Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-3970/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. K., OIB …, S., zastupan po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. K., OIB …, S., zastupan po punomoćniku N. K., S., kao i punomoćnici M. G. H., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2195/2019-37 od 15. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja A. K., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2195/2019-37 od 15. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja A. K., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2195/2019-37 od 15. rujna 2022. pod toč. I. izreke, kao i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 2762/4, u naravi dvorište, upisanoj u zk. ul. br. 2394 k.o. S., površina lika označena slovima A-B-C-D-E-F-G-A, površine 34 m2, sve prikazano na skici lica mjesta od 10. kolovoza 2021. izrađenoj po O. M., stalnom sudskom vještaku, dipl. inž. geod., ovlaštenom inženjeru geodezije, a koja je sastavni dio ove presude, što je tuženik dužan priznati da tužitelj na temelju ove presude, po njezinoj pravomoćnosti, postigne uknjižbu prava vlasništva na istoj, u svoje ime i u svoju korist, uz istodobni upis brisanja dosadašnjeg upisa sa imena tuženika, kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka.

2. Rješenjem je odbijen prijedlog radi određivanja privremene mjere sadržaja pobliže navedenog pod toč. I. izreke rješenja. Konačno, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn, sa zateznom kamatom počevši od donošenja presude pa do isplate, dok je za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužitelj.

4. Tužitelj se žali protiv presude i rješenja pod toč. I. izreke, kao i pod toč. II izreke u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi prouzročenog parničnog troška zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu parničnog troška.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traže utvrđenje prava vlasništva na dijelu čest. zem. 2762/4, u naravi dvorište, upisanoj u zk. ul. br. 2394 k.o. S., površina lika označena slovima A-B-C-D-E-F-G-A, površine 34 m2, sve prikazano na skici lica mjesta od 10. kolovoza 2021., izrađenoj po O. M., stalnom sudskom vještaku, dipl. inž. geod., ovlaštenom inženjeru geodezije, a kao temelj stjecanja prava vlasništva navodi građenje na tuđem zemljištu i dosjelost.

5. Tužitelj u tužbi, i tijekom postupka tvrdi da je vrijeme građenja predmetne nekretnine sredinom 1970. tih prošlog stoljeća tj. 1975.

6. Sud prvog stupnja pozivajući se na pravna pravila paragrafa 418. i 419. Općeg građanskog zakonika, odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO), kao i odredbe sada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) prema kojima da bi se pravo vlasništva steklo građenjem na tuđem zemljištu, na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka, potrebno je da je na tom zemljištu izgrađena zgrada, odnosno da je završena izgradnja zgrade (u smislu odredbe čl. 152. st. 5. ZVDSP, zgrada je svaki građevinski objekt koji je razmjerno trajno povezan sa zemljišnom česticom na njezinoj površini ili ispod nje, s time da je zgrada izgrađena kada je dovedena u takvo stanje da ju je moguće rabiti za svrhu koje takve zgrade redovito služe), da je takva zgrada izgrađena na tuđem zemljištu te da vlasništvo nije stečeno na nekom drugom pravnom temelj, zaključuje da se za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu treba raditi o izgrađenoj upotrebljivoj građevini.

7. Međutim, tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je riječ o betonskoj ploči i zidu, a što je i utvrđeno očevidom na licu mjesta, odnosno nalazom i mišljenjem vještaka geometra i vještaka građevinske struke te je na prilozima njihovih pisanih nalaza i mišljenja, fotografijama, a kako betonska ploča i betonski zidić ne predstavljaju zgradu u smislu naprijed navedenih odredbi OGZ, ZOVO i ZVDSP, sud prvog stupnja ocjenjuje da se tužitelj neosnovano poziva na građenje na tuđem zemljištu kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nakretnini.

8. U odnosu na dosjelost kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva, sud prvog stupnja navodi da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, kasnije vlasništvo Općine S., da je tužitelj uz tužbu priložio Ugovor o korištenju građevinskog zemljišta, zaključen između tužitelja i njegovog brata s jedne strane, te Općine Z. s druge strane od 28. lipnja 1988., kojim Ugovorom je Skupština Općine Z. dala na korištenje neposrednom pogodbom građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu oznake čest. zem. 2761/1 k.o. S., u površini od 355 m2, na kojem su isti izgradili obiteljsku stambenu zgradu, pa iz navedenog proizlazi da tužitelj nije bio pošteni posjednik prijepora, jer je znao da koristi tuđe zemljište (društveno vlasništvo), pa se na istoga ne mogu primijeniti zakonske odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

9. Pored toga, tuženik je predmetnu nekretninu stekao kupnjom od Općine S. i to 22. listopada 2015., kada je zaključen Ugovor o kupoprodaji nekretnine između Općine S. kao prodavatelja i tuženika J. K. kao kupca, kojem Ugovoru je prethodila Odluka Općinskog vijeća Općine S. od 15. listopada 2015. godine, klasa: 944-01/15-01/19, urbroj: 2198/09-1-15-2, a sve sukladno odredbi čl. 176. st. 3. Zakona o prostornom uređenju, što sve proizlazi iz priloženog P-3433/15, pa iz svega naprijed navedenoga slijedi da tužitelj u ovom postupku traži da se utvrdi vlasnikom na dijelu nekretnine koju je tuženik stekao na pravilan i zakonit način, tj. kupoprodajom po tržišnoj cijeni od bivšeg vlasnika – Općine S., a valjanost Ugovora o kupoprodaji od 22. listopada 2015. između tuženika J. K. i Općine S. pravomoćno je utvrđena u predmetu P- 3433/2015, kojim je odbijen zahtjev tužitelja A. K. za utvrđenje ništetnosti navedenog Ugovora, a dodatno je i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2797/2019 od 29. kolovoza 2019. revizija tužitelja A. K. odbačena kao nedopuštena.

10. Slijedom iznesenih utvrđenja sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev jer smatra da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini ni građenjem ni dosjelošću.

11. Suština žalbenih navoda svodi se na osporavanje pravilnosti zaključka suda prvog stupnja da betonska ploča i betonski zidić ne predstavljaju zgradu. K tome tužitelj navodi da je predmet spora krajnje zapadni dio čest. zem. 2762/4 k.o. S., a u naravi predstavlja dvorište, odnosno betonsku ploču omeđenu i betonskim zidićem, te kao takvo je sastavni dio zgrade izgrađene na čest. zem. 2761/1 k.o. S., vlasništvo tužitelja i da se radi o građevini koja je građena na međi pa bez utužene čestice zgrada nema svoju osnovnu funkciju iz razloga što tužitelj na svojoj zgradi ne može otvoriti prozor, a betonska ploča i zid pored kuće su nužni za polaganja nužnih kablova i cijevi bez kojih kuća ne može imati svoju osnovnu funkciju. Konačno navodi da je u prijedlogu za osiguranje obrazložena šteta koju takovim stanjem trpi tužitelj utoliko da mu poplavljuje kuća jer nije u mogućnosti očistiti oluke i kretati se oko kuće.

12. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj upućuje u žalbi, jer su u presudi suda prvog stupnja navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, pa odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja nije pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, niti je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno i nepotpuno izveo zaključke kod donošenja pobijane presude.

15. Na tako utvrđeno činjenično stanje koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.

16. Prema odredbi čl. 388. st. 1. ZVDSP stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je st. 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava njihovih pravnih učinaka. U konkretnom slučaju, s obzirom na trenutak stjecanja, odnos građenja, sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća dolaze pravna pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ). do primjene

17. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 418. OGZ pošteni graditelj je mogao steći pravo vlasništva građenjem ako je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak građenju nije protivio.

18. Pod pojmom ‘’građenje zgrade’’ kao uvjeta za originarno stjecanje vlasništva, smatra se sasvim novo građenje ili građenje na osnovi postojeće zgrade koja je potpuno uništena (VSH, Gž-3405/65 od 16.12.1965.)

19. Kako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da je riječ o betonskoj ploči i zidu, a što je utvrđeno očevidom na licu mjesta, odnosno nalazom i mišljenjem vještaka geometra i vještaka građevinske struke, to se tužitelj neosnovano poziva na institut građenja za stjecanje prava vlasništva jer izgrađena betonska ploča i betonski zidić po svom karakteru ne mogu se smatrati zgradom odnosno građevinskim objektima u smislu pravnog pravila iz paragrafa 418. OGZ jer ne predstavljaju zgradu ili drugu građevinu čijom bi izgradnjom tužitelj pod određenim pretpostavkama mogao steći pravo vlasništva, pa stoga nema mjesta primjeni pravila o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Naime, ovaj institut se u smislu pravnog pravila iz paragrafa 297. OGZ primjenjivao na nepokretne stvari koje se grade na zemljištu i podu u toj mjeri, da na njemu svagda ostanu, kao: kuće i druge zgrade s prostorom od zraka, koji je nad zemljištem u potezu (liniji) okomitog pravca.

20. Osim toga, tužitelji u žalbi navodi da predmetna nekretnina (krajnji zapadni dio čes. zem. 2762/4 k.o. S. G.) u naravi predstavlja dvorište, odnosno betonsku ploču omeđenu betonskim zidićem, te kao takvo je sastavni dio zgrade sagrađene na čest. zem. 2761/1 k.o. S., na kojoj je tužitelj izgradio kuću. Iz navedenog bi proizlazilo da tužitelj smatra da se radi o zemljištu koje služi redovnoj uporabi te zgrade (dakle ne i zgradi na kojoj je tužitelj stekao pravo vlasništva građenjem)

21. Tužitelj je vlasnik čest. zem. 2761/1 k.o. S., na kojoj ima izgrađenu kuću, dok je tuženik vlasnik predmetne čest. zem. 2761/4 k.o. S. (koja je nastala parcelacijom čest. zem. 2762/2 k.o. S.).

22. Iz sadržaja spisa ne proizlazi da je sporni dio čest. zem. 2762/4 (nastao od čest. zem. 2762/2 k.o. S.) utvrđen kao dio nekretnine koji služi za redovnu uporabu nekretnine na kojoj je tužitelj izgradio obiteljsku kuću, a u tom pravcu tijekom postupka nisu predlagani niti izvođeni dokazi (u pogledu građevinske čestice na kojoj je kuća tužitelja izgrađena i postojanja zemljišta koje bi služilo redovitoj uporabi).

23. Upravo je u postupku koji se između stranaka vodio pred sudom prvog stupnja poslovni broj P-3433/15 utvrđeno da je Općina S. prodala tuženiku čest. zem. 2762,2762/5 i 2763/3 Ugovorom o kupoprodaji od 22. listopada 2015. jer je rješenjem o utvrđivanju građevinske čestice Z. županije, Kl: UP:I-350-05/15- 05/000001, Ur. br. 2198/1-11/13-15-0004 od 17. travnja 2015. (koja rješenje je postalo pravomoćno i izvršno 16. svibnja 2015.) utvrđeno da građevinsku česticu, odnosno zemljište za redovitu uporabu građevine, i na temelju toga izrađenom parcelacijskom elaboratu čine čest. zem. 2762/4 (površine 190 m2, nastala od dijela čest. zem. 2762/2, a koja je u površini od 34 m2 predmetnom ovog postupka) čest. zem. 2762/5 (površine 200 m2, nastala od dijela čest. zem. 2762/3) i čest. zem. 2763/3 (površine 73 m2, nastala od dijela čest. zem. 2763/1) sve k.o. S.

24. Polazeći od iznesenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije mogao steći vlasništvo dijela čest. zem. 2762/4 k.o. S., koji je na skici sudskog vještaka označen slovima A-B-C-D-E-F-G-A, površine 34 m2, pa suprotni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

25. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno ja kao u izreci ove presude.

26. U odnosu na žalbu protiv rješenja suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere valja reći slijedeće:

27. Prema odredbi čl. 346. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13 i 93/14, 56/15, 73/17 –dalje:OZ) može se radi osiguranja nenovčane tražbine odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, te: 1. ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Obje navedene zakonske pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

28. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da u ovom postupku predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine zbog koje bi bila određena upravo predložena privremena mjera, pa je već zbog toga odbijanjem prijedloga za određivanjem privremene mjere pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 346. OZ.

29. Osim toga, privremena mjera treba proizvoditi pravne učinke do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom tužbom u ovoj parnici, pa slijedom toga u ovoj fazi postupka navedeno osiguranje više nema svoju svrhu-jer je donošenjem ove presude, kojom je potvrđena odluka suda prvog stupnja o odbijanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje prava vlasništva pravomoćno okončan ovaj spor.

30. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovu (čl.154.st.1.ZPP), tako i po visini dosuđenih troškova (čl.155.st.1. ZPP), a tužitelj određeno niti ne navodi u čemu bi se nezakonitost odluke o troškovima sastojala.

31. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 22. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.