Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja B. z.

Z.,

T.,

zastupan

po opunomoćeniku

D.

D.,

odvjetniku

u

S.

protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, radi utvrđenja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, nakon javne rasprave zaključene 17. studenoga 2022. u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja J. Š . odvjetnice u S. i opunomoćenika tuženika M. D. i J. C., objavljene 24. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Klasa: UP/I- 471-01/18-11/12, Urbroj: 513-02-8008/8-22-33 od 12. svibnja 2022., da se utvrdi da na čest. zem. …/., …, …/., …/., …/., …/., …, …, …/., …/., …/. i …/. sve upisane u Z.U. …, K.O. B.- B. v. ne postoji utvrđena granica pomorskog dobra, te da se tužitelj oslobodi obveze plaćanja naknade za koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru za razdoblje od 22. Srpnja 2017. do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna kao i obveze oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 3.781,98 kuna sve uvećano za iznos daljnjih kamata na navedene iznose tekuće od 16. ožujka 2022. pa do dana uplate. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-471-01/18-11/12, Urbroj: 513-02- 8008/8-22-33 od 12. svibnja 2022., tužitelju kao obvezniku obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kao osobi koja je obavljala gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru za koju je potrebna koncesija, utvrđena je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 22. srpnja do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna, te je utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 3.781,98 kuna, dakle, ukupno 18.087,31 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelju u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenje tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava, u bitnom navodi kako je rješenje tuženika nezakonito te protivno praksi upravnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Poziva se na odredbu članka 102. stavka 2. Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj: 69/17.). Smatra kako prema relevantnoj sudskoj praksi nema mogućnosti da se za vrijeme primjene Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj: 143/12.) obveza plaćanja naknade sa osnova korištenja pomorskog dobra utvrdi rješenjem javnopravnog tijela, što pobijano rješenje čini protuzakonitim. Tvrdi kako je nesporno da tuženik ne može naplaćivati naknadu za koncesiju ako nema ugovora o koncesiji, niti se može pozivati na institut stjecanja bez osnove i slično. Dakle, smatra kako tuženik nije imao pravnu osnovu za donošenje pobijanog rješenja. U odnosu na predmetnu nekretninu na kojoj se obavlja djelatnost tužitelj ističe kako je ista u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe i to V. Đ.. Tvrdi kako sam tuženik u obrazloženju pobijane odluke potvrđuje da se radi o privatnom vlasništvu navedene osobe što ima za posljedicu da nije ni moguće dodijeliti koncesiju na predmetnim područjima, a što je nesporno utvrđeno pred javnopravnim tijelom. Nadalje, poziva se na odluku Prekršajnog suda u Splitu poslovni broj Pp G-…/17, kojom odlukom je tužitelj oslobođen od optužbe, a u kojem postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem ugovora o podzakupu i rješenja od 29. travnja 2016. i rješenja Službe za gospodarstvo, Ispostava M. od 27. svibnja 2016. postavio pokretne naprave na predmetnom zemljištu u vlasništvu fizičke osobe, a zašto su u potpunosti bili ispunjeni zakonski uvjeti. Tužitelj tvrdi kako je samo nastavio obavljati djelatnost koju je prethodno obavljao vlasnik i zakupnik, bez da je ikada obaviješten o obvezi plaćanja koncesijskih naknada, sve do izdavanja zapisnika te pobijane odluke, a što je logično budući je nekretnina koja je predmet zakupa privatno vlasništvo bez upisa pomorskog dobra što ukazuje na neosnovanost utvrđenja iz pobijane odluke tuženika. Tužitelj tvrdi kako nije on taj koji je raspolagao nekretninom koja navodno spada pod pomorsko dobro već zakupodavac. Tvrdi kako je tužitelji samo neposredni posjednik temeljem ugovora o zakupu koji priznaje višu vlast porednog posjednika - zakupodavca i koji je za svoje korištenje platio naknadu zakupodavcu. U odnosu na određenu visinu stalne naknade prigovara kako nigdje nema obrazloženja na koji način je utvrđen turistički razred koji je primijenjen. Vezano za promjenjivi dio naknade koji se izračunava u iznosu od 3 % od prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti, ističe kako je predmetni izračun trebalo povjeriti vještaku za knjigovodstvo i financije, a ne nestručnim osobama koje su sastavljali zapisnik odnosno pobijano rješenje. Prigovara obračunu kamata i poziva se na odredbu članka 89. stavka 4. Zakona o koncesijama. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, da se utvrdi da na čest. zem. …/., …, …/., …/., …/., …/., …, …, …/., …/., …/. i …/. sve upisane u Z.U. …, K.O. B.- B. v. ne

postoji utvrđena granica pomorskog dobra, te da se tužitelj oslobodi obveze plaćanja naknade za koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru za razdoblje od 22. srpnja 2017. do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna kao i obveze oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 3.781,98 kuna sve uvećano za iznos daljnjih kamata na navedene iznose tekuće od 16. ožujka 2022. pa do dana uplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te u bitnom iste ponavlja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 17. studenoga 2022. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen nadzor obavljanja djelatnosti u restoranu/baru "L. r. u B. v. u kojem je tužitelj u 2017, pružao ugostiteljske usluge, sezonski u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna 2017.

8. Osporeno rješenje doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: 8 UsIcar - 40/19-7 od 15. ožujka 2021.

9. Sud je u spomenutoj presudi utvrdio kako je nesporno da predmetna nekretnina nije u zemljišnoj knjizi upisana kao pomorsko dobro, da je tužitelj predmetnu nekretninu koristio za obavljanje djelatnosti u označenom razdoblju tj. od 01. siječnja do 13. rujna 2017., te da je nekretninu koristio bez zaključenog ugovora o koncesiji. Sud je utvrdio kako je u razdoblju za koje je tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade tj. za razdoblje od 01. siječnja do 13. rujna 2017. u primjeni bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12), koji bi se u konkretnom slučaju primijenio za razdoblje od 01. siječnja do 21. srpnja 2017., te Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. Nadalje, Sud je utvrdio kako je Zakonom o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12) bila propisana obveza plaćanja koncesijske naknade, međutim, u provedbi navedenog Zakona u više presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske je zauzet stav da se koncesijska naknada za korištenje pomorskog ne može utvrđivati rješenjima upravnih tijela ukoliko nema zaključenog ugovora o koncesiji (bez ugovora o koncesiji nema obveze plaćanja koncesijske naknade). Stoga, Sud je zaključio kako u tome slučaju prema zauzetoj sudskoj praksi upravnih sudova obeštećenje po osnovu nezakonitog korištenja pomorskog dobra, kada nije bio zaključen ugovor o koncesiji, bilo je među ostalim moguće pokretanjem sudskog postupka kod redovnog suda u kojem bi se obeštećenje tražilo tužbom temeljem instituta stjecanja bez pravnog osnova (budući da osnova za naplatu koncesijske naknade putem rješenja nije bilo), a navedeni stav je zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Uzz 24/13-3 od 17. ožujka 2015., temeljem koje je ustanovljena važeća sudska praksa upravnih sudova i Visokog upravnog suda RH (presuda VUS-a RH, poslovni broj Uss-52/15-18 od 03. lipnja 2015., te u presudi Usž-199/16 od 03. studenog 2016.). Nadalje, Sud pozvao i na presudu Vrhovnog suda RH broj: U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020. u kojoj je Sud ostao kod ranije iznijetog stava da nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i da nije moguće primijeniti odredbu članka 2., članka 10. st. 2. i članka 16. st. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13), te se pozvao i presudu broj: U-zpz 20/2018-2 od 17. lipnja 2020. Sud je zaključio kako sukladno relevantnoj sudskoj praksi nema mogućnosti da se za razdoblje prije 22. srpnja 2017., kada je u primjeni bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12), obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra utvrdi rješenjem javnopravnog tijela. Međutim, Sud je utvrdio kako je od 22. srpnja 2017. na snazi Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je propisao mogućnost da se utvrdi obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra tj. obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji. Sud je utvrdio kako se ne radi o koncesijskoj naknadi (jer to ne može biti budući da nema zaključenog ugovora o koncesiji), već se radi o posebnoj naknadi za nezakonito korištenje pomorskog dobra bez koncesije- naknade s obilježjem naknade za koncesiju, te se pozvao na odredbe članka 12. stavka 1., članka 89. stavka 1., 2., 3. i 6. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17, dalje: ZOK-a). Sud je ocijenio da obzirom da je tužitelju obveza plaćanja naknade s osnova obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru utvrđena protivno navedenom, za cijelo razdoblje od 01. siječnja do 13. rujna 2017., da rješenje tuženika nije zakonito, te je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

10. U izvršenju presude tuženo tijelo je obavilo ponovljeni porezno- pravni postupak financijskog nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod tužitelja za razdoblje od 1. siječnja do 13. rujna 2017., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa:UP/I-471-01/18-11/12, Ur:broj: 513-02-8008/8-22-31 od 15. ožujka 2022.

11. U postupku je utvrđeno kako je granica pomorskog dobra za čest. zem. 5485/2, 5487, 5488/1, 5488/2, 5489/1, 5489/2, 5490, 5491, 5492/1, 5492/2, 5494/3 i 5483/1 utvrđena Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. B.-B. V. ("Narodne novine" broj: 33/10.) Utvrđeno je kako granica pomorskog dobra nije provedena u zemljišnim knjigama iz razloga što su čestice upisane kao privatno vlasništvo gospodina V. Đ., a izvlaštenje nije provedeno.

12. Utvrđeno je kako je komunalni redar općine B. V., Upravnog odjela za gospodarenje prostorom i komunalno prometne poslove dana 11. srpnja 2017. obavio očevid u B. V., na lokaciji restoran/bar "Lj. r., o čemu je sastavljen Zapisnik o korištenju pomorskog dobra, u kojem je utvrđeno kako tužitelj koristi pomorsko dobro na kojem obavlja ugostiteljsku djelatnost u ukupnoj površini od 183, 16 m².

13. Tijekom nadzora izvršen je uvid u Ugovor o podzakupu poslovnog prostora između M. Š. iz M. (podzakupodavac) i tužitelja (podzakupnik) koji

je sklopljen 29. travnja 2016. Utvrđeno je kako je člankom 1. Ugovora ugovoreno da podzakupodavac podzakupniku predaje u podzakup poslovni prostor komercijalnog naziva "Lj. R." koji se nalazi u B. V. (restoran i caffe bar) točnije površine navedene uz zk.ulošku 2056 k.o. B- B. V. čest. zem. …/., …, …/., …/., …/., …/., …, …, …/., …/., …/. i …/. površine cca 900 m². Utvrđeno je kako podzakupodavac nedvosmisleno potvrđuje da ima sva prava dati predmetni poslovni prostor u podzakup bez posebne prethodne suglasnosti vlasnika ili njegovog punomoćnika, a na temelju ugovora o najmu. Utvrđeno je kako je u članku 2. Ugovora ugovoreno da će podzakupnik poslovni prostor koristiti za obavljanje svoje registrirane djelatnosti, dok je u članku 3. Ugovora ugovoreno da će podzakupnik plaćati zakupodavcu ili osobi koju odredi zakupodavac, godišnju zakupninu od 10.000,00 kn najkasnije do 15. srpnja za svaku godinu najma. Utvrđeno je kako se prema članku 5. Ugovora ugovor sklapa na rok od 10 godina sa potpisom i ovjerom stranaka svake tekuće i naplaćene godine, tj. ukoliko podzakupnik ne podmiri najam za tekuću godinu ugovor se raskida odmah bez posebnog preduvjeta.

14. Nadalje, utvrđeno je kako je rješenje Ureda državne uprave u splitsko- dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava M. od 27. svibnja 2016., kojim se tužitelju utvrđuje nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste bistro i vrste pizzeria u B. V. u kojem je već obavljana ugostiteljska djelatnost iste vrste temeljem rješenja od 6. lipnja 2004. i rješenja od 15. lipnja 2005., s danom 27. svibnja 2016.

15. U skladu sa navedenim, kako je u postupku nadzora utvrđeno da tužitelj za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru nije ishodio koncesiju, izvršen je obračun naknade s obilježjem naknade za koncesiju u skladu sa Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine" broj: 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17,) kojom su utvrđeni kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade, a koja Uredba je donijeta temeljem članka 119. točke 1b. i 1.c. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/1, a kako je to opisano na stranici 8 i 9. osporenog rješenja.

16. Odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17.) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji zabranjeno je obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji. Obavljanjem djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji smatra se svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji, uključujući svaki oblik samovlasnog proširenja primjene tih ovlaštenja.

17. Odredbom članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Stavkom 6. istog članka propisano je d utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

18. Prema ocjeni ovog Suda, tuženo tijelo je u cijelosti postupilo u skladu sa uputom iz presude Upravnog suda u Splitu poslovnog broja: 8 UsIcar - 40/19-7 od 15. ožujka 2021., slijedom čega Sud zaključuje kako je tuženo tijelo u osporenoj odluci pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. 19. Prigovor tužitelja kako je nesporno da tuženik ne može naplaćivati naknadu za koncesiju ako nema ugovora o koncesiji, niti se može pozivati na institut stjecanja bez osnove i slično, slijedom čega tuženik nije imao pravnu osnovu za donošenje pobijanog rješenja, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim. Naime, u spomenutoj sudskoj presudi Sud je na jasan i nedvojben način utvrdio kako je od 22. srpnja 2017. na snazi Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je propisao mogućnost da se utvrdi obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra tj. obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji. Sud je, dakle, utvrdio kako se ne radi o koncesijskoj naknadi (jer to ne može biti budući da nema zaključenog ugovora o koncesiji), već se radi o posebnoj naknadi za nezakonito korištenje pomorskog dobra bez koncesije - naknade s obilježjem naknade za koncesiju, te se pozvao na odredbe članka 12. stavka 1., članka 89. stavka 1., 2., 3. i 6. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17, dalje: ZOK-a). Slijedom navedenog, prigovor tužitelja se ocjenjuje neosnovanim.

20. Prigovor tužitelja kako je predmetna nekretnina na kojoj se obavlja djelatnost u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe i to V. Đ., dakle, da se radi o privatnom vlasništvu navedene osobe što ima za posljedicu da nije ni moguće dodijeliti koncesiju na predmetnim područjima, također, nije osnovan. Sud je u spomenutoj presudi također ocijenio neosnovanim navod tužitelja kojim se spori da bi se radilo o pomorskom dobru budući da nije kao takvo evidentirano i upisano u zemljišnoj knjizi. Sud je jasno izrazio stajalište kako su ovlašteni inspektori carinskog tijela neposrednim nadzorom utvrdili mjesto i način obavljanja - korištenja pomorskog dobra, dakle, utvrđeno je faktičko stanje, pa je jasno da se radi o pomorskom dobru, za korištenje kojeg je potrebno imati dodijeljenu koncesiju i zaključen ugovor o koncesiji kojim bi se dala ovlast za korištenje pomorskog dobra za obavljanje gospodarske djelatnosti. Sud je jasno utvrdio kako je Zakonom određeno što je pomorsko dobro, pa u situaciji nesređenih zemljišnih knjiga, ukoliko se neposrednim nadzorom nedvojbeno utvrdi da neki dio po samoj definiciji (po samom Zakonu) jest pomorsko dobro, taj prostor će imati takav status, bez obzira što kao takvo nije upisano u zemljišnoj knjizi, jer u takvoj situaciji upis u zemljišne knjige ne bi imao konstitutivno značenje za stjecanje statusa pomorskog dobra.

21. U odnosu na prigovor tužitelja na određenu visinu stalne naknade kako nigdje nema obrazloženja na koji način je utvrđen turistički razred koji je primijenjen, valja kazati kako je upravno tijelo na stranici 8. i 9. osporenog rješenja, koji izračun i obrazloženje izračuna ovaj Sud prihvaća pravilnim i utemeljenim na zakonu i podzakonskim propisima na koje se tuženo tijelo poziva u osporenom rješenju.

Stoga, navedeni prigovor se ocjenjuje neosnovanim.

22. Prigovor tužitelja na pogrešan obračun kamata pozivajući se odredbu članka 89. stavka 4. Zakona o koncesijama, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim. Spomenutom odredbom propisano je da na iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju obračunavaju se i plaćaju zatezne kamate, tekuće od dana dospijeća koji odgovara isteku roka od osam dana od dana nastanka obveze iz stavka 1. ovoga članka, do isplate. Stavkom 1. istog članka propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Dakle, tužitelju je predmetna obveza utvrđena zapisnikom o nadzoru i od tada su mu utvrđene zakonske zatezne kamate, a kako proizlazi iz izreke i obrazloženja osporenog rješenja.

23. U skladu sa navedenim, navodi tužitelja iz tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24. Dokazni prijedlog za provođenjem financijskog - knjigovodstveno vještačenja Sud je odbio kao nepotreban ali i neosnovan uzevši u obzir da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene pred tijelom uprave te nije bilo potrebe za izvođenjem predloženog dokaza, a tužitelj svojim tužbenim prigovorima nije doveo u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane poreznog tijela. Naime, tužitelj je samo neargumentirano prigovorio kako visina utvrđene naknade nije pravilno utvrđena, bez predočenja nekakvog dokaza kojim bi doveo u dvojbu pravilnost izračuna visine predmete naknade, koje je detaljno obrazloženo na stranici 8. i 9. osporenog rješenja. Prema stajalištu ovog Suda, nije dovoljno samo navesti kako činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i predložiti dokaz provođenja vještačenja, već je potrebno ukazati u kojem dijelu predmetna naknada nije pravilno utvrđena i predočiti dokaz za svoje tvrdnje, odnosno svojim argumentiranim tvrdnjama dovesti u dvojbu pravilnost izračuna visine predmetne naknade, a sve u skladu sa načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a kojim je propisano kako će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova.

25. Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS- a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao točki I izreke presude.

26. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

27. U pogledu prijedloga tužitelja da tužba ima odgodni učinak za navesti je kako je odredbom članka 26. stavak 2. ZUS-a propisno da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

28. U konkretnom slučaju, tužitelj nije ničim dokazao kako će mu izvršenjem rješenja nastupiti šteta koja bi se mogla teško popraviti, stoga je odlučeno kao izreci rješenja.

U Splitu, 24. studenoga 2022.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

Protiv rješenja nije dopuštena žalba (članak 67. stavak 1. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja D. D., odvjetniku u S.

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom ured Split, Zrinsko Frankopanska 60

3. U spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po

pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana