REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-3134/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. G.S., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. G.S. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 22. veljače 2022., broj: 22. Pp J- 86/2020-19, u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. G.S. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. G.S. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna/39,82 (tridesetdevet eura i osamdesetdva centa)[1] , u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 22. veljače 2022., broj: 22. Pp J- 86/2020-19 proglašen je krivim okr. G.S. da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. t.1. (pravilno 22. st. 3.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju tog zakonskog propisa, a primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 4.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 3 mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obvezu na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. G.S. je po branitelju odvjetniku A.M. podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, odnosno da se pobijana presuda preinači i okrivljenik oslobodi optužbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog postupka, te nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskazima danim u postupku.

5.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, budući pobijana odluka ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenika i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

5.2. Nije u pravu žalitelj da su razlozi presude nejasni i proturječni jer se u obrazloženju presude navodi da je okrivljenik oštećenicu udario u lijevu nogu, a u cijelom daljnjem obrazloženju, da ju je udario u bok, slijedom čega, po mišljenju okrivljenika niti nije točno utvrđeno što je okrivljenik točno počinio.

5.3. Naime, čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani su pojmovni oblici nasilja u obitelji, te je u smislu t. 1. navedenog članka nasilje u obitelji „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“. Dakle, odlučna činjenica tjelesnog nasilja je primjena fizičke sile, što je u ovom prekršajnom predmetu nesporno utvrđeno, pri čemu je irelevantno da li je okrivljenik tu fizičku silu primijenio na lijevu nogu ili lijevi bok oštećenice. Stoga, navedena proturječnost nije takvog značaja da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati i na opisani način, protivno mišljenju žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

6. Nadalje, iz sadržaja žalbe kojim se ističe da sud prilikom odlučivanja uzima u obzir Anamnezu Centra za socijalnu skrb koja Anamneza nije uopće bila izrađena za potrebe ovog postupka te se slijedom toga niti ne može uzimati kao dokaz na kojem bi se mogla temeljiti ovosudna odluka, proizlazi da se ističe bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona, odnosno da se presuda temelji na nezakonitom dokazu.

6.1. Međutim, Anamneza Centra za socijalnu skrb Koprivnica od 12. ožujka 2021. nije nezakonit dokaz koji bi trebalo izdvojiti iz spisa i na kojem se ne može temeljiti sudska odluka. Socijalna anamneza sastavljena u predmetu V.S. - izvješća o provođenju mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu zakonito su sačinjena od strane voditeljice nadzora A.K., dipl. soc. radnice u ime stručnog tima te informacije dobivene tijekom nadzora, kao i opis poduzetih mjera socijalnopravne zaštite. Stoga se radi o zakonito sačinjenoj dokumentaciji koju nema zapreke koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku (ovakav stav u skladu je sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj:Ikž 496/13-4 od 5. rujna 2013.).

7. Neosnovano se žalbom ističe da M.K. nije odmah otišla i prijavila navodno nasilničko ponašanje, nego je čekala i tek naknadno prijavila navodno nasilničko ponašanje kada ono više nije uopće moglo biti utvrđeno. Naime, prekršaj je, prema optužbi, počinjen 21. veljače 2020. u 15,30 sati, a iz zapisnika o ispitivanju svjedoka M.K. u PP Koprivnica razvidno je da je svjedokinja ispitana 21. veljače 2020. od 17,24 sati do 17,44 sati, dakle, isti dan i to neposredno nakon događaja.

8. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalbom se ističe da je okrivljenikova bivša nevjenčana supruga u više navrata okrivljeniku prijetila da će ga „strpati“ u zatvor i slično, te se ovom neosnovanom prijavom želi osvetiti okrivljeniku za to što je rekao da će zatražiti skrbništvo nad zajedničkim maloljetnim djetetom. Ističe se da ne postoji niti jedan dokaz koji bi potkrijepio i najmanju sumnju da bi okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, a da se događaj odvijao usred bijela dana i nije moguće da nitko nije uočio kada bi se netko prema nekome nasilnički ponašao.

8.1. Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke prihvaća i ovaj sud, pa kako okr. G.S. nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje M.K. i njezin je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Neosnovano okrivljenik osporava iskaz navedene svjedokinje, jer je dan jasno, okolnosno i uvjerljivo i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza. Navodi žalbe kojima okrivljenik umanjuje i relativizira svoje ponašanje, prebacujući odgovornost na oštećenicu koja se na ovaj način, lažnom prijavom, želi osvetiti, predstavlja bezuspješan pokušaj opravdavanja njegovog protupravnog ponašanja. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda, te upućuje okrivljenika, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje, na razloge navedene u odlomcima 7.1.–10. prvostupanjske presude.

9. U odnosu na primijenjenu sankciju, kada bi bilo i točno da je prekršaj, za koji je okrivljenik osuđen i počinio, žalbom se navodi da je ista prestroga i predstavlja preoštru sankciju prema okrivljeniku, iz razloga što je okrivljenik nezaposlena osoba i trenutno uopće nema nikakvih primanja.

9.1. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okr. G.S. za počinjeni prekršaj izrekao primjerenu novčanu kaznu, koja nije previsoka.

9.2. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je novčana kazna u iznosu 4.500,00 kuna, izrečena okr. G.S., primjerena stupnju njegove krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

9.3. Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je novčana kazna od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prvenstveno, blažu vrstu propisane kazne, koju je, osim toga, prvostupanjski sud, cijeneći na strani okrivljenika olakotne i otegotne okolnosti, ublažio znatno ispod propisanog minimuma. Imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja kao i vrijednost zaštićenog dobra, obitelj, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nema osnove za daljnjim ublažavanjem tako izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Da je prvostupanjski sud izričući okrivljeniku novčanu kaznu, uzeo u obzir i njegovo imovinsko stanje, ogleda se u činjenici da je za plaćanje novčane kazne odredio najdulji rok od 3 mjeseca propisan čl. 33. st. 11. Prekršajnog zakona za plaćanje novčane kazne.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, okrivljenik je mlada osoba, u spisu nema podataka da bi bio nesposoban za rad te ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okr. G.S..

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. studenog 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Koprivnici u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.