Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 15 Gž-1123/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužiteljice H. r., Z., …, OIB: …, koju zastupa glavni ravnatelj, a njega punomoćnici, odvjetnici u O. d. O. i H. d.o.o. u Z., …, protiv tuženice L. M. iz D., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Povrv-32/2022-39 od 5. listopada 2022., dana 24. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice H. r. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Povrv-32/2022- 39 od 5. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. Č. P. iz B. poslovni broj Ovrv-6118/19 od 13. prosinca 2019. godine, te se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužiteljica, zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, ili, podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim raspravnim sucem, a sve uz naknadu troškova postupka tužiteljici. U žalbi ističe kako je u dokaznom postupku utvrđeno da je neistinita tvrdnja tuženice da je njezin potpis na prijavi prijamnika krivotvoren, a tuženica je sama priznala da je u posjedu radio prijamnika. Stoga je nesporno kako je tuženica obveznik plaćanja zakonske obveze - mjesečne pristojbe u smislu odredbe čl. 34. Zakona o H. r. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primjenjujući odredbe materijalnog prava zaključio kako je tuženica odjavila predmetni prijamnik i to neovisno o tome što nije priložila presliku važeće osobne iskaznice, pozivanjem na Uredbu o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka. Način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe utvrđuje H.R.T. svojom odlukom, koju donosi u obavljanju povjerenih javnih ovlasti, a tuženica ničim ne spori da je upoznata sa sadržajem predmetne odluke. Tužiteljica je, osim što je istu javno objavila na svojim Internet stranicama, dopisom od 4. ožujka 2019. izravno tuženicu upoznala sa svim pretpostavkama odjave prijamnika sukladno navedenoj odluci, a koje tuženica nije ispunila. Prvostupanjski se sud, umjesto da utvrdi jesu li ispunjene sve tražene pretpostavke za odjavu prijamnika, neovlašteno upušta u ocjenjivanje zakonitosti predmetne odluke u odnosu na Uredbu o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka, čime neovlašteno preuzima ovlasti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske i pogrešno zaključuje kako tužiteljica nema pravo prikupljanja osobnih podataka tuženika, iako je pravna osoba sa javnim ovlastima te iako je pristojbena obveza zakonska obveza, a ne ugovorni odnos. Sud je presudu temeljio i na dokazima na koje se odnosi prekluzija iz čl. 461. a. st. 4. Zakon o parničnom postupku, obzirom da navodi kako je u postupku izvođenja dokaza pročitan iskaz tužene sa zapisnika od 14. prosinca 2020., međutim, sud je bio prekludiran izvesti dokaz saslušanja tuženice obzirom da ona nije predložila svoje saslušanje ni u prigovoru na rješenje o ovrsi niti u roku od 15 dana od dostave očitovanja tužiteljice na navode iz prigovora, a ovdje je riječ o sporu male vrijednosti, zbog čega je dokaz saslušanjem tuženice nezakonit dokaz. Na kraju navodi kako se stječe dojam da je cjelokupni prvostupanjski postupak vođen krajnje pristrano, jer su izvođeni dokazi koji nisu smjeli biti izvedeni, održavana ročišta na koja tužiteljica nije bila pozvana, višekratno su otkazivana ročišta sa i bez opravdanja, te je povrh svega doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe koje nije smjelo biti doneseno, a predmetni jednostavan prvostupanjski postupak trajao je gotovo tri godine.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.) presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. 7. Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužiteljice prema tuženici radi naplate novčane tražbine u iznosu od 480,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, koja se odnosi na neplaćene RTV pristojbe za razdoblje od siječnja do lipnja 2019.

8. Pobijanom je presudom prvostupanjski sud u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. I izreke) te odbio zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (toč. II izreke). U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi kako tužiteljica, iako ne osporava da joj je tuženica 2. listopada 2018. podnijela zahtjev za odjavu prijamnika, tvrdi da njezin zahtjev nije bio podnesen u skladu s čl. 3.3. Odluke o načinu odjave prijamnika od 27. kolovoza 2015., jer uz njega tuženica nije priložila presliku valjane osobne iskaznice, iako ju je tužiteljica na to upozorila dopisom od 4. ožujka 2019. Iako se tužiteljica poziva na svoju Odluku o načinu odjave prijamnika od 27. kolovoza 2015., isu nije dostavila u spis, niti je dostavila Odluku o kontroli plaćanja mjesečne pristojbe i načinu odjave prijamnika (pročišćeni tekst) od 7. siječnja 2021., u kojoj odluci se nigdje ne navodi obveza da se prilikom odjave TV prijamnika uz zahtjev za odjavu prijamnika ima priložiti preslika važeće osobne iskaznice. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ničime nije dokazala da bi prilikom odjave prijamnika postojali opravdani razlozi za obradu podataka koje čine osobni podaci tuženice sadržani u njezinoj osobnoj iskaznici, sve imajući u vidu Uredbu (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (opća uredba o zaštiti podataka) koja se od 25. svibnja 2018. primjenjuje u svim državama članicama Europske unije, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da, iako je sukladno odredbama Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji ("Narodne novine" broj 137/10., 76/12., 78/16., 46/17., 73/17. i 94/18. – u daljnjem tekstu: ZHRT) ravnatelj H.R.T.-a ovlašten donijeti Odluku o načinu odjave prijamnika, ne smije izaći iz zadanih pravnih okvira te propisivati prava i obveze za koje nema zakonsku ovlast, a koje normiranje bi bilo protivno drugim propisima više pravne snage ili kojim bi bila kršena neka druga ustavna i zakonska prava građana.

9. Odredba čl. 34. st. 1. ZHRT propisuje da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik, odnosno drugi uređaj za prijem radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je H.R.T.-u plaćati mjesečnu pristojbu koja je utvrđena čl. 35. st. 2. istoga Zakona.

10. Prema odredbi čl. 36. st. 1. ZHRT osoba iz čl. 34. st. 1. tog Zakona ne plaća mjesečnu pristojbu ako prijamnik odjavi. Način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe utvrđuje H.R.T. svojom odlukom.

11. Dakle, nije sporno da je zakonodavac prepustio tužiteljici da svojom odlukom propiše način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe, jer to izravno proizlazi iz odredbe članka 36. st. 1. ZHRT. Međutim, ta ovlast nije neograničena i tužiteljica je ne smije zloupotrijebiti na način da izađe iz zadanog pravnog okvira i svojim aktom, koji donosi radi provedbe zakona, propiše prava i obveze za koje nema zakonsku ovlast, a koje normiranje bi bilo protivno drugim propisima više pravne snage ili kojim bi bila kršena neka druga ustavna i zakonska prava građana. Takav je stav izražen i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-321/13-8 od 30. lipnja 2015.

12. Iz zahtjeva za odjavu prijamnika potpisanog od strane tuženice od 2. listopada 2018. jasno proizlazi da tuženica traži da ju se odjavi kao korisnika RTV pretplate, međutim, tužiteljica je inzistirala da se odjava izvrši isključivo na službenom obrascu koji je dostupan na njenoj web stranici i uz nju priloži preslika osobne iskaznice, kako to proizlazi iz dopisa tužiteljice od 4. ožujka 2019.

13. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, odluka kojom se određuje da RTV pretplatnik može odjaviti prijamnik samo na propisanom formularu tužiteljice te uz predočenje osobne iskaznice nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te mora postojati mogućnost odjave korištenja usluge na način koji nije previše otegotan za jednu stranu i koji joj ne nameće pretjeranu obvezu ili troškove.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tuženica vlastoručno potpisanim zahtjevom za odjavu prijamnika kojeg je poslala tužiteljici jasno izrazila svoju volju da odjavi prijamnik, čime je ispunila zakonsku pretpostavku odjave prijamnika, neovisno o tome što nije popunila zahtjev na propisanom obrascu i uz njega priložila presliku važeće osobne iskaznice, pa zbog toga tužiteljica nema osnove potraživati isplatu RTV pristojbi za utuženo razdoblje koje je uslijedilo nakon što je tuženica zatražila odjavu prijamnika, te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 36. st. 1. ZHRT ukinuo platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu činjenica da je tuženica doista svoje saslušanje predložila po proteku roka određenog odredbom čl. 461.a st. 4. ZPP nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

15. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 24. studenog 2022.

Nacrt odluke izradila

Sutkinja

viša sudska savjetnica

Blanka Pervan, v.r.

Ivana Festini, v.r.