REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: 3. P-385/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. T., OIB: …, iz P., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika O. b. d.d., OIB: …, S., zastupan po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi isplate nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. listopada 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 24. studenog 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku O. b. d.d. S., OIB: …, tužitelju M. T. iz P., OIB: …, isplatiti iznos od 15.209,17 kn/ 2.018,60 eura[1] na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koje teku na:

- iznos od 11,16 kn/ 1,48 eura počev od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 57,08 kn/ 7,58 eura počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 73,00 kn/ 9,69 eura počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 65,66 kn/ 8,71 eura počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 105,50 kn/ 14,00 eura počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 131,76 kn/ 17,49 eura počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 127,41 kn/ 16,91 eura počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 152,53 kn/ 20,24 eura počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 191,55 kn/ 25,42 eura počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 197,40 kn/ 26,20 eura počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 261,01 kn/ 34,64 eura počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 236,54 kn/ 31,39 eura počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 348,94 kn/ 46,31 eura počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 282,23 kn/ 37,46 eura počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 297,42 kn/ 39,47 eura počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 367,73 kn/ 48,81 eura počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 407,35 kn/ 54,06 eura počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 347,97 kn/ 46,18 eura počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 374,20 kn/ 49,66 eura počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 351,43 kn/ 46,64 eura počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 422,13 kn/ 56,03 eura počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 488,97 kn/ 64,90 eura počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 560,19 kn/ 74,35 eura počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 806,90 kn/ 107,09 eura počev od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 535,07 kn/ 71,02 eura počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 479,94 kn/ 63,70 eura počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 489,38 kn/ 64,95 eura počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 493,81 kn/ 65,54 eura počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 537,64 kn/ 71,36 eura počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 557,94 kn/ 74,05 eura počev od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 554,21 kn/ 73,56 eura počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 545,04 kn/ 72,34 eura počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 554,58 kn/ 73,61 eura počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 564,31 kn/ 74,90 eura počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 549,68 kn/ 72,96 eura počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 543,56 kn/ 72,14 eura počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 512,82 kn/ 68,06 eura počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 538,52 kn/ 71,47 eura počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 550,18 kn/ 73,02 eura počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 536,43 kn/ 71,20 eura počev od 01.01.2013.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 5.790,83 kn/768,58 Eura.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.533,00 kn/1.796,14 Eura sa zateznim kamatama počev od 24. studenog 2022. godine, pa do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužiteljev zahtjev za naknadu troška u preostalom iznosu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 25. studenog 2021. godine ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika 17. siječnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. … na iznos od 19.650,00 CHF s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca). Kredit je otplaćen početkom 2013. godine. Člankom 10. a Ugovora tužitelj se obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 296,87 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 298,91 CHF, odnosno odredbom članka 10. d. Ugovora tužitelj se obvezao mjesečne anuitete plaćati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Tuženik je na taj način inkorporirao valutnu klauzulu kojom glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene su, a time i ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu (1), činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (2), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan (3), te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (4). Tužitelj se poziva na stavove iznesene u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 2521/15 od 13. prosinca 2016. godine da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti, te su banke, uključujući i tuženika potrošače, pa tako i tužitelja, trebale informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je pak potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Navedene odluke donesene su u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno čl. 502 a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim postupcima pozivati na utvrđenja iz tih odluka, a za čija je utvrđenja sud, sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, vezan. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule postupao nepošteno, i time tužitelja doveo u neravnopravan položaj, na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u cijelosti rizik tečajnih razlika. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 81., čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, te iznesene stavove prethodno navedenih pravomoćnih presuda tužitelj smatra da je kako je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, te je tuženik dužan tužitelju vratiti sve stečeno na ime ništetne odredbe skladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tužitelj prvotno potražuje isplatu iznosa od 21.000,00 kn na ime stečenog bez osnove, koji se iznos obvezao točno naznačiti nakon provođenja financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ne spori da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu, no spori da bi u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora bile nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, te smatra da se ovom postupku ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12. Tuženik smatra da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima, a kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa je tuženik stava da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Nadalje, tuženik je stava da je u postupku u parnici „Potrošač“ utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se, i u kojoj mjeri, načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes, pa je neosnovano pozivanje tužitelja na navedena utvrđenja. Tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Tuženik je stava da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Naime, ista je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 19.650,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze. No, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. To stoga, jer niti tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, u vremenu od 1999. do 2010. godine tečaj CHF je u odnosu na EUR i rastao i padao, bez značajnih oscilacija. Značajne promjene u tečaju počele su tek 2010. godine, kao posljedica ekonomske krize, što nitko, pa niti tuženik nije mogao predvidjeti. Osim toga, u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem nije postojao niti jedan zakonski, niti podzakonski propis, koji bi od tuženika zahtijevao određeno postupanje prilikom zaključenja ugovora uz valutnu klauzulu, pa tuženik sklapanjem takovog ugovora nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konačnici, tuženik je stava da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije prouzročila niti neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tu je, prema stavu tuženika bitno promatrati prava i obveze u trenutku sklapanja ugovora, dok činjenica naknadnog rasta tečaja CHF, ne može biti relevantna za ocjenu poštenosti, niti može predstavljati razlog ništetnosti takove odredbe, već hipotetski dovesti do primjene drugih pravnih instituta. Slijedom svega navedenog, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. … na iznos od 19.650,00 CHF, a rokom otplate od 84 mjeseca. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen. Također nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora (tuženika), važećem na dan dospijeća anuiteta. Tuženik nije sporio tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu, te činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

4. No, sporno je je li u Ugovor inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva, pa je li stoga dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Osim toga, sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, je li nastupila zastara potraživanja, odnosno sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je prvotno postavio zahtjev za isplatu iznosa od 21.000,00 kn, te po provedenom vještačenju zahtijevao isplatu iznosa od 15.209,17 kn, pa se ne radi o preinaci, već djelomičnom povlačenju tužbe, po čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019). Tuženik se djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, radi čega je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku utvrđeno djelomično povlačenje tužbe u iznosu od 5.790,83 kn, kako stoji u izreci rješenja pod točkom I. .

6.

U dokaznom postupku pročitana je sva priložena materijalna dokumentacija, Ugovor o kreditu (list 5 i 6 spisa), izračun (list 7 do 9 spisa), pregled prometa po kreditu (list 10 do 17, te 18 do 27 spisa), materijalna dokumentacija priložena podnesku tuženika (list 78 do 97 spisa), materijalna dokumentacija priložena podnesku tužitelja (list 104 do 115 spisa), obračun (list 119 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku I. k. d.o.o. O., T. V., pročitan financijsko-knjigovodstveni nalaz i mišljenje (list 59 do 69 spisa), očitovanje vještaka (list 101 spisa). Pročitana je sva ostala materijalna dokumentacija koja prileži spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja M. T..

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje i to iz razloga ekonomičnosti postupka, kao i iz razloga što tuženik na nalaz i mišljenje iznosi samo prigovore pravne prirode, dok tužitelj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, te u skladu s istim postavlja konačni tužbeni zahtjev. 8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu br. …, utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s H. S. b. d.d., prednikom tuženika dana 17. siječnja 2006. godine sklopio nenamjenski Ugovor o kreditu (čl. 2. Ugovora) u iznosu od 19.650,00 CHF (čl. 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 3.). Odredbom čl. 10. d Ugovora o kreditu ugovoren je, između ostalog način vraćanja kredita, i to da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora (tuženika), važećem na dan dospijeća anuiteta.

10. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u svrhu adaptacije kuće, koju koristi za stanovanje. Prije sklapanja tog ugovora, raspitivao se kod više banaka te mu je kod tuženika bilo najpovoljnije jer je tamo bila najniža kamatna stopa. Prilikom sklapanja ugovora od strane kreditnog savjetnika ponuđeno mu je više kredita. Kreditni savjetnik mu nije objasnio rizike sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Nije mu pojašnjeno da će rata kredita ovisiti o tečaju CHF, a rečeno mu je da će kamatna stopa biti čitavo vrijeme jednaka, pa je zaključio da će rata kredita biti jednaka čitavo vrijeme otplate. Po struci je poštar te nema stručnog znanja. Kredit je sklopio s rokom otplate od 7 godina, te mu je početna rata iznosila oko 1.200,00 kn, a bio je uvjerenja da će takva rata biti čitavo vrijeme otplate. No, naknadno se rata povisila i na 2.000,00 kn. Kredit je u cijelosti otplatio administrativnom zabranom s plaće. Na poseban je upit iskazao da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja. Razumio je odredbe ugovora. Taj mu se ugovor činio najpovoljniji u odnosu na ostale ugovore zbog najniže ponuđene kamatne stope te činjenice da je rata kredita iznosila oko 1.200,00 kn jer si više s obzirom na svoja mjesečna primanja nije mogao priuštiti.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti mu je kreditni savjetnik prilikom sklapanja ugovora pojasnio i upoznao ga s rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u CHF.

12. Prema mišljenju suda, a suprotno navodima tuženika osnovano je u konkretnom slučaju primijeniti pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine, kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P 1401/12, a u kojoj se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika S. b. d.d. u određeno navedenom razdoblju (u kojem je sklopljen i sporan ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, niti je na pravilan način upozoren na ekonomske rizike sklapanja takovog ugovora što proizlazi iz iskaza tužitelja.

13. Činjenica jest da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive su, jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove ugovorne odredbe, iako je tuženik bio svjestan tog rizika.

14. Sve navedeno pobliže je obrazloženo u presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku vezan. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o valutnoj klauzuli.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, nije od utjecaja činjenica da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu na ime stečenog bez osnove (kao posljedice ništetnosti). Isto bi naime, bilo protivno svrsi navedene odredbe, odnosno da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 93/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Tužitelj je bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer formulacija ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije mogla biti razumljiva ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope (za što tužitelj niti ne postavlja zahtjev) i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa, pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava.

18. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, tužitelj, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

19. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe čl. 10. a i d Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 10. d među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovorne odredbe koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, a koje, u svakom slučaju, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Naime, odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. Tuženik nije dokazao da je tužitelja, kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku I. k. d.o.o. O.. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da je razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj … od 17. siječnja 2006. godine u odnosu na anuitete koje bi tužitelj kao korisnik kredita bio u obvezi plaćati po osnovnom ugovoru o kreditu bez ugovorene CHF valutne klauzule, a uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita 19. lipnja 2006. godine (1,00 CHF= 4,672800 kune), izračunata u iznosu od 15.219,17 kune. Navedena razlika predstavlja razliku više (16.160,64 kn) i manje (- 941,47 kn) plaćenih iznosa tijekom otplate kredita.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Naprotiv, po provedenom vještačenju djelomično je povukao tužbu, te postavio zahtjev za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem, u iznosu od 15.209,17 kn, a što čini manje od zbroja više i manje plaćenih iznosa po mjesecima za vrijeme otplate (list 66 do 68 spisa; list 8 do 10 nalaza i mišljenja vještaka). Vještak, naime iskazuje razliku u iznosu od 15.219,17 kn, dok tužitelj postavlja zahtjev za isplatu manjeg iznosa, na što svakako ima pravo.

24. Tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka vezano za njegov matematički izračun. No, tuženik smatra da bi prihvaćanjem rezultata takovog nalaza i mišljenja, odnosno prihvaćanja takovog tužbenog zahtjeva tužitelj bio stavljen u položaj kao da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama, s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, niti je takav ugovorni odnos nastao. Za napomenuti je da predmet ovog postupka nije bilo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti tužitelj traži isplatu na ime promjene kamatne stope, niti je vještačenje provedeno na tu okolnost. Osim toga, prigovorio je i potraživanju samo pozitivnih razlika, te jedino smatrao opravdanim uzeti u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita tužitelju. Navedene prigovore sud nije cijenio osnovanim, jer je tužitelj u konačnici potraživao razliku više i manje plaćenih iznosa, odnosno uzeo u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita tužitelju, a u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

25. Tuženik je dakle, na nalaz i mišljenje iznio prigovore pravne prirode, a koje sud nije smatrao osnovanim. Iako stranke uistinu nisu sklopile kunski kredit, tužitelj ima pravo, zbog nepoštene, dakle i ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli potraživati tečajnu razliku upravo na način kako je predloženo u postupku, te u skladu s čim je vještačenje i provedeno i postavljen tužbeni zahtjev.

26. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i obrazložen, jer je dan u skladu s pravilima struke, a da je tome tako potvrđuju i stranke koje nisu na nalaz i mišljenje vještaka, vezano za matematički izračun imale primjedbi. Iz navedenog razloga i radi ekonomičnosti postupka nije proveden dokaz saslušanjem vještaka.

27. Pri donošenju odluke o visini tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na način kako je navedeno u izreci presude, i to u iznosu od 15.209,17 kn, što čini manje od razlike više i manje plaćenih iznosa na ime nepoštene odredbe, mjesečno, tijekom čitavog razdoblja otplate kredita.

28. Tužitelj ima pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove, a što je osnovna posljedica ništetnosti.

29. Odredbom čl. 1111 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Kako je sud prethodno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, a razlika pretplaćenih iznosa utvrđena je provedenim vještačenjem, sud je primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev, na način kako je naznačeno u izreci presude.

31. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obaveznim odnosima, jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude.

32. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž- 6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužba podnesena 25. studenog 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine.

33. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, dok je tuženik potraživao trošak u odnosu na povučeni dio zahtjeva, no sud je stava da je tuženik dužan tužitelju u cijelosti naknaditi trošak postupka, jer je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (između ostalog) propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 14.939,25 kn i njegov je zahtjev djelomično osnovan. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14,107/15 i 37/22), i to trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa ročištima dana 8. veljače 2022, 24. ožujka 2022. i 11. listopada 2022. godine za svako po 100 bodova (Tbr.9/1), trošak sastava podneska od 22. prosinca 2021. godine kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i 13. rujna 2022. godine kojim je konačno specificiran tužbeni zahtjev za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1). Tužitelju je tako na ime zastupanja priznat trošak od 600 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 15,00 kn (Tbr. 50 u vezi s Tbr. 48/3) i uvećano za PDV iznosi 11.250,00 kn. Tom je iznosu dodan i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 280,00 kn, presudu 503,00 kn, te trošak vještačenja od 1.500,00 kn, pa je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 13.533,00 kn, na način kako je navedeno u točki II. izreke rješenja.

34. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 8. srpnja 2022. godine jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Osim toga, tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 937,50 kn, jer je sud stava da navedeni trošak ne predstavlja nužan trošak u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Trošak pristupa ročištu za objavu presude ni na koji način ne utječe na uspjeh stranke u postupku, analogno, ne može stoga niti predstavljati nužan trošak. Nadalje, iako je Tarifom o nagradama i naknadi troškova propisana nagrada za pristup ročištu za objavu odluke, isto samo po sebi, ne čini taj trošak nužnim, u smislu da bi sada taj trošak teretio suprotnu stranu. Tarifom je naime određen način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći, pa je taj trošak, tereti naručitelja usluge, dok će po čl. 155. ZPP-a sud priznati samo troškove potrebne za vođenje parnice. Nije zanemarivo niti odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano načelo ekonomičnosti postupka, po kojem su i sud i stranke dužne (između ostalog) provesti postupak sa što manje troškova. Ovo osobito stoga što (eventualni) pristup punomoćnika ročištu za objavu presude ni na koji način ne utječe na vođenje parnice, niti taj trošak čini nužnim, jer se ročište za objavu održava bez obzira na prisutnost stranaka, a presuda se u tom slučaju uručuje putem e-Oglasne ploče. Stoga, sud je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu trošak odbio u točki III. izreke rješenja.

35. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22).

U Đakovu, dana 24. studenog 2022. godine

Sutkinja:

Anđela Bošković Rajković, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana uručenja presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku