REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 1 Us I-782/2022-8

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja M. R. iz R., ..., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. Š. i S. Š., u R., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, kojeg zastupa službena osoba Ana Šalić, radi prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, 25. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/21-01/284, URBROJ: 334-222/3-22-11 od 23. svibnja 2022. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-102-05/05-01/907, URBROJ: 2170-35-67/2- 21-19 od 14. listopada 2021.

II. Tužitelju se priznaje pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti od dana stjecanja svojstva nezaposlene osobe nadalje.

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu donese sve potrebne provedbene odluke u svrhu ostvarivanja prava tužitelja iz točke II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn (slovima: šest tisuća dvjesto i pedeset kuna) / 829,52 eura (slovima: osamsto dvadeset i devet eura i pedeset i dva centa)[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u ostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-102-05/05-01/907, URBROJ: 2170-35-67/2-21-19 od 14. listopada 2021. odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti s obrazloženjem da tužitelj nije dostavio dokaz o razlogu prestanka njegovog radnog odnosa kod poslodavca M S. j.d.o.o. s danom 30. travnja 2021. odnosno odluku o otkazu ugovora o radu na temelju koje bi se moglo utvrditi zadovoljava li zakonom propisane uvjete za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti pa je zahtjev za novčanu naknadu sukladno čl. 47. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) valjalo odbiti.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-102-05/21-01/284, URBROJ: 334-68/6-22-02 od 4. siječnja 2022. odbijena kao neosnovana.

3. Presudom ovog Suda poslovni broj 3 Us I-171/2022-7 od 17. ožujka 2022. usvojena je tužba tužitelja podnesena radi ocjene zakonitosti navedenog drugostupanjskog rješenja tuženika od 4. siječnja 2022. te je poništeno navedeno drugostupanjsko rješenje tuženika i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak s uputom da tuženik u ponovnom postupku pribavi od stečajnog upravitelja poslodavca tužitelja dokaz o prestanku radnog odnosa tužitelja te da izvršiti uvid u spis općinskog suda koji se vodi po tužbi tužitelja zbog nezakonitog otkaza kako bi se utvrdilo da li u tom spisu postoji odluka o otkazu.

4. Tuženik je u ponovnom postupku postupio po navedenoj presudi te je u ponovnom postupku donio rješenje KLASA: UP/II-102-05/21-01/284, URBROJ: 334- 222/3-22-11 od 23. svibnja 2022. kojim je ponovo odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 23. svibnja 2022. kao neosnovanu jer tuženik ni u ponovnom postupku nije uspio pribaviti odluku o otkazu.

5. Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, a u tužbi i u tijeku spora iznosi u bitnome iste navode kao i u ranijem upravnom sporu, odnosno kako i dalje ne postoji dokaz o otkazu njegovog ugovora o radu. I dalje smatra kako ta okolnost ne može ići na njegovu štetu jer da je on pokušao pribaviti odluku o otkazu ali da je je njegov poslodavac brisan zbog otvaranja i istovremenog zatvaranja stečajnog postupka, da je u ponovnom upravnom postupku utvrđeno da niti stečajni upravitelj ne posjeduje dokaz o prestanku ugovora o radu, dok je parnični spis kojeg je pokrenuo radi nezakonitog otkaza prekinut zbog prestanka postojanja njegovog poslodavca. Smatra da se metodom eliminacije dolazi do zaključka da razlog prestanka radnog odnosa nije takav da bi doveo do gubitka njegovih prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti. Navodi da se je i samo upravno tijelo uvjerilo da je njegov poslodavac nedostupan i da nije moguće od njega pribaviti ikakvu dokumentaciju jer je poslodavac u potpunosti ignorirao službeni poziv Zavoda za dostavu dokumentacije. Ukazuje da je on bio u objektivnoj nemogućnosti dostaviti dokaz o prestanku njegovog radnog odnosa, jer ga ne posjeduje, a niti ga može pribaviti. Navodi da jedini dokaz kojeg ima o prestanku njegovog radnog odnosa je obrazac eM-2P. Smatra kako navod upravnog tijela da taj obrazac služi samo za odjavu s obveznog osiguranja i da nije dokaz na temelju kojeg se utvrđuje razlog prestanka radnog odnosa nije osnovan. S time u vezi obrazlaže kako i samo upravno tijelo navodi da Zakonom o tržištu rada („Narodne novine“, broj 118/18 i 32/20, dalje: ZoTR) nije propisano na temelju čega se utvrđuje razlog prestanka radnog odnosa pa iako je jasno i logično da to prvenstveno bude odluka o otkazu da ona nije jedini način utvrđivanja tog razloga. Smatra kako upravo zato navedenim Zakonom nije točno i taksativno definirano što se ima smatrati dokazom o prestanku radnog odnosa. Daljnji navodi obrazloženja osporavanog rješenja kako za podatke upisane u evidencije odgovaraju poslodavci, a da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) „od sebe otklonio odgovornost za točnost podataka“, kao i da poslodavac uz prijavu prestanka radnog odnosa nije dužan priložiti nikakav dokaz, da samo dodatno potvrđuju da se propusti poslodavca i eskulpiranje državnog aparata od bilo kakve odgovornosti ne mogu staviti na teret radniku. Navodi da bi u suprotnom bilo za zaključiti da niti HZMO niti poslodavac niti HZZZ ne preuzimaju nikakvu odgovornost za proces prestanka radnog odnosa i s time povezane postupke, a da radnik potpuno neskrivljeno snosi svu štetu. Takvo zaključivanje ne samo da bi bilo protivno zakonskim odredbama zaštite prava radnika, već bi bilo suprotno i osnovnim pravnim načelima ravnopravnosti, odgovornosti i zaštite socijalnih prava pa stoga smatra da je ovakva odluka nezakonita i protuustavna. Ukazuje kako je odredbama čl. 47. i 48. ZoTR propisano kako pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj radni odnos nije prestao otkazom same nezaposlene osobe (otkazom radnika izuzev izvanrednog otkaza) pisanim sporazumom, sudskom nagodbom ili redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika odnosno izvanrednim otkazom radi teške povrede radnih obveza, a u konkretnom slučaju da je iz podataka HZMO, ugovora o radu i spisa parničnog postupka moguće nesporno utvrditi razlog prestanka njegovog radnog odnosa. Navodi kako iako nikada nije zaprimio odluku o otkazu da se iz spisa parničnog postupka koji se vodi između njega i njegova bivšeg poslodavca pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem Pr-3467/2021 vidi da mu je ugovor o radu otkazan iz poslovno uvjetovanih razloga jer mu je ugovor o radu otkazan za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (uvjetovane ozljedom na radu) pa da je jasno da on nije dao otkaz kao i da za vrijeme bolovanja nije mogao niti potpisati sporazumi prestanak radnog odnosa niti je moglo doći do izvanrednog otkaza (budući je isti moguće dati samo u roku od 15 dana od događaja koji opravdava izvanredni otkaz, a u tome razdoblju je bio na bolovanju) kao niti otkazivanja uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika. Navodi da je iz njegovog ugovora o radu razvidno da u vrijeme otkazivanja nije bio na probnom radu pa niti nezadovoljavanje za vrijeme probnog rada nije moglo biti razlogom prestanka radnog odnosa. Navodi da ni sudska nagodba nije bila razlog prestanka radnog odnosa (jer u tom slučaju ne bi bilo gore spomenutog radnog spora) niti je tužitelj u vrijeme otkazivanja bio na izdržavanju zatvorske kazne. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i da donese meritornu odluku. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troškova ovoga spora.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako osporava navod tužitelja da bi se postupkom eliminacije moglo doći do zaključka prestanka radnog odnosa, budući je isti u potpunosti neosnovan i u konačnici u suprotnosti s načelom utvrđivanja materijalne istine, jer se u upravnom postupku činjenično stanje utvrđuje na temelju dokaza koji su priloženi spisu predmeta. S obzirom da spisu predmeta nije priložen niti jedan dokaz na temelju kojeg bi se mogao utvrditi razlog prestanka radnog odnosa, a koja činjenica je bitna činjenica od koje ovisi priznavanje prava na novčanu naknadu, to da je zahtjev trebalo odbiti, jer se razlog prestanka posljednjeg radnog odnosa ne može utvrditi, budući dokaz o istome ne prileži spisu predmeta, a svakako se isti ne utvrđuje, kako to tužitelj traži, metodom eliminacije, niti na temelju eM-2P obrasca koji obrazac je isključivo obrazac na temelju kojeg poslodavac odjavljuje radnika iz obveznog mirovinskog osiguranja, pa niti je isti dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa. Tuženik je još istaknuo kako on nije ovlašten odlučivati o zakonitosti otkaza, odnosno isto je ovlašten utvrđivati jedino nadležni sud, a tijelo prvog i drugog stupnja samo je ovlašteno utvrditi na temelju priloženih dokaza da li podnositelj zahtjeva ima pravo na novčanu naknadu prema ZoTR ili ne, tako da je, slijedom svega navedenog, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za priznavanje prava na novčanu naknadu, jer razlog prestanka radnog odnosa nije moguće nesporno utvrditi.

7. U tijeku spora održana je rasprava dana 22. studenoga 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja i službena osoba tuženika.

8. U sporu nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod poslodavca M s. j.d.o.o. na neodređeno vrijeme, da je dana 30. travnja 2021. odjavljen s mirovinskog osiguranja putem eM-2P obrasca, da je do tada radio kod tog poslodavca od 22. veljače 2018. do 30. travnja 2021., da je tužitelj u razdoblju od 1. svibnja 2021. do 30. svibnja 2021. bio na bolovanju zbog ozljede na radu, da je tužitelj po prestanku privremene nesposobnosti za rad podnio zahtjev prvostupanjskog tijela za novčanu naknadu zbog nezaposlenosti dana 17. kolovoza 2021. odnosno u zakonskom roku iz čl. 47. ZoTR, ali da uz svoj zahtjev nije priložio odluku o otkazu ugovora o radu, a niti je istu dostavio po pozivu prvostupanjskog tijela iz zaključka od 25. kolovoza 2021. jer istu ne posjeduje, a niti je tu odluku po pozivu prvostupanjskog tijela dostavio poslodavac tužitelja.

9. Tuženik smatra da je razlog prestanka posljednjeg radnog odnosa bitna činjenica i da se stoga tužitelju kao nezaposlenoj osobi bez odluke o otkazu ne može priznati pravo na novčanu naknadu.

10. Sporno je, da li se tužitelju može priznati pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ako ne posjeduje, odnosno ako ne može doći u posjed odluke o otkazu posljednjeg radnog odnosa.

11. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je Sud sukladno načelu utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) po službenoj dužnosti službenim putem pribavio spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3467/2021 te je izvršio uvid u isti.

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Čl. 46. st. 1. ZoTR propisano je da pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa odnosno prestanka obavljanja samostalne djelatnosti ima najmanje devet mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca.

14. Čl. 47. st. 1. t. 1. ZoTR propisano je, između ostaloga, da pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj je prestao radni odnos, ako se prijavi Zavodu i podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa. St. 2. istog članka propisano je da nezaposlena osoba koja zbog opravdanog razloga propusti rok za prijavu iz stavka 1. ovoga članka, može se prijaviti i podnijeti zahtjev Zavodu u roku od osam dana od dana prestanka razloga koji je prouzročio propuštanje roka, a najkasnije 60 dana od propuštanja roka iz stavka 1. ovoga članka.

15. Čl. 48. st. 1. ZoTR propisano je da pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao:

1. zbog toga što je otkazala radni odnos odnosno službu, osim u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca

2. pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa odnosno službe 3. sudskom nagodbom kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa

4. zbog toga što nije zadovoljila na probnom radu ili nije zadovoljila tijekom pripravničkog odnosno vježbeničkog staža odnosno nije u propisanom roku položila stručni ispit koji je posebnim propisom utvrđen kao uvjet za nastavak rada 5. redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednim otkazom zbog teške povrede radne obveze odnosno službene dužnosti ili prestankom službe po sili zakona zbog razloga uvjetovanih ponašanjem službenika ili

6. zbog izdržavanja kazne zatvora duže od tri mjeseca.

16. Čl. 47. st. 3. ZUP propisano je da je stranka dužna iznijeti točno, istinito i određeno činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev. Kad se ne radi o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku. St. 4. istog članka propisano je da kad stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut na zahtjev stranke, službena osoba ocijenit će od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari. Ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se rješenjem odbiti.

17. Čl. 112. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) propisano je da podatke za vođenje matične evidencije obveznici dostavljaju u sljedećim rokovima:

- podatke o početku osiguranja, za osiguranike iz čl. 9. st. 1. točaka 1. - 7. tog Zakona (čl. 9. st. 1. t. 1. ZOMO propisuje da su obvezno osigurani radnici, službenici i namještenici i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe, zaposleni na državnom području Republike Hrvatske) najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada

- podatke o prestanku osiguranja, za osiguranike iz čl. 9. st. 1. točaka 1. - 7. tog Zakona, u roku od 24 sata od prestanka rada, odnosno prestanka radnog odnosa.

18. Čl. 7.a Pravilnika o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (Narodne novine, broj 159/13, 22/15, 57/15, 125/15, 19/17, 22/19 i 145/20, dalje: Pravilnik) propisano je da su obveznici iz čl. 7. st. 1. točke 1. tog Pravilnika u izvršenju obveza iz čl. 112. st. 2. ZOMO dužni Zavodu uspostaviti prijavu iz čl. 6. točke 3. (prijava o prestanku osiguranja - tiskanica M-2P) i čl. 15. točke 2. (prijava o prestanku osiguranja - obrazac e M-2P) tog Pravilnika na način kako je to objašnjeno u tablici 1. pod rednim brojem 11. koja je sastavni dio tog Pravilnika.

19. Tuženik je stava da iz citiranog čl. 48. st. 1. ZoTR slijedi da je za utvrđivanje uvjeta ispunjava li osoba pravo na novčanu naknadu potrebno nesporno utvrditi na koji način je nezaposlenoj osobi prestao radni odnos te da iako ZoTR nigdje nije izričito propisano na koji način se utvrđuje prestanak radnog odnosa da je sasvim pravno i životno logično da se isto utvrđuje iz odluke o prestanku radnog odnosa pa bilo to odluka o otkazu (redovnom ili izvanrednom), sporazum o prestanku ugovora o radu ili ugovor o radu na određeno vrijeme iz kojeg je datum prestanka radnog odnosa određen ili barem odrediv. Tuženik je pojasnio da je tužitelj pozvan u upravnom postupku da dostavi jedan od navedenih dokaza, ali da tužitelj taj dokaz nije dostavio jer ga nije mogao pribaviti od svog poslodavca budući da je njegov poslodavac prestao postojati u skraćenom stečajnom postupku. Tuženik je također stava da se razlog prestanka radnog odnosa tužitelja ne može utvrditi niti na temelju eM-2P obrasca jer da je to obrazac na temelju kojeg poslodavac odjavljuje radnika iz obveznog mirovinskog osiguranja pa da stoga isti ne predstavlja dokaz o prestanku radnog odnosa.

20. Međutim, iz cjelokupne dokumentacije u spisu slijedi da tužitelj nikada nije zaprimio odluku o otkazu, da je istu pokušao pribaviti čak i putem spora pokrenutog pred općinskim sudom, ali da nije uspio obzirom da je njegov poslodavac brisan nakon provedenog stečajnog postupka. Dakle, tužitelj iz objektivnih razloga nije mogao pribaviti odluku o prestanku njegovog radnog odnosa.

21. Naime, uvidom u spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3467/2021 utvrđeno je da je tužitelj podnio tužbu tom Sudu radi utvrđenja da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu i da je taj spor prekinut zbog prestanka postojanja poslodavca tužitelja M s. j.d.o.o. (tuženika u tom sporu) obzirom da je iz priloženog izvatka iz sudskog registra utvrđeno da je nad poslodavcem tužitelja M s. j.d.o.o. istovremeno otvoren i zaključen stečajni postupak dana 3. rujna 2021. te da je ta firma brisana 26. listopada 2021. Također je Sud utvrdio da se u tom spisu ne nalazi odluka o otkazu.

22. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik u ponovnom postupku postupio sukladno uputi iz navedene presude ovog Suda te je zatražio od stečajnog upravitelja D. Z. dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa tužitelja kod firme M s. j.d.o.o. u dva navrata, ali da nije dobio nikakav odgovor, te je potom tuženik zatražio podatak od Općinskog suda u Rijeci o tijeku navedenog parničnog spisa iz kojeg podatka je utvrdio da je navedeni spis u prekidu.

23. Dakle, jedino što tužitelj posjeduje je navedena odjava s mirovinskog osiguranja (obrazac eM-2P), a uvidom u taj obrazac utvrđeno je da je u istoj kao razlog prestanka svojstva osiguranika tužitelja navedeno poslovno uvjetovan otkaz.

24. Tuženik smatra da ta prijava ne može zamijeniti odluku o otkazu. Međutim u situaciji kada odluke o otkazu nema, a parnični postupak radi ishođenja te odluke nije moguće provesti jer je poslodavac brisan nakon provedenog stečajnog postupka, to Sud cijeni da se u tom slučaju treba uzeti u obzir navedena odjava radnika s mirovinskog osiguranja. To stoga što je sukladno citiranim odredbama ZOMO i Pravilnika obveznik podnošenja prijave na mirovinsko osiguranje upravo poslodavac radnika, pa stoga ako je sam poslodavac koji je obvezan ispuniti tu prijavu u istoj naznačio da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu to se tada taj podataka ima uzeti kao mjerodavan, tim više što drugačije odluke o otkazu tužiteljevog radnog odnosa kod tog poslodavca nema, a iz okolnosti konkretnog slučaja slijedi da se nije moglo raditi o drugačijem otkazu jer je tužitelj u vrijeme kada je odjavljen s mirovinskog osiguranja bio na bolovanju i to zbog priznate ozljede na radu, a nakon toga je tužitelj brisan iz sudskog registra zbog istovremenog otvaranja i zaključenja stečajnog postupka.

25. Stoga kako je Sud u ovom sporu utvrdio da je tužitelju radni odnos prestao bez njegove krivnje (odnosno da se je radilo o poslovno uvjetovanom otkazu), a među strankama je nesporna činjenica da je tužitelj pravovremeno podnio predmetni zahtjev i da je imao najmanje devet mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca, to su se u tom dijelu ispunili uvjeti za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Slijedom navedenog, Sud je donio meritornu odluku ovom sporu, jer su u tom dijelu sve odlučne činjenice u sporu nedvojbeno razjašnjene. Stoga je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

26. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je vezano pravnim shvaćanjima i primjedbama ovog Suda, te je obvezno postupiti sukladno točki II. izreke ove presude u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZUS.

27. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) iznosi za sastav tužbe 2.500,00 kn i za pristup na ročište za raspravu u iznosu od 3.750,00 kn, bez PDV-a, što sveukupno iznosi 6.250,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužitelju.

28. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, dalje: ZSP), a pored toga tužitelj je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP. 1. Stoga tužitelju nije priznat i dosuđen zatraženi trošak pristojbe, radi čega je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

U Rijeci 25. studenoga 2022.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).