REPUBLIKA HRVATSKA

Broj: Ppž-2235/2022

Visoki prekršajni sud

Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M. M., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.) odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 14. veljače 2022., broj: 30. Pp-1314/2021-21, u sjednici vijeća održanoj dana 23. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. M. M. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 € (dvadesetšesteuraipedesetčetiricenta)[1]  u roku 15 dana od (dvjesto) kuna / 26,54

primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu od 14. veljače 2022., broj: 30. Pp-1314/2021, proglašen je krivim okr. M. M., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.600,00 kuna, u koju se uračunava vrijeme oduzimanja slobode kao 600,00 kuna u novčanu kaznu, pa je okrivljeniku preostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. M. M. pravodobno je putem branitelja T. S. odvjetnika u Č. podnio žalbu, naznačujući da se žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava. Pri tome nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakon, obzirom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno tu su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o zapisniku o iskazima danim u postupku.

5.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa kako, dakle, presuda, sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okr. M. M. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da se obrazloženje prvostupanjske presude u utvrđivanju činjenice povrede dostojanstva ili uznemirenosti svodi na iskaz oštećenice koji nije potkrijepljen dokazima već samo indicijom i to svjedoka H. koji nije bio svjedok očevidac događaja te da prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da oštećenica nakon inkriminiranog događaja nije zatražila medicinsku pomoć niti posjeduje dokumentaciju kojom bi joj bilo dijagnosticirano stanje uznemirenosti, a iz čega proizlazi da prvostupanjski sud nekritički prihvaća vjerodostojnim iskaz oštećenice u cijelosti, a tako i u odnosu na odlučnu činjenicu povrede dostojanstva ili uznemirenosti. Osim toga, okrivljenik prigovara ocjeni prvostupanjskog suda kojom iskaz oštećenice cijeni „logičnim, objektivnim i neproturječnim“, obzirom da u iskazu oštećenice postoji očite proturječnosti koje se očituju u iskazu oštećenice u kojem ista navodi da je od okrivljenika tražila da se liječi od bijesa s jedne strane, dok je s druge strane izjavila da M. nikad ne viče, da je miran i ne govori povišenim tonom, a da je okrivljenik ukazivao prvostupanjskom sudu da nije prekršajno kažnjavan što potkrjepljuje njegove navode da nije agresivan niti nasilnog karaktera, dok sa druge strane oštećenica iskazuje kontradiktorno. Nadalje, okrivljenik ukazuje i na pogrešnu ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na iskaz svjedoka Z. T. i to u dijelu u kojem iskaz tog svjedoka cijeni pogrešno kao indicij da je došlo do verbalnog napada od strane okrivljenika prema oštećenici, a posebno iz razloga jer je svjedok Z. T. iskazao da nije čuo nikakvu viku, niti galamu muškog ili ženskog glasa, a osim toga da se okrivljenika tereti da je vikao i galamio dok je oštećena iskazivala da se radilo o malo povišenom tonom pa da nije točno da je okrivljenik vikao i galamio. Isto tako, okrivljenik ističe da se pojam nasilja u obitelji preširoko tumači jer bi tako svaka verbalna razmirica predstavljala nasilje

da je došlo do

6.1. Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.2. Naime, iz iskaza svjedokinje oštećenice A. Š. kojoj je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru jer je iskazivala objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, nesporno proizlazi da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti o nasilja u obitelji, odnosno da je u nazočnosti njihove zajedničke djece počinio prema izvanbračnoj supruzi psihičko nasilje koje je kod iste prouzročilo uznemirenost. Svjedokinja oštećena A. Š. prilikom davanja iskaza izričito je iskazala „…M. se naljutio i nazvao me pogrdnim riječima „kurvetina, glupača, ludara pol V. te mrzi, pol V. te hoće zatuči, ja to morem srediti, imam ja svoje kontakte, vidla buš ti sad, deca su još prijavljena na mene, ja bum ti ih el te da sam razarala tuđe brakove“….uslijed ovakvih pogrdnih riječi upućenih meni malo povišenim tonom, jer M. nekad ne viče, ja sam se prestrašila i uznemirila...Nakon toga sam izašla van zgrade i putem mobitela nazvala policiju…“. I po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje oštećene A. Š. ocijenio vjerodostojnim pri čemu je ocjenu vjerodostojnosti tog iskaza utemeljio da dijelu iskaza svjedoka M. H. koji je inkriminirane prilike postupao u svojstvu službene osobe te iskazivao o činjenici koju je neposredno opažao obzirom da je iskazao „…Dolaskom na navedenu adresu pred ordinaciju „M. p.“ koja se bavi fizioterapijom za djecu zatekao sam A. Š. koja je bila vidno uznemirena i prestrašena…“. Iz takvog iskaza svjedoka M. H. nesporno se nalazi dokazanim činjenica uznemirenosti i prestrašenosti svjedokinje oštećene A. Š., a posredno se time i dokazuje vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene A. Š.

6.2. Nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kojima ukazuje na kontradiktornost iskaza svjedokinje A. Š. u dijelu u kojem je iskazala da isti nikad ne viče, da je miran i ne govori povišenim tonom, dok je s druge strane iskazala da je tražila da se liječi od bijesa. Naime, svjedokinja oštećena A. Š. u svom iskazu je izričito navela da joj je okrivljenik inkriminirane prilike pogrdne riječi uputio malo povišenim tonom, jer inače ne viče, a radi čega se prestrašila i uznemirila. Iskaz svjedokinje u kojem je ista iskazivala da je nakon inkriminiranog događaja pristala da sa okrivljenikom postigne dogovor o mogućem zajedničkom životu, a pod uvjetom da se okrivljenik „…barem godinu dana liječi zbog kontrole bijesa, da se pronađe zajednički stan, da prestane konzumirati alkohol i droge i da prestane se viđati sa drugim ženama…“ ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene o događaju inkriminirane prilike jer je ista uvjerljivo iskazivala da je inkriminirane prilike pogrdne i uvredljive riječi okrivljenik izgovorio malo povišenim tonom, jer inače ne viče, dok je naprijed citirani iskaz svjedokinje oštećene njezino viđenje načina pod kojim je moguć zajednički život sa okrivljenikom pri čemu činjenica da je ista iskazala da se treba liječiti zbog kontrole bijesa nije kontradiktoran s njezinim iskazom da isti ne viče, s obzirom da kontrola bijesa obuhvaća i druge oblike ponašanja, a ne samo viku.

6.3. Osim toga, u konkretnom slučaju, potpuno je irelevantno da li je okrivljenik pogrdne i uvredljive riječi koje mu se stavljaju na teret izgovorio vikom ili povišenim tonom, jer se psihički oblik nasilja u obitelji ne iscrpljuje u intenzitetu kojim su predmetne riječi izgovorene, već u sadržaju izgovorenih riječi odnosno u pogrdnom i uvredljivom sadržaju, a koje riječi su kod žrtve izazvale uznemirenost i ustrašenost. Stoga, riječi koje se okrivljeniku stavljaju na teret „…Djecu si mi otuđila, imam veze, bum ti uzel decu, razaraš brakove po V., pol V. te hoće ubiti, kurvetio jedna, glupačo luda“ nesporno jesu riječi uvredljivog i pogrdnog sadržaja te odstupaju od uobičajenog i općeprihvaćenog pristojnog oblika ponašanja, a posebno između osoba koje imaju zajedničku djecu. Iz tih razloga nisu niti prihvatljivi žalbeni navodi okrivljenika da se ne radi o nasilju u obitelji već o verbalnoj prepirci, jer se i kod verbalne prepirke podrazumijeva određeni stupanj pristojnog komuniciranja bez korištenja pogrdnih i uvredljivih riječi, a koje riječi samo po sebi izazivaju kod osobe kojoj su upućene osjećaj uznemirenosti.

6.4. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.

6.5. Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Iz sadržaja žalbe okr. M. M. proizlazi da se nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavaka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja.

7.2. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 7.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna te kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana, pa je očigledno da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne, cijenio sve olakotne okolnosti, budući da novčana kazna u iznosu od 3.600,00 kuna, predstavlja novčanu kaznu izrečenu uz primjenu odredbi o ublažavanju, dakle, u iznosu znatno ispod zakonom propisanog minimalnog iznosa novčane kazne.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka i po ocjeni ovog suda, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle, blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao niti uzdržavanje osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. studenog 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić,v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenu i tužitelja.