REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-67/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marija Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika HP-HRVATSKA POŠTA d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 13, OIB 87311810356, radi naknade štete u iznosu od 57.252,95 kn / 7.598,77 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-430/21 od 28. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2022.
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-430/21 od 28. listopada 2021. i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 57.252,95 kn / 7.598,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2019. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Presudom označenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 57.252,95 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 25. travnja 2019. pa do isplate. Tako je prvostupanjski sud presudio jer nakon provedenog postupka ocijenio tužitelj sukladno odredbama članka 162. stavaka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) osnovano potražuje od tuženika kao (ranijeg) poslodavca svog osiguranika Božidara Bajcera naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovine u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. listopada 2018., budući da je navedeni osiguranik zadobio umirovljen uslijed ozljede na radu koju je zadobio 26. siječnja 2005.; pri tome, sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja te nepostojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i potpune nesposobnosti za rad tužiteljeva osiguranika, kao i da je tužitelj javnim ispravama dokazao činjenicu da je svom osiguraniku u navedenom razdoblju isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 57.252,95 kn.
2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Obrazlažući žalbeni razlog žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ističe i da je sud pogrešno primijenio članak 8. Zakona o parničnom postupku jer je iz zasebno izvedenih dokaza apstrahirao pojedine elemente povezujući iz potom u sebi prihvatljivu cjelinu. Naime, štetni događaj se dogodio na putu dolaska na posao ili prilikom odlaska sa posla, tako da ne postoji odgovornost tuženika kao tadašnjeg poslodavca Božidara Bajcera za nastalu štetu jer šteta nije prouzročena ni na radu niti je nastala u vezi s radom pa zato nije ostvarena uzročno posljedična veza između nastanka štete i procesa rada kojeg je Božidar Bajcer obavljao kod tuženika. Prema tome, osiguranik tuženika Božidar Bajcer nije zadobio povredu u tijeku radnog procesa i obavljanja poslova svog radnog mjesta niti je osnova štetnog događaja propust tuženika u poduzimanju mjera zaštite na radu odnosno poduzimanja mjera za zaštitu građana – zato ne postoji odgovornost tuženika za štetu. Žalitelj se poziva na odredbu članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju te ističe da je profesionalna nesposobnost tužiteljeva osiguranika nastala kao posljedica priznate ozljede na radu, no ta ozljeda nije u uzročnoj vezi s provedenim mjerama zaštite na radu jer je nastala izvan procesa rada, i to isključivo radnjom osiguranika tužitelja koju radnju tuženik nije mogao predvidjeti, odnosno čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. U nastavku žalbe žalitelj ističe koje sve organizirano djelovanje obuhvaćaju mjere zaštite na radu prema ranije važećem Zakonu o zaštiti na radu te ponavlja da šteta koju trpi osiguranik tužitelja nije posljedica neorganiziranog tehnološkog procesa rada, odnosno propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada, a kako to proizlazi iz obrazloženja presude. Žalitelj smatra i da sud pogrešno smatra da su tužiteljevi obračuni isplaćene plaće javne isprave te da je na tužitelju bio teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva (tužitelj je trebao predložiti provođenje financijskog vještačenja, a što nije učinio). Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tuženikova žalba je osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio ispravu – prijavu o ozljedi na radu, a prvostupanjska presude je utemeljena na toj ispravi.
4. Iz spisa proizlazi nespornim da je osiguranik tužitelja (ujedno i bivši radnik tuženika) Božidar Bajcer 26. siječnja 2005. u 16,05 sati zadobio ozljedu na radu, i to tako što je na putu od stalnog mjesta rada do stana pao uslijed elementarne nepogode (snijega), a što je vidljivo iz prijave o ozljedi na radu sa str. 2. - 3. spisa; tuženik je u odgovoru na tužbu samo nadodao da je Božidar Bajcer pao s motora. Međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja ističući prvenstveno činjenicu da nastala šteta nije posljedica utjecaja radnog i tehnološkog procesa rada i organizacije rada tuženika jer Božidar Bajcer povredu na radu nije zadobio u tijeku radnog procesa i obavljanja poslova svog radnog mjesta pa zato ne postoji propust tuženika u poduzimanju mjera zaštite na radu, odnosno ne postoji njegov propust u primjeni mjera za zaštitu građana. Nasuprot tuženiku, tužitelj je u podnesku od 17. ožujka 2020. (str. 48. spisa) isticao činjenicu da se prema članku 66. stavku 1. točki 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ozljedom na radu smatra ozljeda koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno ta na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao, na osnovi kojeg je osigurana osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju. Slijedom navedenog, između stranaka je prvenstveno sporna tuženikova građansko pravna legitimacija.
5. Odredbom članka 162. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomična ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Prema članku 162. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju za štetu iz stavka 1. tog članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.
Slijedom navedenog, tužitelj bi u ovom sporu mogao od tuženika kao ranijeg poslodavca svog osiguranika Božidara Bajcera potraživati naknadu štete ako tuženik nije proveo potrebne mjere zaštite na radu (odnosno mjere za zaštitu građana), a tuženik bi se mogao osloboditi svoje odgovornosti za štetu ako bi dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje.
6. Prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da je tuženik odgovoran za štetu isključivo zbog toga što je osiguranik tužitelja (ujedno i raniji radnik tuženika) Božidar Bajcer zadobio ozljedu na radu zbog koje je umirovljen. Naime, premda je nesporna činjenica da je Božidar Bajcer zadobio ozljedu na radu, u konkretnom predmetu ta činjenica sama po sebi ne utječe na odgovornost za štetu tuženika kao ranijeg poslodavca tužiteljeva osiguranika. Naprotiv, sukladno ranije navedenoj odredbi članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju tuženik kao poslodavac odgovara za štetu tužitelju samo ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.
Nadalje, prema odredbi članka 8. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04) važećoj u vrijeme nastanka štetnog događaja zaštita na radu je sastavni dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a ostvaruje se obavljanjem poslova zaštite na radu i primjenom propisanih, ugovorenih, kao i priznatih pravila zaštite na radu te naređenih mjera i uputa poslodavca. Prema članku 9. stavku 1. tog Zakona pri obavljanju poslova prvenstveno se primjenjuju pravila zaštite na radu kojima se uklanja ili smanjuje opasnost na sredstvima rada (osnovna pravila zaštite na radu), dok je stavkom 2. toga članka Zakona o zaštiti na radu propisano da osnovna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi, a naročito glede: opskrbljenosti sredstava rada zaštitnim napravama, osiguranja od udara električne struje, sprečavanja nastanka požara i eksplozije, osiguranja stabilnosti građevina u odnosu na statička i dinamička opterećenja, osiguranja potrebne radne površine i radnog prostora, osiguranja potrebnih puteva za prolaz, prijevoz i za evakuaciju radnika, osiguranja čistoće, potrebne temperature i vlažnosti zraka, ograničenja brzine kretanja zraka, osiguranja potrebne rasvjete mjesta rada i radnog okoliša, ograničenja buke i vibracije u radnom okolišu, osiguranja od štetnih atmosferskih i klimatskih utjecaja, osiguranja od djelovanja po zdravlje štetnih tvari i zaštita od elektromagnetskih i drugih zračenja te osiguranja prostorija i uređaja za osobnu higijenu.
Međutim, za ozljede koje je radnik zadobio prilikom dolaska na posao i odlaska s posla (osim u slučaju ako sam prijevoz organizira poslodavac, odnosno ako poslodavac osigurava sredstvo prijevoza, a što tužitelj tijekom postupka nije ni naveo) poslodavac ne odgovara u smislu članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju jer na put od mjesta stanovanja do posla i obrnuto poslodavac ne može (niti je dužan) osigurati mjere zaštite na radu odnosno mjere za zaštitu građana. Naime, upravo zbog toga što put od mjesta stanovanja do posla ne predstavlja radno mjesto njegova zaposlenika, to poslodavac ne može utjecati na to kako je cesta kojom se nakon završetka radnog vremena kretao Božidar Bajcer očišćena od snijega, a što je u konkretnom predmetu uzrok ozljeđivanja osiguranika tužitelja. Prema tome, neovisno od činjenice što se radilo o ozljedi na radu jer se osiguranik tužitelja kretao od stalnog mjesta rada do svog stana, to uzrok povrede koje je Božidar Bajcer zadobio 26. siječnja 2005. nije propust tuženika kao poslodavca Božidara Bajcera da provede mjere zaštite na radu odnosno mjere za zaštitu građana.
Upravo zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan u cijelosti, pa je stoga tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku s time da je sukladno odredbama članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznos obveze iskazan (i) u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1,00 EUR = 7,53450 HRK.
Odluku o troškovima postupka ovaj sud nije donio jer tuženik nije postavio određen zahtjev za naknadu tih troškova tijekom cijelog prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
Zagreb, 23. studenog 2022.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić, v.r.
