Poslovni broj: Usž-4618/21-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. M. iz K., koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva B., B. & partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi obustave isplate mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-232/2021-12 od 22. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-232/2021-12 od 22. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140- 02/21-01/03029503815, urbroj: 341-99-05/3-21-114 od 8. siječnja 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u K., klasa: UP/I 140- 02/20-01/03029503815, urbroj: 341-07-05/3-20-11067 od 24. studenog 2020. (točka I. izreke). U točki II. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Područnog ureda u K. od 24. studenog 2020., kojim se sa danom 7. veljače 2019. obustavlja isplata invalidske mirovine tužiteljice, prevedene na starosnu mirovinu, na temelju članka 99. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18. i 102/19. – dalje: ZOMO).

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u ovom upravnom sporu i da se sud nije izjasnio o svim razlozima odbijanja tužbenog zahtjeva, jer je propustio obrazložiti svoju odluku u odnosu na cjelokupni činjenični supstrat iz ovog predmeta, čime je počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka iz članka 66. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). Nadalje navodi da se sud nije adekvatno očitovao na njene detaljno obrazložene navode, te nije obrazložio na koji način je ona mogla biti prijavljena kao osiguranik i istodobno primati mirovinu od strane tuženika dulje od godinu i pol dana od dana uredno provedene prijave, niti se referirao na odlučnu činjenicu da je tuženik već 2019. godine, prilikom udovoljavanja prijavi o zasnivanju radnog odnosa na polovicu radnog vremena imao saznanja da je ona u radnom odnosu, koje podatke nije skrivala. Ističe da joj je invalidska mirovina rješenjem od 24. veljače 2015. prevedena u starosnu mirovinu, te da se ona, s obzirom na suviše nizak iznos mirovine, u dobroj vjeri postupajući po članku 99. stavku 3. točki 2. ZOMO-a zaposlila 7. veljače 2019. na nepuno radno vrijeme i to na jedan sat dnevno. Ističe da je prijava poslodavca o početku osiguranja odobrena od strane službene osobe tuženika i uredno su plaćani doprinosi po osnovi osiguranja. Navodi da sud nije cijenio niti činjenicu da je tuženik prilikom donošenja rješenja o obustavi isplate mirovine propustio postupiti sukladno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. – dalje: ZUP), prema kojem se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Smatra također da sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja nije uopće cijenio okolnost istaknutu u tužbi da ju tuženik, suprotno načelu pomoći neukoj stranci, nije upozorio na pravne posljedice njezinog postupanja odnosno nepostupanja niti brinuo da njeno neznanje ne bude na štetu prava koja joj po zakonu pripadaju. Ističe da nije imala nikakovih saznanja da zasnivanje radnog odnosa na nepuno radno vrijeme na bilo koji način isključuje pravo na isplatu mirovine, jer bi u protivnom odmah raskinula ugovor o radu, što je i učinila odmah po saznanju pravno relevantnih odredbi koje reguliraju njezinu situaciju. Ponavlja da se u dobroj vjeri pouzdala u ispravno postupanje tuženik kao javnopravnog tijela, s obzirom da kao neuka stranka nije obvezna poznavati pravila upravnog postupka niti nadzirati i voditi računa o radu javnopravnog tijela, koje je u ovom slučaju postupilo protivno pozitivnim pravnim propisima, a što je u konačnici imalo za posljedicu i postupanje protivno njenim interesima. Navodi da je pogrešnim postupanjem tuženika dovedena u situaciju u kojoj joj se retroaktivno obustavlja isplata mirovine, a dodatno rješenjem od 15. siječnja 2021. zahtijeva povrat navodno nepripadno isplaćenog dijela mirovine, čime se zapravo kompenzira pogrešno postupanje tuženika, za koje ona ne može odgovarati. S obzirom da sud prilikom donošenja presude nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje smatra da je u presudi pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Smatra također da je rješenje o nepripadnoj isplati mirovine u vezi s ovim upravnim predmetom, jer ona ne može trpjeti posljedice uzrokovane propustom i nepažnjom službene osobe tuženika koja je dužna poznavati propise iz mirovinskog osiguranja te na temelju istih stručno, pravodobno i pravilno obavljati svoj posao i pravovremeno donositi potrebne upravne akte. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava od 26. travnja 2018. u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj: 48921/13, a kojom je utvrđena odgovornost države relevantna i za ovaj predmet. Postupanje suda smatra protivnim članku 29. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojima se jamči pravo na pošteno suđenje. Predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu poništi te sam riješi stvar. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužiteljica ponavlja navode iz žalbe podnesene protiv prvostupanjskog rješenja od 24. studenog 2020., kao i navode iz tužbe, koje smatra neosnovanim iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja kao i razloga danih u prvostupanjskoj presudi. Predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navodima tužiteljice pobijana presuda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi iz članka 66. stavka 1. ZUS-a.

7. Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika i održane usmene rasprave, razmotrio činjenična i pravna pitanja odlučna za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja i rješavanje predmetne upravne stvari sukladno mjerodavnim propisima iz mirovinskog osiguranja. Pri tome je sud na temelju ovlaštenja iz članka 33. stavka 2. ZUS-a u obzir uzeo činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kao i činjenice utvrđene na temelju dokumentacije priložene u sudskom postupku. Sud je u obrazloženju presude iznio sve podatke i činjenice koje proizlaze iz sadržaja spisa bitne za rješavanje predmetne upravne stvari, te je za svoju odluku naveo valjane razloge utemeljene na podacima spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava citiranog u presudi, pri čemu je u bitnom ocijenio i navode tužbe, koje tužiteljica opetovano iznosi u ovoj žalbi.

8. Prema podacima spisa i navodima same tužiteljice nije sporno da je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u K. broj spisa: 74414 od 24. veljače 2015. invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad zbog bolesti, koja je priznata tužiteljici rješenjem istog tijela broj: 74414 od 23. listopada 2008., prevedena na starosnu mirovinu sa danom 1. siječnja 2015. sukladno članku 175. stavku 7. i 8. ZOMO-a, budući da je do 31. prosinca 2014. navršila starosnu dob iz članka 180. istog Zakona (61 godinu života). S obzirom da je tužiteljica 8. veljače 2019. zasnovala radni odnos, po osnovi kojeg je obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje (članak 10. stavak 1. točka 1. ZOMO- a), isplata mirovine pravilno joj je obustavljena sa danom 7. veljače 2019. na temelju članka 99. stavka 4. ZOMO-a.

9. Naime, navedenom odredbom propisano je da se korisniku invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, odnosno zbog potpunog gubitka radne sposobnosti kojemu je ta mirovina prevedena u starosnu mirovinu prema članku 58. stavku 1. i članku 175. stavcima 7. i 8. ovoga Zakona, ako se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje, obustavlja isplata mirovine.

10. S obzirom na citiranu odredbu ZOMO-a, te naprijed iznesene činjenice, osporeno rješenje tuženika ne može se ocijeniti nezakonitim, te prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

11. Nadalje, nije sporno da tužiteljica nije sukladno članku 102. ZOMO-a prijavila Zavodu promjenu nastalu u osobnim okolnostima koja utječe na pravo ili opseg korištenja prava na mirovinu u konkretnom slučaju, na što je bila upozorena i u rješenju o prevođenju prava od 24. veljače 2015. Podnošenje prijave na osiguranje od strane poslodavca, kao obveznika podnošenja prijave sukladno Pravilniku o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ne isključuje obvezu korisnika mirovine na postupanje prema članku 102. ZOMO-a, te tužiteljica pogrešno smatra da je tuženik postupao nezakonito i na njezinu štetu. Tužiteljica neosnovano ističe u konkretnoj situaciji povredu načela pomoći stranci iz članka 7. ZUP-a, koje načelo se primjenjuje u tijeku vođenja nekog upravnog postupka radi rješavanja o upravnoj stvari. Tužiteljica nije radni odnos zasnovala u tijeku već nakon okončanja upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje od 24. veljače 2015., te se radi o naknadnoj promjeni okolnosti koja utječe na korištenje prava na mirovinu, a na što je, kako je to naprijed već izneseno, u istom rješenju bila upozorena. Napominje se pri tome da, osim što nisu odlučni, navodi žalbe glede nepoznavanja prava nisu jasni, budući da je odredba primjenom koje se isplata mirovine obustavlja sadržana u istom članku 99. ZOMO-a na koji se tužiteljica u žalbi poziva, navodeći da se zaposlila na nepuno radno vrijeme u dobroj vjeri postupajući po odredbi stavka 3. točke 2. toga članka ZOMO-a, čiji sadržaj joj je dakle bio poznat.

12. Prigovori tužiteljice glede nezakonitosti rješenja tuženika od 15. siječnja 2021., kojim joj je utvrđena nepripadna isplata mirovine, ne mogu biti predmet razmatranja u ovom upravnom sporu, u kojem predmet spora nije ocjena zakonitosti tog rješenja (članak 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a), kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju presude.

13. Slijedom naprijed iznesenog navodi žalbe, kao i pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, niti ovaj Sud u konkretnom slučaju nalazi povredu ustavnih i konvencijskih prava na koju se tužiteljica u žalbi paušalno poziva.

14. Kako prema ocjeni ovoga Suda navodi žalbe nisu osnovani niti utječu na donošenje drukčije odluke suda, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke.

15. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu, 23. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Lidija Vukičević, v.r.