Poslovni broj: Usž-4564/2021-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu I-tužiteljice L. B. P. M., državljanke Republike Kube i II-tužiteljice mldb. A. A. P., obje smještene u Prihvatilištu za tražitelje azila u Z., koje zastupa opunomoćenik Z. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2131/21-8 od 8. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2131/21-8 od 8. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-217-03/21-06/637, urbroj: 511-01-212-21-6 od 25. lipnja 2021. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć tužiteljici, dok je pod točkom III. tuženiku naloženo da isplati opunomoćeniku tužiteljice, pružatelju pravne pomoći, iznos od 3.125,00 kn u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć. Ujedno je rješenjem istog suda, poslovni broj: UsI- 2131/21-8 od 8. listopada 2021. odgođeno izvršenje rješenja tuženika do pravomoćnosti odluke u predmetnom upravnom sporu ili do drugačije odluke suda.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbačen je naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj I. tužiteljici L. B. P. M., rođenoj …, državljanki Republike Kube, kojim je obuhvaćena i njezina malodobna kći A. A. P., rođena ..., (II. tužiteljica), kao nedopušten.

3. I. i II. tužiteljica podnose žalbu protiv pobijane presude pod točkama I. i III. izreke presude. Ističu da prvostupanjski sud nije razmotrio objektivne činjenice i okolnosti koje se odnose na mogućnost povratka na Kubu prema kojima treba izbjegavati putovanja u tu državu. Pritom ističe da sud nije ispitao objektivnu ugrozu, s obzirom da je uz I. tužiteljicu vezano dijete od godinu dana (II. tužiteljica) a koje je apatrid i koje nije moguće izložiti nemirima i opasnostima koji postoje na Kubi i koji su usmjereni protiv totalitarnog režima. I. tužiteljica smatra da sud pogrešno navodi da ju osoba koja je pisala pismo preporuke ne poznaje, jer je putem opunomoćenika kontaktirala s predsjednikom stranke C.-a, po imenu E. A., da pošalje originalno pismo s vodenim pečatom, koji nije vidljiv na fotokopiji, koje je pokazano sudu kako bi se uvjerio u njegovu vjerodostojnost. Mišljenja je da su u postupku u povodu naknadnog zahtjeva iznesene nove činjenice i dostavljeni novi dokazi, te da njezin zahtjev nije razmotren u skladu sa smjernicama Europskog ureda za potporu izbjeglicama (EASOA) za procjenu vrijednosti priloženih dokumenata, jer nije primijenjeno načelo dvostruke provjere. S tim u vezi navodi da nije izvršena provjera je li ona aktivni član stranke. Pritom ističe da je prilikom podnošenja prvotnog zahtjeva dio u kojem se navodi da nije pripadnica političke stranke "izgubljen u prijevodu", dok je na ponovnom saslušanju prilikom podnošenja naknadnog zahtjeva jasno izjavila da je pripadnik C.-a, koja djeluje i u SAD-u. Pojašnjava da je prilikom prvotnog saslušanja u odgovoru na pitanje je li član političke stranke mislila da je pitanju je li član političke stranke na Kubi, a da je to Komunistička partija, čiji ona nije član, pa da je u tom smislu imala i problema na poslu koje je navela u ranijem zahtjevu. Nadalje, da nije točno da je dala na uvid potvrdu C.-a koja nije u izvorniku, bez štambilja, s obzirom da je na raspravi 1. listopada 2021. predočila sudu originalnu potvrdu s pečatom. Mišljenja je da nije razmotreno pitanje odlučno za priznanje supsidijarne zaštite, a što je sud bio dužan razmotriti po službenoj dužnosti, posebno ako se radi o skupinama koje su opisane kao ranjive skupine. Prigovara da nije ispitano načelo non-refoulement, jer nije jasno radi čega ona i njezino malodobno dijete koje je apatrid ne bi imale problema na povratku na Kubu, jer ukoliko postoji i najmanja opasnost da bi izručenje vodilo do izlaganja zlostavljanju, te se pritom radi i o ranjivoj skupini, tada je sud morao postupiti temeljem odluke u dobro poznatom slučaju Sorling protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1979. godine, te zaključiti da je u primjeni članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na život), te Saadi protiv Italije iz 2008., a koja presuda uvodi apsolutnu prirodu zabrane povratka mučenju. Poziva se i na presude Sufi i Elmi protiv Ujedinjenog kraljevstva 2011., prema kojoj je potrebno procijeniti postojanje stvarnog rizika u situacijama općeg nasilja, te vezano za humanitarne uvjete, s obzirom da unutarnji premještaj na Kubu ne bi nikome riješio nikakve probleme. Prigovara i trošku suda u kojem je njezin odvjetnik kao pružatelj pravne pomoći zatražio trošak sastava tužbe i pristupa na ročište od 1. listopada 2021. kao i trošak podneska od 2. rujna 2021., o kojem podnesku sud nije uopće odlučio. Predlaže Sudu da mu odobri trošak ne za dvije radnje, već za tri radnje u ukupnom iznosu od 497,71 eura/3.750,00 kn, uvećano za PDV, odnosno ukupno 622,14 eura/4.687,50 kn. Predlaže Sudu da žalbu uvaži, te poništi točke I. i III. izreke presude.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su potpuno netočne informacije o izbjegavanju putovanja na Kubu jer proizlazi sasvim suprotno s obzirom da se preporučuje oprez uslijed COVID epidemije, a što je slučaj s većinom zemalja zbog loše epidemiološke situacije. Pritom nadodaje da I. tužiteljica nije turist već državljanka Kube, te da nema prepreka da se vrati u zemlju podrijetla. Ujedno navodi da nemiri na Kubi ne ukazuju na to da bi za nju i njezino malodobno dijete bilo prepreka da se vrate u zemlju podrijetla jer prosvjedi opozicije protiv vlasti ne ukazuju na opasnost od ugroze njihovih života budući da se ne radi o oružanim sukobima. Stoga ističe da nije ispunjena pretpostavka da bi prilikom povratka na Kubu sa svojom malodobnom kćeri bila u riziku od ozbiljne nepravde definirane u članku 21. stavku 2. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti koja podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje supsidijarne zaštite. Nadalje, navodi da I. tužiteljica ponavlja da je bila članica "Kubanske nacionalističke stranke", te da je predočila pismo preporuke E. A. prema kojem je od 2017. provodila tajnu aktivnost održavajući sastanke organizacije te distribuirajući ideološki, informativni i edukativni materijal o stranci demokracije radi pridruživanja novih članova. Ističe da u naknadnom zahtjevu nije navela opravdane razloge radi kojih je u prijašnjem postupku na konkretan upit izjavila da nije članica bilo koje političke stranke. Smatra su njezini navodi ocijenjeni kontradiktornim navodima u pismu, te je dovedena u sumnju vjerodostojnost tog pisma. Stoga predlaže Sudu da odbije žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno oni ne utječu na donošenje drukčije odluke.

7. Prvostupanjski je sud pri donošenju presude postupio u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a te dao svakoj stranci mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8. Odredbom članka 47. stavka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 70/15., 127/17, dalje: Zakon) propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje i ispunjavanje uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje se na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku prema stavku 4. citiranog članka. Stavkom 6. istog članka Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. toga članka.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3036/20-13 od 25. ožujka 2021. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-217-03/20-06/64, urbroj: 511-01-212-20- 14 od 5. listopada 2020., a tim je rješenjem odbijen zahtjev I. tužiteljice, državljanke Republike Kube, kojim je obuhvaćena i njena malodobna kći A. A. P., (II. tužiteljica) za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kao neosnovan. U tom je postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje azila u smislu članka 20. Zakona, jer kod I. tužiteljice ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da bi u zemlji podrijetla bila izložena nekom od razloga proganjanja, niti da postoji stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde kao uvjet za odobrenje supsidijarne zaštite sukladno članku 21. Zakona. Naime, I. tužiteljica nikada nije bila izložena lošim postupanjima na Kubi uslijed protivljenja kubanskoj vladi, a jedini razlog napuštanja Kube je navela pobunu među radnicima poduzeća gdje je radila, te nezadovoljstvo političkim ustrojstvom i ekonomskom situacijom u toj zemlji. Ona nije bila kažnjavana, tužena ni pritvarana, te nije bila izložena kaznenom progonu ili stvarnom riziku izricanja smrtne kazne, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Prvostupanjski je sud već tada zaključio da je životno neuvjerljivo da I. tužiteljica prilikom prvog ispitivanja u upravnom postupku (23. siječnja 2020.), ali i drugog ispitivanja (23. lipnja 2020.) nije navela da je bila članica opozicijske političke stranke (Nacionalne kubanske stranke), a što je iskazala tek u sporu na održanoj raspravi pred sudom 8. veljače 2021. Fotografiju pisma, na koje se poziva u ovdje podnesenoj žalbi i koje je bez pečata političke organizacije, sud je ocijenio kao nevjerodostojan dokaz o njezinom političkom djelovanju. Ujedno je u tom pravomoćnom postupku ocijenjeno da I. tužiteljica izbivanjem sa Kube ne može izgubiti kubansko državljanstvo, kao i da nema zapreke za povratak II. tužiteljice kao djeteta kubanskih državljana na područje Kube.

10. Predmetni upravni postupak pokrenut je na zahtjev I. tužiteljice 9. lipnja 2021. (o čemu je 17. lipnja 2021. sačinjen zapisnik o naknadnom zahtjevu), u kojem je izjavila da se prema Zakonu o migrantima na Kubi nakon dvije godine od odlaska smatra emigranticom i da se ne može vratiti na Kubu. S obzirom da je članica Kubanske nacionalne stranke, da bi joj bio odbijen zahtjev za repatrijaciju, te je priložila pismo da su ona i njezin suprug članovi stranke od 2017. godine, te o njezinom radu i djelovanju u toj stranci, te navela da nema pravo na državljanstvo kao ni njezina kćer koja nije upisana ni u jedan registar na Kubi.

11. Prvostupanjski je sud potvrdio utvrđenje tuženika da zahtjev I. tužiteljice nije dopušten, s obzirom da je u naknadnom zahtjevu iznijela sve činjenice koje je iznosila i u prethodnom postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a koji je pravomoćno okončan presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3036/20-13 od 25. ožujka 2021. Posebice je naglašeno da I. tužiteljica u postupku u povodu naknadnog zahtjeva i dalje nije uvjerljiva i konzistentna u objašnjavanju okolnosti i razloga napuštanja zemlje podrijetla, jer u pravomoćno okončanom postupku nije dokazala da je bila izložena progonu zbog svog političkog djelovanja kao članica političke stranke, te da je od vladajućeg režima okrivljena za pobunu među radnicima, a da je u danom iskazu pred sudom 1. listopada 2021. prvi puta navela pokušaj atentata na nju od zaposlenika, koji je organizirala Vlada 2018. godine.

12. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je imao osnove za ocjenu da takav iskaz nije uvjerljiv i konzistentan u objašnjavanju u odnosu na razloge napuštanja zemlje podrijetla, te je pravilno ocijenjeno da I. tužiteljica nije navela nikakve nove činjenice i razloge u odnosu na ranije pravomoćno okončani postupak. Stoga je osnovano naknadni zahtjev odbačen kao nedopušten u skladu s odredbom članka 47. u vezi s člankom 43. stavkom 2. Zakona. Na sve ostale navode I. tužiteljice (između ostalog i povreda načela non refoulement) odgovoreno je u pravomoćno okončanom postupku u kojem je donesena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3036/20-13 od 25. ožujka 2021., koje ona neosnovano ponavlja u ovdje podnesenoj žalbi.

13. S obzirom na odredbu članka 6. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15.), pravilno je priznat trošak za sastav tužbe i zastupanje na ročištu u sveukupnom iznosu od 3.125,00 kn.

14. Stoga žalbeni navodi nisu osnovani i nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovom upravnom sporu.

15. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 23. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća

Lidija Vukičević, v.r.