Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kžm-10/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca, dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom OC zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 144/12., 125/11., 56/15. 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Km-1/2021-48 od 26. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Km-1/2021-48 od 26. travnja 2022. na temelju odredbe članka 88. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., ispravno i 126/19. - dalje: ZSM/11.) u vezi članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-I) obustavljen je kazneni postupak prema maloljetnom OC zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. KZ/11. Na temelju članka 89. ZSM/11. u vezi s člankom 149. stavak 1. ZKP/08-I odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 149. stavak 1. ZKP/08-I troškovi tog kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 1. i 2. ZKP/08-I s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu podnio je maloljetnik po branitelju Sandru Biondiću, odvjetniku u Otočcu, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsko rješenje.
4. Spis je u sukladno članku 3. ZSM/11. u vezi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08-II) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
6. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud iz potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da nije dokazano da bi maloljetni OC počinio predmetno kazneno djelo. Navodi da prvostupanjski sud nije dostatnim cijenio okolnost da je za ostvarenje obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11. dovoljno da osoba ne da pristanak, a da je oštećenica u nekoliko navrata maloljetniku rekla "ne" i da neće raditi ono što ju traži no da je u konačnici pristala jer je bila prestrašena našavši se s maloljetnikom na neosvijetljenom i nepoznatom mjestu, bojeći se reakcije maloljetnika i bez ranijih približno takvih iskustava. Međutim, takvi žalbeni navodi nisu prihvatljivi, jer se radi o nagađanju i pretpostavkama državnog odvjetnika, bez dokaza o tome, jer oštećenica nije iskazala da je bila u strahu od maloljetnika niti je iskazivala, što nije bila niti dužna činiti, o tome je li ranije imala sličnih iskustava.
6.1. Nadalje, državni odvjetnik u žalbi iznosi vlastitu analizu i ocjenu iskaza svjedoka te provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja sugerirajući zaključke suprotne onima iz rješenja prvostupanjskog suda.
7. Da bi se radilo o ostvarenju bitnih obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11. na strani počinitelja mora postojati svijest o elementima kaznenog djela, dakle svijest da se oštećenica protivi sa spolnim odnošajem izjednačenoj spolnoj radnji i da nema dobrovoljnosti za takvu radnju.
7.1. Iz iskaza djeteta oštećenice proizlazi njeno percipiranje događaja u kojem nije dobrovoljno pristala na sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, međutim, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da oštećenica svojim konkretnim radnjama nije do tog zaključka mogla dovesti maloljetnika. Naime, iako je maloljetniku nekoliko puta rekla, ne i da neće to raditi, nakon što ju je počeo nagovarati riječima: "daj,daj", da su sami i da nikog nema, pustila je da radi što hoće ("pustila sam da radi kaj je htel", "nije se odupirala", "ona mu je samo dala i to je to", "dala mu je da ju zbari i počeli su se ljubiti, čemu se protivila u sebi"). Oštećenica je postupala po uputama maloljetnika, nakon što ju je nagovorio na oralno zadovoljavanje te ju je primio za ramena i spustio prema dolje, a ona ga je počela oralno zadovoljavati. Također, svojim prijateljicama je rekla da se osjeća jako loše zbog toga što je dopustila da joj se to dogodi, ali da nije htjela da joj se to dogodi. Zbog navedenog, suprotno stavu državnog odvjetnika, i po ocjeni drugostupanjskog suda, maloljetnik nije mogao zaključiti da pristanka nema tim više što oštećenica nije pokazala svoje neslaganje, koje bi maloljetnik prepoznao kao istinsko i nesumnjivo protivljenje izjednačenoj spolnoj radnji, felatiu.
8. Prvostupanjski sud se u pobijanom rješenju poziva na nalaz i mišljenje kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice iz kojeg proizlazi da vještaci nisu našli elemenata koji bi ukazivali na poteškoće uvjetovane proživljenim traumatskim iskustvom te da sigurnih kliničkih znakova i objektivnih psihodijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze nekog traumom uzrokovanog poremećaja koje bi bilo posljedica traumatskog događaj ne nalaze. Pritom je u pravu državni odvjetnik kada navodi da iz vještačkog nalaza i iskaza prof. TC također proizlazi da čak polovica osoba koje dožive traumatsko iskustvo ne mora razviti poremećaj koji je traumom uzrokovan.
8.1. Po ocjeni drugostupanjskog suda rezultati provedenog vještačenja nisu od odlučnog značaja niti takav nalaz i mišljenje dovodi u pitanje istinitost iskazivanja oštećenice da nije željela sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju no kao što je već navedeno u točki 8., kako oštećenica nije iskazala jasno i nedvosmisleno protivljenje sa spolnim odnosnom izjednačenoj spolnoj radnji i to tako da bi maloljetnik toga bio svjestan, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nema dovoljno dokaza da bi maloljetni OC bez pristanka žrtve izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju.
9. Slijedom navedenog, kako žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju osnovanost i pravilnost pobijanog rješenja te kako drugostupanjski sud ispitujući pobijano rješenje i po službenoj dužnosti nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu maloljetnika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08-II odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
Zagreb, 24. studenog 2022.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.
