijedlog za ovrhu pokrenut 2019. godine onda se u ovom slučaju trebaju primijeniti i odredbe čl. 15. ZIDOZ/17.

9. U pravu je ovrhovoditelj kada u žalbi navodi da je čl. 12. ZIDOZ/17 izmijenjen u čl. 75. st. 5. u dijelu kada se radi zaštite ovršenika kao fizičke osobe što se ima smatrati da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji obavlja registriranu djelatnost a koja je nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, kao što odgovara da po odredbi čl. 44. st. 3. ZIDOZ/17 je propisano da se čl. 12. st. 1. tog Zakona primjenjuje samo na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu toga zakona, dok je ovdje pravni posao sklopljen 2006. godine.

10. Nadalje, odgovara da čl. 8. ZIDOZ/20 u čl. 80.b. st. 1. broj "20.000,00 kn" je zamijenjen brojem "40.000,00 kn" a isto je učinjeno i u st. 2., no, obzirom da je ovdje prijedlog za ovrhu podnesen 2019. godine te izmjene iz čl. 8. ZIDOZ/20 ne dolaze do primjene u ovoj konkretnoj situaciji. Nadalje, valja reći da odredba čl. 80.b st. 2. i 3. OZ a koje se primjenjuju i u ovom slučaju a koji se mogu primijeniti ovom slučaju obzirom da glavnica tražbine radi čijeg namirenja se ovrha traži prelazila je iznos od 20.000,00 kn a glede ocjene da li je narušena pravična ravnoteža iz st. 2. toga članka uzima u obzir i to služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik i drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, međutim valja reći da prvostupanjski sud svoju ocjenu ne zasniva na toj odredbi kao niti na odredbi čl. 75. OZ nego na ovršenikovom prigovoru prava na dom.

11. Naime u odredbi čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90…5/14 - dalje Ustav RH) propisano je da je dom nepovrediv, a čl. 35. svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života.

12. Republika Hrvatska je 7. studenog 1997. ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/96, 699, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija) i od tog dana je taj Međunarodni ugovor postao dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad Hrvatskih zakona pri čemu među najznačajnijim pravima zajamčenom Konvencijom posebno mjesto zauzima pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz čl. 8. Konvencije te u ocijeni prigovora prava na dom potrebno je da sudovi provode test razmjernosti da bi se odgovorilo na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog odredbama čl. 8. Konvencije.

13. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju preteže ovršenikovo pravo na dom nad ovrhovoditeljevom pravom na namirenje tražbine te da radi namirenja tražbine nije nužno ovršenika iseliti iz njegovog doma pri čemu se upućuje na, a što je već ovaj sud naveo na pravilne i dostatne razloge iz pobijanog rješenja.

14. Pri tom na navode žalbe valja reći da iz stanja spisa proizlazi da je prvotni vjerovnik otkazao ovršeniku zbog ne plaćanja Ugovora o kreditu iz 2006. godine, da nakon otkupa potraživanja od strane ovrhovoditelja ovršenik je u periodu od 2015. do 2019. godine vršio redovne uplate dužnog iznosa u manjim mjesečnim iznosima (od 200,00 do 300,00 kn) makar nije bio zaposlen već su te uplate vršene od iznosa plaće koju je primala njegova supruga, a do prestanka plaćanja je došlo iz razloga što je supruga otišla u mirovinu slijedom čega su se ionako niska primanja još više snizila te više nije mogao uplaćivati ni manje iznose jer bi se time dovela u pitanje njegova egzistencija.

15. Upravo iz iskaza ovršenika, proizlazi da će on uskoro kao hrvatski branitelj ostvariti mirovinu iz koje će se moći naplatiti potraživanje ovrhovoditelja, dakle, postoji realna mogućnost naplate potraživanja dobrovoljno od strane ovršenika ili ovrhom na njegovoj mirovini, a činjenica da će takva naplata potraživanja obzirom na visinu duga trajati duže vrijeme, sama po sebi, a obzirom na tijek zakonskih zateznih kamata na dospjela potraživanja, daje prioritet ovrhovoditeljevom pravu na namirenje tražbine pred ovršenikovim pravom na dom. Nadalje, a vezano uz primjenu odredbe čl. 131.a OZ valja reći da u konkretnom slučaju ni nema uvjeta za primjenu iste jer nije ispunjen jedan od kumulativno traženih uvjeta a to je da je ovršenik dobrovoljno predao nekretninu kupcu, pa bi se moglo zaključiti da se time ovršenik i odrekao te mogućnosti da mu se iz državnog proračuna isplaćuje novčana naknada troškove stambenog zbrinjavanja ako dobrovoljno preda nekretninu kupcu.

16. Međutim, obzirom na poziciju nekretnine i njezinu procijenjeni tržnu vrijednost i u situaciji kad bi bili ispunjeni uvjeti za stambeno zbrinjavanje ovršenika iz čl. 131.a OZ nema dovoljno čvrstoga jamstva da bi se nekretnina prodala te da bi nakon namirenja ovrhovoditeljevog potraživanja ovršeniku ostao preostali iznos kupoprodajne cijene iz koje bi a nakon proteka roka od 18 mjeseci u kojemu se jamči pravo na stambeno zbrinjavanje, mogao osigurati nekretninu koja bi mu mogla predstavljati dom u situaciji kada je nekretninu koja je predmet ovrhe predao ovrhovoditelju.

17. Zbog navedenog, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ odlučeno je kao u izreci.

18. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ (točka II).

U Zagrebu 25. studenog 2022.

Sudac:

Marijan Vugić, v.r.