Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 19 Gž-459/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja i to Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T., OIB: ..., iz M., zastupanog po punomoćnici M. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženice P. b. Z. d.d., OIB: ..., Z., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku A. Š. M., odvjetniku iz O. društva Š. M., M., S. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv rješenja i presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3525/2019-33 od 4. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice P. b. Z. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3525/2019-33 od 4. veljače 2022. u toč. I, II i III izreke.

II Djelomično se potvrđuje i djelomično preinačuje ista prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženici P. b. Z. d.d. da tužitelju B. T., uz već dosuđeni parnični trošak u iznosu od 13.562,00 kn (1.799,99 EUR), naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.557,00 kn (206,65 EUR), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

III Dužna je tuženica P. b. Z. d.d. naknaditi tužitelju B. T. trošak žalbenog postupka u sveukupnom iznosu od 250,00 kn (33,18 EUR), sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.192,12 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2020. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.298,46 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2020. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.669,02 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2020. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u visini od 13.562,00 kn, sve u roku od 15 dana.''

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

''Dopušta se preinaka tužbe, specificirana u podnesku tužitelja od 08. rujna 2021. godine.''

3. Protiv citirane presude u toč. IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da mu je priznat parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Pored priznatog troška za sastave podnesaka i zastupanja na ročištu te predujma za financijsko vještačenje potraživao je i naknadu plaćenih troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu te naknadu parničnog troška sastava još jednog obrazloženog podneska od 3. studenoga 2021. u vrijednosti od 100 bodova te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova, koji mu troškovi nisu priznati s obrazloženjem suda prvog stupnja da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje predmetnog spora. Prvostupanjski mu je sud neosnovano odbio zahtjev za naknadu troška sastava obrazloženog podneska od 3. studenoga 2021. jer se radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Pored toga, nije mu priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 100,00 kn, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Predlaže žalbu uvažiti i presudu u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima.

4. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom njezinog donošenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja pri donošenju presude nije uzeo u obzir konkretne okolnosti slučaja, već cjelokupnu presudu temelji na shvaćanjima iz kolektivnog spora, ne vodeći računa o tome da je riječ o pojedinačnom slučaju sa specifičnim i konkretnim okolnostima koje se ne mogu podvesti pod zaključke utvrđene presudama u kolektivnom sporu. Prvostupanjski sud nije utvrdio pripada li tužitelj kategoriji prosječnog potrošača o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu; ne koncentrira se na konkretni ugovorni odnos i ne utvrđuje konkretne okolnosti. Neosnovan je stav suda prvog stupnja da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Prvostupanjska se presuda temelji isključivo na presudama donesenim u kolektivnom sporu, a učinke tih presuda je primijenio suprotno njihovom smislu i sadržaju. Prvostupanjski sud je o zastari trebao odlučiti temeljem postojećeg prava, a i iz istog nedvojbeno proizlazi da je do prekida zastare u konkretnome došlo tek podnošenjem individualne tužbe potrošača, a ne podnošenjem kolektivne tužbe. Ne postoji zakonska odredba kojom je propisano da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastarni rok za podnošenje individualne tužbe, ni u pravnom poretku Republike Hrvatske, a ni Europske unije. Tužitelj je mogao i trebao pravovremeno podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa ukoliko je smatrao da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da ima pravo na određenu isplatu. U prilog svojih navoda dostavila je sudsku praksu, pravomoćne presude u kojima je zauzet stav kako se niti prema jednom pravnom propisu tzv. kolektivnom tužbom iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku ne može prekinuti zastara za konkretno potraživanje. Neovisno o tome što je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo određene stavove po pitanju zastare ističe kako donesena presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 ima utjecaja na stavove toga suda, međutim, oni su neusklađeni. U tim je predmetima Sud Europske unije utvrdio da se ne protivi Direktivi 93/13 nacionalno zakonsko uređenje koje predviđa 2 različita pravila za zastaru za dvije različite tužbe, tužbu za utvrđenje ništetnosti i tužbu za povrat stečenog bez osnove. Glede knjigovodstveno-financijskog vještačenja ističe kako je ono napravljeno prema zadatku kojeg mu je dao prvostupanjski sud, ali nigdje ne daje objašnjenje za tako postavljeni zadatak vještaku niti navodi ima li taj zadatak kakvo pravno ili stručno utemeljenje. Zadatak koji je dodijeljen sudskom vještaku odraz je proizvoljnog tumačenja bez osvrta na ekonomsku korist koju je tužitelj ostvario korištenjem kredita, pa je stoga predložila dopunsko vještačenje radi utvrđenja kolika bi bila realna kamatna stopa za razdoblje otplate kredita, na temelju svih elemenata koji utječu na visinu kamatne stope s obzirom na sve kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do njezinog povećanja. Prigovara odluci o troškovima postupka budući je sud prvog stupnja propustio odlučiti o njezinom trošku.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje: ZID ZPP) i čl. 107. st. 1. ZID ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), a na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa koji predstavljaju razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa u utuženom razdoblju te preplata po osnovi primjene valutne klauzule, kao i naknade zbog prijevremene isplate kredita.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je Ugovorom o kreditu broj 9011634780 od 5. srpnja 2006. zaključenog između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita ugovoren kredit u iznosu od 22.916,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, jer je sporni pravni posao zaključen 5. srpnja 2006.

11. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima prigovara da sud prvog stupnja nije obrazložio na kojoj je činjenici ili dokazu utemeljio svoj stav da je tužitelj glede Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2006. nastupao u svojstvu potrošača, za kazati je da je prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla koji je predmetom ovog spora, potrošač definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Imajući u vidu iznesenu zakonsku definiciju pojma potrošača te sadržaj priloženog Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2006. (l.s. 71), ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhu namijenjenom njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12.1. Kada se neki pravni posao zaključuje u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana, za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu i navesti da se sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, što je u konkretnome izostalo. U predmetnom je Ugovoru o kreditu u čl. 2. navedeno da se kredit odobrava za kupnju vozila, pa je tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu i po ocjeni ovog suda drugog stupnja imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03.

13. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 31. siječnja 2022., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaj na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite".

14. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojom je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 - dalje: ZZP/07) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

16. Tužba u predmetnom postupku podnesena je 30. svibnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju glede promjenjive kamatne stope, odnosno ugovorene valutne klauzule, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

17. Kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom.

18. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju tuženica tvrdi da je slobodno ugovorena među strankama (čl. 10. Ugovora o kreditu - l.s. 73) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženice, za kazati je da se ni o toj odredbi Ugovora nije pregovaralo, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/03, jer to tuženica u postupku i ne tvrdi, pa paušalno pozivanje tužene banke na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništa drugo nego nadoknada dijela kamata koju je prema Ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja Ugovora o kreditu.

18.1. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete kod prijevremene otplate kredita, ali samo onih (objektivno nastalih) troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom, ali se ona ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa neostvarene kamate koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate kredita. U konkretnome, tuženica u postupku nije dokazala koje bi to objektivno nastale troškove imala prijevremenom otplatom kredita i na što se oni točno odnose te koja bi bila njihova visina.

18.2. Iako je tuženica i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva isticala prigovor zastare, za kazati je da zastarni rok u konkretnome počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela Ugovora, a to je, u konkretnome, odluka u predmetnom sporu.

19. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

20. Visina anuiteta bez promjene kamatne stope i bez primjene valutne klauzule, te visina preplaćene razlike zbog prijevremene otplate kredita dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka M. B. iz Z., koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv su način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

21. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa tužitelj u odnosu na kamatnu stopu u trenutku ugovaranja, platio veći iznos od ukupno 11.192,12 kn (1.485,45 EUR), da je zbog ugovorene valutne klauzule preplatio iznos od 18.298,46 kn (2.428,62 EUR), a zbog prijevremene otplate kredita preplatio tuženici iznos od 18.669,02 kn (2.477,80 EUR) s obračunatom zateznom kamatom na ove iznose sve do 20. ožujka 2020., pa su mu ti iznosi pravilno dosuđeni, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2020. pa do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, kada je obvezao tuženicu da tužitelju naknadi parnični trošak, jer je tuženica podlegla u sporu.

23. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) kada je tužitelju priznao trošak sastava 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, ali ne i više od toga, pa tako ni za sastav obrazloženog podneska od 3. studenoga 2021.

24. Međutim, tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 kn i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 832,00 kn. Kako je tužitelj doista i platio ove sudske pristojbe (l.s. 13 i l.s. 436) i to dokumentirao, ovi troškovi predstavljaju trošak parničnog postupka, pa ih je prvostupanjski sud tužitelju bio dužan priznati.

25. Isto tako, ovaj se drugostupanjski sud ne slaže sa stavom suda prvog stupnja da trošak zastupanja stranke po odvjetniku na ročištu na kojem se objavljuje presuda nije potreban trošak za vođenje postupka, jer je visina tog troška propisana Tarifom (Tbr. 9. toč. 3.), pa kako je prije dovršetka raspravljanja tužitelj zatražio i naknadu toga troška, bio je prisutan na ročištu za objavu, taj mu je trošak trebalo priznati.

26. Tužitelju je priznat i trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 kn (33,18 EUR), sukladno Tbr. 10. toč. 5. Tarife. Naime, tužitelj je zatražio trošak sastava žalbe u sveukupnom iznosu od 500,00 kn. Kako je sa žalbom uspio u cca 50%, u tom mu je omjeru i priznat trošak žalbenog postupka, odnosno odlučeno je kao u toč. III izreke ove drugostupanjske presude.

27. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, odnosno preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u toč. IV. izreke i odlučiti kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude po čl. 373. toč. 3. ZPP.

28. Nepobijano rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

29. Pri tome se ističe da su novčani iznosi dvojno iskazivani na temelju čl. 43. i 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22) i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kn.

U Zadru 24. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.