- 1 -              Revd 1130/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1130/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C., OIB ... iz K., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Č., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB ... R., kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & p., u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-130/2022-3 od 14. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2982/2018-33 od 23. studenog 2021., koja je ispravljena rješenjem istoga prvostupanjskog suda poslovni broj P-2982/2018-44 od 21. travnja 2023., u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-130/2022-3 od 14. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2982/2018-33 od 23. studenog 2021., koja je ispravljena rješenjem istoga prvostupanjskog suda poslovni broj P-2982/2018-44 od 21. travnja 2023.

 

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„1. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C-81/19 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima?

2. Može li sud ništetnost ugovora, odnosno pojedine ugovorne odredbe, procjenjivati odnosno može li ih utvrditi ništetnim na temelju okolnosti koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora, a koje nisu postojale niti su objektivno  bile predvidljive u trenutku zaključenja ugovora?

3. Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?

4. Mogu li zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose početi teći prije datuma podnošenja predmetne tužbe odnosno datuma pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora pod posl.br. VTS Pž-7129/13 i pod posl.br. VTS Pž-6632/17?“

 

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

4. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

5. Vrhovni sud je ocijenio da u prvom postavljenom pitanju predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, koje imaju direktan učinak i na konkretan predmet dok u odnosu na drugo pitanje pobijana odluka ne odstupa od odluka revizijskog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitivati sudsku praksu. Treće pitanje u kojem predlagatelj problematizira pitanje direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na provedbu dokaznog postupka u konkretnom predmetu, polazi od pogrešnih pretpostavki u odnosu na utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih proizlazi da je proveden dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci D. K. i R. K. (koji nisu iskazivali u odnosu na okolnosti sklapanja konkretnog ugovora o kreditu), kao i tužitelj. Stoga navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

5.1. Po ocjeni ovog suda četvrto pitanje savjesnosti ili nesavjesnosti stjecatelja stečenog bez osnove ili na temelju osnove koja je kasnije otpala je pitanje koje ovisi i specifičnim okolnostima svakog slučaja i konkretnih činjeničnih utvrđenja. Stoga pitanje koje naznačuje tuženik nije pitanje koje ispunjava uvjete iz članka 385.a ZPP-a (tako i u Revd- 5093/2021. od 8. prosinca 2021., Revd-4992/2022-2 od 19. rujna 2023.)

 

6. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci rješenja.

 

7. Nije osnovan niti prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. To iz razloga što sud Europske unije nije nadležan za tumačenje koje predlaže podnositelj prijedloga.

Naime, predmet spora je valjanost odredaba Ugovora o kreditu koji je sklopljen 26. siječnja 2005., dok nije sklopljen dodatak ugovoru u smislu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015), već je kredit otplaćen, pa nema (vremenske) primjene Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na konkretan spor.

To jasno proizlazi iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. (točke 41.-44- i 48.), kao i iz rješenja tog Suda u predmetu C-92/14 od 3. srpnja 2014. (točka 28.) (tako i Revd-5606/2021 od 26. siječnja 2022.).

 

Zagreb, 21. ožujka 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Đuro Sessa, v.r.