REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

Split

P-1534/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz S., O.:…, zastupanog po

punomoćniku H. Ć. odvjetniku u S. protiv tuženika R.

A. d.d O.:… sa sjedištem u Z., zastupana po punomoćnicima iz O. K. & p. d.o.o., zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 26. listopada 2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 25. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 138-50-3529137 od 19. 06. 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se stavljana raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38. 000, 00 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja, čl. 7. u dijelu u kojem se je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 32.438, 26 kn (4.305, 29 EUR-a), uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od 15% do 31. 12. 2007., a od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, i to:

-na iznos od 0,51 kn od dana 31.08.2006., -na iznos od 2,36 kn od dana 30.09.2006.,

-na iznos od 115,35 kn od dana 31.10.2008.,

-na iznos od 152,66 kn od dana 31.12.2008.,

-na iznos od 179,53 kn od dana 31.01.2009.

-na iznos od 191,68 kn od dana 28.02.2009.,

-na iznos od 161,55 kn od dana 31.03.2009.,

-na iznos od 168,07 kn od dana 30.04.2009.,

-na iznos od 115,79 kn od dana 31.05.2009.,

-na iznos od 77,30 kn od dana 30.06.2009.,

-na iznos od 87,54 kn od dana 31.07.2009.,

-na iznos od 107,83 kn od dana 31.08.2009.,

-na iznos od 106,06 kn od dana 30.09.2009.,

-na iznos od 85,55 kn od dana 31.10.2009.,

-na iznos od 124,04 kn od dana 30.11.2009.,

-na iznos od 154,90 kn od dana 31.12.2009.,

-na iznos od 185,58 kn od dana 31.01.2010.,

-na iznos od 188,73 kn od dana 28.02.2010.,

-na iznos od 248,29 kn od dana 31.03.2010.,

-ma iznos od 237,00 kn od dana 30.04.2010.,

-na iznos od 259,01 kn od dana 31.05.2010.,

-na iznos od 449,66 kn od dana 30.06.2010.,

-na iznos od 410,41 kn od dana 31.07.2010.,

-na iznos od 530,31 kn od dana 31.08.2010.,

-na iznos od 488,88 kn od dana 30.09.2010.,

-na iznos od 422,25 kn od dana 31.10.2010.,

-na iznos od 562,83 kn od dana 30.11.2010.,

-na iznos od 741,68 kn od dana 31.12.2010.,

-na iznos od 615,04 kn od dana 31.01.2011.,

-na iznos od 659,46 kn od dana 28.02.2011.,

-na iznos od 602,97 kn od dana 31.03.2011.,

-na iznos od 613,11 kn od dana 30.04.2011.,

-na iznos od 852,87 kn od dana 31.05.2011.,

-na iznos od 876,22 kn od dana 30.06.2011.,

-na iznos od 1.073,80 kn od dana 31.07.2011.,

-na iznos od 971,17 kn od dana 31.08.2011.,

-na iznos od 858,81 kn od dana 30.09.2011.,

-na iznos od 844,87 kn od dana 31.10.2011.,

-na iznos od 836,23 kn od dana 30.11.2011.,

-na iznos od 889,71 kn od dana 31.12.2011.,

-na iznos od 936,32 kn od dana 31.01.2012.,

-na iznos od 942,57 kn od dana 29.02.2012.,

-na iznos od 910,32 kn od dana 31.03.2012.,

-na iznos od 932,09 kn od dana 30.04.2012.,

-na iznos od 946,99 kn od dana 31.05.2012.,

-na iznos od 921,93 kn od dana 30.06.2012.,

-na iznos od 928,52 kn od dana 31.07.2012.,

-na iznos od 909,73 kn od dana 31.08.2012.,

-na iznos od 869,13 kn od dana 30.09.2012.,

-na iznos od 912,41 kn od dana 31.10.2012.,

-na iznos od 933,18 kn od dana 30.11.2012.,

-na iznos od 918,62 kn od dana 31.12.2012.,

-na iznos od 823,74 kn od dana 31.01.2013.,

-na iznos od 906,34 kn od dana 28.02.2013.,

-na iznos od 912,40 kn od dana 31.03.2013.,

-na iznos od 885,21 kn od dana 30.04.2013.,

-na iznos od 800,65 kn od dana 31.05.2013. i

-na iznos od 798,50 kn od dana 30.06.2013.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 11.344,00 kuna/1.505,61 € uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

. Tužitelj je dana 22. travnja 2021. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 19. lipnja 2006. g. s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 138-50-3529137, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 38.000,00 CHF isplaćen u kn prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom standardiziranom i unaprijed formuliranom Ugovoru u odredbi čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF te je otplatu kredita u čl. 7. Ugovora vezao uz tu valutu. Postupajući na ovakav način bez da je prije zaključenja Ugovora pregovarao s tužiteljem u Ugovor je ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, tuženik da je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 13. lipnja 2014. donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, odlučujući o žalbama tuženika, na način da je presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je svojom presudom pod brojem Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj da je pomoću financijsko- knjigovodstvenog nalaza utvrdio razliku u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kao s osnova ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama t je iznos koji je tuženik neosnovano stekao 23.971,11 kn. S obzirom da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka odnosno od kad su ugovorene, da tužitelj ima zakonsko pravo temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o potrošačima, odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u smislu individualne pravne zaštite predložiti donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 138-50-3529137 od 19. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 38.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Zatražena je i isplata iznosa od 31.993,35 kn s pripadajućim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 138-50-3529137 navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe prvenstveno navodeći da se presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača da se izreka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 ne mogu izravno i automatski primijeniti na Ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj jer tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe i u spornom Ugovoru. U odnosu na ništetnost valutne klauzule da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 ne može sama po sebi primijeniti na sve ugovore sklapane u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. jer je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tužitelj da je potpuno svjesno odabrao kredit u CHF i moralo bi mu biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute jer je ta odredba Ugovora u cijelosti jasna i precizna. Tužitelj da je mogao odabrati i druge valute i fiksnu kamatnu stopu ali je odabrao predmetni kreditni aranžman kao za njega najpovoljniji. Ugovor da je i solemnizirana isprava jasno protumačena tužitelju i od strane javnog bilježnika. Rast CHF u odnosu na kn da je bio neočekivan ne samo za tuženika nego i za mnogo veće gospodarske subjekte i nije se mogao predvidjeti. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja koji se odnosi na razdoblje pet godina prije podnošenja tužbe. Tuženik je predložio da se, za slučaj vještačenja vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te je istakao ''uvjetni prijeboj'' eventualne razlike sa zahtjevom koji je postavio tužitelj.

3. U podnesku od 13. listopada 2022. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev i zatražio, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su navedene u petitu tužbe, i isplatu iznosa od 32.438,26 kn s pripadajućim kamatama.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 138-50- 3529137 od 19. lipnja 2006., otplatnog plana od 23. lipnja 2006., knjigovodstvene kartice, zadužnice, suglasnosti, zahtjeva za kredit, računa H. auto Z.

d.o.o., recentne sudske prakse te je izveden dokaz vještačenjem po vještaku M. J..

5. Tužbeni zahtjevi su u cijelosti osnovani.

6. Stranke su zatražile parnični trošak.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 138-50-3529137 od 19. lipnja 2006., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 32.438,26 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

8. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 19. lipnja 2006. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 38.000,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

9. Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

10. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4. R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.

travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za

zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Tuženik je u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje su time korisnicima kredita bile nerazumljive pa time i nepoštene. Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o ugovorenoj valuti. Tuženik smatra da je netočno kako se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer da je postupao sukladno važećim kogentnim propisima, a koji se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis, odnosno sukladno Zakonu o zaštitu potrošača, Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama. Nadalje, da niti stari, niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, što je ispunio.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog članka propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom st. 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Člankom 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Budući da je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati je li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelj). Po ocjeni Visokog Trgovačkog suda ugovorna odredba koja ugovorenu valutu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banka bez da istovremeno precizno odredi uvjete za koju se vežu promjene, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, s time da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banka jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

15. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi se zaključno navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula čini ovisnom o odluci banke nepoštene, dakle protivne su zakonu i prema tome i ništetne.

16. Budući je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke, Marijanu Joviću.

17. Vještak Marijan Jović je u svom nalazu i mišljenju analizirao cjelokupnu priloženu dokaznu građu počev od Ugovora o kreditu, odnosno ugovornih odredbi koje su relevantne za nalaz i mišljenje, do podataka koje je dostavio tuženik a tiču se otplate predmetnog kredita. Tako je vještak analizirao dostavljeni otplatni plan, obavijesti o promjenama kamatnih stopa i pregled promete po uplatama. Iz dostavljene dokumentacije je razvidan tijek otplate kredita i činjenica da je tuženik mijenjao tečaj kune prema CHF sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan tečajnim listama koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta.

Slijedom dostavljenih podataka vještak je izvršio izračun uplate više uplaćenih iznosa na način da je utvrdio pretplatu u iznosu od 32.438,26 kune.

18. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi te je svoj tužbeni zahtjev i uskladio s nalazom i mišljenjem M. J., dok je tuženik istome prigovarao smatrajući da je izračun bio bespotreban jer je potraživanje tužitelja neosnovano, a naglasio je da vještak u svome nalazu i mišljenju nije prikazao negativnu razliku, odnosno iznose koje je tužitelj manje platio po mjesecima u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog po ugovoru o kreditu.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke budući je isto stručno, objektivno i obrazloženo, a vještak je temeljem podataka koje je tuženik dostavio, izvršio potrebni izračun.

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08,

125/11,78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) , kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju pozvao. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dan poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završena na neki drugi način. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom R. H. donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Datum podnošenja kolektivne tužbe u predmetu "franak" bio je 4. 4. 2012., što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1041/12 od 4. 7. 2013. koja je javno objavljena i svima dostupna. Računajući od tog dana pa unatrag 5 godina, prema općem zastarnom roku iz naprijed navedene odredbe čl. 225. ZOO- a, dolazimo do zaključka da prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22. Stoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na ranije navedene presude Visokog trgovačkog suda R. H. i Vrhovnog suda R. H. koja obvezuje i ovaj sud, te budući da

je tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima, te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj je nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i uzročno-posljedično naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 32.438,26 kune, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća pa do isplate.

23. Obzirom da se tuženik prigovarajući na nalaz i mišljenje vještaka J. pozivao na tzv. negativnu razliku tvrdeći da se razlika u utvrđenom po vještaku i onome što banka "priznaje", pojavila upravo zbog navedene negativne razlike, odnosno onih anuiteta kada pretplate nije bilo, valja odgovoriti tuženiku da tužitelj nije niti imao potrebe u ovome postupku u kojem je zatražio da mu se vrati stečeno bez osnove uvrstiti one iznose kada tako stečenog nije bilo. Uzevši pretpostavku da bi banka možda imala pravo na prebijanje na tečajnim razlikama, iako tuženik u ovom postupku takav prigovor nije niti istakao, izbjegavajući da se u pitanje dovede zastara takvog potraživanja, za istaći je da je upravo Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci pod brojem Gž-1429/2021 izrekao stav kojeg u potpunosti akceptira i ovaj sud, da je plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno došlo do situacije da tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa niti ne postoji njegova obveza na vraćanje nečeg što nije primio. Drugim riječima rečeno tražbina tuženika, po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ne postoji.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor. Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe, sastav podnesaka od 2. lipnja i 28. rujna 2021. te 14. listopada i 22. listopada 2022. kao i troškove zastupanja na ročištima od 27. svibnja i 26. listopada 2022. – svaka radnja po 100 bodova i za pristup ročištu za objavu presude – 50 bodova. Ukupan iznos troška što je tužitelju priznat za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika u iznosu od 7.500,00 kuna uvećan je još i za trošak od 2.500,00 kuna na ime predujma za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke kao i troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 670,00 kuna i na presudu u iznosu 674,00 kune. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 11.344,00 kuna koliko će tuženik morati, kao stranka koja u postupku nije uspjela, platiti tužitelju kao stranci koja je u postupku uspjela u cijelosti.

25.1. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o uvođenju € kao službene valute u R. H. (NN 57/22 i 88/22) iznos

obveze tuženika prikazan je u kunskom, ali i u eurskom iznosu.

25.2. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

26. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Splitu, 25. studenog 2022.

S U D A C

Dunja Ljubičić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis